SRBIJA U STRAHU ZBOG HRVATSKOG VETA PRISTUPNIM PREGOVORIMA SRBIJE S EUROPSKOM UNIJOM

Napokon je hrvatska Vlada povukla pravi, dugo očekivani i državnički potez u odnosu na neciviliziranog istočnog susjeda Srbiju. Danima se već četničke vlasti u Beogradu panično tresu od straha nakon hrvatskog obznanjivanja tri ključna zahtjeva Srbiji prije otvaranja poglavlja 23 u pristupnim pregovorima EU i Srbije glede reforme pravosuđa u Srbiji. Kao što je poznato, Hrvatska je Srbiji ispostavila tek one, uistinu najminimalnije i najosnovnije uvjete vezane za bezuvjetno izručenje ratnog zločinca Vojislava Šešelja Tribunalu u Haagu, neodložnu uspostavu prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i u Vojvodini na bazi državnog reciprociteta i svih prava što ih srpska manjina u Hrvatskoj uživa po europskim standardima, te definitivno ukinuće samozvanog srbijanskog “mini Haaga” u Beogradu, kojim je Srbija uzurpirala protupravno Međunarodnom pravu sama suditi svim državljanima bivše Jugoslavije u svezi ratnih sukoba u bivšoj državi, posebice u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ovi posve opravdani zahtjevi Hrvatske, koje je namjerno propustila staviti na dnevni red u poravnavanju odnosa sa Srbijom prethodna hrvatska Vlada sa Zoranom Milanovićem na čelu, itekako su uzbudili velikosrbe u Beogradu. Mislili su u opsjeni vlastitom lažnom veličinom da Hrvatska neće ustrajati u onome što je i ljudski i moralno obvezna učiniti radi zaštite temeljnih interesa svojih građana. Jer, Srbi su se već oglušili o naredbu Haaga o izručenju zločinca Šešelja. Zna se da i Vučić i Nikolić planiraju postizbornu koaliciju u Srbiji sa svojim uzorom i učiteljem Šešeljem, a i ovaj u izbornoj kampanji stalno trubi na tu temu. Suštinski, četnici su pred očima svijeta zaigrali kartarošku igru otovrenih karata i sad kad su svi razotkriveni i nemaju potrebe više bilo što tajiti i glumiti. Zaboravlja četnička vladajuća banda u Srbiji da nije Hrvatska uputila poziv Šešelju da mora biti nazočan izricanju presude u Haagu 31. ožujka, nego je to odluka međunarodnih sudskih instanci Tribunala za ratne zločine u Haagu. I kao i obično, Srbima nije jasno kako nisu oni samo u raspravi sa državom Hrvatskom, nego su u nesporazumu i u sukobu sa svjetskim pravnim poretkom. Kad su ih EU, SAD i sam sud u Haagu upozorili da krše odredbe potpisanog sporazuma o suradnji s Tribunalom, Vučićeva razbojnička klika se dala u prepisku s Tribunalom, sve s ciljem da pokušaju cijeli svijet povući za nos kako bi svoga miljenika Šešelja ostavili što dulje, ili u njihovim potajnim planovima, možda i zauvijek na slobodi. I premda nisu mnogo birali riječi i u prepisci sa svjetskim centrima moći u svome otvorenom pokušaju vječne zaštite svoga vrhovnog zločinca Šešelja, srbijansko prepotentno i bahato komuniciranje sa hrvatskim vlastima već spada u sferu poznate srpske psihopatologije.

Tko je i što je Srbija da razmetljivo, osorno i povišenim tonom razgovara sa jednom članicom EU kao što je Hrvatska? Realno gledano, Srbija je u toj relaciji nitko i ništa i u odnosu političkih čimbenika, Srbija bi pred Hrvatskom kao članicom EU trebala biti manja od makova zrna, jer je svjesna da Hrvatska raspolaže pravom suspenzivnog veta, kao i svaka druga zemlja u sklopu EU. I Srbija to jako dobro zna i kad previše galami kroz zadah prljavih usta Ivice Dačića, Aleksandra Vučića i Nebojše Stefanovića o najrazumijim hrvatskim zahtjevima kao o “ucjenama” i “provokacijama.” I tako hrvatsko pozivanje na poštivanje kriterija općeprihvaćenih i usvojenih europskih prava o statusu nacionalnih manjina u Srbiji ocjenjuju listom i vladini, ali i gotovo svi oporbeni mediji u Beogradu. Kad god se dođe do konkretnog rješavanja životnih pitanja i pokušaja reguliranja prava hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji, kao po zapovijedi, cijela Srbija skače kao oparena vrućom krpom po glavi ili i razjarena i pobjesnela kao bik pred kojim toreador maše crvenom krpom u krcatoj areni meksičke koride. Što Ivica Dačić nije lani ili preklani nazivao tragikomičnim opravdane primjedbe Mađarske, Rumunjske i Bugarske kad su se te države oglasile i službenim prosvjednim notama na adrese EU i Europskog parlamenta o beskurpuloznom i besprimjernom narušavanju temeljnih ljudskih prava i sloboda mađarske, rumunjske i bugarske manjine u Srbiji i u Vojvodini. Bugari i Rumunji tad su otišli i korak dalje u odnosu na Mađare, jer su u tom trenutku imali i više ugroza od Srba prema njihovim manjinama u Srbiji, nego što to imaju Mađari od Srba u Vojvodini. Jer, Bukurešt i Sofija su, kao i Zagreb danas, tražili suspenziju pregovora Srbije s EU u poglavlju 23, jer Srbija zlonamjerno dijeli rumunjsku i bugarsku nacionalnu manjinu, izmišljajući na popisima pučanstva nepostojeće narode Vlaha i Šopova, kako bi razjedinili i desetkovali u brojčanom pogledu Rumunje i Bugare. Istu tu metodu Srbi su od ranije primijenili na Hrvate u Vojvodini, proglašavajući Bunjevce i Šokce posebnim narodima, kako bi umjetno smanjili postotak Hrvata. Naravno, sve te radnje velikosrbi čine planski, jer znaju da i po Međunarodnom pravu stupanj nacionalne autonomije jedne manjine ovisi od broja pripadnika manjine, te im je u njihovom velikosrpskom interesu glavni cilj što više smanjiti broj pripadnika svake manjine na svom teritoriju, jer onda svakoj manjini mogu dati i nižu razinu nacionalne i kulturne autonomije. Eto, tako to funkcionira u trustu pilećih srpskih mozgova. Misle da do vijeka mogu krivotvoriti stvarne rezultate popisa pučanstva u Srbiji i pred svijetom mahati lažnim ciframa. Ne ide masnobradim četnicima jedna egzaktna znanost kao što je matematika ili recimo još i fizika. Kad četnički ideolozi kao što su premijer Aleksandar Vučić i njegov prvi pobočnik na mjestu ministra unutarnjih poslova Nebojša Stefanović Hrvatskoj tijekom vikenda pokušaju podvaliti odgovornost za tobožnji progon i zbijeg nekoliko stotina tisuća Srba iz Hrvatske što sad obitavaju u Srbiji, samo zaboravljaju da su, očito imali slabe ocjene u školi i iz matematike i iz fizike. Za priviđanje i preuveličavanje brojki armje jataka srpskih ratnih agresora u Hrvatskoj, dobrovoljno izbjeglih pred rukom pravde hrvatskih sudova za suđenje njihovim sudjelovanjem u zločinima i progonu 260 000 Hrvata iz fantomske Krajine od 1991. do 1995, trebali bi se Vučić i Stefanović obratiti najprije oftamologu da im promijeni dioptriju na naočalama. Ne vide ionako zaslijepljeni četnici baš najbolje, te broj srpskih glava u tradiciji laganja, kao karakterne osobine svoje nacije, uvećavaju do besvijesti, a u isto vrijeme ne žele obnevidjeli mržnjom prema Hrvatima vidjeti da su i sami kao Šešeljeve junoše ratnih devedesetih, Vučić i na fronti, a Stefanović ratnim huškanjem izvan linije fronte, svatko na svoj način dali svoj četnički obol u protjerivanju Hrvata sa stoljetnih ognjišta. Žulja ih i boli istina da su im Hrvati srušili lažni srpski vojnički mit u Bljesku i Oluji 1995. godine. Upravo su Bljesak i Oluja i najveći razlozi što Vučić i Stefanović i sad baljezgaju o izmišljenim žrtvama i lažnim patnjama svih tih srpskih civilnih kolaboracionista srpske političke i vojne hunte iz rata u Hrvatskoj. Da su, primjerice, Mađari, Bugari ili Rumunji ratovali devedesetih sa Srbima i stavili im sol na rep onako kako je briljantnom vojnim pobjedom razmjera totalnog trijumfa napravila Hrvatska, onda bi danas sujetom ratnog gubitnika Vučić, Stefanović ili Dačić oštro oponirali i trilingu spomenutih država kao što to čine Hrvatskoj. Ovako, kad im Bugari, Rumunji ili Mađari po pitanju ugnjetavanja manjina u Srbiji govore isto što i Hrvati, tad Srbi pokunjene glave šute ili tek gunđaju i zanovijetaju sebi u bradu. Sigurno bi Srbi i svima njima odbrusili kao i Hrvatima, ali za sad moraju šutjeti i ne širiti krug protivnika njihovih pristupnih pregovora s EU. Ako kojim svjetskim čudom ruski satelit na Balkanu Srbija ikad i uđe u EU, netom će žestoko uzvratiti i oplesti i po Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, samo radi trenutačnog političkog interesa barem privremeno odlučiše suspregnuti svoju divlju narav. Odlično je ovo poglavlje 23 koje govori i o pravosuđu, obuhvaćajući statusna pitanja manjina i zbog pravih životnih primjera. Eto, da Jugoslavija nije istinski bila Srboslavija na djelu i lonac za etnički melting pot na način tupičnog srpskog etnocida nad drugim narodima te države, danas besjednik srpske tragikomedije i jedan od srpskih šampiona u objedama Hrvata Ivica Dačić ne bi uopće skrbio o interesima Velike Srbije. Tome se usredotočio otkako je kročio u politički život Srbije kao Hrvat i po ocu i po majci. Srboslavija je njega i tko zna koliki još broj Hrvata i drugih nesprskih naroda zlosretne umjetne tvorevine Jugoslavije, pretopila u političkog Srbina. I nije u toj tužnoj misiji pljuvanja, gaženja i vrijeđanja svojih nacionalnih hrvatskih korijena Ivica Dačić, potomak oca i majke Hrvata iz Janjeva na Kosovu usamljen slučaj. U Vojvodini se pojavio novi Šešelj u liku Slovenca Andreja Fajgelja, profesora Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i dopredsjednika fašističke stranke iz Novog Sada pod nazivom Treća Srbija. Taj je pokret kojim predsjedava sin kolonista iz istočne Hercegovine, stanoviti Miroslav Parović, otvoreno naslonjen na potporu režima ruskog nacista Vladimira Putina. U Zrenjaninu se kao najveći Srbin predstavlja izvjesni politički angažirani novinar Darko Šper, Nijemac iz Banata i borac za velikosrpsku ideologiju sve pod krinkom demokracije i promicanja ljudskih prava i sloboda. U Kikindi je Vučićeva kamarila kao najvećeg Srbina pronašla mladog publicistu Ištvana Kajića, kojem je prvi i prijemni test za ulaz u društvo srpskih fašista i nacista na vlasti u Beogradu bio odricanje od pola mađarskih gena po majčinoj strani. I kao što su se posrbice Fajgelj, novi srpski Šešelj, ili Šper preko noći odrekli Slovenije i Njemačke kao postojbine predaka, tako je i mađarsku majku u sebi ubio i Ištvan Kajić. Nepotrebno je govoriti kako u Beogradu postoje odavno kao minorni likovi lingvist Ivan Klajn, inženjer Avram Izrael, odvjetnik Tošo Izrael ili profesor i bivši političar Leon Koen koji se svi redom predstavljaju Srbima Mojsijeve vjere. Hrabri, časni i odstojanstveni židovski književnik Filip David četničkom vojvodi Tomislavu Nikoliću je prošlog tjedna u prostorijama nacionalne knjižnice Srbije prigodom dodjela književnih nagrada pred svim nazočnim Srbima u lice skresao istinu o njegovoj mračnoj i zloj ratnoj prošlosti. Ponos, čast i dostojanstvo se ne mogu novcem kupiti. To čovjek ima ili nema. Ivica Dačić kao izdajnik hrvatskog roda i naroda, kao i sve ovdje pobrojane posrbice iz reda mnogih drugih naroda u Srbiji, najviše bi se trebali veseliti poglavlju 23, koje točno regulira i pitanje položaja svih manjina u Srbiji. Da se Srbija oduvijek prema svim manjinama na svom teritoriju nije ponašala onako kako su je Turci naučili ophoditi se razulareno prema svakoj nacionalnoj manjini, svi ovi pobrojani nesretnic i tužne posrbice i oruđa u rukama, mogli bi bez straha od odmazde lude zemlje jednog neciviliziranog naroda slobodno reći tko su i što su. Ovako, u golemom strahu da ne ostanu bez kore kruha, krova nad glavom, u izuzetnim slučajevima i bez glave na ramenima, pristajali su, neki lakše, a neki i teška srca na izdaju svojih naroda. Fašistička Srbija mora jednom shvatiti da će prije ili kasnije, biti prisiljena usvojiti europska pravila ponašanja, a ako im je toliko do azijskih uzora, neka onda presele u Tursku ili u Sibir. Da je Srbija ikad željela, mogla i htjela biti emancipirana i kulturološki orijentirana i državno ustrojena po europskom modelu poštivanja prava manjina danas bi Ivica Dačić bio zatupnikom prava i interesa hrvatskog, a ne srpskog naroda u Srbiji, Andrej Fajgelj bi zastupao Slovence u Srbiji, Darko Šper bi se borio za Nijemce u Srbiji, MIhalj Kertes, ili kako je kao potrčko Slobodana Miloševića, nazivan posprdno i Mihajlo Herpes, branio bi Mađare u Vojvodini, a Ivan Klajn kao Židov i vodeći srpski lingvist u Beogradu, ne bi u svojim višestrukim strahovima od Srba, narodu na Balkanu svoju pravovjernost većinskom narodu dokazivao izljevom napoganijih i najodvratnijih strasti znanstvenih laži o hrvatskom jeziku, kojega srpski sluga Ivan Klajn Srbima predstavlja dijelom srpskog jezika. Kad već tvrdi da je Srbin Mojsijeve vjere, što mu onda ne pade na pamet da u svojoj mašti hebrejski jezik proglasi dijelom srpskog jezika? Bilo bi nekako prirodnije, jer nije prirodno da Ivan Klajn kao originalna židovska posrbica tumači relacije hrvatskog i srpskog jezika, jer mu niti jedan od njih nije maternji nego strani. Međutim, nije mu strano laganje, makar i u korist vlastite štete,jer ga Srbi nisu nešto izdašno nagradili za dosadašnje lingvističke laži. Naučio je, ipak, živjeti i životinjariti na temelju znanstvenih krivotvorina i to je očito kao pravi politički Srbin naučio od oca srpske lažljivosti Dobrice Ćosića. Srednjoškolski akademik je srpsku laž istaknuo i kao najveću nacionalnu vrlinu u Srba, samo što Srbi imaju nerješiv problem da ostatak svijeta srpsku laž, kombiniranu s genom za krađu i ubojstva vidi kao najveće srpske mane. I za to Srbi imaju alibi, te će onda cijeli svijet optužiti za antisrpsku zavjeru. To što su oni u zavjeri protiv ljudskog uma, dakako, nije im važno, jer stvari će se po Srbe popraviti onoga časa ako se ostatak svijeta pokvari po njihovoj mjeri.

Normalno, Srbima je po mjeri proizvoljno i samovoljno, bezobzirno i besramno, kako to samo oni znaju i umiju, organizirati “mini Haag” u svome dvorištu i suditi svim državljanima bivše Jugoslavije za potencijalna kaznena djela počinjena na tlu bivše Jugolsavije. U prijevodu, to se odnosi ponajviše na područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje se odvijao i najveći dio vojnih operacija agresorske JNA soldateske, te uz srbiziranu saveznu armiju bivše države, još i niza paravojnih četničkih postrojbi koje je opremila i naoružala ta ista sramna vojska u koju su novce ulagale sve Republike bivše jugoslavenske Federacije, da bi gramzivo i pohlepno u odlučujućem trenutku Srbija to zgrabila za sebe. Ekoniomski je pljačkala i izrabljivala druge narode nesretne Jugoslavije ( Srboslavije ) i u desetljećima prividnog mira. I to joj nije bilo dosta pa je 1991. nakon toliko desetljeća sustavnog ekonomskog parazitiranja na račun svih drugih, a ponajviše Hrvatske, krenula i u brutalni i osvajački vojni pohod. Nigdje i nikako Srbi izrekom ne priznaju da nije pravnom regulativom normalno to što su izmislili univerzalnu jurisdikciju za sve zločine u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem tog kvazi suda u Beogradu. Odlukom takvog suda u Beogradu Veljko Marić, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, godinama je nepravedno bio srpskim uznikom. Nije samo Veljko Marić robijao po mjerilima nepravde zloglasne četničke države, izopćene odavno iz zajednice civiliziranih naroda i država. Istu je kalvariju prošao i Ilija Jurišić, tuzlanski Hrvat, kojeg su Srbi uhitili i osudili ekspresno u montiranom procesu radi navodnog sudjelovanja u napadu na kolonu agresorske JNA oko Tuzle. Tom presudom Srbi su samo potvrdili kako oni i dalje umišljaju da je srbizirana i velikosrpska vojska JNA bila jedina legalna vojna formacija, gdje god se zatekla u raspadu bivše države. Po istom nakaradnom principu i urođeničkom viđenju pojmova pravde i nepravde, dobra i zla i istine i laži, Srbi su željeli suditi pred tim samoproglašenim sudom i Ejupu Ganiću i Stjepanu Kljujiću za napad postrojbi Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u proljeće 1992. godine. Isto su tako kanili suditi i Haradinaju i Tačiju za ratne okršaje na Kosovu 1999. godine. Doznajemo čitajući tisak da je i Vladimir Šeks bio na jednom od tajnih popisa tog srpskog fiktivnog tužiteljstva i suda za ratne zločine. Netko bi Srbiji trebao konačno dojaviti da su oni  i vojno i politički poražena strana u svim osvajačkim ratovima, koje su poveli na ruševinama Jugoslavije u provedbi svojih imperijalnih težnji za teritorijalnim proširenjem. Trebao bi netko to kazati i smijehotresnoj srpskoj ministrici za europske integracije Jadranki Joksimović, bivšoj članici Demokratske stranke, a sad uzdanici Vučićevih i Nikolićevih nazadnjaka iz SNS-a kako se, evo Hrvatska sva potresla zbog njene smiješne prijetnje zaoštravanjem političkih odnosa Srbije prema Hrvatskoj. Kako to Srbija može naškoditi Hrvatskoj, sem ako misli da bi ekonomskom blokadom privatnih tvrtki, što su ih po Srbiji razgranali Ivica Todorić i Emil Tedeschi, nešto bitno zakinula i oštetila interese hrvatskog gospodarstva. Tu počinje i završava srpska strategija zlobe i pakosti. Zna dobro Srbija da joj je mjesto u magarećoj klupi u dugoj čekaonici za prijem u EU, a još bolje zna da će se prije EU raspasti nego Srbija ili Turska uđu u nju. Prije bi Srbi kao duhiovni Rusi i genetski Turci mogli otići u euroazijsku uniju. I ako je negdje lažljivac Vučić iskren, onda je to bio jučer kad je izjavio da Srbiju ne plaše i ne uzbuđuju hrvatski uvjeti Srbiji za otpočinjanje njezinih pregovora u poglavlju 23 s EU. On tako samovjereno govori jer ima u glavi osnovnu varijantu ekonomskog i političkog saveza sa Rusijom, a Evropa je Vučiću i Srbima i tako samo u pričuvnoj varijanti, nešto kao nužno zlo ako propadne kombinacija s Rusima. Jer, Srbija je i tako već pala na prvom ispitu uvodnog poglavlja 35 koje govori o pitanjima granice države i o zahtjevu EU da Srbija prizna neovisnost Kosova. I Vučiću i Nikoliću je tad postalo jasno da su svoju dvostruku igru s EU uz stalno žongliranje sa svojom jedinom istinskom ruskom opcijom, već završili. Sve ovo sad je samo njihova kupovina vremena u iščekivanju novih Putinovih instrukcija obmanjivanja i dovođenja u beskonačne zablude europskih pregovarača. U teškim iluzijama žive još uvijek svi u EU i u SAD koji misle da bi Srbiju financijskom injekcijom mogli otrgnuti iz zagrljaja pandži ruskog medvjeda. Jer, koliko su milijardi nepovratnih investicija upumpali u Srbiju nakon obaranja s vlasti diktatora i najvećeg ratnog zločinca iz devedesetih Slobodana Miloševića, ne bi li Srbiju ekonomski i politički privoljeli carstvu Zapada? Ništa to Srbima ne znači, jer oni ne žele raditi nego živjeti na grbači drugih i zato i sad sanjaju o obnovi Srboslavije kao i Rusi iz istih razloga o reinkarnaciji upokojenog SSSR-a.

U biti Hrvatska je samo prva inicirala ono što će se kratkovidim čelnicima EU, kao i SAD i NATO, samo kazati. Srbima i Srbiji nije mjesto u EU i ta organizacija treba čim prije prekinuti bilo kakve pregovore sa Srbijom. I posljednjem slijepcu i naivcu je bjelodano da Srbi žele samo u savez sa Rusima. Oni su se opredijelili i imaju pravo vjerovati u fatalnu privlačnost Rusije, koja će im prije ili kasnije doći glave. Nitkom Rusi nisu donijeli sreću ekonomskog boljitka i procvata zemlje, jer ni svoju nikad nisu znali urediti na pravi način. Kad bi zaluđeni i Rusima zablesavljeni Srbi znali da se u toj velikoj zemlji goleme tuge masovno umiralo od gladi dok su Putinovi i Vučićevi idoli Staljin, Hruščov i Brežnjev naređivali pilotima ruskih helikoptera da iz zraka posipaju opustjela i neobrađena žitna polja žutom tekućinom kako bi ostavili lažni dojam na zapadne diplomate u Moskvi da SSSR-om teče medovina, a ljudi žive u raju, e onda bi i Srbi razmislili jesu li budale, glupaci i luđaci narodi i države bivšeg SSSR-a, kao i narodi i zemlje Varšavskog ugovora što su u ruskom raju prepoznavali samo muke paklenog života i surovih progona i ubijanja od strane Rusa, ili su samo srpski jedini uzori ovoga svijeta Rusi u pravu, a svi drugi narodi što su pobjegli glavom bez obzira od takvih usrećitelja gomila nedostojnih nezahvalnika. Glede srpsko – ruske ljubavi, danas je posrbljeni debeli mamlaz i bilmez Ivica Dačić izustio još jednu vrhunsku budalaštinu i glupost, kojom je u jeku izborne kampanje u Srbiji nepromišljenim priznanjem paklenog ruskog – srpskog plana iz 2000. godine raskrinkao, ne samo svoju SPS i Vučićevu i Nikolićevu SNS i Šešeljevu SRS, već i lažne demokrate i liberale okupljene u koaliciji DOS, koja je petoga listopada smijenila Miloševića s vlasti u Srbiji. U intervjuu za beogradski “Kurir” Ivica Dačić razotkriva kako je već prvoga dana po padu Miloševića s vlasti, Nebojša Čović u ime cijelog DOS-a i svih njegovih 18 koalicijskih stranaka nove vlasti, uključujući i Đinđića i Koštunicu, vodio zajedničke razgovore s izaslanstvom tad već oporbene SPS predvođene Zoranom Anđelkovićem da Miloševića pošalju u Rusiju, kako nikad ne bi ogovarao za ratne zločine. Jer, projektanti tog neostvarenog podlog plana svih srpskih stranaka i u novoj i u staroj vlasti itekako su znali da će Haag vrlo brzo tražiti izručenje Miloševića. Optužnica protiv njega već je bila spremljena i napisana. Poremećeni srpski trust pilećih mozgova u vlasti i u oporbi opsesivno je vjerovao, kako to i danas mašta poludjeli Ivica Dačić da će Rusi davanjem azila Miloševiću i njega i Srbiju izuzeti od kaznene odgovornosti pred Tribunalom u Haagu!? Za ne povjerovati je kako jedan plitki um prizemnog lakrdijaša kakav je Dačić 2016. godine može takvom izjavom cijelom civiliziranom svijetu baciti rukavicu u lice. Reče sve to budala i ostade živ. Gdje bi u bilo kojoj zemlji ovoga planeta bilo moguće i zamislivo da je takav čovjek poput Dačića obnašao u jednoj zemlji i dužnosti premijera i ministra inozemnih poslova, u jednom trenu bio je i predsjedavajućim