General Tomislav Simović je svjedokinju „Miru“ a radi se o Dobrili Gajić Glišić, imenovao šeficom kabineta ministarstva obrane Srbije koja je na toj dužnosti ostala do siječnja 1992. Ova svjedokinja je bila svjedok tužiteljstva, no nakon svog je svjedočenja u Haagu je dobila buket ruža od svog „druga predsjednika“ Slobodana Miloševića. Milošević je Simovića pozvao u „generalštab JNA“ kako bi osigurao i organizirao osvajački rat u samoj Hrvatskoj uz pomoć JNA i jedinica teritorijalne obrane (TO) u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu.
Milošević je htio prikupiti znatno jače i veće naoružanje od onog kojim je raspolagala JNA, kao i formirati jedinicu od 1200 dobrovoljaca, prikupiti dobrovoljce za dopunu dobrovoljačkih brigada, obučiti ih i naoružati. Budući da je fond „narodne obrane“ bio prazan, Jezdimir Vasiljević, vlasnik „Jugoskandika“, kasnije vlasnik banke, ponudio se dobaviti pištolje, snajpere, puške, teretna vozila i landrovere iz Rumunjske. Radilo se o velikim količinama oružja i pušaka, na jednom mjestu spominju se 8000, na drugom 1000, zatim stotine raznih oružja, vojnih vozila, projektila itd. Isporuka oružja, granata, bombi i TNT-a išla je prvenstveno preko Londona, a sam Vasiljević je obećao da će ukoliko ne bude dovoljno, nabaviti još iz Izraela. U tome mu je svoju asistenciju ponudila Klara Mandić, inače suosnivačica „Srpsko-jevrejskog društva“ i glavni tvorac laži o „genocidnosti hrvatskog naroda“ devedesetih godina prošlog stoljeća. Milošević joj je slijepo vjerovao, jer je to njegovim velikosrpskim planovima išlo u korist. Ona je bila u bliskom kontaktu sa velikosrpskim teroristima i četnicima u ratu; s Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljem, Jovanom Raškovićem, Milanom Babićem, Radovanom Karadžićem.
Nadalje, oprema kao što su na primjer zaštitni prsluci bila je naručena iz New Yorka i registrirana kao “oprema za lov”. Isporuke iz Londona i Tel Aviva su išle preko Beča, a predsjednik matice srpskih iseljenika Crnčević je prikupljao novac od Srba u iseljeništvu. Otvoren je i račun za potrebe financiranja naoružanja agresorske Jugoslavije, a sam Vasiljević je donio i ček u visini od 750.000 do milijun tadašnjih njemačkih maraka.
Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske u lipnju 1991. godine, Hrvatska i Slovenija su međusobno priznale jedna drugu, a zatim je uslijedilo priznanje i drugih zemalja, među prvima onih baltičkih, koje su i same izlazile iz inače nesmiljenog zagrljaja Sovjetskog saveza. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku su priznale 44 zemlje i sve tadašnje članice EU. U svibnju iste godine Hrvatska je postala članicom UN-a. Usprkos tome Hrvatska (kao ni BiH) nije imala pravo na samoobranu, TO s „pobunjeničkih područja“ na teritoriju republike Hrvatske je pokupila oružje, dok je ostalim oružjem raspolagala JNA. Otpor hrvatskih branitelja je bio time izuzetno otežan, u jer su u usporedbi s naoružanjem agresora bili praktički goloruki.
Vijeće sigurnosti UN-a je u toj za Hrvatsku pogubnoj situaciji, već 25. rujna 1991. donijelo odluku o embargu na uvoz oružja Hrvatskoj (kao i ostalim zemljama bivše Jugoslavije) bez obzira na to što se očito radilo o velikosrpskoj agresiji na teritoriju Hrvatske. Dakle, Hrvatska je do sredine 1992.godine bila priznata od svih zemalja svijeta i članica UN-a, ali nije imala pravo na samoobranu protiv agresora za vrijeme trajanja gotovo čitavog Domovinskog rata. Trebalo je proći pune dvije godine do slijedećeg glasovanja Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj doduše nije bilo glasova protiv, ali nisu svi bili složni u ukidanju embarga. Neke zemlje i to upravo Velika Britanija, Rusija, Francuska, Kina(…) još i 1994. godine podržavaju taj za Hrvatsku ubitačan embargo.
Istodobno s proglašenjem embarga na naoružanje za sve zemlje bivše Jugoslavije, Milošević je snabdijevao svoju velikosrpsku vojsku s velikim količinama naoružanja (uz one postojeće JNA i TO) i to u Londonu i Tel Avivu. Uz već poznate činjenice o tijeku Domoviskog rata, ovi dokumenti predstavljaju dokaz kako se i na koji način nabavljalo oružje za srpske dobrovoljce koji su ubijali po Hrvatskoj. Kupovalo se u Londonu, a tezgarilo preko Beča. To je pravi razlog zbog kojeg je Velika Britanija u vijeću UN-a godinama oklijevala dati svoj pristanak dizanju embarga koji je Hrvatsku gotovo koštao glave. Novac i profit, kao i uvijek.
Ingrid Runtić
HOP portal