No nekoliko dana nakon te izjave veleposlanika Para je stigao i odgovor od Davida L. Goldwyna, posebnog izaslanika i koordinatora za međunarodna energetska pitanja State Departmenta od 2009. do 2011., koji je ujedno i predsjednik Atlantskog savjetodavnog vijeća za energiju i član Nacionalnog naftnog vijeća SAD-a. On opovrgava navode veleposlanika Para i tvrdi kako su kapaciteti za izvoz državama bez Sporazuma o slobodnoj trgovini još daleko od rasprodanog, trenutno se izvozi 10,82 milijarde kubičnih stopa dnevno, dok studije State Departmenta pokazuju da izvoz do 20 milijardi kubičnih stopa dnevno koristi ekonomiji. Ujedno je upozorio da je proces procjene javnog interesa, neophodan za dobivanje dozvola za izvoz revidiran 2014. godine. Taj proces bi trebao trajati od jednog do tri dana i služi kao osiguranje da se ne izvozi u „zabranjene“ države i da sam izvoz ne bi naštetio gospodarstvu SAD-a tj. njegovim plinskim potrebama.
Ove razlike u podacima koje u svom pismu nudi veleposlanik Paro i ove o kojima govori američka strana su doista zanimljive na više načina. Prvo pitanje koje se postavlja je zašto bi SAD-a gurao projekt LNG-a s jedne strane, dok ga s druge strane blokira. Pitanje je i što je točno naš veleposlanik pregovarao i s kim je pregovarao kada nije ni svjestan stvarnih mogućnosti izvoza ukapljenog plina kao i promjena u procesu za dobivanje izvoznih dozvola.
LNG projekt koji doista ima velike potencijale i dosta zainteresiranih je nažalost najviše kočen sa hrvatske strane, a tome je najviše doprinjela vlada Zorana Milanovića godinama ne izdavajući dozvole za njegovu gradnju, pa je tako lokacijaska dozvola izdana tek pri kraju mandata te vlade. Ne treba smetnuti s uma da nas projekt LNG terminala i plinovoda Krk – Gdanjsk i politički smješta u srednju Europu i veže jednim krvotokom na zemlje Višegradske grupe, pa je taj projekt Milanovićevoj vladi bio apsolutno neprihvatljiv budući da je naše približavanje višegradskoj grupi udaljavanje od Balkana. Budući je pritisak za izgradnju plinovoda i LNG terminala velik i nisu ga mogli blokirati, na svake načine su probali u tu priču utrpati zemlje jugoistočne Europe i opskrbu ukapljenim plinom iz LNG terminala. Dakako, ne treba bježati od mogućnosti da se nekome nešto proda i zaradi, ne treba bježati od mogućnosti da se susjedima ponudi plin po boljoj cijeni, ali to nikako ne smije biti okosnica ovog projekta jer će tu činjenicu određeni politički faktori iskoristiti za vezivanje hrvatske s Balkanom. Jugoistočna Europa je novi naziv za balkanske asocijacije i bilo kakvo dovođenje Hrvatske politički u kontekst Jugoistočne europe politički je neprihvatljivo, a projekt koji bi za cilj imao opskrbu plinom samo zemalja JI Europe bi doista bio financijski neisplativ i kao takav bi teško dobio ičiju potporu. Birokratska igra odugovlačenja i postavljanje neobičnih rokova gdje bi realizacija projekta tek trebala početi 2019. nije bilo ništa drugo nego pokušaj da se projekt prolongira u nadi da će se „sukob“ zapada i istoka smiriti i da će prestati potreba za takvim projektom, jer poznavajući naše prilike mislimo da slobodno možemo ustvrditi da kada govorimo o 2019. zapravo govorimo o razdoblju dosta iza 2020. kada bi mi tek napravili nekakve prve ozbiljnje korake.
Nova vlada ima priliku krenuti sa projektom LNG-a ozbiljno, kao što je uostalom i obećala, samo bi htjeli naglasiti da od same priče kako je to „kapitalan“ projekt za Hrvatsku neće biti ništa. Ozbiljan projekt takve vrste treba imati dozvole u najkraćem mogućem roku, treba imati na stolu dogovore sa izvoznikom/cima plina kao i mogućim kupcima. Što je od toga sve napravljeno? Zasigurno ovakav projekt treba imati u diplomaciji ljude koji će takve dogovore postizati i pomagati u lobiranju, a ne kao veleposlanika Para koji daje izjave za koje se sami čelni ljudi energetike osjete pozvani demantirati ih. Takve greške u diplomaciji su razlozi za opoziv veleposlanika, a nadamo se da će predsjednica i premjer što prije tu mogućnost razmotriti i u SAD-u imenovati za veleposlanika nekoga tko će stvarno predstvaljati interese srednjeeuropske Hrvatske, a ne sabotirati projekte koji nisu u skladu s balkanskom (jugoistočnom) orjentacijom naših veleposlanika.
Podsjećamo da Rusija opet planira tok preko Bugarske, a Rumunjska gura svoj AGRI (Azerbaijan–Georgia–Romania Interconnector) projekt. Oba ova projekta ciljaju izvoz u srednju Europu i izravna su konkurencija našem LNG-u i zapravo realizacija jednog od njih prije nego što se krene u izgradnju krčkog LNG-a najvjerojatnije stavlja točku na i novog hrvatskog neuspjeha, hrvatski LNG tada doista postaje upitan ali samo zbog hrvatske intertnosti. Nadajmo se da i ovo neće postati priča „Hrvati laju, plinovodi prolaze“ jer ako danas pogledate infrastrukturne karte sve glavne ceste, pruge, plinovodi i naftovodi zaobilaze Hrvatsku iako je to gotovo nemoguće zbog našeg položaja. Ali eto, naše vlade su uspjele postići i to da zemlje oko nas budu toliko kreativne da nas uspiju zaobići.
Sam ovaj događaj je bitan i zbog još jednog segmenta, a to je da Hrvatska mora poduzeti korjenite promjene u svojoj diplomaciji koja je u nekim segmentima otvoreno neprijateljska prema interesima države koju ti ljudi predstavljaju. Sama činjenica da veleposlanika demantira dužnosnik zemlje domaćina u ovakvim stvarima je poražavajuća za našu diplomaciju.Veleposlanik Paro uvijeno je pokušao optužiti SAD da blokira projekt LNG-a, a svjedoci smo da su oni najsnažniji zagovornici istog i da žele isti što prije u funkciji, pa su tako nudili i brod koji može poslužiti kao LNG terminal dok se pravi terminal ne sagradi.
Sam demanti izjave veleposlanika Para govori o tome koliko je SAD-u ta opaska zasmetala i bez uvijanja su poručili da su oni glavni promotori LNG terminala i da nikakve blokade s njihove strane nema, a da je za to što LNG nije vec izgrađen (ili u već poodmakloj fazi građenja) odgovorna jedino i isključivo Hrvatska, odnosno najviše vlada Zorana Milanovića.
Tko je veleposlanik Joško Paro? Možda o tome najbolje govori ova crtica iz članka “Ja sam rušio Herceg Bosnu i vratio Srbe” objavljenog u Globusu 03.02.2010.g.
U odnosu Josipovića i Para dobro će doći što imaju sličan stav prema Bosni i Hercegovini. Savjetniku se svidjelo što je predsjednik rekao da se Bosni i Hercegovini moraju prestati slati “različiti signali”.
Kao pomoćnik ministra Joško Paro je 2000. radio na ukidanju paralelnih hrvatskih institucija vlasti i administracije u Bosni i Hercegovini. Kako? “Iznad svega, brzo”, kaže. Hrvatski su financijski, energetski, telekomunikacijski i drugi državni, posebno uslužni sustavi funkcionirali preko granice druge države na područjima pod kontrolom HVO. Bilo je to nespojivo s hrvatskim europskim ambicijama. U godinama nakon Daytona upravo je to bilo razlogom hrvatske međunarodne poluizolacije. Mnogi u Hrvatskoj tada nisu ni shvaćali u potpunosti o čemu se radi. Taj nered, ili poseban red mnogima je u Hrvatskoj i u BiH bio gospodarski veoma isplativ, jer je dobit izmicala oporezivosti. Trebalo je djelovati brzo prije nego što narastu otpori nerazumijevanja. Partner s bosanske strane bio mu je šef OHR-a Wolfgang Petritch.
Autori: Novi pogledi: Goran Koprivnjak / Petar Mandarić
HOP portal