U ime ruskog lidera Vladimira Putina u internet sferi danas najjače na propagadnom planu djeluje Rus Mihail Šerbak ( Mikhail Shcherbak ), rođen, odrastao i školovan u bugarskoj prijestolnici Sofiji. On ujedno ima i bugarsko državljanstvo, budući je, očito kao sin negdašnjih ruskih iliti sovjetskih diplomata, rođen u Bugarskoj. To je čovjek koji je danas vlasnik triju propagandnih internetskih sajtova i to Predavetel.com, Radiomap.eu i Worldmap.eu.
U pravi privatni biznis kročio je od 2001. godine, otkad i ima u vlasništvu spomenute sajtove, no radišni Rus rođen i školovan u Sofiji, danas je stanovnik Londona i radi za tvrtku Just Landed Community, gdje je u prigodi i Englezima širiti Putinovu promidžbu, s obzirom da pored bugarskog, ruskog i francuskog jezika, odlično vlada i engleskim jezikom. Najprije recimo da je Mihail Šerbak, ruski čovjek sa specijalnom misijom u Londonu, završio u razdoblju od 1997. do 2001. godine Nacionalnu akademiju umjetnosti u Sofiji, čime je okrunio umjetničko usavršavanje, jer je još prije toga stekao diplomu i na Akademiji lijepih umjetnosti “Tsanko Lavrenov” u Plovdivu. No, to mu je sve bila uvertira za djelatnost kojoj će se u nastavku školovanja okrenuti i koja nema dodirnih točaka sa svijetom umjetnosti. Vrijedni i uporni Šerbak između 1997. i 2007. godine uspio je završiti čak tri kursa srodne, ali ipak programski različite sadržine za grafičkog i web dizajnera, od kojih se izdvajaju onaj u sklopu škole automobilskog sportkluba “Bulgartabac”, te u okviru nakladničke kuće Ideal – AS Bulgaria.
I kad se stručno usavršio krenuo je strpljivo u građenje karijere i skupljanju iskustava i to u eminentnoj Communicorp Group Ltd. utemeljenu još 1989. godine u Dublinu pod paskom pokretača tvrtke Irca Denisa O’ Briena. U njihovom opisu posla stoji da se bave emitiranjem programa radijskih postaja, poglavito u smjeru europskih zemalja, ali i strateški važnog Bliskog istoka, kao i širokim spektrom pružanja usluga digitalnih medija. Tamo se Mihail Šerbak zadržao na poslu sve do listopada 2012. godine. U međuvremenu, on je pokrenuo samostalne freelance web dizajn projekte kao što su alex – pernichev.com, kitchens.fr, nara – geo.net,niceromatics.fr i osobni freelance projekt Shcherbak.info i ostale.
On je pristranom i krajnje prozirnom i umjetnom političkom interesnom zonom i podjelom europskih zemalja po želji i mjeri gazde Vladimira Putina posredstvom interneta, namjerno ili slučajno, otkrio kroz medijsku klasifikaciju radijskih postaja i one opake i zadnje namjere ruske politike na mnogo širem i značajnijem geopolitičkom planu. Najviše se dojmi Šerbakov opseg balkanskih zemalja. Odmah primijećujemo da je tu zemlje popisao u više Putinovoj nego u vlastitoj zamisli ovim redom: Bugarska, Makedonija, Srbija, Vojvodina, Kosovo, Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Republika Srpska, Rumunjska, Moldavija, Gagauzija i Transnitrija ili Pridnjestrovlje. Ovdje je lako zamijetiti da njegov politički nalogodavac Vladimir Putin zaluđenim Srbima daje istodobno i štap i mrkvu. Jer, Mihail Šerbak je jasno odvojio ne samo Srbima neoplakano Kosovo, nego i Vojvodinu od Srbije, a za uzvrat Srbima, gurnuo prst u oko cijelom Zapadu posebnim izdvajanjem izvan Bosne i Hercegovine ilegalnog srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini pod nazivom Republika Srpska. Nije tu kraj političkim izazovima Rusa na Balkanu kroz ovakvu medijsku raspodjelu radijskih postaja, jer Mihail Šerbak posebno izdvaja i u posebnim cjelinama prikazuje radijske postaje samoproglašenih i meunaro nepriznatih teritorija Gagauzije i Pridnjestrovlja u Moldaviji. I sve je opet sračunato i projektirano u paklenom Putinovom stroju, jer treba dodatno medijski pobuniti i Ruse u Pridnjestrovlju u Moldaviji i izazvati sukobe s većinskim Moldavcima, koje su Rusi proizveli u izmišljeni narod, premda Moldavci oduvijek govore rumunjskim jezikom, a najveći dio Moldavije, povjesne rumunjske pokrajine je u današnjoj Rumunjskoj. Bila je u cjelini Moldavija u sklopu Rumunjske do 1937. kad je silom odužja od nje oteo Staljin i pripojio SSSRU-u, a njegove radnje nasilnog prekrajanja europskih i svjetskih granica danas radi i Vladimir Putin uz nešto sofisticiranije metode od Staljinovih iz prve polovice prošlog stoljeća. Glede zone Balkana prema podjeli Putinovog internetskog pisara Šerbaka, spomenimo samo jednu pojedinost u svezi Hrvatske. Sve do trenutka kad je u Zagrebu nakon dugih i višemjesečnih pregovora, ipak uspostavljena nova i državotvornija Vlada u odnosu na onu prethodnu, Mihail Šerbak je slijedeći upute Vladimira Putina, ne samo Hrvatsku, već i Sloveniju, svrstavao u Balkan, a ne u zonu Srednje Europe, gdje je i Hrvatskoj i Sloveniji i povijesno i zemljopisno i jedino pravo mjesto. Nema slučajnosti kod Rusa, te su tek sad kad su osjetili odlučniji, čvršći i tvrđi i nepokolebljiv stav nove Vlade Republike Hrvatske, barem na trenutak zastali u internetskoj promidžbi Putinova čovjeka na Zapadu Mihaila Šerbaka, koji u ruske vizije podjele interesnih sfera svijeta pokušava ubijediti ne samo Engleze u Londonu, nego i Amerikance, jer ima izravne poveznice s Illinoisom i Chicagom.
Hrvatsku i Sloveniju je Mihail Šerbak tek pre nepuna dva tjedna stavio u srednjoeuropsko društvo Njemačke, Austrije, Švicarske, Lihtenštajna, Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske. Nordijske i baltičke zemlje su poredane zajedno i tu nema većih zamjerki, te su se sukladno geografskim odrednicama u istoj grupi našli Švedska, Finska, Alandski Otoci, Danska, Farski Otoci, Grenland, Norveška, Island, Estonija, Latvija i LItva. Međutim, već kod naredne skupine nazvane Britanija i Irska, Mihail Šerbak u tradiciji ruske i općenito istočnjačke zlouporabe gostoprimstva zemlje domaćina Velike Britanije, on i Englezima nedvosmisleno stavlja do znanja kao privremeni stanovnik Londona da Putinova Rusija kroz medijsko raspačavanje britanskog otočja stremi i podupire posve otvoreno i budući potencijalni raspad Ujedinjenog Kraljevstva. Tako su britanske i irske radijske postaje razvrstane u kategorije pod nazivima Velika Britanija, Engleska, Vels, Škotska, Sjeverna Irska, Guernsey, Jersey, Otok Man i Irska. Sam popis dostatno govori sam za sebe i nije potrebno mnogo mudrosti da bi se otkrile kroz ovakvu medijsku podjelu prostora britanskog otočja ruske političke namjere spram Velike Britanije.
Francusku i Beneluks je Mihail Šerbak stavio u jednu grupu, te je tu naveo slijedeće priznate države: Francusku, Monako, Belgiju, Luksemburg i Nizozemsku. Ali, onda ide ključna stvar. Rus Šerbak posebno izdvaja radijske postaje Flandrije i Valonije, što automatski znači da Rusija ovakvom medijskom porukom preko interneta svima javno stavlja do znanja da u biti ne priznaje u dogledno vrijeme državu Belgiju kao jedinstvenu, premda su ih gore lukavo naveli i kao jedinstvenu, ali i kao potencijalno razdvojenu na flamanski i valonski dio. Kako je Bruxelles i sjedište Europske Unije, to istodobno znači da Rusija svojom politikom već sustavno radi na razbijanju EU, jer simbolika raspada Belgije u kojoj je središte EU može se protumačiti iz ruskog kuta i željom za raspadom čitave EU u sadašnjem obliku. Nakon toga, Rusi navode i svoj pogled na zemlje Mediterana, gdje opet iskazali apetite za rasturanjem jedne velike europske države kao što je Španjolska, koju su medijski izdijelili na nekoliko pokrajina koje su, očito već promovirali u neovisne države.U sklopu južnoeuropskih zemalja Rusi kao nositelje naglašavaju Italiju, Španjolsku i Portugal, ali tu ubrajaju još i radijske postaje Vatikana, San Marina, Malte, Andore i Gibraltara. Nije tu kraj popisa jer Rusi ne bi bili Rusi kad ne bi netkom nešto gadno zapaprili, ovog puta Španjolcima, jer su kao zasebne cjeline naveli radijske postaje Katalonije, Baskije i Galicije. I očigledno je da Rusija kao i u slučaju Velike Britanije, predviđa i priželjkuje i raspad Španjolske. Rasturanje i razbijanje velikih, mnogoljudnih i povijesno značajnih zemalja koje su dio EU je dakako u interesu ratobornog Vladimira Putina i on ne preza to istaknuti preko svoga internetskog zastupnika Mihaila Šerbaka u cilju promocije ruskih političkih interesa za cijepanjem Europe.
Onda dolazimo na neuralgično područje neposrednog ruskog geopolitičkog interesa, sročenog u dvijema posljednjim europskim podjelama geopolitičkog prostora, viđenog ruskim očima. Tako pod nazivom interesne medijske i ujedno i političke sfere Mihail Šerbak pod isti krov smješta Rusiju i Ukrajinu i već iz tog uvodnog naslova je i posljednjem naivcu jasna ruska vojna invazija na istoku Ukrajine, pretočena i ozvaničena sad i na internetskom sajtu Radiomap.eu u režiji Mihaila Šerbaka. Pored Rusije i Ukrajine, tu je još i Bjelorusija vođena još uvijek zlom rukom Putinove sluge i bjeloruske pijanice Lukašenka. Rusi ih već ovom dvojnom podjelom medijskog prostora na relaciji Rusija – Ukrajina i ne priznaju ni kratkoročno, niti dugoročno, ni za poseban narod, još manje za samostalnu državu. Sjetimo se samo onog Putinovog zemljovida novog izgleda eurospkih granica tiskanog u odajama ruskih službi, i uz još neprovjerenu reakciju Amerikanaca o budućnosti Starog Kontinenta 2025. godine. Tu je Bjelorusija zbrisana s lica zemlje i prikazana je samo kao dio velikog ruskog imperija. Da sve bude još skandaloznije u ovoj skupini Rusije i Ukrajine s nevidljivom Bjelorusijom, Rusi bezočno od Ukrajine otimaju na medijskom, time i na političkom planu samozvane i od Ukrajine silom uvezenog ruskog oružja otcijepljene pokrajine na istoku Ukrajine. Tako je bešćutni Mihail Šerbak u odvojene dvije grupe stavio radijske postaje međunarodno nepriznatih područja koje su proruski separatisti na istoku Ukrajine nazvali Republika Donjeck i Republika Lugansk.
Rusi ne kriju ne pretenzije ka medijskoj, onda u slijedećoj još ozbiljnijoj fazi i političkoj destabilizaciji zone koju je na internetskoj mapi Mihail Šerbak označio geopolitičkim trokutom Grčka – Turska – Kavkaz. Tu kao zasebne dijelove Rusi ističu Grčku, Cipar, Tursku, Azerbejdžan, Armeniju i Gruziju, ali i tri oblasti poput Nagorno Karabaha, Abhazije i Južne Osetije, gdje su desetljećima izazivali i izravno poticali sukobe i krvoprolića u Zakavkazju da bi isprobavali lagerovano i uskadišteno oružje, najprije sovjetske, a danas ruske armije. Podsjetimo, Rusija je posljednjih desetljeća pobunjenu Južnu Osetiju, jednako kao i Gruziju silom priključila svojoj carevini još 1801. godine i od tada otpor naroda potlačene Južne Osetije ne prestaje i njihova borba za oslobođenjem od Rusije. Rusija je protivno međunarodnom pravu, priznala neovisnost Abhazije, samo da bi napakostila susjednoj Gruziji, čiji je to prirodni dio bio i što Gruzini još od vladavine Eduarda Ševarnadzea iz devdesetih do danas ne priznaju kao svršen čin, već pravilno ocjenjuju kao rusko razbojništvo i agresiju na Gruziju. No, Rusiji je u interesu da Abhaziju ima kao tampon zonu prema Gruziji na prostoru Kavkaza i stoga je to i Putinov internetski izaslanik Šerbak to promaknuo i u internetsku promidžbu radijskih postaja nasilno otete oblasti od Gruzije. I na primjeru Nagorno – Karabaha Rusi su se dvolično ponijeli zametanjem kavge između susjeda Azerbejdžana i Armenije. Najprije su podupirali otcijepljenje Nagorno Karabaha od Azerbejdžana, jer tamo žive pravoslavni Armeni, bliski Rusima, koji su uz njihov patronat to zato nesmetano i pripojili Armeniji. Ali, sve i danas nema konačni epilog nakon serije masovnih međusobnih ubojstava i obostranih progona islamskih Azera iza kojih stoji Turska i pravoslavnih Armena koje podržava Rusija, a i Azeri i Armeni su još uvijek nesvjesni da se njihovim sudbinama poigravaju u isto vrijeme i Turci i Rusi. Isto je i sa Sjevernim Ciprom kojega je iz okvira otoka Cipra Mihail Šerbak namjerno izdvojio, jer time trguje i u korist interesa Turske, a protiv Grčke, jer je Atena unatoč sporadičnim i povremenim antiameričkim i anti NATO prosvjedima, uvjetovanih teškom ekonomskom situacijom i dalje većinskom voljom grčkog naroda čvrsto uz EU, SAD i NATO, a Rusi ovakvim internetskim provokacijama to žele potkopati.
Što se tiče ostalih svjetskih kontinenata Rusi preko intereneta ne šalju toliko veliki broj ratničkih poruka, osim na uvijek užarenom području Bliskog istoka. Tamo su u izobilju zemalja, napravili posve čudnu selekciju i u najvažnije bliskoistočne zemlje uvrstili čak i Irak i Iran koji tamo zemljopisno ne spadaju, ali se to uklapa u ruske geostrateške interese. Koliko misle zlo Iraku za čiju dugogodišnju propast Rusija godinama okrivljuje Ameriku, jasno pokazuje ruska težnja za razbijanjem Iraka, jer su posebno imenovali radijske postaje Iračkog Kurdistana. Ruska propaganda, posebice Putinova dalekovidnica Russia Today na engleskom jeziku koju Nikolić i Vučić Srbima svakodnevno puštaju od jutra do mraka preko kablovske TV mreže, već mjesecima bruji da su Amerikanci namjerili stvoriti novu državu Kurdistan cijepanjem teritorija Iraka, Irana, Turske i Sirije, ali kroz intnternetsku propagandu Putinova čovjeka Šerbaka vidimo da sve stoji sasvim drukčije. U ovu skupinu Bliskog istoka Rusi su još pridodali i sjevernoafričku državu Egipat, koja geoplitički u tome društvu nije bila još od vremena Mubarakovih prethodnika Sadata i Nasera, te Izrael, Libanon, Jordan, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, Bahrein, Kuvajt. Znakovito je da nigdje nema na ruskom popisu Sirije, a cijelom se svijetu popeše na glavu dvolični Rusi da jedino Putinova ruska vojska brani teritorijalni integritet Sirije. U stvarnom prijevodu, brane samo osobnu vlast tamošnjeg diktatora Bašara El Asada. Što stvarno misle Siriji i njezinom narodu, pokazuje i rusko apostrofiranje Libanona i Jordana na popisu značajnih zemalja bitnih radijskih postaja. Njih ima na ruskoj listi prioriteta na Bliskom istoku, ali ne i Sirije, od koje su se nakon Drugog svjetskog rata voljom velikih sila odvojile od povijesne sirijske zemlje novouspostavljene države Libanon i Jordan. Za njihovu maticu Siriju Rusi nemaju sluha i očito žele njezin nestanak, usprkos lažnim suprotnim zaklinjanjima pred svjetskom zajednicom.
Naglasimo na koncu da je Rusija premijestila svoj veliki obavještajni centar iz bugarske prijestolnice Sofije u glavni grad Srbije Beograd još sredinom 2013. godine. O aktivnostima Ruskog centra za strategijska istraživanja koji je već tri godine smješten u Beogradu i javnost u Srbiji vrlo malo zna, jer Rusi evidentno sve drže pod kontrolom i djeluju u krajnjoj diskreciji. Ako se sjetimo da je i prethodna, tobože, “prozapadna” demokratsko – liberalna vlast Borisa Tadića ustoličila srpsko – ruski, navodno, humanitarni centar u Nišu, može se razlučiti da je vanjska politika svake političke garniture u Srbiji prvenstveno okrenuta prema Rusiji. Uostalom, nije tajna da Rusi očekuju od aktualne Vučićeve vlasti i proširenje poligona vojne zračne luke u Nišu, koji bi bio ruska baza za slijetanje teških transportnih zrakoplova.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal