Vrijeme korizme je vrijeme kada istina uvijek velikom brzinom izlazi na vidjelo. Stav mržnje i stav ljubavi bore se za svoj krug života. U proteklih nekoliko tjedana Bog nam daje velike kušnje, mrziti one koji su drugačiji ili ih prigrliti. Svaka mržnja energetski stvara energiju zla i progona. Srijiski narod to osjeća danas na svojoj koži. Neželjen je, izgnan sa svojeg ognjišta, kako bi velike sile podijelile sirijski plijen. Čovjek u toj priči nije bitan. Ipak još gore stanje počinje kada licemjerni Europljani taj odbačeni narod nazivaju džihadistima i velikim problemom Europe. Isus ne dijeli ljude. Ovi naši bezbožnici dijele. I time šire politiku zla i rata. Iako su mahom prognani muslimani, teoretičari zla smatraju da je ovo velika zavjera protiv Europe. Uništene su kuće, obitelji, zemlje i životi. Narod je bačen u blato, a prokletnici bi spaljivali na lomači poniženi narod, oni bi prozivali jedan cijeli narod zato što je izgubio budućnost i bačen je pred Orbanovu žicu. Koliko još dana, sati i minuta mržnje mora proći da i taj narod kaže dosta, onako ponižen i odbačen? Zar je to Kristovo učenje?
Teoretičari mržnje i ratova za sve krive Židove. Nije li i to progon naroda i poziv na linč? Holokaust nije bio dovoljan? Zar se tako voli svoja država; da se jedan cijeli narod stigmatizira? Ima li to veze sa Isusovim učenjem ili i danas ljudi razapinju ljude kao što su to učinili i Isusu? Hoćemo li sa takvim zlom u ustima ući u ovaj Uskrs?
Kod nas nije bolje. Licemjerje. Zaposlili smo u državnim službama i policiji bivše srpske teroriste, njihove vođe su i danas najbogatiji dio našeg društva, a kada tako nešto primijetimo – to je zadiranje u nacionalnu pripadnost? Na Sirijce grakćemo iako su europsko-ruske snage uništile jedan narod, a pred našim vlastitim vratima ne vidimo zlo. Zašto plaćamo to zlo, a onim lojalnim Srbima uskraćujemo pravo političkog djelovanja? Zašto šutimo i branimo se pozdravom za “dom spremni”? Zar je to jedno što možemo učiniti za svoj narod? Gdje smo po putu izgubili vjeru? Zaboravili smo pozdravljati sa “hvaljen Isus”, “Bog i Hrvati”? Zaokupljeni smo zlom. Mržnjom. Ratovima. Osvetama. Tuđom krivicom. Pogledajmo u sebe.
Dok su ljudi krvarili, politički prevaranti su pokrali državu. I nastavili dalje isto i u miru. Zagovaraju se politički zločinci umjesto sina Božjega. Prijetimo jedni drugima zlom, ratom i ubijanjem, a nosimo križ oko vrata. Pokrali su nas. Zatrovali. I sada nas nagovaraju na rat. Kao da nam nije dovoljan primjer Sirijaca. Njihov slučaj govori kako završi poraženi narod. U blatu i bez budućnosti.
Zar vi stvarno mislite da su svi oni zli, teroristi i ubojice? Gdje nam je nestala čovječnost?
Hrvate se ubija stoljećima. U svim državama. Tako i u našoj. Iseljava. Vrijeđa. Ponižava. Neki Milanović koji od nas dobro živi stvorio je mržnju prema svom vlastitom narodu i proglasio ga slučajnim. Književnica prostakluka Vedrana Rudan nazvala nas je govnima. Trebamo li mi sada drugačiju vjeru nazvat teroristima? Zar ćemo se puniti Orbanovom mržnjom i slijediti njegove žice ili reći dosta i okrenuti se Bogu? Bog nas ne uči mrziti, već otkrivati zlo i slijediti istinu. Ako uđemo u krug mržnje, sami ćemo sebe uništiti. Gradimo svijet sa onima koji to sa nama žele, odbacimo lažne proroke i vidovnjake, jer je samo Bog vidovit. Ostala sluganstva odbacimo. Budimo ljudi.
I dalje nas raseljavaju, pljačkaju, ubijaju i kradu. Ovršni zakon je genocid nad čovjekom. A mi šutimo dok nas lopovi izbacuju iz naših domova, naše susjede ponižavaju, bacaju u blatu, ratuju sa nama, kradu nam domove, kao što su ukrali i Sirijcima. Porezni zakon je napravljen za uništenje obitelji. Otac i majka su osiromašeni i pokradeni.
Dignimo glas protiv lopova, dignimo glas protiv onih koji mrze i žele rat, to nisu Isusovi učenici. Oni su stvorili pakt sa našim neprijateljima, oni su zaposlili naše neprijatelje u policiji i sudstvu, oni su silovatelje i zločince instalirali u vlast, a danas nas pozivaju na mržnju prema drugoj vjeri. To je naš i njihov kraj. Ne slušajte mržnju, jer ćete izgubiti Boga.
Zagrebom se svaku noć voze beskućnici u tramvaju. Kako bi se ugrijali. Zamole za kunu. Gladni su. Žedni. A mi to gledamo iz dana u dan kao nešto normalno. Oni koji vas nagovaraju na mržnju, njima su već oduzeli život. Sretni su ti ljudi na toplom. Tako malo traže od života, dok nam političari kradu ponos i život. Pitam se koliko će nas završiti uz kontejner ili u tom posljednjem tramvaju. Koliko? Savjest tjera čovjeka da progleda. Inače ćemo svi voziti naš posljednji krug. Nadam se da će Bandić bar na Uskrs izvući te jadne ljude iz tramvaja i osigurati im pošteni obrok da se osjete ljudima, baš kao što se osjećaju i Sirijci u blatu.
Dijele nas po narodima, vjerama kako bi nas lakše uništavali, a Bog nas je stvorio da budemo njegova kreacija. Svaki dar od slikara do izumitelja je božji dar i on progovara kroz nas. Slijedimo ga. Mržnja nas samo razapinje, gubimo božju kreaciju i postajemo roblje zlih. Kao Isusa na križu žele nas razapeti mržnjom. Pomozimo slabijima. Pomozimo onima u blatu. Pomozimo beskućnicima, jer i oni su slika našeg propadanja, ako to mirno gledamo i mi smo propali. Budimo ljudi.
Sretan Uskrs!
Igor Drenjančević