Uvidom u dokument „Udruženje boraca i ratnih invalida Okučani“, a u svezi osiguravanja ogrjeva istima, u grupi ratnih invalida 70%-100% pod rednim brojem 89 nalazi se Željko Vori, adresa Trnava 135. Ništa ne bi bilo sporno da Željko Vori ne radi u MUP-u RH i to na graničnom prijelazu Stara Gradiška nedaleko od Okučana i mjesta stanovanja. Pretpostavljajući da njegovi nadređeni o tome nemaju saznanja, fotokopija tog dokumenta im je 2014. godine poslana na uvid. Pretpostavke su bile točne te su sa Željkom Vori obavili razgovor. Naš izvor je potvrdio da je Željko Vori, danas zaposlen u MUP-u RH, priznao da je invalid 70 % i da invalidninu prima iz Republike Srpske. O okolnostima stradavanja je izjavio slijedeće: “vraćajući se iz sela Smrtići s još nekoliko prijatelja, slučajno smo ušli u naše minsko polje jer smo malo više popili”. Odmah nakon spomenutog razgovora Željko Vori otvara bolovanje jer je na rekreaciji navodno„uganuo nogu“. Nakon par dana je nastavio raditi kao da se ništa nije dogodilo, osim što je promijenio svoj profil na facebooku. Nakon par mjeseci se slučajno naišlo na jednu službenu zabilješku sastavljenu 12.04.1993.god.u prostorijama VP Okučani, deset dana nakon Vorijevog ranjavanja a u svezi ranjavanja i okolnostima toga događaja. U toj zabilješki Vori izjavljuje da su se neprijateljski vojnici primjećivali dva dana u njihovoj zoni odgovornosti, odnosno u predjelu Medarskih vinograda. Zbog toga su tražili od svoga zapovjednika da sljedeće jutro oko 4 sata ujutro odu ispred svoje vatrene linije i sačekaju naše dečke sa ciljem „..neutralisanja neprijateljske grupe“. Teroristička grupa u sastavu: Milanović Momčilo, zap. čete Banović Jelenko , VORI ŽELJKO, Nikola Vlaisavljević i Pucarević Slobodan su toga jutra naišli na minsko polje koje su najvjerojatnije naši postavljali prethodna dva dana kad su bili viđeni. Jedan je smrtno stradao, a dvojica su teže ranjena, od te dvojice je jedan i Vori. I ovaj drugi dokument je poslan nadređenima. Vori i dalje radi u MUP-u RH iako je već prilikom prvoga informativnog razgovora 2014.god. lagao kazavši da je ušao u svoje minsko polje dok se iz službene zabilješke vidi da je u minsko polje išao sa ciljem zasjede na pripadnike HV bez mogućnosti zarobljavanja nego „neutralisanja neprijatelja“.
Udruženje boraca i ratnih invalida rata Okučani (dokument u svezi ogrjeva) i spisak 70%-100% invalida:
LUŽAJIĆ ZORAN, sin Milana, r.18.03.1965. god. u Nova Gradiška, RH, sa prebivalištem u Okučani, M. Stanivukovića br.98, općina Nova Gradiška, do kolovoza 1991. god. djelatnik MUP-a RH, Policijske postaje Nova Gradiška, Sudionik oružane pobune od 01.-03.03.1991. god. u Pakracu, organizator postavljanja barikada na okučanskom području od 03.03.1991. god. 16.08.-01.09.1991. god. „komandir SUP-a Okučani“, 01.-08.09.1991. god. „komandir SM Stara Gradiška i srpskog logora za ratne zarobljenike i civile „Stara Gradiška“ koji je bio u nadležnosti „SM“. Zarobljen dana 08.09.1991. god. sa oružjem u Slavonskom Šamcu. Razmijenjen 14.10.1991. god. u Slavonskom Šamcu. 15.11.-15.12.1991. god. ponovno „komandir SM Stara Gradiška“ pod čijom nadležnošću se nalazio srpski logor „Stara Gradiška“. Osumnjičenik je za počinjene ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, osuđen u odsutnosti. Zadužio: automatski pištolj „Škorpion“ tv. br.
Iz presude Zoranu Lužajiću:
ZORAN LUŽAJlĆ, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, po optužnici ŽDO Požega broj KT-81191 od 2. rujna 1993. godine, po presudi posl. br. K.11/94-26. od 28. travnja 1994., koja je u žalbenom postupku po odluci Vrhovnog suda RH potvrđena, u kaznenom postupku protiv:
Optuženika ZORANA LUŽAJIĆA, sina Milana i Savke rođene Savić, rođenog 18. ožujka 1965. g. u Novoj Gradiški, Srbina, drž. RH, sa zadnjim prebivalištem u Okučanima, oženjenog, otac jednog djeteta, nalazio se u pritvoru od 10. rujna do 14. listopada 1991. godine, sada nepoznata prebivališta,
kojom je proglašen krivim što je:
priključivši se srpskim ekstremistima i odmetnicima od legalne vlasti RH, kada je u Okučanima izbila oružana pobuna, optuženik Zoran Lužajić prihvatio se funkcije komandira stanice milicije Okučani pri tzv. “SAO Krajina”, te kad su zarobljeni mještani sela Kosovac, kako bi ih se razmjenilo sa legalnim organima vlastima za četnike koji su na tom području lišeni slobode, protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, dana 26. kolovoza 1991. godine kada je u Okučane iz Kosovca došao građanin Antun Čorak da bi provjerio da li je živ njegov otac koji je od srpskih ekstremista uhvaćen kao talac, optuženik Zoran Lužajić naredio Stanku Borjaniću, a ovaj naredbu izvršio, da se Antun Čorak liši života, te po naredbi Stanko Borjanić ispalio u lijevu sljepoočnu tjemenu regiju Antunu Čorku hitac iz pištolja call.9.mm, zadavši mu smrtonosnu povredu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, naredio da se civilna osoba ubije, čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZRH, pa se optuženik Zoran Lužajić osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.
Željko Vori i Zoran Lužajić su prijatelji, kako u životu tako i na facebooku.
Zoran Lužajić nije odslužio izrečenu kaznu, vodi se pod nepoznatim prebivalištem, nalazi se po svoj vjerojatnosti sada u Beogradu, a hrvatsko pravosuđe nikada nije zatražilo njegovo izručenje od Srbije.
HOP portal