OESSOM, kao i ministar policije Srbije. Kad mu se sve to može u jednoj bespravnoj državi, što kao takav ne bi poželio postati i predsjednikom Srbije, a prije nekoliko dana je iskazao i takvu ambiciju. Njegovo odavanje 16 godina strogo čuvane državne tajne Srbije samo još jednom dokazuje da ni kod novih, tobože antimiloševićevaca u krugu oko Đinđića, Koštunice i ostalih nije bilo nikakve volje i želje neophodnog srpskog pročišćenja i suočavanja sa vlastitom zločinima. Dapače, iz petnih žila su željeli zauvijek zaštititti arhitekta svih srpskih zločina Miloševića, kojem su bili skupa saučesnici i pomagači. Vjerovali su da će mamac i udicu lažne srpske demokracije, umotan u oblande i celofan srpske slatkorječivosti pred zapadnjacima, pametniji i mudriji od njih u Europi i u Americi progutati kao što šaran ili som alavo progutaju mamac i upecaju se na udicu. Misle Srbi da na Zapadu žive somovi koji vjeruju u srpske viceve o Srbinu, Amerikancu, Englezu, NIjemcu i Francuzu koji svi zajedno iskaču iz padobrana, a u srpskom vicu samo je Srbin imao sreće uzeti jedini ispravni padobran. Preostali su svi smrtnonosno aterirali na zemlju. I boli jako Srbina što Hrvat ne vjeruje u srpske viceve. Jer, kad se stvarnost i životna realnost odvoje od srpskog lošeg smisla za humor, onda u prvi plan izbija srpsko pomanjkanje bilo kakve želje za katarzom kao početnim stubama denacifikacije cijeloga društva. I stoga je trojdjelni zahtjev hrvatske diplomacije Srbiji u vidu taksativno pobrojanih kriterija ispunjenja uvjeta, samo najelementarniji hrvatski donji prag tolerancije srpskog bahaćenja na štetu Hrvatske. Kad bi hrvatska Vlada Srbiji izložila popis svih releventnih zahtjeva u svezi s događajima iz vremena srpske vojne agresije na Hrvatsku, onda bi ta lista bila podugačka, ali sasvim realna. Tu bi se onda moralo naći mjesta i za popis imena nestalih i zatočenih hrvatskih vojnika i civila u srpskim zatvorima i logorima u ratu i u samoj Srbiji, zatim evidencija otete arhivske građe i zbirke umjetnina što ih je Srbija pokrala od Hrvatske od 1918. do 1991. godine, utvrđivanje granice na Dunavu između Srbije i Hrvatske i sporazumno definiranje riječne granice bez međunarodne arbitraže, zatim srpsko davanje podataka Hrvatskoj o minskim poljima u Hrvatskoj radi konačnog razminiravanja cijelog područja nekadašnje ratne zone, a na kraju dolazi i ono najbitnije. To je naplata ratne štete, koju bi Srbija, prije ili kasnije, morala platiti Hrvatskoj. Iznos te ratne štete u Hrvatskoj kreće se oko 30 milijardi eura, dok se ratne reparacije koje bi Srbija trebala platiti Bosni i Hercegovini kreću do 110 milijardi eura. Kad bi do kraja Vlada Hrvatske bila istrajna i dosljedna na putu ispravnog oštrijeg i odlučnijeg stava od prethodne hrvatske Vlade, onda bi se i četničke hulje i probisvijeti na vlasti u Srbiji otrijeznili od pijanstva velikosrbovanja i malo se spustili na zemlju. Mogao je Zoran Milanović sramotiti Hrvatsku lažima o ratu u Hrvatskoj, u koji je po njemu “išla samo sirotinja, dok su on i vrijedni studenti marljivo učili i spremali ispite.” On onaj najvažniji životni ispit takvom bešćutnom izjavom nikad nije položio, ali je pao i na dva dopunska ispita izjavama o veličanju isključivo partizanske vojske i partizanskog pokreta u Hrvatskoj, iako bi morao znati da su partizani i četnici već 1941. zajendičkim snagama ubijali u Drugom svjetskom ratu Hrvate. Sve je okrunio riječima, na kojima bi mu i Šešelj pozavidio u uzrocima početka rata u Hrvatskoj 1991, gdje u izjavama za hrvatske medije, što su oduševljeno prenijeli i u Srbiji, Zoran Milanović propagira srbijansku laž da je rat u Hrvatskoj počeo zato što su Srbi izbačeni iz Ustava Hrvatske!? Je li se možda zapitao što Srbijanci nikad nisu pomišljali ubaciti Hrvate u Ustav Srbije kao konstitutivni narod? Zato jer i primitivni Srbi čak znaju da se njihova država Srbija tako zove jer u njoj žive Srbi kao većinski narod. U Hrvatskoj su Hrvati većinski narod i zato se država i zove Hrvatska. Srboslavenu Milanoviću očito ne može biti jasno da kao prikriveni, ali ubijeđeni Srbin katolik može živjeti jako dobro ako preseli u Beograd. Mogao bi onda u Beogradu u društvu Vesne Pusić slušati kako im Ivica Dačić, operiran od sluha, ali željan amaterskog i nedarovitog pjevanja oboma otpjeva omiljenu mu pjesmu “Miljacka”, kojom je debeli glupak zasmijavao i strane diplomate na koktelima i banketima u diplomatskom koru u Beogradu. Mogao bi se Dačiću priključiti i Boris Tadić s reprintom srbijanskog nakladničkog pothvata godine i knjigom Leksikon YU mitologije, daru Ivi Josipoviću, koji je bi slučajno bio Yusipović kad ne bi čitao Tadićevu YU mitologiju iz pera koautora knjige nekolicine okorjelih srpskih mitomana. Samo su se malo zaigrali i zanijeli Srbi skupa sa svojim posrbicama tipa Milanovića, Jospovića, Pusićke i sličnih što uživaju i podvriskuju u ritmu i taktovima Žikinog kola, gledajući netremice u trivijalnu serijsku zabavu Žikine dinastije. Novo je doba i sad je konačno došlo vrijeme da Srbija igra i pleše po taktovima glazbe hrvatskih dirigenata. E, sad to što i vođa srbijanske folk parade partizansko – četničkog združenog višeboja i desetoboja na Ravnoj gori Aleksandar Vučić zna da gedžovanski sabor trubača u Guči nema osjećaja i sluha za melodiju hrvatskog dirigenta, to je samo lokalni srpski problem. Ima vremena,naučiće Srbi igrati i svirati uz zvuke hrvatske pjesme, ako kane u Europsku uniju. Igra srpska vašarska mečka, pa se češka tamo gdje je svrbi. Zna dobro vukodlak Vučić da Srbija mora slušati Hrvatsku, inače će Europsku uniju ugledati kad na vrbi rodi grožđe. I prije srpskog piskaranja i tužakanja Hrvatske Europskoj uniji, već je Srbiji stigao odgovor da se nakon intervencije Hrvatske početni pregovori Srbije s EU odgađaju do lipnja mjeseca. I Vučiću je jasno da Srbija mora u nastavku pregovora s EU igrati onako kako Hrvatska svira, sem ako ne želi da joj u perspektivi budućih pregovora svaki slijedeći mjesec poslije lipnja bude leden kao studeni mjesec smrzavanja,da bi gedžama ostalo samo prositi za milost u prosincu.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

HOP portal