SRAMNOM HAŠKOM PRESUDOM NAGRAĐEN GLAVNI I NAJVEĆI IDEOLOG VELIKE SRBIJE
Skandaloznom prvostupanjskom oslobađajućom presudom četničkom vojvodi Vojislavu Šešelju taj Međunarodni sud pravde pretvorio se u sud najveće nepravde na zemaljskoj kugli. Tim je činom sam sud u Haagu automatski izrekao samom sebi smrtnu presudu. Tko je prijeratni, ratni i poratni zločinac ako to nije prije bilo koga drugog teški sadist, psihopat i zločinac iz strasti Vojislav Šešelj?
Ne zaboravimo samo da su i Vojislav Šešelj i njegov kum Vuk Drašković četnikovali i velesrbovali još dalekih osamdesetih i prije praskozorja rata. U tome im je glavni lobist bio srpski otac nacije Dobrica Ćosić, polupismeni kalemar iz srbijanske pomoravske zabiti Velika Drenova kod Trstenika. Srpski akademik Dobrica Ćosić, izumitelj srpskog nacionalnog brendiranja laži kao glavne vrline toga zabačenog balkanskog naroda, zajedno s dugim nizom ideoloških suboraca i saputnika i sapatnika u velikosrpskom projektu još je 1985. godine obznanio Memorandum. Pozvala je tad SANU, ubrzo i uz potporu SPC i uz zdušno odobravanje svih klasa, staleža i slojeva društva Srbije taj ratoborni, ali u ratu uvijek gubitnički narod, na stvaranje Velike Srbije. Ni Ćosića, niti bilo kog akademika SANU-a, ni ICTY u Haagu, još manje bilo kakvo moralno sudište u Srbiji, zemlji čuvaru tradicija državničkog nemorala, nije kazneno gonio zbog otvaranja Pandorine kutije svih potonjih sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Dobrica Ćosić i velika većina akademika potpisnika deklaracije SANU-a iz 1985. završila je ovozemaljski život uz pečat vlastitog zločina bez kazne. Vojislava Šešelja je odlukom klasičnog nokauta prava i pravde sud otvoreno nagradio za sve počinjene ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. Njegovog kuma Vuka Draškovića taj isti sud nije ni sudio. Eno ga jučer četnik Drašković srceparajuće piše kolumnu u “Danasu” da Srbi nisu Nijemci da bi prošli denacifikaciju. To je točno, samo je on posljednji čovjek u živućih Srba uz, kuma mu Šešelja koji bi o tome mogao zboriti, pogotovo što su obojica bili glavnim barjaktarima četništva u Srbiji još dalekih osamdesetiih godina prošlog stoljeća. Znao je za istinu o srpskoj agresiji Drašković i 1991. kad je sa Miloševićem i Šešeljem s postrojbama srbizirane takozvane JNA i svojim i kumovim paravojnim snagama, koje je tobožnja savezna vojska planski naoružavala, krenuo u osvajački pohod ka Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Samo, tada je četnika Draškovića grijala slatka iluzorna nada o srpskoj pobjedi u ratu. I tek kad su Srbi izgubili rat, počeo je Drašković drobiti istinu o karekteru srpskog rata. Da su kojim slučajem srpske kukavice dobile rat, danas ne bi ni bilo Draškovićeve ispovjesti u “Danasu,” kao što ne bi bilo pored njega ni gomile drugih lažnih srpskih pokajnika, sudionika ratnih zločina. Istinu o posvemašnjim srpskim ratnim zločinima treba u Srbiji narodu pričati netko tko nije kao političar ili borac na fronti i sam sudjelovao u teškim ratnim zločinima. Drašković to nije, kao što moralna vertikala u Srbiji ne može biti ni Nataša Kandić. Aktivistica za ljudska prava i žena koja je još 2013. nervozno i ljutito komentirala oslobađajuću presudu suda u Haagu hrvatskim pobjedničkim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te bacala drvlje i kamenje na slavnu hrvatsku vojnoredarstvenu akciju Oluja, na dan 24. ožujka ove godine u istom tom, navodno, demokratskom i liberalnom dnevnom listu “Danas” pjeva drugu pjesmu. Tamo gospođa Kandić izričito osuđuje sve srpske agresivne i osvajačke ratove iz devedesetih od Slovenije, preko Hrvatske i BiH do Kosova. I još poziva Srbe da shvate da su na koncu konca zaslužili NATO bombe 1999. godine, te da je “Milosrdni anđeo” usitinu bio prava kazna jednom nemilosrdnom narodu. Kojoj Nataši Kandić sad vjerovati? Onoj što 2013. godine napada Gotovinu, Markača, ali i Tuđmana, Šuška, Bljesak i Oluju, ili ovoj što prošlog tjedna u “Danasu” piše nešto posve drugo? Ako od takve osobe koja mijenja svoje mišljenje po potrebi političkog trenutka i ovisno od volje i želje aktualne vlasti, ali i oporbe u Srbiji, sami Srbi nemaju boljeg i istinskog glasa razuma i čuvara savjesti, onda jao si ga takvom narodu i takvoj državi. Danas uoči izricanja prvostupanjske presude Šešelju, sjetila se gospođa Nataša Kandić kolone izbjeglica desetina tisuća prognanih Hrvata iz Vojvodine pod palicom četničkog vojvode Šešelja. Samo ni u njezinom osvrtu na sudbinu Hrvata iz Hrtkovaca i mnogih drugih mjesta u Vojvodini nigdje nije bilo spomena o različitim razlozima progona Hrvata iz Srbije i dragovoljnog bijega Srba iz Hrvatske nakon Oluje. I Nataša Kandić i sve nevladine udruge u Srbiji, kao i građanske stranke u Srbiji, sve same posestrime Documente Vesne Teršelič imaju samo jedan problem sa zdravim razumom. Srbi iz Hrvatske su htjeli zauvijek srušiti i uništiti Hrvatsku i na njezinom tlu stvoriti Srbiju. Kad su u ratu žestoko poraženi, onda su i pobjegli u strahu od suđenja pred hrvatskim sudovima, jer su svi redom bili lobisti domaćih i uvezenih četnika sa strane, bilo kroz JNA ili njoj podređene srpske paravojne trupe. Na drugoj strani između 80 000 – 90 000 protjeranih Hrvata iz Vojvodine nije ni poprijeko pogledalo susjede Srbe, kamoli da su htjeli silom teritorij na kome žive željeli otcijepiti od Srbije. Tu razliku nitko od politički utjecajnih Srba u Srbiji, ali i Srba izvan Srbije ni danas ne želi vidjeti. I zato mogu i Nataša Kandić i Vuk Drašković i bezbroj njima sličnih ubojica i silovatelja pravde i istine trubiti tipične srpske laži o jednakom stradavanju agresivne srpske manjine u Hrvatskoj i miroljubive hrvatske manjine u Srbiji. Vuk Drašković i Vojislav Šešelj bi prije ili kasnije trebali odgovarati pred hrvatskim sudovima za počinjene ratne zločine na tlu Hrvatske, kao što to sad odgovara Dragan Vasiljković, ili kao što je to trebalo da odgovara Veljko Kadijević jučer, ili koliko sutra Ratko Mladić i sramnom haškom presudom oslobođeni Momčilo Perišić. U ravni Nataše Kandić je i Vesna Pešić. Ta neuravnotežena i nekontrolirana osoba, ponekad šizofreno histeričnih napada u izjavama za javnost, u ratu i poslije rata je šurovala potajno sa Šešeljevim radikalima i Draškovićevim SPO-om. Poslije hrvatskog oslobađanja Knina, kraljevskog prijestolnog grada kralja Zvonimira, ta je ptica s više lica, novosadskom “Svetu” urednika Roberta Čobana, Hrvata iz Novog Sada, izjavila kako će jednoga dana skupa s vojskom Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja u pobjedničkom protunapadu iz zraka padobranom aterirati na vrh kninske tvrđave. Tvrda je i strma ta utvrda za tu Cincarku, koja se kao srpska ljuta leskovačka paprika zacrveni kad joj netko spomene da ima i većih Srba od Cincara, pa ne srbuju kao ona. Što to znači toj amoralnoj i samoproglašenoj moralnoj sutkinji, koja je po srpskim glasilima pisala i feltjon kako je u mladosti bila i prodavačica ljubavi. U starosti je prodavačica magle, i to one guste magle u koju je povukla kao lažni mirotvorac u vrtlogu rata za sobom i guske zalutale u maglu njezinog fingiranog i odlglumljenog kozmoplotizma sa četničkom skrivenom potkom. I tako su za njom kao guske u maglu krenule i zalutale i ratne i poratne aktivistice Vesna Pusić i Vesna Teršelič. Gdje su te dvije guske, tu su i gusani kao Zoran Pusić i Žarko Puhovski. Jednom su guske spasile u povijesti Rim od pohoda Hanibala. Srpska četnička moralna sutkinja Vesna Pešić, slaba, nedoučena iz povijesti dobila je zajedno sa svim Srbima poučak da su u ratu naletjeli na hrvatskog Cezara, onog časa kad su prešli Rubikon hrvatskog strpljenja. A ponadali su se svi Srbi da imaju u svojim redovima barem vojskovođu ranga rimskog Scipiona, ili državnika ala Gaja Marija. Nisu nesretnici na vrijeme skužili da ni u Ratku Mladiću ne čuči duh pobjedničkog vojskovođe Scipiona, niti u Slobodanu Miloševiću oličenje Gaja Marija. Srbi nisu znali za izreku Starih Rimljana koja glasi:” Čuvaj se ljudi koji poružne kad se nasmiju.” Sjetimo se samo lica kamenih svatova Miloševića, Mladića, Šešelja, ili danas Vučića i Nikolića. Da su Srbi imali pojma o mudrostima naroda još iz doba antike, ne bi se sad čudili što su im kiseli i ledeni osmijesi njihove brončane garde bezdušnika unaprijed bili signal da im se ratna sreća neće nasmiješiti. Sreća prati hrabre, a treba je i zaslužiti. I zato je Hrvatska zaslužila Antu Gotovinu, a i on Hrvatsku zaslužio i vječno zadužio. Odavno je i Srbima jasno da je u ratu pravi i jedini Cezar na fronti bio general Ante Gotovina. I da su Srbi samouvjereni da sve znaju, imali ikakvu predodžbu da je Franjo Tuđman jedini državnik u Evropi nakon Šarla de Gola koji je pred narodom držao kao elokventni narator govore iz glave bez priče i teksta suradnika i drugih tekstopisaca, znali bi onda da u srazu s takvim vojskovođom Gotovinom i državnikom Tuđmanom moraju doživjeti u ratu samo košmar poraza kao da su prošli bitku u Waterlu. I stoga je besmisleno razmišljati o bulažnjenju Vesne Pešić, četničke mirovne i ratne i poratne aktivistice s kokardom u džepu i Sorosevim donacijama na bankovnom računu. Ona je slika i prilika općeg nemorala na političkoj sceni Srbije koji traje još od kraja 1990. godine sve do današnjih dana. Tko može, osim Vesne Teršelič, za ozbiljno uzeti mišljenje Vesne Pešić, žene koja je još daleke 1968. kao studentica tijekom Studentskog protesta u Beogradu koji je ugušio Tito, skupa s Aleksandrom Tijanićem i još jednim pokojnim ravnateljem RTS-a Dušanom Mitevićem tajnoj policiji i Titovom glavnom političkom komunističkom pobočniku Milošu Miniću cinkala kolege i kolegice studente koje je onda tajna policija brutalno prebijala i pendrecima im odvaljivala bubrege. Ta se ljudska jadna spodoba i bijedna protuha devedesetih Srbima i Zapadu prodala za umjerenu Srpkinju, a u njenu spiku mogli su vjerovati samo oni što je nisu poznavali. I zato je njezina jučerašnja twitter prepiska sa SNS botovima Aleksandra Vučića, gdje ta neuračunljiva osoba jezikom uličarke prijeti fizičkim smaknućem istom takvom uličaru Vučiću, samo lokalni i unutarnji sukob srpskih bandita i razbojnika. Sadašnja politička polemika Vesne Pešić i Aleksandra Vučića samo je interni i beznačajni, a nadasve privremeni i prolazni montirani sukob jedne četnikuše i jednog četnika. I to se tiče samo njih dvoje i ne treba nitkog više zanimati. Stjecajem okolnosti, ponovno se glože oko političke prevlasti u izbornoj srbijanskoj kaljuži do koljena. Vesna Pešić je kao predstavnica tobože demokratskog bloka preko twittera kazala da je Vučić potporom radikalskim provokatorima i batinašima koji su na tržnici u Beogradu na mitingu suparničke DS izazvali incident i fizički sukob sa narodnim zastupnicima DS-a, samo javno pokazao da je krimos, te ga kao takvog treba, veli ona i maknuti. Najbolje bi za Srbiju, ali i cijelo njezino okružje u susjedstvu bilo kad bi se svi političari svih stranaka u Srbiji kolektivno i sami, iznutra ili izvana maknuli sa scene i ustupili mjesto normalnim i civiliziranim ljudima u Srbiji. Takvi u Srbiji plaćaju svima njima nadnicu za strah, kao i svi susjedi što zaziru da se srpska ratna zvijer opet ne povampiri,iako je taj vampir u ratu proboden glogovim kolcem u srce. Sve do početka izbora ta ista moralna vještica Vesna Pešić u javnosti Srbije je godinama pisala hvalospjeve i ode radosti “europeiziranom srpskom reformatoru” Vučiću. Sad ga nakon nedjeljnog incidenta na tržnici na Zvezdari najžešće napada. Dosljednost stavova, iskrenost i poštenje je stano narodu koji iz usta svoga oca nacije poručuje svijetu da se diči lažima koje su Srbe uvijek spašavale. Od laži do lopovluka i ubojstva je Srbima tek mali dvokorak i malo duži trokorak. Mogli bi i Vesna Pešić i Aleksandar Vučić zastupati Srbiju u disciplini olimpjskog atletskog troskoka. Za ovu Olimpijadu 2016. u Brazilu su zakasnili s prijavom sudjelovanja, ali ima vremena da ispune kvalifikacijsku normu za sljedeće veliko natjecanje. Srbima doista netko treba reći da počnu jednom graditi svoju kuću od temelja, a ne od krova kao što su to do sada činili. I kad u temeljima i prije gradnje kuće, najprije počupaju korov na zemljištu gdje će podići graditeljski objekt, onda neka se jave ostatku svijeta. A taj korov čini u Srbiji sva lažna društvena elita na svim nivoima, zaključno s onom vrhovnom političkom elitom i u vlasti i u oporbi, što su i sad na tragu zločinačkih ideja i planova Dobrice Ćosića i njegovoga političkog egzekutora Slobodana Miloševića.
Slobodan Milošević, samo formalnopravno neosuđeni najveći i najteži ratni zločinac iz ratova u bivšoj Jugoslaviji daleke 1985. kad su uveliko Šešelj i Drašković četnikovali, a Dobrica Ćosić sa svitom srpskih akademika pisao srpski Mein Kampf nazvan imenom Memorandum 1, bio je još gotovo anonimni komunistički aparatčik gradskog komiteta grada Beograda i prije toga direktor jedne beogradske banke. Da nije bilo glavnih arhitekata svih srpskih ratnih zločina, Dobrice Ćosića kao pisca, Vuka Draškovića još kao novinara krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, a Vojislava Šešelja kao pravnika, danas bi možda i najteži ratni zločinac Slobodan Milošević bio samo umirovljeni direktor beogradske Beobanke, osuđeni najteži ratni zločinac u BiH Radovan Karadžić bio bi tek lokalni i širem krugu ljudi anonimni sarajevski psihijatar. Idući dalje, spomenimo i da bi Momčilo Krajišnik i starost doživio kao jedva poznati poduzetnik, pokojni Nikola Koljević bio bi do kraja života sveučilišni profesor, jednako kao i Biljana Plavšić. Naravno, Milan Babić ostao bi zauvijek samo zubar, Milan Martić policijski pozornik u Kninu, a Goran Hadžić magacioner u Borovu. I Veljko Kadijević, Ratko Mladić, Momčilo Perišić bi živjeli do kraja života kao vojni umirovljenici i ne bi orkvarili ruke u moru ratnih zločina kojim su zapovijedali oni i brojni njima slični srpski beščasni časnici. Svim ovim pobrojanim i pretežito osuđenim srpskim ratnim zločincima najveći idelološki uzori, koji su u njima probudili duh četništva, bili su Vojislav Šešelj i Vuk Drašković, mnogo više nego čak i Dobrica Ćosić ili Slobodan Milošević, simbioza komunisitčkog i fašističkog satrapa u jednoj ličnosti. Ovako bismo mogli nabrajati beskonačno promijenjene sudbine brojnih Srba koji su svojom voljom i željom uplovili u kolo srpske spirale najtežih zločina protiv čovječnosti. Veći dio njih je stigla ruka pravde, neki su joj umakli, ali će zlotvori kao Veljko Kadijević, Slobodan Milošević ili jednog dana i Vojislav Šešelj ispaštati božju kaznu na drugom svijetu. No, u njihovim različitim sudbinama u konačnici pokazuje se svo podsmijevanje i izrugivanje pravu i pravdi od strane suda u Haagu. Taj je sud, da je uistinu pravi i dosljedan, trebao suditi i osuditi listom sve srpske zločince, a ne nagraditi Vojislava Šešelja, jednog od nekoliko najvećih ratnih zločinaca iz Srbije. Ovako, taj je bešćutni sud ovakvom prvostupanjskom i time još ne i pravomoćnom presudom, poslao poruku i Šešelju i svim Srbima što misle kao on, da se zločini iz strasti isplate. Biljani Plavšić se lažno pokajanje pred sudom isot tako isplatilo simblički malom kaznom od 11 godina za najteže ratne zločine. I uoči presude Karadžiću srpskim medijima je svoga zlikovačkog suborca nazivala tek velikim optimistom, a ne imenom ratnog zločinca, kojega je Haagu na svom suđenju i optuživala i kao zaštićeni svjedok suradnik suda teretila hrpom dokaza, samo da bi jeftinije izvukla svoju kožu. I sad kad se ratna zločinka izvukla i preživjela tek dvije trećine od samo 11 godina zatvora u Švedskoj, netom je nakon presude Karadžiću, za Srebrenicu optužila Amerikance i Bila Clintona. I Momčilo Krajišnik se narugao sudu u Haagu bez ikakvih posljedica. Sud je nazvao birtijom u kojoj su mogući svakakvi pregovori i dogovori s tužiteljima i sucima, po sistemu tko više plati.Nažalost, oslobađajuća presuda teškom ratnom zločincu Šešelju njegovom istomišljeniku Krajišniku dala je za pravo u definitivnoj ocjeni rada neprincipijelnog i štoviše karikaturalnog suda, koji je zločinca Šešelja proglasio nevinim. Vrag nikad ne može biti anđeo i nema suda koji to može zanijekati. Sve hrvatske i bošnjačke žrtve ubijene četničkom rukom Šešeljevih ubojica i koljača na današnji dan su još jednom ubijene. Pravda i istina se u grobnici haške nepravde prevrću i u nevjerici pitaju:Je li toliko košta prljava cijena zapadne amoralne nagodbe s Rusima kao srpskim pokroviteljima? Kad nepravda siluje pravdu, onda na svjetlost dana iz mraka podzemlja izlazi srpski Lucifer po imenu Vojislav Šešelj. U svakom zlu, narod veli od pamtivijeka, ima i neko dobro. U ovom trenutku poraza pravde i istine i smisla postojanja ljudskog dobra, ima samo jedna korisna stvar. Neke nevješto prikrivene hulje i nitkovi iz zavjetrine su ponovno izbili svojim izjavama potpore Šešelju u prvi plan i pokazali svoje jedino i zločinačko lice. Jedan od tih je i crnogorski premijer Milo Đukanović, koji je s Momirom Bulatovićem u odorama JNA veselo s pijanom bandom crnogorskih rezervista poviše Dubrovnika pozirao domaćim i stranim kamermanima u jesen 1991. Tada je Đukanović bio i gorljiviji Srbin od Bulatovića, te je svome gazdi Miloševiću i njegovoj desnoj ruci Šešelju obećavao da će Crnogorci za račun Srba pripojiti proširenoj Srbiji i Konavle i Dubrovnik. Kad su im zajednički snovi pali u vodu, Đukanović se sjetio da možda baš i nije Srbin, pogotovo ne najveći kao što je govorio ratnih devedesetih. U međuvremenu, neiskreno i lažno se ispričao Stjepanu Mesiću, proglasio za uzvrat Mesića i počasnim građaninom Podgorice. Današnjom oduševljenom i razdraganom čestitkom teškom zlikovcu Vojislavu Šešelju na izborenoj slobodi, Đukanović je samo još jednom dokazao da je Stjepan Mesić samo njegov privatni hrvatski prijatelj. Lažna isprika crnogorskog lažnog cara Šćepana Malog potomku Roma Idriza Ujdurovića današnju Hrvatsku uopće ne obvezuje da prema Đukanoviću, koliko od sutra ne zauzme isti stav kao i prema Šešelju. Nije dvolični Haag želio suditi ni Đukanoviću, ni Bulatoviću, kao ni Vuku Draškoviću, ali ni Stjepanu Mesiću zbog kaznenog djela davanja lažnih iskaza pred sudom, gdje krivokletnik lažima pred sudom optužuje i tereti vlastitu državu i vlastiti narod. Time je Mesić i kao savezni predsjednik bivše države svjesno i namjerno obmanuo i prevario sud kako bi taj nesposobni sud apsolutnu srpsku krivnju za izazivanje rata razvodnio u floskulu “građanskog rata.” Mesić je djelovao i djeluje kao srpski politički igrač, a ruski igrač na gospodarskom planu. Moglo bi se reći i kako je on jedinstveni srpsko – ruski trkač dugoprugaš u dugogodišnjem političkom maratonu. Bilo kako bilo, Mesićevom provjerenom prijatelju, onda u srpsko – ruskom igraču iz drugog plana Đukanoviću, Hrvatska treba odgovoriti jednako kao i Šešelju i zabraniti mu trajno ulazak na teritorij Hrvatske. U petak četnički premijer Aleksandar Vučić točno u podne drži tiskovnu konferenciju. Tamo će on dati osvrt na presude Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju. Ne treba dvojiti kako će Vučić čestitati Šešelju kao što je to već učinio Milo Đukanović, a Karadžića bodriti da istraje dok Srbi ne skupe dostatno novca da kupe slobodu i za tog teškog zločinca u drugostupanjskom postupku. I Hrvatska onda treba prekinuti sve diplomatske odnose sa zločinačkom vlasti Srbije, tim prije što je već danas četnički vojvoda Tomislav Nikolić kazao kako je ravnodušan prema presudi Šešelju, dok mu skupa s trećim kumom Vučićem već sprema zajednički odbor za doček fašističko – nacističke koalicije SNS-a i SRS-a po okončanju izbora u Srbiji 24. travnja. I tako im je još i prije izborne kampanje Šešelj ponudio koaliciju na svim razinama, od lokala do državnog nivoa. Vučić i Nikolić su prešutno to već prihvatili.
Jadnom i bijednom odlukom Tribunal u Haagu je uz najteže porođajne muke pokušao izazvati vještački porođaj Velike Srbije. Rodilo se samo mrtvorođeno dijete. Jer, taj je monsrum poražen i ponižen na bojištu snagom nepobjedivog hrvatskog oružja i junačkog srca. Poznato je kako su prije nekoliko godina poremećenom manijaku Šešelju Srbi uz suglasnost haškog suda, slali tamo i ginekologe iz Srbije!? Što će jednom vojvodi, ako u međuvremenu od vojvode nije postala vojvotkinja, ginekolozi u sudu? Šešelj se u Haagu vratio prvim mladenačkim seksualnim iskustvima. Sjetimo se kako je i u kazneno popravnom domu u Zenici 1981. i 1982. godine bio u ulozi pozadinca. Zbilja, ako je Dobrica Ćosić srpski otac, onda bi hermafrodit Vojislav(a) Šešelj mogao postati i srpska majka. Samo u Haagu, kako ustanovi to i konzilij srpskih ginekologa, od silnog truda, na kraju nije uspio zatrudniti i oboriti zakone medicine. Ta žena u tijelu muškarca, vojvotkinja što se lažno predstavlja vojvodom, strahove svake vrste voli rastjerivati galamom. On tako rastjeruje svoj prirodni kukavičluk jadnog i bijednog serijskog naručitelja masovnih zločina, istim onim žarom kao što mu je na seksulanom planu uzeo u zeničkom zatvoru nevinost stanoviti muslimanski robijaš Hakija. Četvrt stoljeća po Beogradu i po cijeloj Srbiji Šešelja radi toga ismijavaju. Zeničko iskustvo iz mladosti s partnerom Hakijom bilo mu je od koristi u haškom zatvoru. I bez dijagnoze konzilija srpskih ginekologa o Šešeljevoj bolesti, mora se priznati tom perverznom i bezveznom hermafroditu, nagriženom sad i metastazama karcinoma, da toj vrsti njegove izopačenosti nema premca. Ovdje nije problem možebitni karcinom Šešeljeve jetre, koliko karcinom mozga cijelog srpskog naroda, oboljelog od amnezije ratnih sjećanja. Radila je ljudska i moralna nakaza Šešelj na svome hermafroditizmu i to si ne može priuštiti normalno ljudsko biće. Na veliku žalost Srba i Rusa, kao i tragičnog sudskog vijeća u Haagu, nije uspio Šešelj opovrgnuti zakone prirode, te ga ni uz Tantalove muke ne mogu poroditi. Možda mu Putinovim carskim rezom izvade jedino malu mobitel Nokiju. Jer, odavno već Srbi kao papige ponavljaju razočarani i utučeni ratnim porazima iz devedesetih:”Od Srbije to Tokija preko Milvokija ostade na kraju samo mala Nokia.”
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
