Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska je imala MASPOK, pokret za nacionalno osvješćenje, a Jugoslavija nezapamćenu pljačku o kojoj se nije previše razgovaralo istih godina. Uglavnom, analizom svih pljački koje sam istraživao i čijem otkrivanju sam sudjelovao, mogu ustanoviti da sve te pljačke imaju uvijek istu shemu; ideološki sukob koji zamagljuje pljačku. Naša zemlja to najbolje pamti kroz Domovinski rat; dok je narod krvario, ista bankarska elita iz Jugoslavije krala je po Hrvatskoj. Tako je bilo i 1971. godine: mi smo se digli na noge zbog MASPOK-a, a bankarsko-politička elita je krala novac. U to vrijeme ukradeno je iz Jugoslavije oko 150 miljardi dinara što je 43 milijarde maraka.http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/povijesni-tecajevi.php, dug u dinarima pretvorili smo u tadašnji tečaj maraka.
186 direktora tražilo je politički azil nakon otkrića duga, a neki od njih su završili u zatvoru. Taj novac kao i novac od obveznica autoceste za Split netragom nestaje. Mediji ovih godina prodaju priču o Tuđmanovih 200 obitelji, a kako vidimo geneza teorije kreće iz 1970 godine. Nikako iz 1991. godine. Oni su 200 bogatih obitelji – lopovi iz Jugoslavije.
Evo reklamnog oglasa o autoputu za Split iz “Starta” (travanj 1970.) koji propagira njegovu gradnju i raspisivanje javnog zajma kojim bi se on gradio. Gradnja je čak i započeta, na potezu između Ličke Kaldrme i Knina (autoput je trebao ići trasom sadašnje tzv. “unske pruge”, preko Bihaća i Knina), no tada je sve stalo nakon poznatih zbivanja nakon “Hrvatskog proljeća” 1971. godine.
Preslika stranice “Starta” iz travnja 1970. godine
Danko Končar kao uspješni privrednik završava u zatvoru zbog privrednog kriminala. Dobiva 14 godina zatvora i biva pušten nakon tri godine služenja kazne u Lepoglavi. Novac nije vraćen bivšoj zemlji, a niti je danas najbogatiji Hrvat vratio ukradeno. Nakon odsluženja kazne odlazi u inozemstvo.
Tehonomenadžerska struktura iz Jugoslavije vraća se u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata. Ali sebe ne stavlja u prvi plan, jer je za ekonomiju potpuno nesposobni Tuđman prigrlio dvojicu privrednika: Gucića i Kutlu. I udbin kadar umrežen u labrador prihvaća igru sa čelnim ljudima Gucićem i Kutlom, ionako oni kontroliraju do danas sudstvo, policiju, medije i privredu. Isprepliću mrežu oko ove dvojice, pa Gucić ima nekih 18 tvrtki, a Kutle gotovo dvjestotinjak. I svi su bili zavisni manje više od Zagrebačke banke, što u prijevodu znači da su imali udbašku kontrolu. U principu ekonomski potpuno nesposobni Josip Gucić i Miroslav Kutle bivaju nasamareni, jer obojica nisu znali raspolagati sa dionicama svojih tvrtki vezanih za Zagrebačku banku, što je u konačnici banka iskoristila te znatno veću imovinu dobila za svoje kredite. Oba nikada nisu dolazili na skupštine dioničara Zagrebačke banke i time još više potvrdili svoje neznanje i amaterizam u poslovnim odnosima.
Gucić je došao u Hrvatsku iz Njemačke 1991. godine kao čovjek sa sto milijuna u džepu i dvije hale po 10000 m2 prepunih bijele tehnike. Danas njegov odvjetnik ima više nego što je Gucić ikada mogao sanjati, a kamoli imati. Niti sa Kutlom nije bolje. 1990. godine taj isti odvjetnik, sin poznatog udbaša Ante Nobilo imao je tek stan u Novom Zagrebu i iznajmljenu kancelariju. Danas je on uz Hanžekovića vodeći odvjetnik, dok su Gucić i Kutle proglašeni lopovima.
Isti novinari sa enormnim zaradama pišu priče o njihovoj velikoj krivici, ali ne spominju tko je kupio te tvrtke – kako, kojim novcima i koja organizacija stoji iza toga.
Iz ove priče može se lako zaključiti da je novac pokraden iz Jugoslavije stvorio vladare Hrvatske, a represivni aparat i dalje štiti njihove interese.
Igor Drenjančević