Svijet športa, osobito nogometa, pogodila je tužna vijest o smrti Johana Cruyffa, legendarnog bivšeg nogometaša i trenera iz Nizozemske. Henrik Johanes Cruyff ( 1947 – 2016 ) bio je čovjek koji je svojim igračkim umijećem na granici stvarnog i nemogućeg u repertoaru briljantnih poteza na terenu, ostavljao bez daha sladokusce nogometne igre. Svojim virtuoznim bravurama na nogometnom travnjaku prododao je i dar nesvakidašnjeg i osebujno talentiranog trenera. Pomijerao je granice mogućeg i kao preteča totalnog nogometa nogometne škole Rinusa Mihelsa začuđujućim driblinzima u trku i munjevitim kretanjem po igralištu, nogometnoj igri uspio je udahnuti nove i revolucionarne konture. Jer, do pojave Cruyffove igračke zvijezde u drugoj polovici šezdesetih, nogomet je bio nalik na usporeni film. Cruyff je svoje akrobacije s loptom izvodio brzo, lako i jednostavno, a kasnije je taj model igre nogometnog matadora na terenu prenio s velikim uspjehom i na nove nogometne naraštaje u ulozi trenera. Nizozemski igrački i trenerski velikan Cruyff bio je čovjek nove nogometne vizije, čiju su filozofiju igre slijedili i usvojili mnogi klubovi i reprezentativne nogometne vrste diljem svijeta.
Neokrunjeni kralj nogometne igre, kojeg su za igračke karijere još nazivali i “bijelim Peleom” bio je sinonimom rođenog pobjednika. Samopouzdanje i samovijerenost je svojvrsnim pelcerom optimista prenosio i na suigrače, kako u klubovima za koje je nastupao, tako i u reprezentaciji Nizozemske. Za nizozemsku nogometnu vrstu u razdoblju od 1968. do 1978. zabilježio je 48 nastupa uz 33 postignuta zgoditka. Najveća ostvarenja u dresu reprezentacije postigao je 1974. kad je Nizozemskoj u finalu Mondijala u Munchenu protiv domaćina turnira SR Njemačke nedostajalo samo malo sreće da se popne na krov svijeta. Nijemci su nakon početnog vodstva Nizozemaca, ipak, na kraju trijufirali s 2:1 i unijeli trofej zlatne nogometne boginje utemeljitelja Svjetkskog nogometnog kupa Julieta Rimeta u svoje vitrine. Cruyffu je ostao žal za naslovom svjetskog nogometnog prvaka, jer u novom nizozemskom jurišu ka svjetskom vrhu 1978. zbog ozljede nije ni sudjelovao, a Nizozemska je u još jednom finalu protiv domaćina tadašnjeg prvenstva svijeta Argentine zastala na korak pred ciljem. Argentinci su pobijedili s 3:1 u produžecima i nizozemski san o osvajanju svjetskog trona ostao je nedosanjan i do danas, jer su u novije vrijeme još i 2010. bili na pragu najveće pobjede, kada su u samom finišu produžetaka izgubili finale protiv momčadi Španjolske rezultatom 1:0. Kao aktivni nogometaš Cruyff se može pohvaliti i osvajanjem bronce na Europskom prvenstvu 1976. odigranom u bivšoj Jugoslaviji. U polufinalu Čehoslovačka, budući neočekivani prvak toga šampionata, svladala je favorita Nizozemsku, te u finalu i trijumfom nad još jednim favoritom Njemačkom, potvrdila da pobjede nad dva vrhunska tima nisu stvar slučajnosti nego velike kvalitete. Kako god bilo, takvim raspletom nogometni svijet ostao je uskraćen reprize finala Njemačka – Nizozemska iz 1974. godine, a Cruyffu se nova progoda za uzvrat Nijemcima nakon poraza u finalu iz 1974. više nikad nije ukazala.
Johan Cruyff je svoju nogometnu epohu i kao igrač i kao trener ostvario puno više u klubovima nego igrajući punih deset godina za selekciju Nizozemske. Može se reći kako je Cruyff upravo najzaslužniji za bum Ajaxa u nizozemskom i europskom nogometu. Šampionskim naslovima u dresu Ajaxa iz 1966, 1967, 1968, 1970, 1972, 1973, 1982. i 1983, te osvojenim pobjedničkim pokalima u natjecanju nizozemskog nogometnog kupa 1967, 1970, 1971. i 1973. godine, on je svojom igračkom klasom Ajaxu donosio blagu prevagu spram najvećeg rivala amsterdamskih “kopljanika”, a to je Feyenoord iz Rotterdama. Samo zahvaljujući Cruyffu Ajaxov najveći takmac Feyenoord nije napravio veliku dominaciju u nizozemskom i europskom nogometu, kao što se dalo naslutiti kada je sastav iz Rotterdama daleke 1970. godine osvajanjem Kupa šampiona pobjedom 2:1 nad Celticom postao prva nizozemska momčad s naslovom europskog prvaka. Ali, Feyenoord nije nastavio pobjednički niz onako kako se pretpostavljalo ponajviše zaslugom Johana Cruyffa. Jer, on je svojim igrama najviše utjecao na dominaciju Ajaxa u teškim i iscrpljujućim bitkama s najbogatijim i najpopluranijim klubom Nizozemske Feyenoordom, čiji se veliki rivalitet klubova iz dva najveća nizozemska grada Amsterdama i Rotterdama i naziva nizozemskim derbijem “Klassiker”. Ajax Johana Cruyffa se pročuo i proslavio u Europi s tri uzastopne titule europskog šampiona 1971, 1972. i 1973. godine u finalu odigranom u Beogradu kad je Ajax pobijedio Juventus iz Torina 1:0. Ajax Johana Cruyffa je osvojio još i Interkontinentalni kup, neslužbeno svjetsko klupsko prvenstvo 1972. godine, te dva europska Superkupa 1972. i 1973. godine. Zanimljivo je da se Cruyff u smiraj igračke karijere odužio najviše Ajaxovom najvećem suparniku Feyenoordu. U klubu iz Rotterdama Cruyff je stavio točku na blistave igračke partije. Feyenoordu je 1984. podario duplu krunu osvajanjem prvenstva i kupa Nizozemske, čime je upravo u majici Feyenoorda, nepomirljivog Ajaxovog suparnika, prestao s aktivnim igranjem nogometa kad mu je bilo već 37 godina.
Poseban i neizbrisiv pečat Johan Cruyff je i kao igrač i kao trener dao u Barceloni. On se danas s pravom smatra čovjekom koji je i kao nogometaš i kao trener katalonskom sastavu zauvijek utisnuo svoj karakter pobjednika. Za Barcu je najprije zaigrao u sezoni 1973/74. i ta će godina u anale katalonskog kluba ući kao povijesna. S Cruyffom u timu uspjeli su nakon 14 godina šampionskog posta vratiti titulu prvaka u Kataloniju, a čovjek odluke bio je, tko bi drugi, do Cruyff. Uvijek će se pamtiti njegova maestralna igra u derbiju Real Madrid – Barcelona 0:5, odigranom na stadionu “Santigao Bernabeu” u Madridu. U počasnoj loži stadiona sjedeo je i general Francisco Franco, Realov veliki fanatik i politički pokrovitelj mnogih njegovih osvojenih trofeja tijekom političke diktature u Španjolskoj. Zakleo se još 1960. nakon Barcine osvojene titule i nošenja Francove slike na repu magarca ulicama Katalonije da Barcelona zbog te geste njezinih navijača nikad više neće biti španjolski prvak dok god je on živ. No, Francovu javnu prisegu je pogazio Johan Cruyff, a neki koje u Realu zovu i zlobnicima kraljevskog kluba, vele još da je nakon poraza Reala doma od Barce s rekordnih 0:5 Francu pozlilo toliko da su ga liječnici izveli iz počasne lože i mnogo prije kraja dvoboja, bojeći se da njegovo srce neće izdržati pod pritiskom nabujalih emocija izazvanih debakom njegovog voljenog kluba. Tako je Cruyff u Barcelonu donio nogometni preporod, a ispostavilo se bio je trijumfom nad Realom i vjesnikom političke preobrazbe Španjolske. Diktator Franco je umro sljedeće 1975. godine, a klub Barcelona, čijeg su predsjednika ubili po njegovoj naredbi falangisti netom nakon Drugog svjetskog rata, ubijajući i njezine navijače, prijeteći i ubojstvom cijele momčadi koncem četrdesetih godina, preživjela je i Franca i njegov teror i tako je Barcelona nadživjela Franca. Kao nogometaš Barcelone Cruyff je osvojio i Kup kralja 1978. godine. Tijekom nogometne karijere Johan Cruyff je bio dobitnikom Zlatne lopte za najboljeg nogometaša Europe 1971, 1972. i 1973. godine, a u izboru asocijacije IFFHS proglašen je i najboljim europskim nogometašem dvadesetoga stoljeća.
Trenerski opus Johana Cruyffa najviše je vezan za Ajax i Barcelonu, dva kluba u kojima se afrirmirao i kao veliki igrač. Trenerski uspjesi s Ajaxom, gdje je počeo raditi kao trener netom po okončanju igračke karijere 1984. u Feyenoordu, bili su mu najveća osobna preporuka Barceloni da se ogleda i kao nogometni učitelj katalonske momčadi. Najprije je požnjeo trenerske uspjehe tamo gdje je ostvario i igračku slavu. Tako je Cruyff 1986. i 1987. godine uzeo trofeje kupa Nizozemske s Ajaxom, a 1987. godine uspio je s klubom iz Amsterdama stići i do europskog trofeja. Te godine Ajax je u finalu Kupa pobjednika kupova svladao Lokomotivu iz Leipziga 2:0. Od 1988. do 1996. godine Cruyff je osam godina zaredom bio trener Barcelone. Niti jedan nogometni trener nije u povijesti katalonskog giganta toliko dugo bio na kormilu Barcinog nogometnog broda. Ostala je svima u sjećanju anegdota koja se i danas prepričava u Barceloni i u Kataloniji. Po dolasku u Barcelonu Cruyffa je tadašnji predsjednik kluba Luis Nunez poveo u razgledanje Barcinog trofejnog salona. U jednom trenutku Nunez je sa sjetom u glasu kazao:”Nažalost, velika većina ovih trofeja koje vidite senjor Cruyff su starijeg datuma i više su za antikvarnicu nego za suvremenu riznicu.” Na to je Cruyff optimistično i samouvjerenim glasom uzvratio Nunezu riječima:”Ne brinite senjor Nunez, učinit ću sve da uskoro otvorite novu i suvremenu juvelirnicu trofeja.” Ubrzo je s riječi prešao na djela. Barcelona s Cruyffom na trenerskoj klupi bila je strah i trepet za svakog protivnika u španjolskoj nogometnoj ligi. Već u prvoj godini trenerskog mandata Cruyff je osvojio s klubom Kup pobjedika kupova pobjedom od 2:0 nad Sampdoriom iz Genove. Iduće 1990. Barcelona je pobijedila i u finalu Kupa kralja protiv Real Madrida s identičnim omjerom 2:0. Od 1990/91. do 1993/94. Barcelona je pod vodstvom Cruyffa četiri puta zaredom bila šampion Španjolske i to je do danas ostao najdulji šampionski niz u Barcinoj klupskoj povijesti igranja u španjolskim prvenstvima. Pamtit će se i da je 1992, 1993. i 1994. do titula prvaka Barca dolazila nezaboravnim obratima u posljednjim kolima sve tri spomenute sezone. Tada je Barcelona 1992. i 1993. u posljednjem kolu prestizala Real Madrid koji je obje odlučujuće utakmice izgubio u posljednjoj rundi na strani protiv Tenerifa. Godine 1994. Barcelona je u Hičkokovskom raspletu do nove titule s trenerom Cruyffom stigla doslovno u posljednim sekundama prvenstva kada je Srbin Miroslav Đukić promašio kazneni udarac u 90. minuti susreta La Coruna – Valencia. Barca je tako za prsa i na gol razliku pretekla Deportivo iz La Corune. Cruyff je u pobjedničkom transu Katalonaca izjavio kako sreća prati hrabre i kako je Barca tu sreću i zaslužila, jer je do posljednjeg trenutka vjerovala da je moguć obrat u njenu korist u šampionskoj utrci. Katalonci će se Cruyffa uvijek sjećati kao čovjeka koji im je usadio pobjednički mentalitet i vjeru i nadu u pobjedu u igri do posljednjeg trenutka. S Cruyffom na trenerskoj poziciji Barcelona je 1992. godine po prvi puta u svojoj dugoj i bogatoj povijesti osvojila najvažniji naslov europskog nogometnog prvaka. To je do 1991/92. bio jedini trofej koji im je nedostajao, a koji će u budućnosti nakon Cruyffovog povlačenja iz trenerskog posla osvajati do današnjeg dana ukupno pet puta. Trnovit je bio put do sazviježđa zvijezda slavne Barcelone. I kad su slavne 1992. bili i pobjednici Superkupa Europe, Cruyff je Kataloncima još s pravom prigovarao da nisu još uvijek najveća nogometna klupska sila, jer im, kako je zamijećivao tada, u duelima sa slabijim od sebe, ponekad nedostaje faktor inspiracije i motivacije u igri. Zato su još u Cruyffovo doba znali izgubiti pojedine bitke protiv autsajdera koje su znali neosnovano potcijeniti. Cruyff je svojim zapažanjem i autoritetom stručnjaka i to primijetio, a Katalonci uspjeli korigirati svoj pristup igri protiv papirnatih autsajdera. Tvorac Ajaxove i Barcine nogometne škole, danas svima znane “El Masia”, još se okušao i kao izbornik reprezentacije Katalonije od 2009. do 2013. godine. Njegovo ime ostat će zauvijek upisano zlatnim slovima u analima Ajaxa i Barcelone, kao i nizozemskog i španjolskog nogometa, kao i u pamćenju mnogih vrsnih svjetskih nogometaša, koji su i sami dali veliki obol razvoju nogometne igre. Tako su na vijest o smrti Cruyffa o asu iz galerije neprevaziđenih majstora nogometne igre s puno lijepih riječi o njemu govorili Ronald Koeman, Gary Lineker, Osvaldo Ardiles, Jurgen Klinsmann, Alessandro Del Piero, MIchel Platini i bezbroj druhih poznatih ljudi iz svijeta nogometa, igre čijoj je popularnosti u svijetu športa ogroman dopinos i vječni trag ostavio i Johan Cruyff, igračka i trenerska vedeta i legenda Ajaxa, Barcelone i reprezentacije Nizozemske.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda