Nakon određenog i privremenog zatišja u burnim odnosima srbijanskih vlasti u Beogradu i bošnjačkih vladajućih stranaka u Sarajevu, ovakvim naslovima što su osvanuli u većem dijelu beogradskog tiska, situacija je ponovno uzavrela i na ivici ključanja. Očito se Srbi nisu spremni suočiti s vlastitom krivnjom i odgovornošću političkih i vojnih lidera, koje su od devedesetih i sve do danas birali da bi ih vodili u boj protiv svih susjeda, a ne radi normalnog suživota u miru. I tu je srž svega, tim prije što se 24. ožujka, dan izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću, ratnom političkom vođi bosanskohercegovačkih Srba neumoljivo približava, a time i primjetna nervoza među Srbima raste. Temperaturu su do usijanja doveli srpski tajni izvori, što su poprečnim kanalima doznali vijest kako će sud u Haagu Radovana Karadžića po svim točkama optužnice osuditi na kaznu od maksimalnih 40 godina zatvora. Takva kazna, praktički, doživotnog zatvora i dolikuje čovjekolikovom zlotvoru, neprijeporno krivcem za stradavanja i patnje na stotine tisuća, što prognanih, što ubijenih Hrvata i Bošnjaka na području Bosne i Hercegovine pod srpskim nadzorom. No, beskarakterne i bezdušne i današnje srpske političke uzvanike, kao i uglednike među intelektualnom elitom Srba u takozvanom srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini i njihovom političkom centralom i mentorima u Srbiji, predstojeća sudska odluka o genocidnim zločinima Radovana Karadžića uopće ne pogađa.
Dapače, već su se u povodu toga očitovali u obrani uskoro pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i predsjednik takozvane Rapublike Srpske Milorad Dodik, kao i politički zastupnik Dodikove SNSD u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Banjaluci Radovan Vuković, kao i profesor Fakulteta političkih znanosti u Banjaluci Đorđe Vuković. Za krimingenog Milorada Dodika,koji bi uskoro sudski mogao odgovarati i za goleme pronevjere i susavno organiziranu i provedenu pljačku na teritoriju BiH-a pod kontrolom Srba, notorni ratni zločinac Radovan Karadžić je samo jedna neshvaćena, pjesnička i romantična duša. I tako, nažalost neprocesuirani i nesuđeni ratni zločinac, Milorad Dodik za ratnog predssjednika bosanskih Srba u intervjuu za banjalučku RTRS veli da će presuda Karadžiću biti osveta a ne pravda. Dakako, posrbici Miloradu Dodiku, kome je otac s katoličke vjere prešao na pravoslavnu, i iz hrvatstva otišao u srpstvo, sudsko zadovoljenje pravde desetina i stotina tisuća ratnih žrtava politike masovnog ubojice Radovana Karadžića zove se osveta. Zanimljivo je da jedan otpadnik od hrvatskog naroda kakav je Dodik ili primjerice Šešelj ili možda Šešeljev od nedavno koalicijski partner u Sloveniji Zmago Jelinčič, isto korijenom Hrvat, redom na pogrešan način, ali namjerno i smišljeno rabe kategoriju osvete. Ako su sva trojica iz osobnih pobuda odavno krenuli putem izdaje hrvatskog naroda kojem etnički pripadaju, taj čin svakog od njih ponaosob je njihova pojedinačna gesta. No, nemaju pravo kao otpadnici od svoga naroda zazivati mržnju na daleko široj razini među čitavim narodima i time huškati na ratove. Tužno je i ružno kad mjera jednog osobnog čina izdaje krvi predaka, bilo da su u pitanju Dodik, Šešelj ili Jelinčič, postane razlogom njihove fanatične i bezgranične borbe za ideale Velike Srbije ili u slučaju Jelinčiča, Velike Slovenije. Zasigurno, pravi i izvorni Srbi i Slovenci nemaju komplekse i frustracije dokazivanja pripadanja matičnom narodu na način trojice spomenutih konvertita. Dodik bi morao znati kao i Šešelj i Jelinčič da njihov bolesni i psihopatološki poremećaj poriva osvete prema hrvatskom narodu kojem pripadaju, iako to niječu, mora biti kažnjen.Božjom voljom ili redovitim sudskim postupkom, njih trojica što pljuju i gaze po krvi predaka, platiti će životni račun i to se zove pravda. I znajući za sve te životne istine, nacionalno iskompleksirana posrbica hrvatske krvi Milorad Dodik ( izvorno je on iz sela u okolici Tomislavgrada nosio prezime Dodig ), za Karadžića veli kako je bio borac za slobodu Srba u Bosni i Hercegovini. Amoralnog Dodika ne smeta što je ta srpska borba za navodnu slobodu ostvarena preko hrvatskih i bošnjačkih leševa. On se i danas sigurno čudi što svi Hrvati i Bošnjaci prije rata nisu pošli stopama nacionalne i vjerske izdaje u stilu njegovoga oca, pa bi sve bilo u redu i sukladno srpskom konceptu življenja Srba tri vjere kao u putopisnim zamislima polupismenog srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića. Taj je Karadžić davno počinio lingvistički kulturocid nad hrvatskim jezikom, a ovaj suvremeni Karadžić, slijedeći duh prezimenjaka i iz zajedničkog im plemena na sjeveru Crne Gore, potkraj dvadesetog stoljeća bio je glavnim sudionikom genocida nad Hrvatima Bosne i Hercegovine. Podlac i pokvarenjak Dodik u svojoj blasfemiji se pita pred kamerama RTRS u Banjaluci što za rat u Bosni i Hercegovini nisu pred sudom u Haagu odgovarali Tuđman i Izetbegović ili čak i prvi ratni lider Hrvata u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljujuć!? Haag je svojom drugostupanjskom i oslobađajućom presudom generalima hrvatskog vojnog trijumfa nad pobunjenim Srbima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, glupom, ali i bezobraznom, bezobzirnom i drskom dripcu Dodiku dao pravi odgovor na to pitanje. Kad je nakon spore, ali, ipak dostižne pravde Gotovini i Markaču odvjetnički tim hrvatskih branitelja na čelu s Lukom Mišetićem time ujedno obranio i Oluju kao čistu i svjetski primjerenu oslobađajuću vojnoredarstvenu akciju, istoga trenutka su pale u vodu i sve srpske laži o izmišljenoj odgovornosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. U pravu postoji načelo analognosti odluka suda u odlučivanju. Kad je jednom sud u Haagu presudio da su hrvatski generali nevini kao vrhovni vojni zapovjednici, ta se odluka automatski reflektira i na pravnu prezumpciju ( što latinski znači pravnu pretpostavku nevinosti svakog čovjeka dok se sudski ne dokaže krivnja). S druge strane, isti taj sud u Haagu izrekao je stroge zatvorske kazne političkim kolovođama srpske pobune u Hrvatskoj Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji se u zatvoru u nastupu grizodušja i u pokajničkom oproštajnom pismu i ubio. Pravi pravorijek dogodine slijedi i trećem članu bande Goranu Hadžiću. Time je sud jasno pravno definirao uloge i pozicije zaraćenih strana u Hrvatskoj. Pametnom je i to sažeto rečeno i više nego dostatno da bi razumio, ali tvrdoglavi hrvatski izdajnik i novopečeni Srbin u prvom koljenu obiteljskog stabla u srpskom narodu kojem mu je tek prije njega njegov otac pristupio, nalazi se u sukobu sa zdravim razumom. Netko bi traktoristu iz Laktaša Dodiku, izdajici hrvatskog naroda i komercijalnom i marketinškom Srbinu, trebao objasniti temeljne pravne odrednice. Onda bi manje lupetao gluposti i ludosti i djelovao bi više kao bezobrazan nego kao glup. Ovako je u svome neznanju i glup i bezobrazan. Može biti sretan što ga je upravo taj isti haški sud oslobodio odgovornosti za zlodjela koja je činio u ratu kao borac vojske Ratka Mladića. Bude li i dalje istrajavao na otcijepljenju srpskog entiteta od BiH-a, nitkog ne bi začudilo da u budućnosti i on sjedne na optuženičku klupu kao Karadžić i Mladić, zločinci koje Dodik proglašava srpskim herojima. Nimalo u drskosti za njim ne zaostaje niti njegov stranački zastupnik Radovan Vuković iz SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a u Banjaluci. Narečeni Srbin kaže i laže da je Radovan Karadžić za Sarajevo bio zločinac i prije nego što je rat počeo. Sjetimo li se Karadžićevih javno iznijetih prijetnji bosanskim muslimanima da će oni svi do jednog nestati iz Bosne i Hercegovine zarate li sa Srbima, sama tvrdnja Vukovića u pokušaju obrane njegovog imenjaka Radovana
Biljana Plavšić, srpska ratna zločinka, koja je pristala svojom voljom na status svjedoka suradnika tužiteljstva i time dobila blažu kaznu u Haagu, javno je i pred očima svijeta priznala apsolutnu krivnju Srba u Bosni i Hercegovini za izazivanje rata u toj zemlji, a uz to je izravno prozvala i državu Srbiju na čelu s Miloševićem za logistiku, financijsku, materijalnu i vojnu pomoć. Srpskom narodu i ovo priznanje te tek polusprkinje koja je po majčinoj strani Nijemica iz rudarskog gradića Vareša u središnjoj Bosni, ni tako što nije bio poziv ka preispitivanju savjesti, još manje korak ka otriježnjenju. Najmanje je takav njen potez pokolebao njenog nećaka Miroslava Lazanskog. On i dalje srbuje i mlade po Srbiji za tu ideju vrbuje, iako odlično zna da na to najmanje ima pravo, budući mu je otac bio Poljak, a majka koju je javno lažno predstavio čistokrvnom Srpkinjom tek je po ocu Srpkinja, koja kao i njezina rođena sestra Biljana Plavšić po majci jest Nijemica. I tako je Lazanski s poljskog i njemačkog konja sam sjahao na srpskog magarca, vjerujući da je život tvrdoglavog magarca bolji, u Srbiji ljudima njegovog kova, svakako materijalno daleko unosniji. Negativni fenomen posrbica koje srbuju i u svoje redove vrbuju je beskrajan i ne počinje u pročelju teksta spomenutim Dodiku, Šešelju ili Jelinčiču, niti niz završava Miroslavom Lazanskim, tek četvrtinom genetskog koda čovjekom srpskog koda i njegovom tetkom Biljanom Plavšić. Ta bi se niska mogla zaokružiti upravo Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem. Prema kazivanju pokojnog beogradskog i srbijanskog reis – ul – uleme Jusufspahića, sam Radovan Karadžić je potomak popravoslavljenog Turčina sa sjevera Crne Gore, čiji je pradjed zato i uzeo prezime Karadžić, jer ono početno “kara” na turskom ima značenje crn, te su Karadžićevog pradjeda tako mještani u selu prozvali jer je još bio zagasite i tamnije puti kao pravi Turčin. Vidimo da je tenom današnji zločinac Radovan Karadžić usljed genetskih mutacija kroz generacije podosta izblijedio, no islamska zajednica u Srbiji, a i šire, očito zna Karadžićevu tajnu i to im nije promaklo u zapisima nalik na turske popise zvane teftere. Vrlo vjerojatno je zato i lom u bolesnoj duši i kamenom srcu Radovana Karadžića kad u trenucima samospoznaje u velikom bijesu, još u danima bjekstva po Srbiji, ogorčeno govori o Srbima, posebno o Srbijancima u Srbiji kao o beslovesnoj ciganskoj rulji za koju se ne vrijedi boriti i za nju živjeti. Srbi su nakon smrti Miloševića pisali i da je taj sin oca Crnogorca i majke Albanke o Srbima u zatvorskim zidinama u Sheveninegnu razmišljao i govorio na isti način kao i Radovan Karadžić. Na koncu se, dosljedno suicidnom genu predaka, Milošević i ubio namjernim predoziranjem lijekovima da ne bi za života čuo konačnu riječ suda o zločinima genicida koje je naređivao drugima da čine u njegovo ime i u ime cijele nebeske Srbije, voljenog čeda i SANU-a i SPC-a. Tu ostaje zagonetno i predmetom vječnih izazova za sve psihologe i psihijatre ovoga svijeta što su Milošević i Karadžić pokretali onda tolike krvave ratove i sami zakrvavljenih ruku do lakata kao politički inspiratori rata u ime Srba i Srbije kad su u dubini duše tako najviše prezirali i odbacivali kao bezvrijedan narod zbog kojeg su obojica na kraju i zaglavili zasluženi zatvor kao njegovi predvodnici. Možda odgonetka takvih zamršenih i dubinski zapretenih zagonetki leži u onome što je najveći zločinac dvadesetog stoljeća Adolf Hitler htio prirediti i njemačkom narodu u kojeg se lažno zaklinjao fašističkim parolama. U proljeće 1945. Hitler je u uskom krugu najbližih suradnika razočarano uskliknuo kako Nijemci nisu predodređena vladajuća nacija na planetu i božjom voljom određena arijevska rasa koja treba da vlada nad svim drugim. Slomljen nadolazećim porazom, tako se taj luđak i psihopat želio u bijesu osvetiti samom njemačkom narodu koji je već ispaštao posljedice njegove sulude politike pod tovarom bombi što su zasipale i razarale njemačke gradove i masovno ubijale Nijemce. Hitler je, sudeći po arhivskoj građi Amerikanaca i Britanaca, emitiranoj u znanstvenom programu History channela, kanio osvetiti samim Nijemcima, jer je iz skrovitog bunkera u Berlinu nervno rastrojeni diktator pričao suradnicima da Nijemci koji nisu uspjeli ovladati svijetom i ne zaslužuju da žive, te da mu je posljednja želja da Nijemci nestanu kao narod s lica Zemlje. Eto, tako je zborio nenormalni čovjek o narodu kojem je do posljednje sekunde života po svaku cijenu želio biti firer, a za vrijeme rata je sumanuto uništavao Židove, narod kojem je i sam po majčinoj liniji krvlju pripadao. Usporedba Hitlerovog vjerolomnog stava o Nijemcima i Židovima i tankoj crvenoj niti od lažne ljubavi prema Nijemcima do završnog ispoljavanja totalne mržnje prema Nijemcima u rangu mržnje prema Židovima, koincidira s Miloševićevom mržnjom prema Albancima, od kojih vuče podrijetlo po majci ili Karadžićevim stalnim izljevima animoziteta spram islama i muslimana u Bosni i Hercegovini, a naposlijetku je još potkraj devedesetih i beogradski “Telegraf” pisao opširno o otkriću islamske zajednice u Srbiji da je Karadžićev pradjed u Crnoj Gori bio Turčin i da on sad mora izigravati najvećeg Srbina na svijetu da bi pobijedio Turčina u svojoj podvijesti, koja mu je očito malo manje zakržljala od skučene svijesti.
Uz Biljanu Plavšić, ratnu zločinku i poslijeratnu pokajnicu pred vijećem suda, koja je izdržala zasluženu i pravednu kaznu u zatvoru u Švedskoj, zatim Nikolu Koljevića, dopredsjednika Karadžićeve SDS u ratnom predsjedništvu bosanskih Srba na Palama, koji si je sam presudio metkom u čelo, oprhvan zovom naknadne pameti i probuđene svijesti i savjesti, nije naodmet istaknuti i primjer jednog doista velebnog ratnog zločinca, te naknadnog haškog pokajnika i svjedoka suradnika tužiteljstva i suda u Haagu Milana Babića. Taj dokazani i osuđeni ratni zločinac u rangu Milana Martića, koji robija 35 godina zatvora u Estoniji ili Gorana Hadžića, kojeg slična kazna očekuje iduće 2017. godine, svoj iskaz pred Tribunalom u Haagu obilježio je riječima koje bi mogle i trebale dati pozitivan primjer ostalim srpskim zločincima po pitanju javnog kajanja i traženja oprosta od Hrvata za sva zlodjela učinjena u ratu činjena u vojnim odorama srpskog agresora i po izravnoj i vrhovnoj zapovijedi što je stizala za izvršenje svih tih zločina iz središta same Srbije. Tako u obraćanju sudu u Haagu veli ovako Milan Babić:”Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, suosjećanje i pravda na način olakšati rezultate zla u kojem sam i sam sudjelovao.” Ova javna isprika Milana Babića hrvatskom narodu i hrvatskoj državi nikako ne znači da će bilo kad on makar i posthumno jer odavno nije među živim, biti bilo što drugo nego ratni zločinac. No, ostat će poslije takve izjave i iskrenog priznanja zločina, čiji je bio sudionik kao samozvani predsjednik samoproglašene Krajine, za tek blagu, ali koliko toliko primjetnu nijansu, nešto manji teški genocidni zločinac i progonitelj i uništitelj svega hrvatskog od Milana Martića ili Gorana Hadžića, kojima takva javna ispovijest i ne pada na pamet. Osjetio je pokojni zubar Milan Babić tijekom života u Srbiji, gdje je bio izopćen i odbačen, te je privređivao i prihodovao kao pilićar na selu, a ne kao gospodin sa privatnom zubarskom ordinacijom u Hrvatskoj, sve čari života u matici srpskog nebeskog carstva u zbilji zemaljske bijede, gladi i nemaštine. No, za tu vrstu pameti pokajnika Milana Babića, koji se objesio u ćeliji haškog zatvora, izdržavajući već 13 godina zatvorske kazne, vrijedi samo jedna narodna izreka: “Zakasnela pamet magarcu pod rep.” Umjesto da i takva vrsta magareće naknadne pameti u nedostatku one prave ljudske bude Srbima putokaz u putu ka pročišćenju, koji će jednom kao narod morati obvezno proći, Srbi i danas svoje rijetke pokajnike među svojim mnogobrojnim osuđenim ratnim zločincima tretiraju kao nacionalne izdajnike svete srpske stvari. I zato takav status imaju i Biljana Plavšić i Milan Babić, a njiihova krunska priznanja pred sudom pravde u Haagu o osvajačkom karakteru srpskih ratovanja u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, nitkog u Srbiji ne tjeraju na razmišljanje, premda su te riječi izgovorili ljudi osuđeni pred Tribunalom u Haagu upravo kao najviši politički i civili zapovjednici u srpskim paradržavnim tvorevinama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Da bi sve do kraja svatkom u svijetu bilo jasno, trude se odgovoriti po pitanju svih srpskih zločina i aktualne četničke vlasti u Srbiji Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, kao i lider četničke SRS Vojsilav Šešelj. Upravo je Šešelj u znak potpore Radovanu Karadžiću za 24. ožujka i na dan izricanja konačne presude Karadžiću u Haagu, najavio veliki miting svoje radikalne stranke pod geslom: “Narodni bunt protiv Vučićevog režima.” Ovaj dvosmisleni i dvosjekli poziv na lažnu pobunu protiv Vučića koji ga prvi ne želi izručiti Haagu da bi nazočio vlastitoj presudi 31. ožujka je samo poza, gluma, maska i trik za naivne. Jer, blebetat će Šešelj sa svitom ostalih šešeljevaca na mitingu protiv ulaska Srbije u EU i potpisanom sporazumu s NATO, ali ima li tko ozbiljan da povjeruje da Vučić misli bilo što drukčije o učlanjenju Srbije u EU ili u NATO od njegovog učitelja i životnog uzora Šešelja? Oni su kao i obično samo u tradiciji svoje političke tradicije i strategije pameti svrake pomislili da takvim mitingom i slikom svoga režiranog umjetnog sukoba mogu zavarati cijeli svijet. U biti može Šešelj skupa sa svojim zaštitnicima i polaznicima njegove političke škole Nikolićem i Vučićem, tim diletantskim metodama zavaravati gomilu radikalskih i naprednjačkih bezmozgovića među pristašama dvije namjerno i sračunato podijeljene struje jedinstvenog nacističkog i fašističkog pokreta u Srbiji, bilo da ga u jednom trenutku politički na vrhu vlasti reprezentiraju radikali, naprednjaci, ili prije toga demokrati, još prije njih i socijalisti. I stoga je deplasirano govoriti kako će Šešelju miting u Beogradu 24. ožujka biti tek jedan od 30 najavljenih mitinga u predizbornoj kampanji s onim završnim mitingom radikala u Novom Sadu na četiri dana pred izbore i pred samu izbornu šutnju dva dana uoči samih nedjeljnih izbora. Suštinski i duboko u svojoj srži provedbe fašističke politike Srbija je u nekoj stalnoj vrsti kampanje već desetljećima, ako ne i nekoliko stoljeća unatrag kad je počela postavljati i graditi temelje toga paklenog stroja,kojeg se ne odriče niti jedna parlamentarna politička opcija u Srbiji, a to se i djelom dokazalo jer su se u poslljednjih 25 godina svi imali prigode okušati u duljem ili kraćem razdoblju u vrhu političke vlasti. Tako će Šešelj na tome mitingu sam javno govoriti i u svoje i u Vučićevo i Nikolićevo ime. I EU i NATO oko kojih se lome koplja u Srbiji, tu će za tren biti u drugom planu, jer je pravi i jedini smisao toga skupa javna podrška Radovanu Karadžiću. Simbolički, skup pada 24. ožujka, koji je i dan izricanja presude Karadžiću, ali i dan početka zračnog NATO uredovanja nad Srbijom i Crnom Gorom, ili tada 24. ožujka 1999. godine još zvanom SR Jugoslavijom kao tad službeno nazivanom zajedničkom državom Srbije i Crne Gore. Sasvim je sigurno kako će Šešelj na taj dan dodatno raspirivati i anti NATO strasti u Srbiji u povodu podsjećanja na izgubljeni rat Srbije protiv NATO alijanse iz 1999. godine u ratu Srbije za nasilno zadržavanje Kosova u svome sastavu. Glede samog Šešeljevog slučaja, jamačno je u igri nekoliko varijanti. Najmanje je izvjesno da će do kraja Vučić zatezati oprugu na relaciji sa sudom u Haagu, jer bi i SAD i EU u toj kombinaciji stegli i njemu omču oko vrata, tim prije ako još troje radikala koje potražuje Haag, tamo progovore da je i Vučić zajedno sa Zoranom Krasićem u korist Šešelja zastrašivao potencijalne svjedoke protiv Šešelja, prijetio im i podmićivao ih novcem. Praktički, oni drže Vučića u šaci i njegova sudbina ovisi o koncu. Također, malo je vjerojatno da će Vučić i Nikolić svoga kuma Šešelja skrivati negdje po dubini Srbije ili u samom Beogradu, kao što su i njihovi prethodnici i velikosrpski demoktati Koštunica i Tadić to godinama činili s Karadžićem i Mladićem, a glumili ludilo, naivnosti i neupućenost pred Zapadom. I u takvoj situaciji davljenik se za slamku hvata, te ostaje treće i najvjerojatnije rješenje. Vučiću bi, kako on mašta u njegovoj bolesnoj i ludoj glavi, mogla biti nagodba s Amerikancima ili nekom drugom stranom službom sa Zapada. Nedavno je u Beogradu boravio John Mc Kein kao visoki izaslanik Bijele kuće iz Washingtona. Teme njegovih razgovora s Vučićem ostale su nepoznanica za srpsku javnost, ali su došle usred Vučićevih opiranja da Srbija izvršava međunarodne obveze izručenja ratnog zločinca Šešelja Tribunalu u Haagu. Šešelj je još lani kad je pred Palačom pravde u Beogradu palio hrvatsku državnu zastavu, od Vučića dobio čvrste garancije da ga ovaj nikad neće predati Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Iako su nekad i kao radikali jedan drugome polagali i ritulalni čin zakletve na vječnu vjernost, u mafijaškom miljeu kojem obojica pripadaju sve ima ograničeni rok uporabe i trajanja. Ako su Amerikanci istinski pritegli Vučića, onda je ovaj svoga kuma Šešelja već pustio niz vodu, samo to Šešelj nikad možda i neće doznati, ili se takvom raspletu barem nada sam Vučić. I kako bi Vučić sve to zamislio i osmislio u pokušaju da izvuče svoju kožu ako se otarasi Šešelja? Vučić sigurno ni javno, ni tajno neće dati nalog srbijanskoj policiji da uradi ono što joj je dužnost i obveza po odredbama Međunarodnog prava koje je potpisala i Srbija o bezuvjetnoj suradnji s Haagom, što samovoljno krši. Međutim, Vučić može u svakom trenutku napraviti tajni sporazum s bilo kojom zapadnom obavještajnom službom i dati im odriješene ruke da oni uhite Šešelja umjesto srbijanske policije. Može onda on izaći i sve glumeći bijes, iznenađenost i ogorčenost i pred kamere i srbijanske televizije i svih inozemnih TV postaja, akreditiranih u Beogradu, gdje će verbalno najjače osuditi to uhićenje u režiji stranih službi kao grubo miješanje u unutarnje stvari Srbije. I nije isključeno da mu Amerikanci, Britanci, Francuzi ili možda netko četvrti koji budu uhvatili Šešelja i daju zeleno svjetlo za takvo novo antizapadno divljanje, samo ako ga još nisu riješili otkačiti i maknuti s vlasti u Srbiji, kad već to nisu sposobni i voljni učiniti sami Srbi koji u krvoloku Vučiću i dalje vide svoga Mesiju. Ovakvim potencijalnim raspletom koji bi Vučić na opisani način mogao dogovoriti sporazum s Amerikancima i Europljanima po pitanju Šešelja, on kalkulira da bi u sluđenom plebsu Srbije mogao jako profitirati. Računa da bi neuke i nerazborite Srbe, poglavito Šešeljeve glasače mogao privoljeti i na svoju stranu, jer bi završnom i srceparajućom konferencijom za medije o osudi Šešeljevog uhićenja u režiji zapadnih sila samom sebi osigurao i kod najtvrđih srpskih ultranacionalista oreolu ljutog i nepokolebljivog Srbina koji je do zadnjeg trenutka branio kuma Šešelja i nije posustao pred ultimatumom velikih moćnika sa Zapada. U isto vrijeme Vučić bi svakako zadržao stado svojih stranačkih sljedbenika, uvijek spremnih da ih on kao pastir potjera na ispašu. Jadan je i nesretan narod koji za svoga pastira bira takvog vuka u koži ovce, kojem je bez ikakve dvojbe mjesto u haškom kavezu, zajedno s još jednim kamufliranim vukom, onim četničkim vojvodom na položaju predsjednika Srbije. Lijepo bi se i Vučić i Nikolić kao dvlje i opasne zvijeri na slobodi, družili u ambijentu kaveza za primjerke takve vrste i skupa sa Karadžićem, Mladićem, Hadžićem, Šešeljem i ostalim primjercima te skupine podljudi. Kad to shvate i na Zapadu, onda će tek biti neke nade za pomak s mrtve točke u Srbiji.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal