Prije nekoliko godina za sobom je ostavio ostavštinu za budućnost pokojni srpski filozof Radomir Konstantinović znamenitim djelom “Filozofija palanke.” Tu se europski priznati filozof oštro i smjelo snagom pera obračunava s duhom tradicionalne srbijanske konzervativne dekadencije društva, nespremnog na samokritički odnos prema vlastitom neuklapanju u tekovine europske civilizacije. Autor posebno ističe srpski poriv ka unaprijed forimiranim predrasudama i ukorenjenim stereotipima o ljudima, pojavama i događajima kao konstantu u srbijanskom poimanju stvarnosti o sebi samima i bližem i daljem srpskom okružju. Vjerni profil uobičajenog Konstanrtinovićevog lika “Filozofije palanke” je novinar RTS-a Gorislav Papić, idejni tvorac i voditelj političkog magazina državnog javnog servisa srpske nacionalne televizije u Beogradu. Narečeni urednik i voditelj emisije “Oko magazin” na pogromaški način me prozvao glede moga činjenično napisanog osvrta na novinarsku karijeru pokojnog Frane Cetinića, sve uz prizvuk prijetećeg tona protiv neistomišljenika. Stoga, mislim da vrijedi posvetiti nešto prostora u replici preambicioznom novinaru Gorislavu Papiću, koji se latio nezahvalne i za njegovo nedostatno iskustvo i iznimno teške uloge, ocjene i procjene teksta čiji sadržaj neće ili svjesno odbija razumjeti. U životu vrijedi stara latinska izreka Verba volens, scripta manent ( “Riječi, lete, a ono što je napisano ostaje”). Tako je i pokojni Frano Cetinić iza sebe ostavio novinarski i ljudski opus o kojem se, pogotovo zbog njegove pristrane uloge srpskog ratnog odvjetnika nikad neće složiti u mišljenjima ljudi u Hrvatskoj i u Srbiji. Dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje. Dubrovčani su tisućama kilometara udaljeni od Pariza zasigurno jako dobro čuli i razumjeli dimenzije Cetinićevog podaništva onima što su razarali i grad u kojem je nekad živio i završio gimnaziju, te je njegov lokal “Talir” gotovo svaki Dubrovčanin što drži do sebe, obilazio u širokom luku i mnogo prije nego je Cetinić potkraj života stavio ključ u bravu nerentabilne radnje. I sam je bio svjestan da piće iz Pariza u njegovo ime ne mogu popiti Hrvati u Dubrovniku, jer on se u ratu borio na srpskoj i crnogorskoj strani. I zato je svojim srpsko – crnogorskim prijateljima izravno iz Pariza poručivao da za njega popiju pivo u Kotoru ili u Budvi.Davno se i daleko prije rata Frano Cetinić opredijelio za koga mu srce kuca. U biti njegov problem unutarnje borbe sa samim sobom bio je isti onaj što muči i Gorislava Papića. Novinar Papić je ubijeđeni Srbin i pravoslavac, iako i sam odlično zna kako nosi tipično katoličko i hrvatsko prezime, korijenom iz Boke Kotorske, odakle su se tijekom stoljeća svi Papići rasuli diljem Balkanskog poluotoka. Oni što su ostali u granicama Hrvatske, njih preko dvije tisuće obitelji, ostali su iskonom Hrvati i rimokatolici. Oni što su iz Boke krenuli put crnogorskih i istočnohercegovačkih brda, prešli su pod Turcima na pravoslavlje i netom nakon toga na srpstvo. Po istom principu i Papići oko Banjaluke i dijelom na Banovini od katolika su postali u tursko doba pravoslavci, onda nacionalno iz hrvatstva prešli u srpstvo. Danas su pravoslavni posrbljeni Hrvati Papići žestoki Srbi i Gorislav Papić jedan je od njih. Niječu uporno davne hrvatske i katoličke korijene, iako su redom svjesni, uključujući i Gorislava Papića da izvorno nema niti jednog Srbijanca Papića i svi su iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske doselili u Srbiju kao već uveliko generacijama posrbljeni Hrvati. U starim srpskim srednjevjekovnim krajevima Stare Srbije na današnjem Kosovu i u Makedoniji nikad i nitko nije ni čuo ni vidio da se neki Srbin preziva Papić. Uostalom, iz koriena prezimena od riječi pape jasno je kako ta riječ na srpskom jeziku nema nikakvoga značenja. Zato bi Gorislavu Papiću bilo uputnije najprije temeljno proučiti rodoslov vlastite obitelji i povjesti države i naroda kojem su mu davni preci pripadali, prije nego što se upustio u ulogu lošeg šahovskog sekundanta državi i narodu kojoj i kojem u teškoj i životnoj dubini zablude misli da pripada. Kao da nešto po tom pitanju svoga zapretenog i zatomljenog podrijetla i sam Papić podsvijesno sluti, tek znakovito je da za glavne i centralne teme najgledanijih svojih emisija bira životopise konvertita koji su od rođenih etničkih Hrvata postali i politički ili i profesionalni Srbi po dužnosti. Nije u pitanju samo Papićeva reportaža o Frani Cetiniću, nego i njegove emisije u slavu Ive Andrića ili primjerice atentatora iz “Mlade Bosne” Gavrila Principa, za kojega tek iz najnovijih povijesnih vrela, dugo skrivanih u epohi komunizma, doznajemo da je bio potomak posrbljene i popravoslavljene katoličke obitelji Princip. I Srđan Koljević, srpski redatelj i sin ozloglašenog Nikole Koljevića, u svojoj seriji “Branio sam Mladu Bosnu” u sceni saslušanja Gavrila Principa pred istražnim sucem Austrijancem u sarajevskoj sudnici sam izjavljuje da je nacionalno “Srbohrvat.” Taj je njegov odgovor izazvao buru smijeha nazočnih u sudnici, ali slikovito potvrđuje navedeni detalj da je i sam Gavrilo Princip, pripadnik prosrpske političke organizacije znao da nikako nije čistokrvni Srbin. Dvojio je što će reći, pa je zbunjen i zatečen jednostavnim pitanjem suca izjavio nelogično i posve neobjašnjivo da je Srbohrvat.
Ne sumnjam kako se Gorislav Papić sigurno izvrsno sjeća tog upečatljvog fragmenta serije, prikazane na RTS-u 2014. na uobičajeno pompozan srpski način, s porukom gledateljima kako su Srbi izazivanjem Prvog svjetskog rata 1914. u vlastitoj viziji događaja, uspjeli navijestiti potonji raspad Austro – Ugarske 1918. i kako su i u današnjem svjetskom poretku dodijelili u svojoj uobrazilji sebi navodnu misionarsku rolu vječito vani neshvaćenog i samoproglašenog pravednika. Gorislav Papić u segmentu svoje emisije “Frano Cetinić, čovjek koji je previše znao,” pravi jednu nesuvislu digresiju s mjestom i godinom rođenja novinara Cetinića, popularnog i slavnog pjevača Olivera Dragojevića, te skladatelja Momčila Popadića. Veli patetičnim glasom kako su sva trojica ugledala prvi put svijet 1947. godine na otoku Korčuli, samo je Popadić bio i ostao oduvijek Srbin, Dragojević je Hrvat, dok je Cetinić, iz svoga kuta svršenog studenta sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu u glavnom gradu Srbije i Jugoslavije u doba njegova diplomiranja, bio nešto nalik Gavrilu Principu ili Ivi Andriću. On je znao da je rođen kao Hrvat, no Srbi su ga u Beogradu uvjerili u svoje nebeske laži o Srbima katolicima na krajnjem jugu Hrvatske. Cetinić je, očito, u to posve povjerovao, ali je bio dovoljno svjestan da bi bio odbačen i u svojoj obitelji i rodbini na Korčuli kad bi se za života očitovao kao Srbin katolik. Znao je da za tu nemoguću misiju nema uporište u svome zavičaju, te je do kraja života svoje politički plaćeno srpstvo iz centra moći u Srbiji, pred svijetom uvijao u oblandu jugoslavenstva. Bio je svojim odabirom svjetonazora podijeljen i iznutra raspeta i rascijepljena ličnost na raskrižju svoga nacionalnog pripadanja i emotivnog i psihičkog pripadanja duhovno asimiliranog čovjeka u etnos i tradiciju srpskog naroda. Često u takvim unutarnjim sukobima fizičkog i psihološkog elementa, dođe i do pucanja sistema osobe, te i organizam ne izdrži fizički i podlegne pod teretom borbe pojedinca sa sobom. Moguće je i zato Frano Cetinić prerano napustio ovaj svijet. Kod Papića je zamijetan Cetinićev jugoslavenski i umjetni prilaz definiranja političke stvarnosti kroz celofan primjetne doze melankolije i žala za propašću Jugoslavije. Štoviše, Papić u usporedbi životnog puta dva zemljaka s Korčule Frane Cetinića, Momčila Popadića i Olivera Dragojevića i svojim sjetnim zapažanjem o etničkim, etičkim, vjerskim i političkim podjelama na malom prostoru otoka Korčula pokazuje da nije vičan filozofskoj raspravi jer ne vidi drveće od šume.
Da razlikuje pojedinačno od kolektivnog, znao bi razlikovati i zakone formalne logike ili logičkog silogizma na temelju najmanje dvije ili ovdje njegove tri postavljene premise o životopisima tri vršnjaka s otoka Korčula. To možemo digresijom prebaciti i na načela matematičkih zakona simetrije i tranizitivnosti, odnosno tautoloških zakona. Da bi jedan čovjek pledirao u političkom komentaru autorske emisije na televizije na vlastitu superiornost u nametanju stavova, mora vladati znanjima iz interdisciiplinarnih znanosti. Sve to je filozofski kazano jedna tabula rasa, ili čist list ispisane hartije Gorislavu Papiću. Prevedeno na obični srpski sleng koji razumije Papić, tabula rasa je blizak pojam kao i španjolska sela, jer nema nikakvu predodžbu ni o jednom ni o drugom značenju pojma. Jer, da ima, ne bi besciljno i besmisleno nametao gledateljstvu lažnu dilemu o razdvajanju životnih puteva, primjerice Frane Cetinića i Olivera Dragojevića, samo zato što ih, po Papiću neraskidivo veže ista godina i mjesto rođenja na Korčuli. Iole pametna osoba, ako ima i ne više od četiri razreda pučke škole da samo zajedničko mjesto i ista godina rođenja u životima ljudi, što se možda nikad nisu ni sreli u životu, ne znači gotovo ništa određeno za tumačenje i logičko zaključivanje.
No, Gorislav Papić je 1992. godine sa svojih 12 godina s obitelji izbjegao iz Sarajeva i preselio u Bečej, usred velikih seoba naroda ratnih devedesetih, nasilno etnički srbiziran višestoljetni mađarski grad na Tisi u Bačkoj. U tom gradu Papićevog odrastanja u punoljetnu osobu, on je naučio i primjerom vidio na djelu jedno protupravno ozakonjenje nasilne srbizacije nekad dvotrećinski većinskog mađarskog grada, u kojem danas u gotovo jednakom postotku žive Mađari i od 1992. doseljeni Srbi. Tihi etnički prevrat u gradu Srbi su obavili u miru na tome području gdje devedesetih nisu službeno vodili rat oružjem. Svejedno, potisnuli su mađarsku većinu iz grada i bez ispaljenog metka. O sudbinama ljudi iz podjeljenog grada na Tisi u kojem je stasao prije dolaska na studij i trajno preseljenje u Beograd, ne pomišlja Papić napraviti bilo kakvu reportažu. Misli, nošen filozofijom palanačkog duha osvajačkog naroda, što si je priskrbio samozvanu rolu pijemontalnog ujedinitelja Južnih Slavena, da je samoizabranom narodu dopušteno sve ono što taj isti narod ne dopušta i ne odobrava nitkom drugom. I radi toga Papić TV gledateljstvu u Srbiji servira temu odnosa žitelja Korčule Frane Cetinića i Olivera Dragojevića, za koje izričito i ne navodi jesu li se uopće ikad i poznavali, osim što su rođeni na dva zemljopisno suprotna mjesta na otoku. Kakvu vrijednosnu kategoriju može imati takva dječja usporedba, što je plasira Gorislav Papić? To vrijedi koliko i moje saznanje da je na primjer rodom s Korčule i hrvatski vaterpolist Vitomir Padovan, koji je nekad davno završio osnovnu školu s mojom rođenom sestrom u Beogradu, budući je Padovan od 1983. do 1991. osam godina živio u glavnom gradu Srbije, jer je tu došao s obitelji kad je njegov otac Egon dobio posao u Beogradu. Igrao je i vaterpolo za beogradski Partizan, upisao je u Beogradu i višu turističku školu i kratko studirao do proljeća 1991. u osvit rata kad je s obitelji preselio natrag u Hrvatsku. Idući površnom logikom Gorislava Papića, sad bih riskirao neozbiljne vlastite prosudbe o primjerice ukrštenim životnim putevima Dragana i njegovog starijeg brata Damira Markovine, obojice, također, Korčulana. Braća Markovina i nisu generacija Padovana, vjerojatno se i ne znaju, s obzirom da je Padovan prije Korčule, Beograda i sad Zagreba, rano djetinjstvo proveo u Mostaru, odakle mu je majka Antonija. Da slučajno ovo ne znam o Padovanu samo zato što je pohađao završni razred osnovne škole s mojom sestrom, ne bih ni znao da je s Korčule kao i Markovine. Prema shvaćanju Gorislava Papića, njemu bi i ovakve tek općenite spoznaje o dva čovjeka bile dostatne za pokušaj neozbiljnih usporedbi života ljudi o kojima ne zna gotovo ništa. Do ovakvog pogrešnog rasuđivanja u Srbiji afirmirane novinarske TV zvijezde Gorislava Papića dolazi ponajviše zbog toga što škola u Srbiji nije utemeljena po zapadnom modelu kao škola mišljenja i razmišljanja, nego kao škola pukog pamćenja činjenica. To učenje Englezi zovu by heart, iliti napamet, doslovno s engleskog prijevoda, to znači napamet naučeno gradivo bez ikakvog pravog razumijevanja i ovladavanja materijom. I tako formiran u srpskoj školi, što od osnovne škole, preko gimnazije, pa do fakulteta, forsira taj poguban i intelektualno porazan metod usvajanja znanstvenih pojmova, ni Papić ne može svojom novinarskom pojavom u vođenju jedne ozbiljno zamišljene emisije biti svijetla točka u mraku tunela obrazovnog sustava. Zato si je i dopustio nemoguće izvođenje paralela između Frane Cetinića i Olivera Dragojevića. U najtočnijim crtama razlika Cetinić je bio Hrvat koji je bio u službi Srbije u ratu, time, ne etnički, ali u ratnim uvjetima, još Srbima i značajnije, politički Srbin. Dragojević je bio i ostao hrvatski domoljub na pjevačkoj estradi. Nije si dozvolio luksuz koncerta Srbima nakon rata, jer nije želio pogaziti riječ da ni za kakve novce neće pjevati u zemlji agresora na Hrvatsku, jer se Srbija i danas ne kaje za svoje postupke u ratu. Gorislav Papić je sve to znao kad je u emisiji o Cetnićevom životu, pokojnog novinara pokušao životnim putem usporediti s pjevačem Dragojevićem. Njih dvojica nikad nisu imali ništa zajedničko, a rat i poraće su još više pojačali do krajnosti razlike u karakteru između ta dva čovjeka. Ako je Papić htio praviti komparaciju Cetinića s putem neke osobe iz Hrvatske mogao se prije sjetiti Tereze Kesovije. Glasovita pjevačica rodom iz Dubrovnika pjevala je poslije rata Srbima, iako je znala da je, konkretno beogradska operska diva Radmila Bakočević tijekom rata u Hrvatskoj, upravo u Beogradu svirala na njezinom glasoviru, što su joj ga u pljački Konavala i okolice Dubrovnika u ratnom pohodu na grad pod Srđem, ukrali crnogorski rezervisti. Radmila Bakočević, žena Miloševićevog osobnog prijatelja i prijeratnog gradonačelnika Beograda Aleksandra Bakočevića, znala je da svira na ukradenom skupocjenom Stenway. Ništa je to nije diralo, kao ni Kesoviju da uveseljava pjesmom narod koji joj je nanio patnju i zlo. Nebojša Bakočević, sad propali i višegodišnjim drogiranjem slomljeni i zdravstveno uništeni čovjek je glumac i sin Aleksandra i Radmile Bakočević. Oni su znali za njegovo drogiranje, kao i za činjenicu da Nebojšina majka Radmila svira na ukradenom glasoviru i ništa ih to moralno nije potreslo. Zato je i Nebojša i dok je nastupao kao glumac, igrao pretežito uloge delikvenata, znači samog sebe iz privatnog života, jednako kao i Igor Pervić, isto tako liječeni glumački narkoman iz Beograda iz Bakočevićeve glumačke generacije. I kad dodamo da i starije srpske glumice kao Radmila Živković Bambić i posebice ekscentrična i prepotentna Danica Maksimović igraju na sceni uloge pijanih žena, što su obje i u stvarnom životu, dobijamo bližu sliku o tužnom stanju srpske sedme umjetnosti. I o takvim temama, jasno je i zašto, Gorislav Papić nije nikad progovorio u svome serijalu “Oko magazin.” No, zato je silno preokupiran nerazumljivim i nepovezanim komparacijama ljudi, pojava i događaja, koji uzajamno nemaju nikakvih poveznica. Papić ne shvaća da i u jednoj obitelji može doći do prijepora i generacijskog jaza, kamoli između ljudi rođenih u istom mjestu koji se nikad nisu ni vidjeli, primjerice u navedenom primjeru nekoliko različitih obitelji s otoka Korčula, opisanih u gore navedenim životnim situacijama.
Svoje banalno i vrlo plitko filozofsko gledanje na život Gorislav Papić vjerno predočava publici u intervjuu za internetski portal Naslovi.net.Tamo se hvali kako ne vjeruje u demokraciju kao oblik vladavine, te da su mu bliski po uvjerenju Rusi. Gdje su Rusi, tu je i Putin, a gdje je on, tu je i Aleksandar Vučić, kao prototip idelanog političara u iskrivljenoj slici svijeta Gorislava Papića. Njegova slika ljudske zajednice je uprošćena i jednodimenzionalna, kao što su jednu dimenziju istinskog slikarstva istočnjačke staroegipastke civilizacije imale slike slikara te epohe. Oni su prije nove ere slikali kao današnja djeca u vrtićima samo un face prednju stranu figure. Ostale veličine nisu primijećivali. Metaforički rečeno, političke analize Papića su naivne kao i početni koraci slikarstva iz Starog Egipta. Jer, Papić u političkom promišljanju želi vidjeti i čuti samo jednu stranu. Kad mu je sugovornik u studiju njegov politički uzor Vučić, on kao voditelj emisije obično sudjeluje u svojoj emisiji samo šutnjom. Vučić je taj koji sam postavlja pitanja i na retorske upite sam i daje odgovore. Kad je Papiću gost netko tko mu politički ne imponira, ponaša se u studiju tek za nijansu suzdržljivije od napadnog voditeljskog isljednika na HRT-u Aleksandra Stankovića. U takvim su situacijama Papiću pitanja uvijek dulja od odgovora sugovornika. To nije novinarstvo, najmanje ono vrhunsko kojem Papić bezuspješno teži, misleći da se na njegove pojednostavljene prikaze ozbiljnih političkih tema ljudi lijepe kao što su u Staroj Grčkoj ptice kljucale naslikano grožđe na platnu slikara Zuixissa, vjerujući da kljucaju stvarni plod voća. Papić nije umjetnik riječi kao što je to bio starogrčki slikar koji je grožđe slikao tako da se i pticama u letu dojmilo da je pravo. I zato bi bio red da se malo umjeri u petencioznim opservacijama. To osobito vrijedi za njegovo neargumentirano veličanje značaja beogradskog političkog tjednika NIN ( Nedjeljne informativne novine). U intervjuu za “Blic” Papić je to glasilo čitatelja bivšeg saveza komunista Srbije iz Titovog, Stambolićevog i Miloševićevog vremena, pokušao umjetno staviti na sam vrh najvećih informativnih političkih tjednika u prostoru od “Istanbula do Beča,” kako on to vidi po svojim labavim kriterijima. NIN je oduvijek pripadao tvrdoj nacionalno orijentiranoj liniji srpskih komunista još u Titovo doba, a pod Miloševićem je postao ratnim novinarkskim stožerom Šešeljevih i Miloševićevih jurišnika na fronti. I stalno su njegovi novinari i urednici u cijelom nizu desetljeća iskazivali oduševljenje Rusima i Rusijom kao jedinom srpskom okosnicom i uzdanicom. I kad je došlo do privatizacije medija, zapadni kapital je prvi puta u povijesti NIN-a ušao u tu redakciju. Proruski kadrovi sami su dali otkaze novim poslodavcima, a te 2012. godine Vučić je svoga političkog povjerenika u medijima Papića preselio na RTS, gdje je preko noći pored niza starijih i iskusnijih novinara, promaknut u Vučićevog glavnog aduta u jednoj od najgledanijih političkih emisija na RTS-u. Ipak, Papić ne propušta spomenuti u razgovoru za “Blic” kako su ga u NIN-u starije kolege podučile svojoj samouvjerenoj sintagmi koja glasi ovako:Svaki novinar NIN-a može biti ministar u Vladi Srbije, ali nijedan srpski ministar ne može biti novinar NIN-a!?” To je i više nego smjela prognoza, s obzirom da je od osnutka tjednika NIN, ta redakcija bila organizacijski i strukturno dio vječitog državnog glasila svih srpskih režima u posljednjih stotinu godina, a to je beogradska “Politika.” To je onaj list poznat po tome što su ratnohuškašku rubriku “Odjeci i reagiranja” u ime izmišljenih čitatelja pisali u ratničkoj maniri i po direktivi srbijanskih ministra Slobodana Miloševića sami uposleni novinari. Onda bi i sami davali, opet uz lažne odgovore izmišljenih ličnosti, odgovore na vlastite tekstove i komentare. I sad Gorislav Papić takvu novinarsku tradiciju proglašava vrhunskom i najboljom u koordinatama od Turske do Austrije. Tom miljeu pripada i NIN kao ogranak “Politikine” kuće sve do 2012. godine. I tamo je Papić novinarski potekao, te za bolje i istinske dosege novinarske profesije i ne može znati. On je umjesto NIN-a kao primjer srpske profesionalnosti u novinarstvu mogao navesti, recimo i beogradsku gradsku televiziju Studio B ili možda B92, čak i TV Politiku. I takva njegova tvrdnja o izmišljenoj profesionalnosti novinarskih amatera bila bi relaventna kao i njegova izjava o NIN-u kao novinarksom bastionu. Tamo se u kontakt programe političkih emisija na tri spomenute televizije uključuju naručeni pozivi uvijek istih gledatelja, stranačkih botova iz centrala političkih stranaka u Beogradu. Oni dogvorenim i unaprijed zanim pitanjima i voditeljima emisija i njihovim gostima u programu obesmišljavaju u potpunosti bilo kakvo značenje sadržaja takvog političkog magazina. To je cirkus od novinarstva, u kojem su nekad na TV Politici ratnih devedesetih kumovi Drašković i Šešelj u studiju namjerno izigravali vatreni verbalni okršaj, da bi po svršetku emisije, kad su se kamere ugasile, uz smijeh, šalu i sprdnju na račun naroda koji obojici vjeruje, hodnikom iz prostorija “Politike” svratili do obližnjeg restorana “Šumatovac” i tamo u miru dogovarali zajedničku političku taktiku koju im je osmislio njihov glavni strateg Milošević. Jednom je i 1992. iz Zagreba u Beograd došao i Milorad Pupovac i gostujući na NTV Studio B odgovarao na seriju pitanja koje su i on i voditelj i urednik znali prije početka programa. To su primjeri karikatura od novinarstva. I Papić bi morao znati da ga poslušnici svih srpskih vlastodržaca u NIN-u i Politici nisu slagali kao mladog početnika u novinarstvu sad davne 2002. godine samo o hijerarhiji odnosa novinara NIN-a i srpskih ministara koji su suprotno njegovom naivnom vjerovanju učiteljima o neovisnosti novinara te redakcije, zapravo desetljećima sami uređivali taj tjednik od prve do posljednje stranice. I nisu bili originalni ni u lažnoj komparaciji novinarskih kandidata iz NIN-a za pozicije ministra, jer su upravo obratno svi srpski ministri desetljećima bili novinari i urednci NIN-a, a formalni tek puki zapisničari kao daktilografi ili stenografi sa političkih sjednica. Originalna izreka koju su Srbi iz NIN-a pozajmili od Ruda Gullita glasi ovako:”Svaki talijanski nogometaš iz Serije A mogao bi igrati u Premijer ligi i za Chelsea koji ja treniram, ali skoro niti jedan engleski nogometaš iz Premijer lige ne bi mogao nastupati u Seriji A.” I to je Gullit rekao 1996. a sad su nakon 20 godina stvari puno drugačije u vrijednosti talijanske i engleske lige, te ni on danas tako što ne bi izjavio. Srbi iz NIN-a nisu svjesni Heraklitove antičke misli da sve teče i da se sve mijenja, te 20 godina ponavljaju novim i mladim novinarima kao nekad i Papiću tu izreku što su je ukrali od Gullita i sad je prodaju kao svoju originalnu misao. Ponikao u takvom ozračju Gorislav Papić u svojoj emisiji o Frani Cetiniću ponavlja staru srpsku podvalu o nepostojećem građanskom ratu na tlu Jugoslavije. Kad bi netko i povjerovao u tu nebulozu, mogao bi Papiću i njegovim učiteljima postaviti lako pitanje na koje bi teško dali odgovor. Ono bi glasilo ovako: Ako je građanski rat u SAD-u imao pobjednika, pravednu i nepravednu stranu, agresora i žrtvu i ako sve to vrijedi i za građanski rat u Španjolskoj, zašto onda Srbi niječu da je u izmišljenom građanskom ratu u Jugoslaviji bilo po njima bez pobjednika, bez žrtve i agresora i bez napadača i napadnutog? Srbi zaboravljaju da svi ljudi na svijetu znaju da su to glavne značajke svakog rata, pa zvali ga Srbi građanskim, seljačkim, etničkim, vjerskim, ideološkim ili kako god već u mašti smisle. Hrvatska je u tom ratu svoju slobodu platila najskupljom valutom na svijetu, krvlju svoga naroda, a to Papić i njegovi nvoinarski i politički mentori u Beogradu ne žele priznati i bilo kad reći svom srpskom narodu. Umjesto toga, oni stalno vrte priču kako je Srbija izgubila medijski rat u Bosni i Hrvatskoj jer nije imala dovoljno sredstava za lobiranje u svijetu. Srbi i poslije više od 20 godina misle da su izgubili medijski rat u samome ratu jer nisu novcem laž prodali kao istinu i tu okrivljuju svoje novinare. Još oni žive u carstvu samoobmana da je te laži bilo tko želio prihvatiti i besplatno, kamoli za novce. Postoje stvari koje se ne kupuju, a to Papića u školi novinarsko – političkog kursa ni slučajno nisu učili u Srbiji. I u ratu i u miru srpskim novinarstvom su paradirali na pozicijama glavnih ravnatelja programa redom srednjoškolci kao Aleksandar Tijanić, Veran Matić, Željko Mitrović, ili slobodni novinari gimanzijske razine obrazovanja Bogdan Tirnanić ili Vanja Bulić. U takvom stanju mladi novinari kao Gorislav Papić mogli su od Tijanića ili Tirnanića čuti i vidjeti kako se oni kao neuki ljudi služe prepisivanjem cijelih mudrih iskaza i metafora svjetski poznatih ličnosti. To su još davno tiskali Englezi u Londonu kao priručnik za sve nedovoljno pismene novinare, koji onda preposivanjem tuđih misli i djela sebe potpisuju kao autore. Od plagijatora Tijanića i Tirnanića kao srednjoškolskih prepisivača tuđih zapisa, nije Papić ni imao od koga naučiti nvonarsku profesiju. Jer, tu dvojicu falcifikatora i kradljivaca tuđih rečenica ili i litavih tekstva, Srbi danas i posthumno drže svojim bardovima novinarstva. Ludwig Feuerbach je davno rekao kako samo glup čovjek misli da je kao lukav i prevarant uspio intelektulano svladati poštenog i pametnog koji je nasjeo u jednom trenutku na njegov trik i podvalu. Nije kriv Papić što su ga tome učili, nego je kriv on i njegova generacija što se nikad nisu pobunili protiv takvih lažnih autoriteta, te su sad postali svjesno ili nesvjesno njihove kopije. Gorislav Papić je uspješno zavšio Fakultet i on je profesionalni novinar. Utoliko je iracionalnije što on i njegova generacija novinara u Srbiji ne izaberu jedan novi, iskreniji, pošteniji i ispravniji pristup od starijih naraštaja koji su ih naveli na stranputicu u razmišljanju. Kad bi Papić pokušao samostalno razmišljati u svome poslu bez utjecaja političkih čimbenika poput Vučića i njemu sličnih, onda bi i sam lako zaključio da bi se Jugoslavija prirodno raspala kao ekonomski nefunkcioalna država, sve i da nije bilo rata. Jer, u Jugoslaviji su ekonomski najrazvijenije republike Slovenija i Hrvatska u političkom smislu bile podređene volji ekonomski slabije razvijene Srbije. I prije ili kasnije, ta umjetna država bi propala sama od sebe, sve i da Srbi nisu silom oružja pokušali zadržati ekonomske i političke privilegije u bivšoj državi. Nešto slično, samo bez ratnih tenzija danas viđamo u Italiji i u Španjolskoj. Tko god nepristrano promatra stvari u tim državama vidi da Rim i Madrid žive ekonomski na račun Milana i Torina, odnosno Barcelone i Bilbaa. I zato je u Kataloniji i u Baskiji i etnički pokret emancipacije i odvajanja, pomiješan s ekonomskim faktorom. Samo Katalonija sa 7,5 milijuna ljudi u odnosu na 46 miljuna stanovnika Španjolske prihoduje državi na razini ukupnog BDP-a između 25% – 33%. I Madrid ih zato i koči da se odvoje, kao što ne da ni Basikiji iz gospodarskih razloga potencijalnog gubitka rudnog bogatstva. Slično je i s Lombardijom i Pijemontom, ali i cijelim sjeverom Italije, zaključno s pokrajinom Reggio Emilia i Bolognom nadomak Toscane i grada Firenze u srednjoj Italiji. I samo takvim komparativnim analizama sličnih primjera Gorislav Papić može postati boljim novinarom od loših učitelja koji su ga kao mladog početnika krivo podučavali. Da je njemu i ostalim mlađim novinarima u Srbiji bilo tko od starijih žurnalista znao reći da Hrvatska, kao i Slovenija, ali i Bosna i Hercegovina, djelomično i Crna Gora, nikad ni zemljopisno, ni povijesno, ni geopolitički nisu bili Balkan, ne bi u gotovo svakoj emisiji Papić papagajski ponavljao izmišljenu teoriju o uključivanju svih navedenih zemalja u takozvani Zapadni Balkan. Kao što znamo Balkan je samo jedan veliki planinski masiv u Bugarskoj, a najzapadnijom balkanskom državom smatra se Srbija, najviše zbog toga što je iako daleko izvan planinskog vijenca Balkan u Bugarskoj u Evropi uvijek zvana zapadnom balkanskom državom. razlog je povijesni jer je Srbija gotovo pola tisućljeća, sve do pojave Nemanjića bila pod vlašću Bugarske i zato je i zovu balkanskom državom u Evropi kao prastaru provinciju starog srednjevjekovnog carstva Bugarske. Srbi u negiranju povijesnih činjenica i u vremenskoj prognozi TV Dnevnika i u tirističkim prospektima i putnim kartama crtaju Balkan sve do Alpa. Trebali bi znati da Bugarska nije išla preko Drine jer se na toj rijeci graničila s Hrvatskom u srednjem vijeku. No, još i davno prije od cara Teodozija od daleke 395. godine na Drini je uspostvljena granica Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva i ta geopolitička podjela postoji sve do danas. Mogao bi o tome Papić priupitati i svoga političkog mentora Vučića, a ovaj svoga učitelja Šešelja. Jer, upravo je prošlog tjedna Šešelj američkom Newsweeku dao intervju u kome Nikolića, Vučića i Maju Gojković proziva Amerikancima kao svojim glavnim i najvjernijim saveznicma i suradnicima u svim srpskim osvajačkim ratnim pohodima. Taj isti Newsweek je u travnju 1991. u centru Beograda prodavao svoje originalno izdanje u Srbiji s budućom zacrtanom političkom granicom Istoka i Zapada duž povučenih linija kroz zemljivid Europe putanjom Drina – Odra – Laba ( Elba ). Ako Papić tad imao 11 godina mogao bi se raspitati preko svojih starijih uzora Šešelja i Vučića o toj istini. Na kraju, razumijem potpuno zašto Gorislav Papić čita naš HOP portal, jer ovdje ima što naučiti o onome o čemu mu u Srbiji uporno taje istinu. Samo, odabrao je kao čitatelj pogrešan pristup pogromaškog napada na moj tekst čiju sadržinu nije razumio na pravi način. Kao što se može zamijetiti iz Papićevog twittera on je veliki fan sporta i posebno KK Crvena zvezda i NK Spartak iz Moskve. U sportskom stilu rečeno rječnikom NIN-a da bi Gorislav Papić do kraja shvatio:”Svaki hrvatski novinar može biti novinar bilo kog srpskog pisanog ili elektroničkog medija. Ali, zato malo koji novinar iz Srbije može biti novinar hrvatskog medija.” I kad se sintagma prevede, to bi značilo da je novinarstvo u Hrvatskoj nešto kao njemačka Bundes liga naspram srpske Jelen super lige. I vjerujem da je Gorislav Papić shvatio smisao upućene poruke, osim ako kao navijač moskovskog Spartaka nije veći Rus od pravih Rusa, kao što i Rus Dmitrij Rogozin misli da je veći Srbin od pravih Srba.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
