AMERIKANCI OTKRILI RUSKI TAJNI PLAN O VOJNOJ INVAZIJI RUSIJE NA JADRAN

AMERIKANCI OTKRILI RUSKI TAJNI PLAN O VOJNOJ INVAZIJI RUSIJE NA JADRAN I SVE U SKLADU S RUSKOM TAKTIKOM IZAZIVANJA SVJETSKOG NUKLEARNOG RATA OBJAVLJENOJ U SAMOJ RUSIJI KRAJEM 2014. GODINE

Glasilo srpskih ratnih zločinaca na vlasti u Srbiji zvano Informer prenijelo je danas pisanje američke Rend korporacije za vojna i strateška pitanja u svijetu da je Bijela kuća u Washigtonu ekskluzivno došla u posjed tajnog dokumenta ruskih sigurnosnih službi u kojem je potanko u najvišem uredu ruskih vojnih i civilnih vlasti u Moskvi razrađen plan zauzeća Jadrana, najprije vojnim osvajanjem NATO zemlje Bugarske, a onda uz vojni savez Rusije i njezinog balkanskog saveznika Srbije, još i okupiranja Crne Gore i Kosova. Te bi se zemlje, po rusko – srpskoj zamisli i provedbi vojnoga plana, netom otkrivenog u Americi, trebale priključiti izravno u sastav države Srbije, a onda sve zajedno ući trajno u rusku zonu utjecaja i moći. I premda se u spomenutom rusko – srpskom projektu ne spominje izričito teritorij i akvatorij hrvatskog državnog teritorija na Jadranu, već i samo raskrinkavanje ovog plana poziva Hrvatsku na najviši stupanj pripravnosti u odnosima sa Rusijom i Srbijom kao glavnim protagonistima te ideje. Američki analitičari, naravno prema rusofilskim, maštovitim komentarima Informerovoga uredništva, ne bi mogli imati adekvatan odgovor na ruski vojni izazov i tako bi u sferi snova Rusa i Srba brzopotezni rat dobili i prije nego su ga započeli. S obzirom na još uvijek aktualne i besciljne pregovore EU sa neiskrenom proruskom garniturom srbijanskih vladajućih dvoličnjaka, Informer se potrudio pružiti prostor istaknutim borcima za opću srpsko – rusku stvar Miroslavu Lazanskom i Aleksandru Radiću da demantiraju strogo povjerljivo izvješće američke specijazirane korporacije za vojno – strateška pitanja, što je nenadano procurilo u javnost. No, dvojica srpskih vojnih analitičara su neuvjerljivim tonom pokušali negirati odgovornost i umiješanost Rusije uz suradnju Srbije u izazivanju europskog vojnog požara. Radić je zasmijao čitatelje riječima da trenutačno postoji visoka razina razumijevanja Rusije i Zapada po pitanju rata u Siriji, uz odbacivanje mogućnosti njihovog konflikta na bilo kojem drugom kutku svijeta. Lazanski je bio još komičniji tvrdnjom da Rusi ni u hladnom ratu nisu željeli izaći na Jadran, a kamoli sad. Nego, veli srpska sluga Lazanski, ovim, po njemu izmišljenim tračem, a ne vojnim otkrićem SAD, EU i dakako NATO pakt samo traže dodatnog povoda koncentriranja masovnijeg broja vojnika i vojnih efektiva u Bugarskoj i Rumunjskoj kao strateškim i graničnim crtama prema ruskoj sferi vojne dominacije u oblasti razgraničenja na Crnom moru. Od ovoga članka u Informeru, istu, ako ne i još veću nelagodu mogao bi potaknuti najavljeni posjet Vladimira Putina Sloveniji. I to u istom broju objavljuje Informer u cilju promicanja interesa ruske imperijalne politike. Srbi se čežnjivo nadaju da bi ruskim pokušajem stavljanja Slovenije pod svoj veći utjecaj, geopolitički opkolili Hrvatsku, zemljopisno smještenu između Slovenije na zapadu hrvatske granice, odnosno Srbije na istočnim granicama Hrvatske. Iako sadržina teksta o slovensko – ruskom susretu na najvišem nivou, zakazanom za petnaesti srpnja u Ljubljani, nije tako intonirana, skrivena poruka tekstopisca se lako nazire. Barem službeno Slovenci i Rusi će se u slovenskoj prijestolnici sastati u povodu obilježavanja dvije povijesne obljetnice iz dva svjetska rata. Zato će Putin prigodom posjeta Sloveniji obići značajni ruski spomen kompleks na groblju Žale u Ljubljani. To su sami Slovenci renovirali i preuredili u znak sjećanja za sovjetskim Crvenoarmejcima, poginulim na tlu Slovenije u Drugom svjetskom ratu. Istodobno, Putin će se i na prijevoju Vršič pokloniti sjenama ruskih vojnika, što su tamo ostavili kosti pod tragičnim okolnostima obrušavanja prirodne lavine tijekom izgradnje vojne komunikacije u zapadnom dijelu Slovenije u Prvom svjetskom ratu. Taj je planinski nagib na Vršiču bio od iznimnog strateškog značaja u Velikom ratu, budući se nalazio u blizini poznate fronte na Soči. I sad pod plaštem evociranja ratnih uspomena iz dva svjetska rata, Slovenci zovu Ruse u goste kad ovi već uveliko svijetu prijete nuklearnim ratom. To se može zaključiti i učestalim praćenjem političkih i vojnih komentara provladinih medija u Moskvi. Da ne bi slučaj sa Slovenijom bio iznimka od pravila razgovora članice EU sa Rusijom koja je još pod čvrstim sankcijama te iste EU, postarali su se i Austrijanci i Finci, te će Putin na ljeto biti ugošćen i u Beču i u Helsinkiju. U krugovima EU i SAD ovakve poteze Slovenije, Austrije i Finske, ipak tretiraju iz svoga kuta, kao jedan džentlmenski potez Zapada prema Rusiji ka ublažavanju i postupnom ukinuću sankcija ako ona za uzvrat pokaže minimum dobre volje da istinski i na ravnoj nozi politički pregovara bez dosadašnjeg jednostranog ruskog pristupa s pozicije nedodirljive vojne sile, koja drugima nameće gotova rješenja. I kao probni balon Amerikanci i Europljani su, barem po njihovom vlastitom tumačenju, Rusima dali šansu pokazati se dostojnim političkim diplomatama u razgovorima sa neusporedivo manjim i višestruko malobrojnijim državama od sebe.

