Kad je savezna financijska inspekcija u Beogradu, radi pronevjere 89 milijuna američkih dolara, podnijela prijavu direktora i drugih 18 pripadnika INE, Đureković je pomoću njemačkog špijuna u Jugoslaviji Doernera pobjegao u Njemačku. Budući da se tu radilo o krunskom svjedoku, a ne samo o jednom od suoptuženih, UDBA je trebala Đurekovića kidnapirati natrag u Zagreb, na suđenje. Otkriveno je da slučaj INA-comerc obuhvaća i mračne spletke oko pranja novaca i špijunaže uz sudjelovanje sovjetskih, ali također i zapadnih službi, kao i veze s najvišim političkim instancama Jugoslavije – među njima i Josipa Vrhovca iz saveznog predsjedništva.
Afera je dobila političku težinu i dimenziju, koja je hitno preporučavala tajnost. Savezna obavještajna služba u Njemačkoj je vodila brigu o tome da Stijepan Đureković bude na njemačkoj televiziji predstavljen kao izbjeglica vrijedna sažaljenja.
Đureković je trebao biti otet poput Vlade Dapčevića, kojeg je jugoslavenska tajna služba kidnapirala u Rumunjskoj i odvezla hladnjačom u Jugoslaviju.
Trebao je biti krunski svjedok krađe u INA-i. Ali plan je promijenjen iz isključivog razloga što su Špiljak i Vrhovec upleteni u cijelu priču oko nestanka novca. I tada je odlučeno da se Đureković likvidira.
Akciju prebacivanja Đurekovićevih organizirao je Stjepan Deverić, koji te tada bio ravnatelj hrvatskog Odjela državne sigurnosti (UDBA) za suzbijanje ekstremne emigracije. Zadaću da se pusti Đurekoviću u Njemačku sredila je Đurekovićeva ljubavnica Snježana Jakšić, koja je održavala operativnu vezu sa zagrebačkom UDBOM. Kratki Đurekovićev boravak u emigraciji je prekinuo agent albanske tajne službe SIGURIMI iz Manheima, čija su braća Ramo i Seido Azemi kao i Fazli Gaši, bili registrirani kao operativna veza istoga toga Deverića.
Kada se uzme u obzir da su u tajnim službama Jugoslavije, kao i njezinim najvišim federalnim i vojnim instancama u to vrijeme, obnašali pozicije Hrvati, odani Krajačiću i Manoliću, odnosno kasnije prema Franji Tuđmanu, smrt Đurekovića na nacionalnoj osnovi nema veze sa istinom. Operativni ravnatelj savezne UDBE od 1984. do 1991. godine bio je Zdravko Mustač; u zrakoplovstvu i time u izviđačkoj i kontraobavještajnoj centrali bili su general Antun Tus i ostali visoki hrvatski časnici sigurnosti; savezni minitar vanjskih poslova, privremeni član prezidija i predsjednik prezidija bio je Josip Vrhovec; krajem osamdesetih godina, Budimir Lončar je bio ministar vanjskih poslova .
Iz toga je vidljivo da Đureković nije ubijen zbog nacionalizma ili povezanost sa ustaškim pokretom, već je njegovo svjedočenje ugrožavalo tadašnje vladare pokojne države i današnje vladare Hrvatske. Đureković nije bio hrvatski nacionalist, već socijalistički privrednik. Očito povezan i sa BND-om, tako da je sasvim logično Perkovićevo suđenje u Njemačkoj, koja je tada pod Klusom Kinkelom bila upletena u Jugoslaviju. Kinkel je sa svim udbašima bio usko vezan, od Krajačića do Manolića, ali uspostavom Hrvatske presudno utječe na njihove micanje da bi sebi osigurao primat na terenu.
Đurekovićev slučaj je presudno zatvorio vrata osudi kriminala u Jugoslaviji, a ukraden novac je prikriven do današnjih dana u bankama van zemlje, LhB Frankfurt, AG Adria Wien, danas Austria bank i još u predstavništvima u Londonu i Africi. Jedan od važnih karika priče o INA-i je današnji predstavnik u Mađarskoj, a drugi se zove Vanja Špiljak. Svi oni znaju za pljačku INA-e, koju je jedino mogao potvrditi Đureković.
Kinkel je od 1993. pa nadalje odlučio maknuti udbaški kadar iz naši tajnih službi, pa je tada pao Manolić i politički Mesić, jer im nije više vjerovao. Tim potezom otvorio je politički sukob koji traje do današnjih dana, a pokrenut je samo zbog njemačke premoći u našim službama.
Sjedinjene američke države pokušavaju od ljeta 1994 godine utjecati – nakon odustajanja od prosrpske politike , pokazani njemački utjecaj na obavještajnom području izjednačiti kroz angažman u korist Hrvatskih oružanih snaga. Krajem studenoga 1994. godine, ministar obrane Gojko Šušak je u Washingtonu potpisao ugovor o vojnoj suradnji dviju država. Šušak je istodobno zahvalio Clintonovoj administraciji, koja je zaustavljala Zagreb, u miješanju u jednu drugu eskalaciju opkoljene muslimanske enklava Bihać, odnosno pad u ruke Srba .
Prigodom zbližavanja Hrvatske prema Americi, Šušak je na obavještajnom području imao u ruci jedan jak adut. Kad je Josip Manolić, kao šef tajne službe bio smijenjen, taj od BND-a odbijeni obavještajac, svoje mreže izvora i agente dao je Gojku Šušku. Položaj Hrvatske od tada jača, micanjem od njemačkih službi i takva situacija ostaje do dolaska Joze Radoša na mjesto ministra, koji suradnju minira i obznanjuje u javnosti. Od tada pada sposobnost vojske, naoružanje pada na najniže grane. Amerikanci pokušavaju svoj utjecaj nametnuti ministrici Antunović, koja miče iz sustava njihovog čovjeka Dragana Lozančića i odbija suradnju. Danas se ponavlja situacija sa istim čovjekom, kojeg lukavo SDP “brani”, kako bi javnost još jednom iz Lozančića napravila izdajnika. Sve se više vraća utjecaj Nijemaca u našu politiku i tajne službe, a koliko su svi bili uspješni bez Amerikanaca vidi se u rezultatima domovinskog rata, prije i za vrijeme Amerikanaca.
HOP portal
