Rusija je spremna otvoreno poduprijeti profašističke i otvoreno rasističke i nacističke stranke srpske ultradesnice, jer se one listom deklariraju kao proruski orijentirane političke udruge. I Rusima je u političkom interesu financirati i svom mogućom logistikom pomoći stranke i pokrete poput Šešeljeve SRS, zatim DSS Sande Rašković – Ivić, kćeri ludog i pomahnitalog psihijatra Jovana Raškovića, te izrazito fašističke i ksenofobne pokrete kao što su “Obraz” i “Dveri” lidera Obradovića i Glišića da osvoje što veći postotak glasova, kako bi sa značajnijim brojem mandata imali što jači utjecaj i moć u paralamentarnom životu Srbije. I ne libe se Rusi podržati javno i u svojim medijima u Moskvi predizborne nastupe i skupove svih pobrojanih i još nekih isto tako nenavedenih manjih stranaka i pokreta u Srbiji, profiliranih po mjeri i ukusu ruskih pretenzija na Balkanu. U toj promidžbi posebno bitnu ulogu ima Vladimir Zotov, jer on treba osigurati i što veću zastupljenost srbijanskih proruskih stranaka i na medijskom nebu Rusije, koji u Moskvi, Sankt Peterburgu i širom ruske države, emitiraju i programe na srpskom jeziku. To bi srpkskom proruskom bloku bila i svojevrsna promocija i u Rusiji, jer im tom reklamom čine uslugu predstavljanja ruskoj javnosti, koja bi tako najneposrednije bila informirana koji ljudi su njihovi glavni politički saveznici u Srbiji. Zotov je od Putina dobio i zadaću organiziranja sastanaka zastupnika proruskog bloka stranaka iz Srbije sa najvišim političkim čimbenicima Rusije na najvišpoj državnoj razini, kako bi im dodatno omogućili i olakšali podršku glavnih političkih uzvanika Rusije. Tako moglo reći da Zotov po nalogu Putina igra ulogu pravog političkog posrednika između ruskih i srpskih stranaka na najvišem državnom nivou.
U medijsku kampanju u Rusiji je pored spomenutog Zotova, uključen još i Sergej Gluščenko, zadužen za promociju i prezentiranje proruskih ideja srbijanskih stranaka i programskih i političkih satelita Putina u Srbiji u isključivo medijima na ruskom jeziku. Poseban akcenat je na redovitim izvješćima predizbornih aktivnosti srpskog proruskog političkog bloka u svim ruskim medijima. I dok je posao Zotova usredotočen ka promociji proruskih ideja srbijanskih stranaka u ruskim medijima, koji posebno emitiraju i propagadne emisije na srpskom jeziku, Gluščenko je fokusiran ne plasiranje programa Putinovih srpskih aduta u programima na ruskom jeziku, namijenjenih ruskom gledateljstvu. U cijelu akciju je, također, angažiran i Viktor Kolbanovski, čelni čovjek Balkanskog cenra za međunarodnu suradnju. On je naredbu za neposredno uključenje u tijek srbijanske predizborne kampanje dobio s najvišeg mjesta i to od potpredsjednika ruske državne Dume i zamjenika generalnog tajnika pokreta Jedinstvena Rusija Sergeja Železnjaka. Naravno, taj dužnosnik ruskog ekstremističkog pokreta ništa sam nije poduzeo bez prethodnih konzultacija, znanja i odobrenja Putina i Medvedeva. Treba napomenuti i da je Železnjak u sklopu svojih aktivnosti bio pobornikom ideje o organizaciji referenduma u Srbiji o njezinom eventualnom ulasku u NATO, no Vučić i Nikolić su to nakon premišljanja odbili, jer su svjesni da bi ih nakon takvog poteza svi na Zapadu odmah otkačili i isključili iz igre. No, to ne znači da je četnički tandem Vučić – Nikolić skupa s Rusima odustao. Samo su promijenili taktiku i istim konačnim ciljem povezivanja Srbije i Rusije. Tad je u igru umjesto Železnjaka uskočio Viktor Kolbanovski. Njega je osobno Putin ovlastio da u suradnji sa srbijanskim proruskim blokom kojeg predvode Šešelj, Sanda Rašković – Ivić, Obradović i Glišić priredi niz promidžbenih skupova, predavanja i konferencija u Rusiji i Srbiji na temu položaja Srbije i njenih odnosa s EU i NATO, kako bi se u konačnici privoljela i ekonomski i politički podredila samo interesima Rusije. Nije po strani ostao i Ruski humanitarni centar u Nišu kojim stoluje Aleksandar Holhov. Oni su od Nikolića i Vučića u posljednje vrijeme tražili i isposlovali daleko veće povlastice za spoemnuti centar, koji je utemeljen službeno za promociju i afirmiranje tradicija ruske kulturne, duhovne i nacionalne baštine. Ali, voljom Rusa i uz opću suglasnost njihovih srbijanskih sluga, taj je centar u svojoj srži pretvoren u rusku političku ispostavu. Kruna svega je i izjava Aleksandra Holhova kako Rusija oduševljeno pozdravlja odluku Aleksandra Vučića da u koalicijsku listu njegove SNS pridoda stranku SNP Nenada Popovića. Riječ je o bosanskom Srbinu koji je davno i još u doba Miloševića razgranao sumnjive poslove na ivici zakona srpskih i ruskih poslovnih tajkuna. On se politički oduvijek zauzimao za srpsko gospodarsko okretanje isključivo tržištu Rusije. Među ruskim gospodarstvenicima bliskim Putinovu okruženju, Nenad Popović još od ratnih devedesetih slovi, uz distrubutera Jeljcinove ruske nafte i kerozina za potrebe srpskih vojnih postrojbi u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od 1991. do 1995. Bogoljuba Grujića iz Farman grupe, te Miloševićevog nepismenog tajkuna s Kosova i kvazi bankara Bogoljuba Karića, što je preko svoje banke u Moskvi još u doba Jeljcina prao prljavi novac srpsko – ruske mafije, jednim od trojice najpovjerljivijih ruskih ekonomskih i političkih igrača u Srbiji. I Karić je na prethodnim izborima bio na koalicijskoj listi s Vučićevom i Nikolićevom SNS, a po njihovim naredbama politički dirigirani srpski sud abolirao je pljačkaša i prevaranta međunarodnih razmjera Bogoljuba Karića za višekratna kaznena djela radi kojih je bio na crvenoj tjeralici Interpola. Rusija mu je bila sigurna kuća i zaklon od međunarodne pravde, kako u vrijeme Jeljcina, tako i sad u eri Putina. Uostalom, Moskva je bila i ostala najsigurnijim utočištem i posljednjim pribježištem i još dugom nizu srpskih ratnih zločinaca kojima su i Jeljcin i njegov nasljednik Putin dali politički azil u zajedničkoj rusko – srpskoj nadi da im nikad neće biti suđeno za zlodjela u Haagu. U Moskvi su se skrivali i neki srpski generali koji su nakon svih peripetija i obrata, ipak, završili u Haagu kao generali Pavković, Ojdanić, Lazarević, policijski general Vlastimir Đorđević i mnogi drugi. Kao što se zna, prevarantski lažno predstavljeni “prozapadni” DOS je 2000. s tadašnjim šefom ruske diplomacije Igorom Ivanovom na sve načine pokušao najvećeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića smjestiti kao srpsko – ruskog zajedničkog ratnog heroja na doživotni boravak u prijestolnici Rusije, ali je plan propao samo zato što je samouvjeren u svoj vječni status slobodnog čovjeka u Srbiji sam zlikovac Milošević odbio plan koji je samo čekao njegov pristanak za realizaciju. Željeli su se Srbi i Rusi narugati pred cijelim svijetom svim žrtvama masovnih ubojstva i progona desetina i stotina tisuća Hrvata, Bošnjaka, napose i Albanaca na Kosovu kad su ga lažnom medicinskom dokumentacijom pokušali u posljednjem trenutku izvući i izbaviti iz zatvora u Sheveningenu. No, Tribunal u Haagu nije nasjeo na taj srpsko – ruski trik. I kad je i ta posljednja karta proigrana, tek onda si je Milošević presudio u ćeliji zatvora u stilu suicidnog tipa. Srbi dosljedni svojim uobičajenim lažima njegov čin samoubojstva predoziranom količinom lijekova i sad ostatku svijeta pokušavaju opisati kao ubojstvo Miloševića u organizaciji samog suda!? Nesretnici samo propuštaju objasniti što bi ga bilo tko tamo otrovao kad su ga jedva uhvatili, želio im je pobjeći uz pomoć ruske i srpske političke mafije, a svi su bili živo zainteresirani da upravo on prije svih drugih srpskih osumnjičenika za najteže ratne zločine bude proglašen i zvaničnim osuđenikom na doživotnu kaznu zatvora. Milošević i bijegom u smrt nije uspio zauvijek pobjeći od istine, kao što neće moći ni Srbija, iako su i srpska država i sam samoubojica mislili da će Milošević žrtvpovanjem života osloboditi Srbiju odgovornosti za ratne zločine genocida. On je njima zapovijedao, a Srbi su ga kao narod masovno u tome slijedlili. Sve ovo što se događa na relaciji Srbije i Rusije trebalo bi nepromišljenim i neupućenim političarima na Zapadu u bizantsku dvoličnost i proračunatost Srba i Rusa do kraja otvoriti oči i prekinuti sve besmislene i besciljne pregovore EU sa Srbijom.
Ne treba uopće dvojiti kako se Srbija odavno već voljom svoje kompletne političke elite, vrha inteligencije u proruskoj SANU, te crkvom SPC, oduvijek potpuno ruski orijentiranom, čvrsto opredijelila za političko i ekonomsko savezništvo s Rusijom. To je Srbima zao usud koji su izabrali svojom voljom. Premda u Srbiji postoji iznimmno snažna podjela u narodu na proruski i prozapadni pogled na svijet, činjenica je da tri gore spomenuta stožera društva, oličena u barem 90% političkih stranaka Srbije, te SANU i SPC državu guraju na slijepi ruski kolosijek. Samo u Beogradu i u Novom Sadu kao dva najveća grada Srbije i Vojvodine narod je podijeljen u otprilike polovičnom odnosu 50%:50% između Rusije i Europe i Amerike. Ali, volju naprijednijeg, obrazovanijeg, kulturnijeg i nadasve mlađeg naraštaja koji je za Zapad, nema tko politički artikulirati i iskreno zastupati na političkoj sceni Srbije. I tako će neizbježno i ti pametniji i mudriji Srbi podijeliti sudbinu gluplje polovice naroda. Da su kojim slučajem Srbi imali gorka povijesna iskustva življenja pod sovjetsko – ruskim tutorstvom kao narodi Varšavskog ugovora, oni bi kao narod danas imali racionalnije prosudbe o uzaludnosti političko – ekonomskog saveza s Rusijom. Međutim, Srbi su očito oduvijek tvrdo vjerovali da su se Mađari 1956. ili Česi i Slovaci 1968. protiv ruskog terora pobunili iz pukog hira, ne razumijevajući dobrobiti ruskih Gulaga. Teško bi i sad Srbi i Rusi nakon višestoljetnih zamršenih odnosa promjenljivog prijateljstva insistirali na savezu da ih svjetske oklonosti nisu iznenada povezale jače nego ikad prije u povijesti. Odlično zna Putin da je njegov prethodnik Jeljcin svakoga dana na svome stolu u Kremlju dobivao po Ruse poražavajuće raporte Sergeja Grizunova, trećeg tajnika ruskog veleposlanstva u Beogradu. Grizunov je iz Beograda u Moskvu slao obavijesti kako kao diplomat nigdje nije u karijeri vidio da prozapadno orijentirani dio Srba s toliko mržnje, odbojnosti i gađenja gleda na rusku uniformu. On je to zamijetio u lokalima u Beogradu gdje se slušala europska glazba i gledali američki filmovi, unatoč svoj ratnoj propagandi devedesetih kad je on bio u diplomatskoj službi u Srbiji tijekom raspada Jugoslavije, začinjenog krvavom srppskom vojnom agresijom na susjede. Putin je zato i više nego oprezan prema savezu sa Srbima. Kao što mnogi Srbi imaju prezir prema Rusima, tako je još veći broj Rusa koji po svim anketama i istraživanjima u Moskvi i ne znaju gdje se Srbija nalazi, a kamoli da im je preko sedam mora i sedam gora to još i najbolji prijatelj i najveći saveznik. Kao što znamo,oni učeni Rusi su na znanstvenim akademijama u Rusiji otkrili da Srbi i nisu Slaveni nego su genetički najbliži Turcima, a Srbima je jako dobro poznato da su ruske i američke službe sigurnosti još 2013. obznanili dugo strogo čuvanu i povjerljivu tajnu Rusije i Amerike o podjeli Europe i izmjenama granica do 2035. I kao što su i sami Srbi objavili iz ruskih izvora, sami Rusi su gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu sem krajnjeg sjeveroistoka priključili državi Hrvatskoj, gdje BiH povijesno i geopolitički oduvijek i spada, kao što su i pola Crne Gore Rusi i Amerikanci dodijelili državi Hrvatskoj, dok bi ostatak Crne Gore zadržao samostalnost i državnost, ali bez ikakvih poveznica sa Srbijom. I kad sve ovo pobrojano i istinski ključno za određivanje političkih odnosa s Rusima, znaju svi Srbi, logično je upitati se što nakon tih po Srbe šokantnih spoznaja više uopće traže u razgovorima Rusima. Isto pitanje vrijedi i u obratnom smjeru svrhovitosti saveza Rusa sa Srbima kad su očevidno jedni prema drugima puni podozrenja i rezerve. Odgovor na tu naoko veliku dvojbu lako je pronaći u obostranom interesu zvanom nužno zlo, a to su upravo Srbi i Rusi jedni drugima. Srbe imaju slatku iluziju da će im ruska politička, u budućnosti i vojna logistika, povratiti pod okrilje države Kosovo. Briga Srbe za crkv, spomenike i hramove koje su ostavili na Kosovu, iako i takvu rolu uvrijeđenosti glume pred UNESCOM. Srbi pate i žaluju za Kosovom jer su izgubili nepovratno brojne gospodarske resurse i prirodna rudna bogatstva centralnog Kosova i industrijska postrojenja, kao i plodnu obradivu ravnicu u Metohiji, izgubljeni raj i za razvoj poljoprivrede. Zato vape i čezu za Kosovom više nego zbog bilo čega drugog. Rusi imaju svoju kalkulaciju trpljenja nepouzdanog i dugoročno obostrano nepovjerljivog partnerstva sa Srbijom. Zna odlično nacist Putin za vrijednost latinske izreke: “Similes similem gaudet” ( “Sličan se sličnom raduje”). Tko se poslije svega još može obradovati ruskom nacistu Putinu osim srpskih nacista Vučića i Nikolića? Jer, svi su ga drugi u Evropi prozreli i pročitali njegove paklene planove. Rusi su prijemom Bugara u EU i NATO ostali za sva vremena bez svog najjačeg saveznika na Balkanu u posljednja dva stoljeća s prekidom u periodu dva svjetska rata kad je Bugarska politički i vojno radi svojih interesa bila pod paskom Njemačke. I samo je spletom oklonosti nakon bugarskog bijega od Rusa, Putinu Srbija postala trenutačno dobitna kombinacija. Radi davanja političke potpore Srbiji oko Kosova i pokušaja njezinih relativiziranja i umanjivanja zločina po Bosni i Hrvatskoj, Rusi takvo lobiranje naplaćuju Srbima kupnjom energetskih potencijala po Srbiji ispod svake ekonomske cijene. To je i razlog što Rusi drže Srbe za saveznike, a ustreba li i iz vojnih razloga, jer Srbima mogu prodavati po potrebi oružje ako siromašna Srbija skupi dovoljno novaca za tako što, jer im Rusi nemaju interesa pokloniti arsenal naoružanja. Možda su Srbi čuli da je u Sibiru i destljećima nakon Drugog svjetskog rata bilo ljudi koji nikad nisu ni saznali da se od 1939. do 1945. odigrao epohalni događaj svjetskog rata. Bili su toliko daleko da ih rat nije mogao okrznuti, a i živjeli su ionako u potpunoj izolaciji od civiliziranog svijeta. Srbima bi bilo korisnije znati značenje engleske anegdote kako Rusi igraju najbolji šah na svijetu, jer im je dosadno u Sibiru, pa nemaju drugačije popunjavati slobodno vrijeme osim stalnim vježbanjem šaha. Kako su Rusi uistinu tradicionalno najbolji šahisti i bez engleske potvrde, Srbi bi trebali zaključiti kako će svakako u partiji s ruskim velemajstorima iz sibirskih prostranstava, oni na kraju biti matirani. Jer, Srbi kao i svi šahisti amateri ne znaju unaprijed procijeniti poteze suparnika, a njihov je polazni problem što još ne shvaćaju da su im Rusi samo privremeni politički sekundanti u partiji sa Zapadom iz svoga interesa, a ne zato što vole Srbe. Jer, da Srbi igraju u političkoj igri šah na razini Rusa, odavno bi razumjeli da više Rusi trebaju njima, nego oni Rusima.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal