Nakon pisanja našeg portala oko čudnih simbioza Marije Slišković i silovanih žena u domovinskom ratu, uslijedila je reakcija iz okruženja Marije Slišković. Tekst koji je upućen isključivo prema Mariji Slišković i preispituje njenu ulogu kao navodno jedinu svjetlu točku brige za silovanje žene Hrvatske, tumači se na način da smo kao portal namjerno željeli uništiti mogućnost po kojoj bi silovane žene konačno izborile svoja prava nakon toliko godina njihovog nezbrinjavanja. Zapravo i ovaj puta se koristi njihova patnja za prikrivanje u najmanju ruku čudnih odnosa oko Marije Slišković. Nigdje u tekstu naš portal nije htio osporiti prava silovanih žena, već prava i obaveze Marije Slišković.
I krenimo redom odgovarati na još jednu obmanu javnosti, nije istina da se nikada prije Marije Slišković nitko zakonski nije se pobrinuo za silovane žene iz domovinskog rata, jer znatno prije nje zbrinuto je 30 žena na zakonski način. Oko 100 slučajeva okvirno i sam DORH ima na uvid. Od te brojke samo 14 slučajeva vezano je uz podršku zaklade Marije Slišković.30 žena svoja prava su ostvarila baš prema zakonu iz 1992. godine. Osvješćavanje ljudi u svezi silovanja u ratu najviše je pokrenula gospođa Cigelj od UN do Haaga, još za mandata Franje Tuđmana.
Na temelju članka 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (“Narodne novine”, br. 77/92.) Odbor za zakonodavstvo Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, na sjednici 24. studenoga 1992. utvrdio je pročišćeni tekst Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.
Pročišćeni tekstZakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata obuhvaća Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (“Narodne novine”, br. 33/92.) te njegove izmjene i dopune objavljene u “Narodnim novinama”, br. 57/92. i 77/92. u kojima je naznačeno vrijeme njihova stupanja na snagu.
Klasa: 562-01/92-01/05
Zagreb, 24. studenoga 1992.
Predsjednik Odbora za zakonodavstvo Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske
Ante Klarić, dipl. iur., v. r.
Na temelju ovog zakona i prije Marije Slišković žene silovane u domovinskom ratu ostvarivale su svoja prava. Zakon kojeg silno hvali Marija Slišković nastao je u suradnji sa Documentom ozloglašene Teršeličke, smjernicama Bojana Glavaševića i Freda Matića.
Pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević istaknuo je na okruglom stolu prilikom javne rasprave o Zakonu o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu da je fokus Zakona na „reparaciji štete žrtvi“, a ne na kaznenom progonu počinitelja kaznenih djela, što je skandalozno. Kako smo već objavili u prethodnim člancima, bez ikakve istrage, tek na svjedočenje osobe isplaćuje se novac oštećenoj osobi i tako se pruža mogućnost manipulacije istinom i pravim žrtvama. To znači da uz poduplani broj branitelja u registru, dobivamo mogućnost i znatno većeg broja silovanih osoba, od onoga stvarnog, a pozadina svega je novac i mogućnost trgovanja ljudskom boli.
Odvjetnik Knezović i jedan dio udruga usprotivili su se ovakvom odnosu prema žrtvi i dali prijedlog da se ustanovi ustavnost samog zakona, jer isti stvara mogućnost da samo uz priču ženi iz Srbije bude isplaćen novac i da se hrvatska vojska optuži za masovna silovanja, jer Documenta je već najavila brojku 3000 silovanih preko istraživanja, a za sada je DORH zaprimio oko 100 prijava.
Odvjetnik Knezović dugo godina štiti prava branitelja i sigurno ne radi protiv interesa silovanih žena, žrtava rata. Prema Zakonu iz 1992. godine puno pravičnije je rješavan problem silovanih žena u Hrvatskoj, jer se istragom dolazilo do počinitelja i rješavalo se status, a sada novim zakonom bit je stavljena na novac i isplatu odštete, kao da se ne radi i o sudskoj pravičnosti, ljudskim sudbinama, zlom napravljenim nad silovanim ženama.
ODVJETNIK MATE KNEZOVIĆ
Zagreb, Vrbanićeva 20
Tel. 01-4572 732 fax 01-410 4224
e-mail: odv.[email protected]
Zagreb, 28. prosinca 2015. godine
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Trg Svetog Marka 4
10000 Zagreb
Podnositelji:
- Udruga udovica iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije
- Irena Dubreta, iz Zagreba
Na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 49/2002.–pročišćeni tekst) podnosimo:
P R I J E D L O G
za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu (Nar. Nov. 64/15, dalje Zakon ) i to s odredbama članaka 3., 5., 10. 14., 26. i 44. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014, dalje Ustav) te s odredbom čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. MU 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst 8/99. – ispravak 14/02., dalje Konvencija)
Zakonskom odredbom čl. 1.. određeno je slijedeće:
Ovim se Zakonom definira seksualno nasilje u Domovinskom ratu u vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku, utvrđene Deklaracijom o Domovinskom ratu, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. (u daljnjem tekstu: Domovinski rat) na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja Republike Hrvatske te status i prava žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.
Zakonskom odredbom čl. 2.. određeno je slijedeće:
(1) Seksualno nasilje u Domovinskom ratu je ono koje je počinjeno protivno kaznenim propisima odnosno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskim konvencijama, kao kazneno djelo ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti, te kazneno djelo protiv spolne slobode koje nije kvalificirano kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina kao:
− vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne naravi bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe
− ozljeđivanje s teškim posljedicama kao što je odstranjivanje, obrezivanje ili drugi oblik sakaćenja cijelog ili bilo kojeg dijela spolnog organa osobe
− izazivanje nasilne trudnoće
− izazivanje pobačaja
− oduzimanje biološke reproduktivne sposobnosti osobe
− seksualno porobljavanje
− drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine.
(2) Seksualno nasilje iz stavka 1. ovoga članka je ono koje je počinjeno prema drugoj osobi bez njezina pristanka ili upotrebom sile ili prijetnje, te navođenjem druge osobe da bez svog pristanka nad samom sobom ili nad trećom osobom obavi radnju iz stavka 1. ovoga članka (u daljnjem tekstu: seksualno nasilje).
Zakonskom odredbom čl. 3.. određeno je slijedeće:
Žrtva seksualnog nasilja u smislu ovoga Zakona je osoba prema kojoj je počinjeno ili koja je, u okolnostima zatočeništva, nad samom sobom ili trećom osobom navedena na počinjenje jednog ili više oblika seksualnog nasilja iz članka 2. ovoga Zakona, od strane vojne ili policijske osobe, te pripadnika paravojnih postrojbi i skupina ili civilne osobe koja je na počinjenje seksualnog nasilja potaknuta ili prisiljena od strane tih osoba.
Zakonskom odredbom čl. 10.. određeno je slijedeće:
(1) Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) je neovisno, stručno tijelo koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja.
(2) Povjerenstvo se sastoji od sedam članova, od kojih svaki član ima zamjenika.
(3) Tajnik Povjerenstva je diplomirani pravnik, odnosno magistar prava zaposlen u Ministarstvu kojeg imenuje ministar nadležan za branitelje (u daljnjem tekstu: ministar).
(4) Ministarstvo obavlja administrativno-tehničke poslove za Povjerenstvo.
(5) Ministar pravilnikom propisuje ustrojstvo, način rada i donošenja odluka, obrasce nalaza i mišljenja Povjerenstva te druga pitanja važna za rad Povjerenstva.
Zakonskom odredbom čl. 11.. određeno je slijedeće:
(1) Ministar imenuje članove Povjerenstva i njihove zamjenike te iz njihovih redova imenuje predsjednika Povjerenstva i njegova zamjenika na vrijeme od četiri godine.
(2) Prije imenovanja iz stavka 1. ovoga članka zainteresirani kandidati se pozivaju na podnošenje prijave. Prijave pristigle na temelju javnog poziva ne obvezuju ministra u izboru članova Povjerenstva i njihovih zamjenika.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, članove Povjerenstva i njihove zamjenike iz redova doktora medicine imenuje ministar na prijedlog ministra nadležnog za zdravlje.
(4) U slučaju neuspjelog javnog poziva iz stavka 2. ovoga članka ministar izravno imenuje članove Povjerenstva i njihove zamjenike.
(5) Članovi Povjerenstva i njihovi zamjenici biraju se tako da se osigura rodna ravnopravnost.
(6) Ministar razrješuje članove Povjerenstva i njihove zamjenike prije isteka vremena na koje su imenovani:
− na njihov osobni zahtjev
− zbog neredovitog i nesavjesnog obavljanja poslova u Povjerenstvu
− zbog nemogućnosti obavljanja poslova u Povjerenstvu iz drugih razloga.
Zakonskom odredbom čl. 12.. određeno je slijedeće:
(1) Članovi Povjerenstva i njihovi zamjenici biraju se iz redova sudaca, odvjetnika i drugih pravnika, psihologa, doktora medicine specijalista psihijatrije, infektologije, dermatologije i venerologije, ginekologije, internističke onkologije ili drugih specijalizacija te drugih stručnjaka koji imaju iskustvo na području zaštite ljudskih prava.
(2) Povjerenstvo čini najmanje jedan pravnik, psiholog, doktor medicine specijalist psihijatrije te doktor medicine druge specijalizacije.
(3) Za člana Povjerenstva i njegova zamjenika može biti imenovana osoba koja:
− je državljanin Republike Hrvatske
− ima završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij odgovarajuće struke
− ima najmanje 10 godina radnog iskustva u struci
− nije osuđivana i protiv koje se ne vodi kazneni postupak za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti
− ima odobrenje za samostalan rad (licencu) ako je doktor medicine.
(4) Osim uvjeta iz stavka 3. ovoga članka, prednost pri imenovanju ostvaruje osoba koja ispunjava neki od sljedećih uvjeta:
− ima iskustvo u radu s ratnim stradalnicima, odnosno žrtvama seksualnog nasilja
− ima iskustvo rada na kaznenim predmetima, odnosno postupcima vezanim za Domovinski rat
− ima izraženu sklonost prema zaštiti prava i interesa žrtava različitih oblika nasilja
− istaknuti je stručnjak u svom području rada.
Zakonskom odredbom čl. 13.. određeno je slijedeće:
(1) Povjerenstvo postupa po zahtjevu službene osobe u Ministarstvu.
(2) Povjerenstvo daje mišljenje je li stranka žrtva seksualnog nasilja na temelju medicinske i druge dokumentacije, uzimajući u obzir:
− činjenice i dokaze koji su utvrđeni u kaznenim postupcima
− pravomoćne sudske presude donesene u postupcima vezanim za počinjenje seksualnog nasilja u Domovinskom ratu
− druge dokaze.
(3) Povjerenstvo daje mišljenje u roku od 30 dana od dana primitka predmeta, na propisanom obrascu.
Zakonskom odredbom čl. 14.. određeno je slijedeće:
Status žrtve seksualnog nasilja (u daljnjem tekstu: status) može se utvrditi kada su, uz uvjete propisane ovim Zakonom, ispunjeni i sljedeći uvjeti:
− da je stranka državljanin Republike Hrvatske ili države članice Europske unije
− da je stranka u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imala prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske
− da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje
− da stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske.
Zakonskom odredbom čl. 24.. određeno je slijedeće:
(1) Korisnik može ostvariti pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn ili povećane novčane naknade u visini od 150.000,00 kn, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.
(2) Osim jednokratne novčane, odnosno povećane novčane naknade iz stavka 1. ovoga članka, korisnik može ostvariti mjesečnu novčanu naknadu, pod uvjetima i u iznosu propisanim ovim Zakonom.
(3) Dospjeli, a neisplaćeni iznos novčanih naknada iz stavaka 1. i 2. ovoga članka nasljednici korisnika nasljeđuju prema propisima o nasljeđivanju.
(4) Novčana naknada iz stavka 1. i stavka 2. ovoga članka ne smatra se naknadom cjelokupne štete za sve pretrpljene posljedice seksualnog nasilja.
Zakonskom odredbom čl. 25.. određeno je slijedeće:
(1) Korisnik može ostvariti pravo na povećanu novčanu naknadu po sljedećim osnovama:
− prisilna trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja
− prisilno izazvani pobačaj kao posljedica seksualnog nasilja
− rođenje djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedica seksualnog nasilja
− seksualno nasilje počinjeno prema maloljetnoj osobi.
(2) Korisnik može ostvariti povećanu novčanu naknadu kada je Povjerenstvo utvrdilo postojanje jedne ili više osnova iz stavka 1. ovoga članka.
(3) Povećana novčana naknada ostvaruje se u jednom iznosu neovisno o postojanju više osnova iz stavka 1. ovoga članka.
Zakon je stupio na snagu dana 18. lipnja 2015. godine.
Podnositelj prijedloga ističe da su za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom mjerodavne slijedeće odredbe Ustava, a s kojima Zakon nije u suglasnosti:
Članak 3. Ustava
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Članak 5. Ustava Republike Hrvatske
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.
Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.
Članak 10. Ustava Republike Hrvatske
Republika Hrvatska štiti prava I interese svojih državljana koji žive I borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom.
Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.
Članak 14. Ustava Republike Hrvatske
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
Članak 19.
Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.
Članak 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Članak 44. Ustava Republike Hrvatske
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.
Odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje, Konvencija) koja predviđa da svatko ima pravo da svatko ima pravo da o njegovoj stvari odluči pravičan i nepristrani sud u razumnom roku.
Deklaracije o Domovinskom ratu (Narodne novine 102/2000, dalje Deklaracija), na koju se Zakon poziva
Stvaranjem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su stoljene težnje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na temelju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom voljom u Ustavu iz 1990. godine da temeljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštovanje prava čovjeka.
- Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
- Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojnoredarstvenim operacijama »Bljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zemlje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približavanja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.
- Temeljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelovanje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcioniranje državnih tijela kao najbolji način za daljnju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.
- U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.
- Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.
- Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.
Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.
Zakon je stupio na snagu dana 18. lipnja 2015. godine.
Obrazloženje donošenja navedenoga Zakona glasilo je: “Fokus zakona je na žrtvi bez detaljiziranja osobe počinitelja, iako postoji distinkcija između civilnih žrtava. Zahtjev za naknadu mogu podnijeti samo osobe s hrvatskim državljanstvom “.
U razmatranju navedenih spornih odredbi Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu prvenstveno ističemo naša tri načelna stava:
- Podnositelji prijedloga nisu protiv uređivanja područja seksualnog nasilja u agresiji na Republiku Hrvatsku te odgovarajućeg zakona kojim bi se obeštetile žrtve seksualnog nasilja počinjenog tijekom Domovinskog, obrambenog i oslobodilačkog rata koje su počinili agresorski vojnici i pripadnici njihovih paravojnih postrojbi u funkciji velikosrpske politike.
- Zakon mora biti jasan, jer jasnoća zakona štiti pravni poredak od nepotrebnih sporova i troškova, za sve sudionike u postupcima koji će nastati temeljem takvog zakona. Poštovanje zahtjeva pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske koji traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati.
- Zakon mora odgovarati mogućnostima i osigurati načelo pravednosti.
Predlagatelj ističe da je pobijani Zakon protivan naprijed navedenim odredbama Ustava RH te stoga predlaže ukidanje Zakona uz davanje uputa zakonodavcu za usvajanje sveobuhvatnih promjena koje bi udovoljavale načelu prema kojem zakoni moraju biti u skladu s Ustavom.
Članak 1. Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu glasi:
Ovim se Zakonom definira seksualno nasilje u Domovinskom ratu u vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku, utvrđene Deklaracijom o Domovinskom ratu, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. (u daljnjem tekstu: Domovinski rat) na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja Republike Hrvatske te status i prava žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.
Pobijana odredba je u suprotnosti s odredbom čl. 10. st. 1. Ustava prema kojem Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive i borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, te čl. 14. st. 1. i 2. Ustava kojim se zabranjuje diskriminacija i jamči jednakost svih pred zakonom. Prema navedenoj odredbi područje koje pokriva zakon je područje RH te „neprijateljski logor ili zatvor“. Iako se navedeni članak poziva na Deklaraciju o Domovinskom ratu, prema kojem je RH žrtva srbijanske agresije, te u toč. 5. ističe temeljna načela pravednosti i građanske solidarnosti i da će Republika Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb, dok u toč. 7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.
Slijedom naprijed navedene odredbe čl. 1. Zakona koja se poziva na Deklaraciju, a čime postaje sastavni dio i samog Zakona te mora udovoljavati kriteriju skladnosti i s Deklaracijom, a ta sukladnost je narušena.
Umjesto načela jednakosti svih pred zakonom, te zaštite prava i interesa svih hrvatskih državljana, navedena odredba definira „seksualno nasilje u Domovinskom ratu“, pri čemu ne razlikuje činjenicu da se takvo nasilje dogodilo u službi velikosrbijanskih ratnih ciljeve, pri čemu je i seksualno nasilje služilo tim ciljevima, nego je samo važno da je to seksualno nasilje se dogodilo u vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku. Iz navedene odredbe jasno je da nema nikakvog utjecaja na samo pravo tko je počinitelj tog seksualnog nasilja, i koji se cilj htio postići tim nasiljem, a što je protivno duhu Deklaracije o Domovinskom ratu.
Uz navedeno, članak 1. priznaje pravo samo ako se čin dogodio na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru. Dakle, na stranom teritoriju se ne priznaje seksualno nasilje izvan logora ili zatvora, pa je zakonodavac uzeo teritorijalni princip kao načelo. Prema tome, hrvatski branitelj ili civil prema kojem je počinjeno nasilje u od strane neprijateljskih vojnih ili civilnih osoba, a u kao sredstvo velikosrpske agresije, je isključen iz navedenog prava zbog teritorija strane države. Ovakva odredba isključuje i zarobljenike prema kojima je počinjeno seksualno nasilje nakon zarobljavanja, a isto se nije dogodilo u neprijateljskom logoru ili zatvoru. Ovakva odredba protivna je odredbi čl. 3. o jednakosti, socijalnoj pravdi, poštivanje prava čovjeka, odredbi čl. 10. st. 1. i 2. te odredbi čl. 14. st. 1. i 2. Ustava.
S druge strane navedena odredba daje jednaka prava i osobama na području tzv. Republike Srpske Krajine, a koja je nastala i održavala se upravo u vrijeme Domovinskog rata i koja je agresivnim ratom i etničkim čišćenjem vršila u službi velikosrbijanske politike i ranih ciljeva i djela seksualnog nasija iz Zakona. Dakle, ovim se izjednačavaju branitelji i agresorski vojnici i ciljevi, jer je odlučno da je nasilje počinjeno (prema čl. 2. st. 2. Zakona) tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina. Ovakva odredba u dubokoj je protivnosti s duhom Ustava RH, koji Domovinski rat i branitelje svrstava u tvorce moderne RH, a ovakvom odredbom izjednačene su djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina. Ovakva odredba je uvredljiva za tvorce RH i protivna duhu i slovu Deklaracije o Domovinskom ratu te naprijed navedenih odredbi Ustava.
Članak 2. navodi da se radi o povredi temeljnih ljudskih prava u okolnostima izravno povezanim s Domovinskim ratom, u vezi s vojnim i redarstvenim operacijama.
Predlagatelj stoga upućuje na to da se pobijanim odredbama ne utvrđuju činjenice da se radi o povredama koje su učinili pripadnici neprijateljskih vojnih ili drugih postrojbi. Dakle, nema utvrđenja činjenice žrtve agresora, dapače članak 3. Zakona propisuje da je seksualno nasilje počinjeno od strane vojne ili redarstvene osobe, te pripadnika paravojnih postrojbi ili civilne osobe.
Članak 14. toč. 1. 2. i 3. Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu glasi:
Status žrtve seksualnog nasilja (u daljnjem tekstu: status) može se utvrditi kada su, uz uvjete propisane ovim Zakonom, ispunjeni i sljedeći uvjeti:
− da je stranka državljanin Republike Hrvatske ili države članice Europske unije
− da je stranka u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imala prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske.
- Da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje.
Dakle, pobijani Zakon u čl. 14. st. 1. i 2. propisuje da prava iz ovoga Zakona imaju hrvatski državljani ili državljani države članice Europske unije koji su imali prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske, te da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje. Iz odredbe je jasno da se radi o kumulativnim uvjetima. Navedenom odredbom isključeni su od pravne zaštite oni koji su preživjeli seksualno nasilje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske a u to vrijeme nisu imali prijavljeno prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj i nisu imali hrvatsko državljanstvo, ili nisu bili državljani Europske unije. Kod državljanstva Europske unije nije jasno je li to uvjet u vrijeme počinjenja djela seksualnog nasilja, u vrijeme donošenja Zakona ili u vrijeme podnošenje zahtjeva ili donošenja odluke o zahtjevu. Takva odredba je kontradiktorna. Republika Hrvatska nije u vrijeme počinjenja takvog nasilja bila članica Europske unije. No, očigledno je da je zakonodavac svjestan obaveza koje ima prema Europskoj uniji i da bi isključivanje državljana EU bio čin diskriminacije. No ovakvom odredbom implicitno priznaje diskriminaciju barem što se tiče državljanstva. Na ovaj način su isključeni dragovoljci, hrvatski državljani ili strani državljani, ili osobe koje su sudjelovale kao humanitarci, a seksualno nasilje se dogodilo.
Primjena članka 14. onemogućuje ostvarivanje prava na zaštitu žrtvama seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata hrvatskih i državljana budući za ostvarenje navedene zaštite moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavka hrvatskog državljanstva i prebivališta ili boravišta na području Republike Hrvatske, što u biti predstavlja kršenje naprijed navedenih odredbi Ustava Republike Hrvatske, odnosno diskriminacije osoba koje su bile žrtve seksualnog nasilja za vrijeme Domovinskog rata, ali prava ne mogu ostvariti budući ili nisu bili hrvatski državljani sa prijavljenim prebivalištem ili boravištem ili su bili hrvatski državljani ali nisu imali prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske.
Polazeći od činjenice da su za vrijeme Domovinskog rata na području Republike Hrvatske postojale žrtve seksualnog nasilja koje ne udovoljavaju navedenim pretpostavkama kako ih propisuje pobijana odredba čl. 14. Zakona, predlagatelj ocjenjuje izvjesnim da mjerila iz Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, na način na koji su definirana člankom 14. Zakona i njegovim tumačenjem od strane Ministarstva branitelja, pokrivaju tek manji dio žrtava te ostavljaju nezaštićenim dio ugroženijih slojeva kojima je pravna pomoć nužna kako bi ostvarili pravo predviđenu ovim Zakonom.
Uvjet prema kojem se od žrtava traže kumulativno ispunjenje pretpostavki istodobnog hrvatskog državljanstva (ili EU) i prijavljenog prebivališta ili boravišta na području Republike Hrvatske djeluje kao nepremostiva prepreka u postupku ostvarivanja prava iz pobijanoga Zakona. Realna mogućnost da, iz nepostojanja jedne od pretpostavki, sigurno dovode do nemogućnosti ostvarenja predviđenih prava čak i kad su ostali uvjeti zadovoljeni.
Navedena odredba ne ostavlja tijelima državne vlasti bilo kakvu slobodu da unatoč neispunjavanju uvjeta iz članka 14. stavak 1., 2. i 3. Zakona odobre zahtjev podnositelja. Kad bi, međutim, i postojala takva sloboda, ona bi ostavljala prostora za nejedinstvenost i arbitrarnost u postupanju tijela državne uprave te je protivno pravima zajamčenog člankom 10. Ustava kojim Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu.
Zakonskom odredbom čl. 10.. određeno je slijedeće:
(1) Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) je neovisno, stručno tijelo koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja.
(2) Povjerenstvo se sastoji od sedam članova, od kojih svaki član ima zamjenika.
(3) Tajnik Povjerenstva je diplomirani pravnik, odnosno magistar prava zaposlen u Ministarstvu kojeg imenuje ministar nadležan za branitelje (u daljnjem tekstu: ministar).
(4) Ministarstvo obavlja administrativno-tehničke poslove za Povjerenstvo.
(5) Ministar pravilnikom propisuje ustrojstvo, način rada i donošenja odluka, obrasce nalaza i mišljenja Povjerenstva te druga pitanja važna za rad Povjerenstva.
Pobijani Zakon u čl. 10. st. 1. propisuje da osnivanje Povjerenstva za utvrđivanje seksualnog nasilja kao neovisno i stručno tijelo koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja.
Nadalje, navedenom odredbom stavak 2. propisuje da se Povjerenstvo sastoji od sedam članova, od kojih svaki član ima zamjenika dok navedena odredba u stavku 5. Zakona propisuje da ministar pravilnikom propisuje ustrojstvo, način rada i donošenja odluka, obrasca nalaza i mišljenja Povjerenstva te druga pitanja važna za rad Povjerenstva.
Zakonskom odredbom čl. 11. st. 1., 2., 3. i 4.. određeno je slijedeće:
(1) Ministar imenuje članove Povjerenstva i njihove zamjenike te iz njihovih redova imenuje predsjednika Povjerenstva i njegova zamjenika na vrijeme od četiri godine.
(2) Prije imenovanja iz stavka 1. ovoga članka zainteresirani kandidati se pozivaju na podnošenje prijave. Prijave pristigle na temelju javnog poziva ne obvezuju ministra u izboru članova Povjerenstva i njihovih zamjenika.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, članove Povjerenstva i njihove zamjenike iz redova doktora medicine imenuje ministar na prijedlog ministra nadležnog za zdravlje.
(4) U slučaju neuspjelog javnog poziva iz stavka 2. ovoga članka ministar izravno imenuje članove Povjerenstva i njihove zamjenike.
S obzirom na citirane odredbe predlagatelj polazi od stajališta distinkcije pojma javnog poziva kako je i propisano pobijanim Zakonom te pojmom javnog natječaja.
Ustav u članku 44. jamči svakom državljaninu Republike Hrvatske pravo da, pod jednakim uvjetima, sudjeluje u obavljanju javnih poslova i bude primljen u javne službe.
Slobodna radna mjesta u državnim tijelima popunjavaju se putem javnog natječaja ili internog oglasa. Postupak prijama u državnu službu provodi se sukladno odredbama Zakona o državnim službenicima i Uredbe o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi.
Javni natječaj obavezan je kod prijama vježbenika i kada je to zakonom izrijekom propisano. Javni natječaj obvezno se objavljuje u „Narodnim novinama“, web stranici Ministarstva uprave i web stranici državnog tijela koje raspisuje natječaj.
U ostalim slučajevima, prije raspisivanja javnog natječaja, slobodna radna mjesta mogu se popunjavati putem internog oglasa na koji se mogu javiti samo državni službenici. Stoga se interni oglas objavljuje samo na web stranici ovoga Ministarstva, na web stranici državnog tijela koje ga raspisuje i na oglasnoj ploči svih državnih tijela. Interni oglasi raspisuju se, u pravilu, za radna mjesta na kojima je potrebno višegodišnje radno iskustvo na odgovarajućim poslovima u državnoj službi.
Dakle, Uredbom o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi ( Narodne novine broj 74/10, 142/11 i 53/12 ) članak 1. propisano je da se njome uređuje postupak i način raspisivanja i provedbe javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi.
Navedenom Uredbom čl. 2. propisano je da se slobodna radna mjesta u državnim tijelima popunjavaju putem javnog natječaja.
Popunjavanje radnih mjesta putem javnog natječaja obvezno je kad je to zakonom izrijekom propisano i kod prijma vježbenika.
Slobodno radno mjesto, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka, može se popuniti putem internog oglasa, napredovanja, premještaja ili rasporeda državnog službenika te prijmom u službu osobe koja je na temelju ugovora o stipendiranju ili školovanju u obvezi raditi određeno vrijeme u državnoj službi u skladu sa Zakonom o državnim službenicima.
Uredba o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi odredbom čl. 3. propisuje da čelnik državnog tijela raspisuje javni natječaj, odnosno interni oglas sukladno planu prijma u državnu službu.
Uredba o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi odredbom čl. 5. propisuje da se interni oglas objavljuje na web-stranici središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose, te web-stranici i oglasnoj ploči državnog tijela koje raspisuje interni oglas.
Na sadržaj i provedbu internog oglasa odgovarajuće se primjenjuju odredbe ove Uredbe kojima su propisani sadržaj i provedba javnog natječaja, ako Zakonom o državnim službenicima i ovom Uredbom nije drugačije propisano.
Rok za podnošenje prijava na interni oglas je osam dana od dana objave na web-stranici središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose.
Uredba o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi odredbom čl. 8. propisuje da Komisiju za provedbu javnog natječaja (u nastavku teksta: Komisija) imenuje čelnik tijela.
Komisija ima najmanje tri člana. U sastavu Komisije mora biti predstavnik središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose, kojeg odredi čelnik toga tijela.
Ostali članovi komisije imenuju se iz reda službenika koji imaju potrebno obrazovanje i znanje u svezi s poslovima radnog mjesta koje se popunjava, sadržajem testiranja i provjerom posebnih znanja, sposobnosti i vještina.
Kad se javni natječaj provodi radi popunjavanja više radnih mjesta, čelnik tijela može imenovati više komisija za provedbu javnog natječaja.
Komisija utvrđuje popis kandidata prijavljenih na javni natječaj, koji ispunjavaju formalne uvjete.
Kandidate s popisa iz stavka 5. ovoga članka Komisija upućuje na testiranje.
Slijedom navedenoga predlagatelj ističe da pobijane odredbe Zakona u svjetlu vladavine prava proturječe zahtjevima pravne sigurnosti čime se krši načelo pravne izvjesnosti budući nisu zadovoljeni zahtjevi koja proizlaze iz izraza propisan zakonom.
Dakle, pobijanom odredbom ministar imenuje članove Povjerenstva, njihove zamjenike i predsjednika (čl.11.st. 1. ), a zainteresirani kandidati obavijestit će se javnim pozivom (čl. 11. st. 2.), a u slučaju neuspjelog poziva ministar članove imenuje izravno (čl. 11. st. 4.), što dovodi u pitanje i neovisnost i stručnost takvog Povjerenstva, a samim time se stvara mogućnost zlouporabe provođenja postupka propisana Uredbom o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi odnosno Zakona o državnim službenicima ( NN 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15 ) što dovodi do povrede zahtjeva pravne sigurnosti i vladavine prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.
Uz sve naprijed navedeno u samoj zakonskoj odredbi je iznimka u čl. 11. st 3. Iznimno od stavka 2. ovoga članka, članove Povjerenstva i njihove zamjenike iz redova doktora medicine imenuje ministar na prijedlog ministra nadležnog za zdravlje. Ako se uzme u obzir da su doktori medicine (čl. 12..) psihijatar, infektolog, dermatolog, venerolog, ginekolog, onkolog onda odredba koja govori o samostalnom i stručnom tijelu ostaje potpuno besmislena i tek puki demokratski ukras, odnosno prijevara kojom se Zakon poziva na stručnost i samostalnost, no u biti je upravo ona podložna svojevolji ministra branitelja i ministra zdravstva. Kada se ovom doda i slovo i duh Zakona prema kojem se članovi Povjerenstva mogu smjeniti bez ikakve procedure odlukom ministra (čl. 11. st. 5.), pa čak i zbog nemogućnosti obavljanja poslova u Povjerenstvu iz drugih razloga (čl. 5. st. 6. al. 3.), preostaje potpuna samovolja ministra. Sve naprijed navedeno povreda je odredbi Ustava koji su navedeni kao temelj za pokretanje ovog postupka.
Zakonskom odredbom čl. 12.. određeno je slijedeće:
(1) Članovi Povjerenstva i njihovi zamjenici biraju se iz redova sudaca, odvjetnika i drugih pravnika, psihologa, doktora medicine specijalista psihijatrije, infektologije, dermatologije i venerologije, ginekologije, internističke onkologije ili drugih specijalizacija te drugih stručnjaka koji imaju iskustvo na području zaštite ljudskih prava.
(2) Povjerenstvo čini najmanje jedan pravnik, psiholog, doktor medicine specijalist psihijatrije te doktor medicine druge specijalizacije.
(3) Za člana Povjerenstva i njegova zamjenika može biti imenovana osoba koja:
− je državljanin Republike Hrvatske
− ima završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij odgovarajuće struke
− ima najmanje 10 godina radnog iskustva u struci
− nije osuđivana i protiv koje se ne vodi kazneni postupak za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti
− ima odobrenje za samostalan rad (licencu) ako je doktor medicine.
Dakle, sukladno citiranoj odredbi stavak 1. .pobijanog Zakona članovi Povjerenstva biraju se iz redova sudaca, odvjetnika i drugih pravnika, psihologa, doktora medicine specijalista psihijatrije, infektologije, dermatologije i venerologije, ginekologije, internističke onkologije ili drugih specijalizacija te drugih stručnjaka koji imaju iskustvo na području zaštite ljudskih prava.
Navedena odredba u stavku 2. propisuje da Povjerenstvo čini najmanje jedan pravnik, psiholog, doktor medicine specijalist psihijatrije te doktor medicine druge specijalizacije.
Predlagatelj s obzirom na navedene odredbe prvenstveno postavlja pitanje koji bi to bili doktori medicine drugih specijalizacija, te isto tako koji bi to bili drugi stručnjaci koji imaju iskustvo na području zaštite ljudskih prava?
Naime, treba napomenuti da stručnost u promoviranju i zaštiti ljudskih prava ne uključuje samo obrazovanje i istraživanje, već i čitav niz drugih aktivnosti: marketing, odnose s javnošću, financiranje, fondove, administraciju, lobiranje itd. te stoga uistinu se može postaviti pitanje, a s obzirom na osjetljivu tematiku pobijanog Zakona – žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, nije li zakonodavac uistinu dovoljno i jasno formulirao sastav stručnog tijela koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja!
Navedena neodređenost i nepreciznost pobijane pravne norme dovode do, a koja se sastoji u nejasnom definiranju sastava članova Povjerenstva kao stručnog tijela, nepoštivanja zahtjeva koja proizlaze iz izraza propisan zakonom i to da kao prvo, zakon mora biti svima dostupan na odgovarajući način: građaninu mora biti omogućeno saznanje o tome što je pravno pravilo koje će se u danim okolnostima primijeniti na dotični slučaj.
Drugo, norma se ne može smatrati zakonom sve dok nije formulirana dovoljno precizno da građaninu omogući da prema njoj uskladi svoje ponašanje odnosno da zna tko je ovlašten odlučiti o njegovim pravima ili obvezama.
Pobijane odredbe Zakona ne udovoljavaju navedenim načelima pravne izvjesnosti jer osim što je zakonodavac spornim odredbama općenito i nejasno propisao sastav članova Povjerenstva predlagatelj se pita na koji način sporni sastav stručnog tijela može donijeti odluku o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja budući primjerice psihijatar i pravnik imaju u potpunosti različitu domenu djelovanja, znanja i stručnosti, a tek ukoliko pozornost obratimo na domenu djelovanja stručnjaka u zaštiti ljudskih prava (marketing, odnose s javnošću, financiranje, fondove, administraciju, lobiranje itd.) zahtjev za određenost i preciznost pravne norme u potpunosti se krši.
Iako je, dakle, Povjerenstvo sastavljeno od (pretežno?) stručnjaka, ono se nikako ne može smatrati vještacima u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov. 47/09). Naime, čl. 4. Zakona navodi slijedeće:
U postupku za ostvarivanje prava iz ovog Zakona primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku
Zakon o općem upravnom postupku u čl. 65. st. 1. i 2. u pogledu vještačenja, među ostalim, navodi slijedeće:
(1) Kad je za utvrđivanje ili ocjenu određene činjenice koja je bitna za rješavanje upravne stvari potrebno posebno stručno znanje kojim službena osoba ne raspolaže, dokaz se može izvesti vještačenjem.
(2) Službena osoba određuje vještačenje po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. Za vještaka će se zaključkom odrediti osoba koja je odgovarajuće struke, a ovlaštena je za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke ili osoba registrirana za vještačenje. Ako takvih osoba nema, za vještaka se može odrediti i druga osoba koja ima odgovarajuću stručnost potrebnu za vještačenje. Stranke će se uvijek prethodno saslušati o osobi vještaka.
U ovom slučaju, dakle, imamo mogućnost da se u upravnom postupku odredi vještačenje. Međutim, usprkos tome što se postupak vodi sukladno Zakonu o općem upravnom postupku postoji posebno tijelo (Povjerenstvo) koje je navodno neovisno, stručno tijelo (koje imenuje ministar) te koje daje mišljenje o činjenici je li stranka žrtva seksualnog nasilja te o obliku, odnosno posljedicama seksualnog nasilja. Tako s jedne strane u samom upravnom postupku se može zatražiti vještačenje psihologa, psihijatara, ginekologa, kriminalista i dr., no i u samom povjerenstvu imamo upravo navodno neovisne i stručne osobe koje o tom mogu imati suprotno mišljenje. Tako su u biti suspendirane mnoge odredbe Zakona o općem upravnom postupku, a osobito načela tog Zakona i to:
Načelo zakonitosti (Članak 5.)
(1) Javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti.
(2) U upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.
Načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (Članak 6.)
(1) Pravo stranke može se ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići.
(3) Pri vođenju postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom.
Načelo utvrđivanja materijalne istine (Članak 8.)
U postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.
Načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza (čl. 9.)
(1) Službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar.
(2) Koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Načelo učinkovitosti i ekonomičnosti (čl. 10.)
U upravnim stvarima postupa se što je moguće jednostavnije, bez odgode i uz što manje troškova, ali tako da se utvrde sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari.
Sva naprijed navedena načela su potpuno srušena navodno neovisnog i stručnog tijela, odnosno povjerenstva imenovanog od ministra branitelja. Uz navedeno mix neovisno i stručno tijelo postaje potpuno iracionalno tijelo gdje se odvjetnik ili sudac moraju očitovati o nalazu i mišljenju ginekologa, psihologa ili psihijatra, dok se psiholog ili psihijatar moraju očitovati o onome što navodi čl. 13. st. 2.
Povjerenstvo daje mišljenje je li stranka žrtva seksualnog nasilja na temelju medicinske i druge dokumentacije, uzimajući u obzir:
– činjenice i dokaze koji su utvrđeni u kaznenim postupcima
– pravomoćne sudske presude donesene u postupcima vezanim za počinjenje seksualnog nasilja u Domovinskom ratu
– druge dokaze.
Osobit raritet pobijanog Zakona je činjenica da se u Zakon uvode samozvani stručnjaci za ljudska prava kao članovi Povjerenstva. Istinski stručnjaci za ljudska prava su osobe koje imaju točno određeno obrazovanje i iskustvo, no očigledna nakana ovog Zakona su neki drugi stručnjaci za ljudska prava. Ovime se u cijelosti narušava primjena načela zakonitosti jer u upravnom postupku se primjenjuje zakon koji svakako uključuje i ljudska prava. Uz navedeno tzv. civilno društvo postaje dio upravnog tijela te se teško narušava građansko društvo kao slobodno od vladinih institucija. Kada se uzme u obzir da ministar imenuje sve navedene stručnjake u Povjerenstvo time se dobiva slika podložnosti i isprepletenosti vladinih tijela i tzv. civilnog društva, međusobna ovisnost, isprepletenost i u konačnici nepostojanje razlikovanja i neovisnosti. Pitanje je kakvo stručno mišljenje može imati Članovi povjerenstva … iz redova… psihologa, doktora medicine specijalista psihijatrije, infektologije, dermatologije i venerologije, ginekologije, internističke onkologije (čl. 12. Zakona) o činjenicama i dokazima koji su utvrđeni u kaznenim postupcima, pravomoćnim sudskim odlukama (čl. 13. Zakona), odnosno kakvo stručno mišljenje mogu imati Članovi povjerenstva … iz redova sudaca, odvjetnika i drugih pravnika … te drugih stručnjaka koji imaju iskustvo na području zaštite ljudskih prava (čl. 12. Zakona) o medicinskoj i drugoj dokumentaciji (čl. 13. st. 2. Zakona) iz područja psihologije, psihijatrije, infektologije, dermatologije i venerologije, ginekologije ili internističke onkologije (usp. čl. 12. Zakona).
Iz naprijed navedenog je jasno da navedeno Povjerenstvo ne može imati ulogu koju mu Zakon daje.
Nadalje, nije jasna uloga spornog Povjerenstva, odnosno je li njegovo mišljenje obvezujuće. Iako Zakon izričito ne propisuje je li mišljenje Povjerenstava obvezujuće ili nije, po duhu Zakona, može se nedvojbeno utvrditi da je upravo navedeno mišljenje u svojoj biti obvezujuće i da se ne može donijeti odluka suprotna njegovom mišljenju. No, iz Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja (nar. nov. 97/15), te obrazaca propisanih uz taj Pravilnik jasno je da je upravo navedeno mišljenje obvezujuće. Dapače, navedeno Povjerenstvo i samo daje ne više mišljenje (kako je to naveo Zakon), nego nalaz i mišljenje (Odjeljak B, čl. 20. – 22.). Prema tome i navedeni Pravilnik nije sukladan Zakonu i predstavlja proširenje ovlasti određenih Zakonom, te je suprotan Zakonu o općem upravnom postupku, a osobito naprijed citiranim odredbama ZUP-a. Dapače, odluke Povjerenstva donose se većinom svih glasova (čl. 22. st. 1.). Ovakvim odredbama Zakona i Pravilnika suspendiran je ZUP, a povrijeđene naprijed navedene odredbe Ustava.
U odnosu na pojam reparacije odnosno naknade štete predlagatelj ističe da su pobijane odredbe zakona nejasne i nepotpune u odnosu na počinitelja štete odnosno agresora. Naime, štetu prema žrtvi mora nadoknaditi počinitelj štete, no počinitelj štete su agresorske države i njezini vojnici i drugi pomagači, te druge osobe koje su sudjelovale u agresiji i zločinima.
U slučaju Domovinskog, obrambenog i oslobodilačkog rata, Republika Hrvatska, njezini državljani i drugi koji su stradali u agresiji Srbije i Crne Gore na Republiku Hrvatsku, imaju pravo na naknadu štete (reparacije) od agresora, a ne od žrtve, a to je u ovom slučaju Republika Hrvatska. Stoga bi zakon morao biti jasan u tom pogledu, te da će se naknada štete tražiti od stvarnih nalogodavaca. Istina, Republika Hrvatska može na sebe preuzeti određeni čin satisfakcije, jer su te osobe stradale zbog činjenice da su ih agresori smatrali legitimnim ciljem, te da su se i seksualnim nasiljem nastojali ostvariti agresorski ciljevi.
Zakonskom odredbom čl. 5.. određeno je slijedeće:
U postupku za ostvarivanje prava iz ovoga Zakona primjenjuju se načela rodne jednakosti i ravnopravnosti, bez diskriminacije stranke po bilo kojoj osnovi.
Predlagatelj ističe da pobijana odredba ne udovoljava Ustavnim odredbama Republike Hrvatske zajamčenog člankom 3. Ustava, Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, Povelji EU o temeljnim pravima te Deklaraciji UN o ljudskim pravima iz 1948. Godine, u vezi sa primijenjenom terminologijom rodne jednakosti i ravnopravnosti, koju Ustavne odredbe ne poznaju već, kako je propisano odredbom članka 3. Ustava, jednakost spolova.
Ravnopravnost spolova jedna je od vrijednosti koja ulazi u krug civilizacijskih vrijednosti europskih zemalja te se može podvesti pod zajednički nazivnik temeljnih ili ljudskih prava. Predlagatelj napominje da je pozitivnim pravnim propisom sadržan u odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova ( Narodne novine broj: 82/08 ) propisano slijedeće:
Članak 1. Zakona o ravnopravnosti spolova propisuje da se ovim Zakonom utvrđuju opće osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova kao temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te definira i uređuje način zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene imuškarce.
Člankom 4. navedenog Zakona propisano je da odredbe ovog Zakona ne smiju se tumačiti niti primjenjivati na način koji bi ograničio ili umanjio sadržaj jamstava o ravnopravnosti spolova koja izviru iz općih pravila međunarodnog prava, pravne stečevine Europske zajednice, Konvencije Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima odnosno ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Slijedom navedenoga predlagatelj smatra da je odredba čl. 5. pobijanog Zakona nesuglasna s odredbom čl. 3. Ustava, općih pravila međunarodnog prava, pravne stečevine Europske zajednice i Konvencije Ujedinjenih naroda čime se krše zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava. Naime, članak 3. Ustava Republika Hrvatska traži da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva tj. takva da bude formulirana dovoljno precizno i jasno.
Zakonskom odredbom čl. 24.. određeno je slijedeće:
(1) Korisnik može ostvariti pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn ili povećane novčane naknade u visini od 150.000,00 kn, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.
(2) Osim jednokratne novčane, odnosno povećane novčane naknade iz stavka 1. ovoga članka, korisnik može ostvariti mjesečnu novčanu naknadu, pod uvjetima i u iznosu propisanim ovim Zakonom.
(3) Dospjeli, a neisplaćeni iznos novčanih naknada iz stavaka 1. i 2. ovoga članka nasljednici korisnika nasljeđuju prema propisima o nasljeđivanju.
(4) Novčana naknada iz stavka 1. i stavka 2. ovoga članka ne smatra se naknadom cjelokupne štete za sve pretrpljene posljedice seksualnog nasilja.
Zakonskom odredbom čl. 25.. određeno je slijedeće:
(1) Korisnik može ostvariti pravo na povećanu novčanu naknadu po sljedećim osnovama:
− prisilna trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja
− prisilno izazvani pobačaj kao posljedica seksualnog nasilja
− rođenje djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedica seksualnog nasilja
− seksualno nasilje počinjeno prema maloljetnoj osobi.
(2) Korisnik može ostvariti povećanu novčanu naknadu kada je Povjerenstvo utvrdilo postojanje jedne ili više osnova iz stavka 1. ovoga članka.
(3) Povećana novčana naknada ostvaruje se u jednom iznosu neovisno o postojanju više osnova iz stavka 1. ovoga članka.
Predlagatelj u odnosu na pobijane odredbe Zakona, koje se odnose na visinu prava na novčanu naknadu, napominje da je ista određena jednako za sve korisnike bez obzira na utvrđeni stupanj eventualnog oštećenja organizma i posljedice.
Takav jednostrani iznos visine štete ozbiljno narušava pravnu obvezu nadležnih tijela (Povjerenstva) da o tom pitanju (visina naknade štete) da donose diskrecijsku ocjenu u pitanju na koji način odrediti iznos naknade štete ako su ispunjene pretpostavke predviđene Zakonom, čime bi sama svrha naknade štete u praktičnom pravnom životu bila ostvarena. Iznos naknade štete trebao bi stoga ovisiti o oštećenju organizma, dugotrajnosti, intenzitetu i posljedicama na psihičko, duhovno i fizičko zdravlje žrtava seksualnog nasilja.
Stoga predlagatelj ističe da članci 24. i 25. Zakona o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu ne udovoljava zahtjevima pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i protivan je postupovnim pravilima koja proizlaze iz prava na pristup sudu odnosno prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( NN – MU 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst 8/99 – ispravak 14/02 ) u vezi sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava kao najviše vrednote Ustavnog poretka Republike Hrvatske ( članak 3. Ustava Republike Hravtske ), te odredbi čl. 14. Ustava.
Na temelju svega navedenoga predlaže se da Ustavni sud pokrene postupak radi ocjene suglasnosti Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu (Nar. Nov. 64/15 ) te da nakon provedenog ustavnosudskog postupka utvrdi nesuglasnost s Ustavom Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu u cijelosti (Nar. Nov. 64/15 ), da ga ukine i ukloni iz pravnog poretka Republike Hrvatske, kako bi se onemogućilo daljnje kršenje Ustavom određenih ljudskih, osobnih i političkih prava i sloboda.
- p.
Udruga udovica iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije
Irena Dubreta
VEZANI ČLANAK
http://hop-portal.com/2016/02/prvi-otkrivamo-zasto-bujanec-ne-zeli-pozvati-ozanu-basic-u-emisiju/
HOP PORTAL