Koliko je samo lakomislena zapadna diplomacija potrošila ovim bespotrebnim političkim ogledom, unaprijed osuđenim na neuspjeh, vrijeme s tvrdokornim Rusima, zorno ilustrira i pisanje ruske prorežimske Svobodne presse iz pera novinara Andreja Ivanova. Njegov dugi tekst uz propratne komentare i intervjue sa dvojicom istaknutih ruskih vojnopolitičkih stručnjaka Mihailom Aleksandrovom i Konstantinom Sokolovom, samo i najvećim naivcima dokazuju da Rusi po cijenu uništenja barem pola čovječanstva gore od želje za izazivanjem svjetske nuklearne kataklizme. I kako je taj opširni tekst, uz prateće dva intervjua, objavljen premijerno u izdanju Svobodne presse još petoga prosinca 2014. godine, onda danas još više ima na težini. Jer, tamo Rusi gromoglasno najavili vojnu akciju okupacije, ne dijela Ukrajine, nego tog ruskog zpadnog susjeda u cjelini, kao i provociranje Amerikanaca na Bliskom istoku, sve radi remećenja cijene nafte na svjetskom tržištu. Rusi su izračunali da bi promjena kursa nafte na svjetskom tržištu koju bi oni prouzročili ratom, išla njima u prilog i zato i novinar Andrej Ivanov i intervjuirani prvi vojni ekspert Rusije na državnom institutu za vojnopolitička istraživanja Mihail Aleksandrov uopće i ne kriju imperatorske ambicije Rusije na globalnoj svjetskoj razini. Iz njihove podulje ekonomsko – političke analize odnosa snaga glavnih političkih čimbenika na današnjoj svjetskoj sceni, proistječe samo takav zaključak.

Ali, kao i u najavi svakog velikog rata sa nesagledivim i dalekosežnim posljedicama po ljudski rod i Rusi pribjegavaju oprobanom receptu svih prijašnjih vojnih agresora tijekom ljudske civilizacije. Oni sebe proglašavaju tobožnjim svjetskim misionarima i usrećiteljima pred navalom svjetskih financijskih oligarha. Jer, i sami Rusi priznaju da Zapad i dalje suvereno drži glavne karike financijskog kapitala u svijetu. Tu su Rusi na margini i samo radi toga, već su spremni izazvati novi svjetski rat s ciljem nove preraspodjele financijske moći na planetu. Prvi svjetski rat u povijesti je opisan kao pokušaj sila Osovine u borbi za prevlast i novu preraspodjelu kolonija diljem svijeta. Sljedeći svjetski rat bio je u neku ruku tek, geopolitički gledano, produžetak onog prvog, ili njegovo drugo poluvrijeme. Ovaj Treći svjetski rat, koji su Rusi cijelom svijetu u svojoj Svobodnoj pressi navijestili još petoga prosinca 2014. godine, po gledištu Moskve, neće biti ni konvencionalan, ni najavljen kao svi prethodni u povijesti, a neće biti ni klasične linije fronte, znane u svim dosadašnjim načinima ratovanja i vođenja borbe.

I da današnje Informerovo reklamiranje Putinove osvajačke politike nije nimalo bezazleno, potvrđuje i sam ruski novinar Andrej Ivanov koji je još potkraj 2014. godine u Svobodnoj pressi iznio tu zamisao. Postoji samo jedna mala korekcija preslagivanja kockica u ratnom mozaiku Putinova poslušnika u Moskvi Andreja Ivanova i Putinova glasnogovornika u Beogradu Dragana Vučićevića, urednika Vučićeva dnevnog biltena Informera. Ivanov je skupa s Bugarskom, priključio još i Rumunjsku kao kolateralnu vojnu štetu koju će pregaziti Rusi kao plitak potok i geografski se povezati sa svojim saveznikom Srbijom, kojoj će u nastavku pomoći da realizira svoje osvajačke ciljeve spram Crne Gore i Kosova. Od toga, mnogo veću značajku jače specifične težine ima pozivanje Ivanova na geopolitičku analizu Denisa Sandolla, profesora konfliktologije i politologa uposlenog na Sveučilištu George Mayson u SAD-u. On je u svojoj podrobnoj analizi, po mišljenju novinara Andreja Ivanova, ustvrdio da je NATO alijansa geopolitičkim zaokruživanjem prostora približavanjem granicama Rusije, dala povoda Rusiji da reagira. Krajnji Rubikon je, prema tome viđenju, bilo poklapanje prostora Ukrajine i Gruzije i njihovo stavljanje u zonu interesa Zapada. Eto, ruski novinar Andrej Ivanov, sve po naputku Vladimira Putina, pokušava u pisanju jednog slobodnog strijelca u američkoj politici, čiji komentar ne obvezuje State Department, pronaći ruske razloge pokretanja rata na globalnom planu.

Korak dalje od novinara Andreja Ivanova, otišao je vojnopolitički ekspert Mihail Aleksandrov. Njegovo tumačenje svjetskih političkih zbivanja je značajnije od onih što ih iznosi Amerikanac Denis Sandoll. Jer, Aleksandrov je u političkom smislu pobočnik Vladimira Putina u Moskvi, dok to nije slučaj na relaciji Denisa Sandolla i Baracka Obame u Washingtonu. Aleksandrov je kao Putinov geoplitički savjetnik, javno pozivao svoga predsjednika da pošalje čitave trupe ruskih dragovoljaca u Ukrajinu kako bi pomogli tamošnje pobunjenike. K tome, Aleksandrov je Putinu sugerirao najradikalniji mogući prilaz ratu u Ukrajini i obznanjivanje ruskog ratnog cilja koji glasi zauzimanje ukrajinske prijestolnice Kijeva, okupaciju cijele Ukrajine i uspostavu marionetske proruske vlasti u Kijevu protivne volji naroda Ukrajine. Konačni ratni cilj Rusije prema shvaćanju Putinova konzultata za strateška vojnapolitička pitanja i međunarodne odnose u ruskoj najviše kotiranoj i rangiranoj instituciji za tu oblast pod kraticom MGIMO, trebao bi da bude izlazak Rusije na granice Ukrajine, cijelim obujmom u sklopu Rusije, sve do Pridnejstrovlja.

Ruski vojnopolitički analitičar Mihail Aleksandrov u razgovoru s novinarom Andrejem Ivanovom je samouvjeren po pitanju konačnog ishoda rata NATO alijanse s Rusijom. Ozbiljniji čitatelji i iskusniji ljudi, takav ruski optimizam mogu u zbilji doživjeti tek kao rusko dizanje borbenog morala nacije, već dobrano animirane kroz ruska informativna glasila da cijeli Zapad mrzi Ruse kao Slavene i pravoslavce i da će zato poduzeti novi oblik križarske vojne protiv Rusije radi njezinog potpunog uništenja. Sad kad nema kod Rusa negdašnjeg Staljinovog pozivanja u boj protiv Zapada iz ideoloških razloga i nepomirljivih suprotnosti kapitalizma i komunizma, Rusima dobro dođe državni alibi za rasplamsavanje ratničkih naboja i strasti u Rusiji na temelju nacije, rase i vjere. To je, inače, ono protiv čega su se u dekadentnom i neodrživom fašističkom poimanju nacije i rase, karikirane na Hitleov način, Rusi navodno povijesno borili i izborili svršetkom Drugog svjetskog rata. Hitlerov totalitarizam je skršen u ratu,a goleme naslage Lenjinovog i Staljinovog komunističkog totalitarizma su slomljene u miru raspadom, na duge staze, nemoguće i nespojive državne zajednice SSSR. Mihail Aleksandrov, jednako kao i njegov glavni nalogodavac na tronu u Kremlju Vladimir Putin, ubijeđen je da su Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin napravili kardinalne pogreške, dopustivši miran razlaz država slijednica bivšeg umirućeg komunističkog dinosaurusa. I zato ne prezaju od stalnog i svakodnevnog ratnog huškanja i govora mržnje ruskih političara i medija u Rusiji, usmjerenih prema Zapadu kojeg označavaju krivcem što Rusija nema danas teritorij veličine bivšeg SSSR-a. U biti to je glavni, ne i jedini razlog ruskog zazivanja rata sa Evropom i Amerikom, jer žele Rusi silom oružja vratiti kotač povijesti 25 godina unatrag, kad su se države i narodi bivšeg SSSR-a trajno razgraničili i uzjamno priznali.Učinila je to i Rusija, ali bi sad na razbojnički i kaubojski način, željela pocijepati sva međudržavna priznanja granica sa susjedima i po cijenu ratne nuklearne katastrofe, koja bi po njihovoj viziji zahvatila Evropu, Aziju i Ameriku. O Australiji i o Africi se ruski vizionari propasti svijeta nisu još očitovali, no izvjesno je da ni njih ne bi sasvim ostavili po strani i izolirali iz sveopćeg kaosa koji su kreirali.

Rusi smatraju da je NATO vojska rasuta po Europi i nesposobna za vođenje konsolidiranih borbenih dejstava. Nadalje, vjeruju u Moskvi da NATO nema dovoljne količine teške ratne tehnike i streljiva, uz to i NATO logistika, ako je za vjerovati ruskim samohvalisavim obavještajnim podacima, nije osobito razvijena i, eto onda Rusima povijesne šanse da ostvare vojne planove o kojima stoljećima sanjaju otvorenih očiju. Međutim, Rusi u nastavku svoje opsežne analize sadašnje situacije na terenu, znaju da će NATO, osobito u graničnom pojasu NATO zemalja ka Rusiji, pojačati i ljudstvom i tehnikom osvježiti svoje snage. Ali, isto tako su samouvjereni da imaju sad stratešku prednost. Oni prema svim procjenama, drže prevlast nad NATOM u ogromnim zalihama oružja, osobito smještenim u oblasti Urala, a isto tako su Rusi sigurni da je NATO u neuralgičnom području uništio i iscrpio sve svoje rezerve. Rusi bi odmah s Urala mogli prebaciti, po prosudbi Putinova, očito je glavnog ratnog savjetnika iz sjene Mihaila Aleksandrova, veliki vojni potencijal s Urala prema budućoj glavnoj crti bojišnice s NATO snagama obodu zamišljene ruske zone svjetske preraspodjele moći, onako kako to vole vidjeti sami Rusi s Putinom na čelu i njegovim poklisarima tipa Aleksandrova i njemu sličnim savjetnicima, koji u svijetu podzemlja i sicilijanske mafije obično nose naziv consigliere. Zato i consigliere ruskog diktatora i mogućeg uzročnika nezapamćene svjetske kalvarije Mihail Aleksandrov sugerira svome dičnom vođi da Rusi mogu lako i brzo prebaciti deset tisuća tenkova s Urala i staviti brzo dva do tri milijuna vojnika u stanje borbene gotovosti. I dalje ruski optimisti vjeruju da bi NATO alijansa trebala mnogo više vremena i manevarskog prostora da razvije takve kapacitete i Rusi kalkuliraju da bi već u startu dobili trku s vremenom u odnosu na suparnika.

Ruski državni analitičar najvišeg ranga Aleksandrov misli da će u projektiranom ratu, za koji veli da je neizbježan, te da se već u određenom obliku vodi između Istoka i Zapada, prevagu odnijeti već u prvoj fazi rata taktičko nuklearno oružje. Rusi su svjesni da NATO ima prednost u zrakoplovstvu. Stoga bi ruska vojska već početkom sveopćeg rata sa Zapadom, poglavito s Amerikom i Zapadnom Evropom, ciljala NATO vojne baze u zračnim lukama. Njihovim uništenjem ruskim krilatim raketama, Rusi smatraju da bi u početku uništili glavnu vojnu prednost Zapada i NATO pakta. Rusija nema dovoljno raketa srednjeg dometa, ali ima rakete na zrakoplovima, brodovima i podmornicama, sposobne da pogode svaku točku u Europi koju požele razoriti u potpunosti. To je, očito, glavni adut Rusa u dugotrajnoj i teškoj borbi, što je nakon toga predviđaju. Jer, poslije toga se nadaju rovovskim i napornim bitkama kao u Prvom svjetskom ratu, uz obiostrano iznurivanje protivnika. I u svojoj promidžbi sebe su unaprijed proglasili pobjednicima rata, koji uveliko vode kroz svoje medije, a Srbi, dakako uz znanje, odobravanje i oduševljenje Vučića i Nikolića, sve to uredno i pomno prate i slatkorječivo u Srbiji prenose rusku najavu i ishod rata po mjeri, ukusu i nadasve neopjevanoj bujnoj mašti u Rusa i Srba, neviđenoj i u ruskim bajkama za djecu. Rusi su posve ubijeđeni da bi startnim eliminiranjem moćnog elektronskog sustava NATO pakta i njegovih trajnim izbacivanjem iz stroja već na početku velikog rata, onemogućili u potpunosti primjenu visoke i precizne tehnologije Zapada, koje ionako po ruskim podacima, NATO nema u izobilju. Onda bi NATO alijansa bila prisiljena ratovati običnim naoružanjem, a Rusi tvrde da su oni tu u prednosti nad zapadnim vojnicima. Jer, Rusi umišljaju da jedino oni znaju baratati  konvencionalnim naoružanjem na kopnu, te da uobičajenom vojnom tehnikom NATO vojska slabo rukuje. Zanose se i danas Rusi da su istinski oni zaustavili samo svojim snagama Francuze pod vodstvom Napoleona ili Nijemce pod Hitlerovom. U sadašnjoj ratnoj propagandi profašističkog diktatora Putina, oni namjerno prešućuju i zaboravljaju da je i Francuze i Nijemce mnogo više zaustavila ruska surova zima, kao spasitelj Rusa, mnogo više nego što je u borbama na fronti ruska vojska uspijevala u teškim okršajima zasutavljati napade neprijateljeskih vojski, najprije pod Napoleonom, onda i pod Hitlerom. U svjetlu tih činjenica, djeluju smiješno ruska samoreklamerstva nepobjedivosti ruske vojne pješadije u srazu s vojnicima iz zapadnih zemalja, imajući u vidu i ruska bolna i teška iskustva ratovanja protiv Nijemaca i u Prvom, a ne samo u Drugom svjetskom ratu. Spomenemo li rusku promjenljivu ratnu sreću kroz povijest ratovanja s brojnim azijskim narodima i plemenima, sve od Mongola, Tatara, pa do Turaka, čarobna ruska slika njihove preodređenosti na ratne pobjede razbija se u vidu krhotina od stakla. Objektivno, Rusija je danas više džin na staklenim nogama, nego negdašnji vojni div. I kad oni mudri i umni Rusi na to upozore neobuzdanog i nekontroliranog i objesnog Putina, takvi smjesta prolaze kao Boris Njemcov i bivaju preko noći i fizički zauvijek uklonjeni iz ovozemlajskog života. Što je to, nego najjači dokaz jedne neviđene tiranije svemogućeg lidera Putina?

Ruski analitičar Mihail Aleksandrov ne bi bio u punom elementu podložnika vlasti Vladimira Putina, kad sve ne bi okrunio i začinio i teorijom zavjere protiv cijelog ruskog naroda od strane narogušenog i Rusima uvijek natmurenog Zapada. On zna da takve poruke potiču na dodatnu homogenizaciju narodnih masa. Zato i veli da je konačni cilj Zapada totalni državni slom i brodlolom Rusije i njeno komadanje na bezbroj usitnjenih državica na njezinom tlu. I tako i razrađuje teoriju zavjere po kojoj Zapad već kombinacijom diverzija, te ratnih i poluratnih metoda djeluje prema Rusiji. On rat u Ukrajini tretira kao da se odvija u ruskom dvorištu, a ne na tlu suverene države Ukrajine, kojoj Putinov mafijaški consigliere Aleksandrov niječe naciju, time i pravo na opstojnost države. S istim žarom kao prema Ukrajini, desna ruka Putina, analitičar Aleksandrov se odnosi prema Bjelorusiji, koja im nije sad upitna, jer tamo još stoluje ruski igrač Lukašenko i Gruzija na Kavkazu. Aleksandrov razmišlja da će Zapad nakon Ukrajine krenuti na Sjeverni Kavkaz i Povoložje i krenuti s blokadom ruskih trgovačkih puteva, s ciljem blokade isporuke ruskih energenata. Kao da i iole trezvenijem dijelu puka u Rusiji, što ne slijedi suludog Putina, nije jasno da su ekonomske sankcije Zapada učinile svoje i u razmjerno kratkom razdoblju otupile moć ruske ekonomije. Svjestan je toga i Putinov šaptač Aleksandrov, samo taji od ruskog naroda, potcjenjujući inteligenciju toga naroda, čiji bi lažni zaštitnik skupa s Putinom želio biti, iako zna da se služi samo perfidnim lažima i obamnama. On ujedno javno žali što Rusija nije i prije Putina bila agrsivnija u vođenju svjetske politike, te kuka što Rusija nije izašla mnogo ranije uporabom sile na granice bivšeg SSSR-a. U njegovom promišljanju, onda bi se Zapad pozabavio stvaranjem obrambene tampon zone ka Rusiji u slučaju njezine vojne invazije i preko granica bivšeg SSSR-a prema ostatku europskog kontinenta. Iz ovakvih stavova Aleksandrova, kao i njegovog gore izrečenog žala što Staljin nije imao svojedobno ratnu tehniku kao danas Putin, jer bi onda i tadašnji SSSR vojno nasrnuo da porobi cijelu Evropu, otkriva se ona najmračnija i duboko skrivana strana ruske vojne doktrine. Sami su je Rusi više od stotinu godina po svijetu propovijedali kao isključivo obrambenu, jer tvrde da oni kao narod kroz povijest vode samo obrambene i pravedne ratove. Ovakvim izjavama Aleksandrova, svijet se naknadno i sa zakašnjenjem od više od pola stoljeća suočava sa spoznajom da su Rusi i u doba komunizma u potaji planirali isto ovo što danas radi Putin, a to je pokušaj vojnog pokoravanja Europe. Nije im bilo dostatno što su i vlastitu zemlju i sve zemlje Varšavskog pakta u ekonomskom smislu unazadili za čitav vijek, nego sad još i vojnom silom hoće nametnuti svoj poredak, a nisu u stanju voditi na pravi način ni gospodarstvo svoje zemlje.

U razradi osvajačkih planova prema susjedima Aleksandrov veli da ostaje žal što Rusija 2008. godine svoju agresiju na Gruziju nije izvela do kraja, nego se samo ograničila na Abhaziju i Južnu Osetiju. Trebali su Rusi, po shvaćanju Aleksandrova, svrgnuti silom Saakašvilija i postaviti Gruzinima svoju marionetsku vlast, a političkog lidera Gruzije izvesti pred ruski prijeki vojni sud i presuditi mu po kratkom postupku. U slučaju takvog najtvrđeg mogućeg pristupa Gruziji, uvjeren je Aleksandrov, Zapad bi se uplašio, pa bi, ne samo Gruziju, nego i Ukrajinu, prepustio na milost i nemilost Rusima. Oni bi onda igrali ulogu barem regionalnog, ako ne i po svojoj preambicioznoj prosudbi, i svjetskog policajca. To se nije dogodilo i Aleksandrov zato pati, jer da je bio takav scenarij, uvjeren je da bi Putin sad mnogo lakše i brže postizao svoje osvajačke planove. Aleksandrov je mišljenja da su Rusi sve od Staljina i Hruščova, pa do ere Gorbačova potrošili stoljeće uzaludne nade da će doći u jednom trenutku do raskola Europe i Amerike. On to naziva izgubljenim vremenom ruskih očekivanja da se politički razdvoje interesi Europe i SAD-a i dođe do spontanog raspada i NATO alijanse. Zanimljivo, među ruske blefere i kalkulante koji su priželjkivali takav epilog, želeći u nastavku obračun sa cijelom Evropom, Aleksandrov ubraja i Gorbačova. On je prema Aleksandrovu pogrešno odigrao na kartu političkog manevra Rusije ( tada SSSR-a ) sa Njemačkom i u svojoj se igri zaigrao i preračunao. Zato Aleksandrov smatra da Rusija nema više razloga kriti svoje prave, a vidi se iz njegovog elaboriranja povjesti ruskih političkih odnosa prema Zapadu, oduvijek agresivne nakane Rusije u želji vojnog potčinjavanja Europe. Oni čvrsto vjeruju da je sad kucnuo čas za to i zato Aleksandrov u svom intervjuu Andreju Ivanovu, to i ne pokušava sakriti.

I razbuktavanje krize na Bliskom istoku, razvidno je iz iznimno poučnog i svijetu nadasve korisnih informacija iz intervjua Putinova čovjeka i državnog analitičara Rusije Aleksandrova, djelo je ruske politike. Sam Aleksandrov je petoga prosinca 2014. poručio da je Rusiji u interesu izazivanje krize u Saudijskoj Arabiji. Ona se doduše rasplamsala najprije u Siriji, ali u pitanju je to trusno područje i Saudi Arabija po ruskom projektu može doći na red odmah nakon Sirije. Pravi cilj izazivanja krize na Bliskom istoku u režiji Rusije leži u njezinoj želji da napravi time skok cijene nafte na svjetskom tržištu, što bi njoj išlo u prilog. Dakako, Rusiju jako pogađaju sankcije Zapada iako im je to vrlo teško javno priznati. Prema pouzdanim podacima zapadnih ekonomskih izvora, rusko gospodarstvo čini tek 2,5% svjetskog BDP-a i zato je Rusiju vrlo lako slomiti u brzom roku ekonomskim sankcijama. Naravno, Putinov čelnik suvremenog agitrpropa Aleksandrov to je brže bolje opovrgao i neuvjerljivo uzvratio da Rusija kao golema zemlja ima automatski i najveći broj svjetskih resursa. Samo je zaboravio kazati bilo što o tehnološkoj razini eksploatacije brojnih resursa. On zna da Rusi nikada u to nisu investirali novac, koliko u razvoj vojne tehnologije da bi oružjem, a ne ekonomijom, porobili svijet. I zato Aleksandrov u opisu brojnih potencijala Rusije svoju priču o ekonomskoj sili svoje zemlje počinje i završava segmentom o ruskoj nuklearnoj supersili, koja, veli hvalisavo on, može za tren oka uništiti i Europu i Ameriku i zbrisati ih s lica Zemlje. Aleksandrov se tako nije suspregnuo ni od najizravnije nuklearne prijetnje čovječanstvu. On je još siguran da udio Zapada u svjetskoj ekonomiji danas ne prelazi postotak od 33%, te da se Rusi posebno uzdaju u proklamirani BRIKS, a poglavito na glavne partnere unutar te organizacije Kinu i Indiju. Brazil i Južnu Afriku su preksočili, jer im je valjda jasno da Južna Afrika kao bivša engleska kolonija, prije ili kasnije, mora odletjeti u pravcu zapadne političke sfere. To pogotovo vrijedi za Brazil, zemlju koloniziranih Portugalaca, dijelom i Talijana, Španjolaca, Nijemaca i brojnih drugih europskih naroda, što nemaju ništa zajedničko s ruskim svjetonazorom, još manje s kineskim ili indijskim,te je samo pitanje trenutka kad će otpasti iz društva kojem ne pripadaju. Njih je samo ogromni jaz bogatih klasa, staleža i slojeva Brazila naspram kontrasta ubogih i siromašnih favela na obodima Rija, za tren magnetski privukao zovu lažnog socijalnog egalitarizma kojega propovijeda Putinova ruska družba u Moskvi. I logično je da im ta spika prije prođe u Kini ili u Indiji nego u daleko civliziranijem Brazilu. U Kini su i danas izraženi više nego ikada kontrasti bogate klike i jada i bijede običnog puka koji i danas, metaforički rečeno, živi u uvjetima neolita, a ne dvadeset prvog stoljeća. To još više važi i za bivšu britansku koloniju Indiju, zemlju gdje i danas željeznički promet staje kad indijska sveta životinja krava zalegne uzduž i poprijeko preko tračnica željezničke pruge. I svi Indusi onda izlaze kao po zapovijedi iz vlaka da bi se pomolili pred kravom. Isti ritual Indusu i u New Delhiju, Calcutti, Bombaju, Madrasu i posebice u manjim mjestima i na selima obavljaju i kad svetak životinja krava kao ostatak indijskih totema, slučajno zaluta u prodavaonicu da se tamo nahrani. Eto, lako je zamijetiti s kakvim se zemljama i narodima Putin povezuje da bi čovječanstvo silom natjerao klanjati se idolu svete indijske životinje krave, ili s Kinezima koji još jučer u svome državnom mediju poručuju Amerikancima da se na primjeru Donalda Trumpa vidi da je demokracija nepotrebna, suvišna i štetna narodima i državama bilo gdje u svijetu.

Ali,financijski kapital u rukama Zapada ostaje noćnom morom ruske propagande. Rusi nemaju adekvatan odgovor i objašnjenje svome narodu zašto je to tako. Ali, zato Aleksandrov u nedostatku argumenata, podsjeća Ruse kako nitko kao Putin od davnih vremena ruske povijesti nije toliko mobilizirao domoljubne, borbene i ratničke porive ruskog naroda. I pravi u oduševljenju uspredbu raspoloženja Rusa, danas fanatično vjernih Putinu, sa odanošću Rusa Aleksandru Prvom kad je osvojio Pariz ili sa transom i dleirijem ruskog naroda kad je Staljin osvojio Berlin. I razočarano će na sve to Aleksandrov, od tada, točnije od Staljivova zauzeća Berlina, nema još velike i prave ruske vojne pobjede nad zapadnjacima. Rublja pada izmorena valom sankcija, a gospodarstvo slabi. No, on ima spektakularno rješenje situacije, koja bi preko noći mogla uzdrmati oreolu neprikosnovenog vladara Putina, ako se, primjerice rat u Ukrajini konačno u potpunosti ne prelomi. Aleksandrov vidi da bi za Ruse bilo najbolje ako Putin njega posluša i naredi ruskoj armiji zauzeće i pokoravanje cijele Ukrajine i njezinu prisilnu rusizaciju i preobrazbu Ukrajine u rusku guberniju. Tko ionako pita iz ruske perpektive odnosa u svijetu pedeset milijuna Ukrajinaca za mišljenje i njihove volje i želje. Oni bi po ruskim zamislima trebali razmišljati kao dobrovoljni  ruski zatočenici i tad će sve biti u redu i Rusi će ih ostaviti na miru. Eventualnim vojnim osvajanjem Ukrajine Putin bi, po riječima Aleksandrova, Ruse uvjerio da su dugogodišnje ekonomske patnje, trpljenja i boli Rusa bili opravdani, te će tek onda Putin imati neograničenu i možebitno doživotnu političku potporu u narodu. Da bi utješio one Ruse koji danas možda javno ili  više tajno u Putinovoj fašističkoj diktaturi, dvoje o dosezima njegove državničke mudrosti i genijalnosti, Aleksandrov ima ponuđenu eureku otkrivanja nepreglednih plodnih prostora Novorusije, bogatih još i industijskim potencijalom. Šteta je samo, ali nimalo čudno u takvom sistemu državne propagande što običan Rus nema pojma, niti bilo kakvu predodžbu o spomenutim bogatstvima Novorusije.Tu je i famozna ruska “peta kolona”, koju čine utišani i na smrt zastrašene pristaše prozapadno i liberalnodemokratski orijentiranih Rusa. Njih se vlast u Rusiji i najviše boji, iako su je dugogodišnjim pritiscima, čak i serijskim likvidacijama, poprilično desetkovala. Ali, oni su i dalje nazočni u ruskom narodu i Putinov ratni bubnjar, samo formalno potpisan kao vrli vojnopolitički analitičar i specijalist moskovskog instituta MGIMO Mihail Aleksandrov to odlično zna. I stoga u takvim slobodnomislećim Rusima, svjesnim u kakvu ih katasrofu Putin iz dana u dan uvlači, Aleksandrov vidi opasnost i kad dio loklanih vlasti u Moskvi pod paskom malobrojne oporbe, na lokalnoj razini provodi zakonito naplaćivanje parking prostora za vozila, ili kad materijalno pomažu objedinjavanje rada ruskih škola i bolnica. Ono od čega bi narod trebao živjeti, ljude totalitarnog uma nikad nije zanimalo, te se tako i Aleksandrov podsmijeva tim ljudskim i plemenitim potezima ruske opozicije, što bi tako htjela pred svijetom pokazati i ono bolje, ljepše i svjetlije lice karaktera ruskog naroda, što ga je zatamnio Putin. Naravno, zaključuje samozvani Putinov mudrac Aleksandrov, takvo ponašanje oporbe je poziv na defetizam i razdor u ruskom narodu, kome vlast samoprogalešenih ruskih dobrotvora priprema kušnju sukoba sa cijelim zapadnim svijetom na bojnom polju, uz neutemljenu vjeru i nadu da će Rusi svakako pobjediti u ratu.

Neizostavno, ruski analitičar i teoretičar svjetske zavjere protiv Rusa Aleksandrov, unaprijed je smislio i zna tko će ratovati protiv Rusa. To će biti Nijemci i svi anglosaksonci, dakle germanski narodi. I zato Aleksandrov u ime Putina već šalje poruku ostatku svijeta da će to biti rat na temelju, ne samo nacionalnog, već i sukoba rasa. To je tipično razmišljanje fašista i nacista nalik Hitleru i Mussoliniju. Bivši špijun KGB-a Putin nedavno je izjavio da Zapad Ruse nesnosno ne podnosi i kao pravoslavce. Nigdje ne kaže i ne objašnjava kako su brojne pravoslavne zemlje kao Grčka, Bugarska, Rumunjska, ili još neke u redu za čekanje, našle utočište u EU i NATO alijansi, a ne pod okriljem Rusije? Stvarnost najsurovije niječe sve ruske laži, osobito kad tvrde da Germani žele istrijebiti Slavene. Kako i zašto onda poput Putina i Rusa ne misle Poljaci, Česi, Slovaci kao izvorni Slaveni u EU  i u sklopu NATO saveza, te još neki europski narodi, jednim manjim dijelom i slavenske krvi kao Hrvati i još neki narodi djelomično slavenske krvi u EU i NATO savezu. Aleksandrov ne isključuje da bi se velikoj germanskoj proturuskoj koaliciji mogla priključiti još i Francuska. Zagonetna je konačna odluka Francuza svjetskim  suvremenim imeprijalistima u Moskvi, ali ne dvoje da bi im Poljaci i svi baltički narodi zasigurno bili ljuti i zakleti protivnici na bojištu, jer su ubijeđeni da svi oni iz dna duše redom mrze Ruse i samo čekaju znak i mig velikih zapadnih sila da se pridruže vojnom pohodu na Rusiju. Još su Rusi uvjerenja da bi se rat iz Europe prelio i na tlo Azije. Kina bi okupirala Tajvan, Sjeverna Koreja bi smjesta navalila na Južnu Koreju, pokušavajući nasilno ujedinjenje dvije Koreje. Iran bi sigurno izvršio agresiju na Saudijsku Arabiju i tako bi se u ruskoj viziji rata sav potencijal Zapada, uključujući i potencijalne resurse sveo na prostor Europe. Sa Aleksandrovom mišljenje dijeli i Konstantin Sokolov, potpredsjednik akademije za geopolitičke studije u Moskvi, također, vrlo blizak Vladimiru Putinu. On tvrdi, jednako kao i Aleksandrov da ubrzani pad rublje, krah malog i srednjeg biznisa u Rusiji kao rezultat sankcija Zapada, kao i pad cijene nafte, Rusiju guraju neminovno u rat u kojem će ona pokušati ostvariti bombama i projektilima ono što nikad nije mogla postići u miru, a to je postizanje ekonomske premoći u svijetu legalnim putem. Iz ruskog jala zbog nemogućnosti ostvarenja toga pothvata u konkurenciji slobodnog svjetskog tržišta roba, kapitala i ideja, proistekla je današnja ruska težnja da ratom pokušaju  uništiti onaj bolji i naprijedniji dio svijeta. I oni dobro znaju da je objekt njihove mržnje i cilj njihovog potencijalnog vojnog nasrtaja najrazvijeniji dio planeta, te ga iz očajničke zavisti, pakosti i sujete žele silom oružja zauvijek poništiti. Kao da Rusima i njhovim najvjernijim slugama na Balkanu Srbima nije jasno zašto su Solženjicin ili Brodsky bili ruski migranti na Zapadu, a niti jedan Amerikanac ili mislilac iz Zapadne Europe nikad nije tražio pribježište u Rusiji. Nakon Drugog svjetskog rata Rusi su na djelu pokazali da ne znaju uopće voditi ekonomiju ni vlastite zemlje, a unakazili su za čitav vijek sve zemlje Varšavskog ugovora koje su držali pod svojom čizmom. Današnje rusko gospodarstvo nije bazirano kao u komunizmu na kolhozima i sovhozima iz doba Lenjina i Staljina, ali je njihov boljševizam zamijenio Putinov novi totalitarizam u vidu ruskog fašizma. Rusi su proigrali svoju jedinstvenu i povijesnu prigodu nametnuti se spontano i prirodno Srednjoj i Istočnoj Europi od 1945. do 1991. sa oblikom ustroja države koji su samo oni vidjeli kao poželjan i društveno prihvaltjiv. Narodi Europe oslobođeni straha od ruskog poluvijekovnog kolonijalizma, otresli su sovjetske, odnosno ruske okove još 1989. godine padom Berlinskog zida. Tako su brojni narodi i države pod kapom SSSR-a skinuli s vrata ekonomsko i političko izrabljivanje i teror koji su im priredili Rusi, kao što su to, uostalom, radili i u sklopu SSSR-a. I zato je to moralo samo od sebe, prije ili kasnije pasti u provaliju, a ne zato što Ruse netko u Europi i u Americi patološki mrzi kao Slavene i pravoslavce. To trabunja prvo Putin, onda i njegovi svi doglavnici u Moskvi, a vrhunska tlapnja im je Putinov državnički poziv na zbijanje redova i ideju nacionalnog kolektiviteta, dakako, samo pod njegovim vodstvom. I da bi sve poprimilo obrise tragikomedije, još je Rusija našla filozofirati o svjetskim oligarsima na Zapadu koji sustavno manipuliranjem i obrtanjem financijskog kapitala drže svijet u šaci, a Rusiju daleko od posluženja za švedskim stolom, gdje su joj u toj preraspodjeli rezervirane mrvice usporedbi s njezinim nerealnim oečkivanjima da im pripada mnogo veći dio kolača. Ali, recimo na kraju da je jedan od glavnih i najvećih problema ruskog društva bio onaj koji krasi i srpsko društvo. Zapravo, Rusi i Srbi vrlo često svijet žele doživljavati kao veliku solidarnu zajednicu u kojoj, po njihovoj iskrivljenoj slici stvarnosti, bogate države imaju i dužnost i obvezu pomagati financijski i bespovratnim kreditima one siromašnije. Prohtjevi Srbije svode se na njezinu želju da joj EU, kojoj nipošto ne želi iskreno pristupiti, može biti izazovna i prihvatljiva za Srbe samo kao bankomat bespovratnih novčanih zajmova za Srbiju bez usvajanja europskih normi ponašanja i standarda Europe. Rusija se osjeća daleko većom i snažnijom od Srbije da želi biti, ne regionalni takmac kao Srbija, nego svjetski ekonomski i politički lider bez pokrića po oba osnova. Ali, Rusi kao i Srbi, očekuju dar s neba od Zapada da im najrazvijenije zemlje svijeta džentlmnski ustupe onaj pozamašni dio svjetske moći za koji Rusi vjeruju da im Zapad treba sam darovati. Jer, oni živr u uvjerenju da su spasitelji i usrećitelji svijeta, ali ih u toj paranoji i opsjednutosti svojom veličinom svijet nikako ne razumije. Najmanje je ostatku svijeta jasno što bi Rusiji netko trebao ustupiti prevlast u financijskom kapitalu zemaljske kugle. Rusi su kivni što ih kao samozvane i bogomdane lidere planeta na Zapadu odbacuju i ne poklanjaju im dio financijske moći koju nikad i nitko u povijesti civilizacije nije dobio na zlatnom tanjuru. To treba zaslužiti radom i trudom, a to Rusima i jedno i drugo slabo ide od ruke, kao i njihovoj subraći po neradu Srbima. I samo zato su Rusi riješili zaratiti sa najrazvijenijim dijelom svijeta. Oni zaslijepljeni svojom vojnom tehnologijom danas samo misle o vojnoj pobjedi nad Zapadom i NATO paktom. To će im, svakako, ostati nedosanjani san. Umjesto da ekonomski u zdravim uvjetima podižu u miru svoju ekonomiju, Rusi misle da bi s Kinezima i Indusima mogli zavladati čovječanstvom. Svietom su od pamtivijeka vladale ekonomski i politički najmoćnije zemlje u datom trenutku. Vrijeme istočnjačkih azijskih civilizacija i njihove dominacije na Zemlji je najprije kronološki i došlo i najprije i završilo i nepovratno otišlo u ropotarnicu povijesti. Rimsko carstvo je trajalo trinaest stoljeća kao nijedno prije i poslije toga u ljudksoj povijesti. Otomansko carstvo u srednjem vijeku već je trajalo duplo kraće od Rimskog carstva. Premoć Zapada počinje još početkom devetnaestog stoljeća velikim svjetskim izumima od otkrića parnog stroja Jamesa Watta pa do današnjih dana. I to traje i sad i mi živimo u jeku dominacije Zapada, koja će potrajati još jako dugo i kad mnogi naraštaji i poslije nas ne budu hodali ovim planetom. To bi trebali napokon razumjeti i Rusi i postati svjesni da je dominacija Zpadan počela još prije dvije stotine godina na globalnoj razini. Oni odbijaju shvatiti da su i sovjetski komunisti Lenjin i Staljin živjeli i gopodarili već uveliko u svijetu globalne nadmoći zapadne civilizacije. Ovo tim više vrijedi za epohu sadašnjeg ruskog fašista Vladimira Putina. Nijedna svjetska dominacija nije kroz povijest ljudskog roda bila vječna, ali sadašnja dominacija Sjeverne Amerike, Zapadne Europe i eventulano još im pridružene Australije je tek u punom procvatu. Neće biti oborena ni u dogledno vrijeme koje se ne mjeri desetljećima, nego barem još nekoliko stoljeća. Stoga je preglupo Rusima zanositi se da zaostali BRIKS može preokrenuti kotač povijesti na rusku vodenicu. I tako bi ruski projekt preustroja svijeta po njihovoj mjeri u toj najekstremnijoj i najluđoj kombinaciji doveo na svjetski pijadestal Ruse, Kineze i Induse. To bi i za kosmički daleku budućnost ove Zemlje imalo najpogubnije moguće posljedice, ali srećom ruski naum se neće ostvariti, jer bi to onda bio kolektivni poraz ljudske vrste i trijumf civilizacija inferiornih naroda i država nad civilizacijski superiornijim. Neostvarljiv je i iz kuta iskustva vojne doktrine iz prošlosti. Kineza ima najviše na Zemlji, odmah do njih i Indusa, ali kad su to potencijalni ruski globalni saveznici u velikom nuklearnom ratu koji Rusi naviješćuju Zapadu bili veliki i odvažni ratnici. Dapače, poznato je da su Japanci, iako daleko malobrojniji na Dalekom istoku, nemilosrdno i brutalno pobjeđivali Kineze, eto samo primjera, rata za Mandžuriju, a ima ih još napretek u bojevima Japanaca i Kineza. Možda Kinezi i vele da ih ima kao žutih mrava, ali zna se dobro kakva sudbina snađe sve kineske žute mrave kad u njihov mravinjak povremeno uđe samo jedan japanski mravojed.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

HOP portal