Još jednom se potvrdilo i kroz ovu priču kako su za naše političare “mali Hrvati” dobili Domovinski rat, dok su na sceni bili medijske bajke o veličini nekih drugih ljudi, koje ćemo u ovom tekstu nazvati političkim poslušnicima i uhljebima, a mediji ih nazivaju velikim Hrvatima. U našim krugovima manje eksponirana Jelica Sarajlija je istinski heroj Domovinskog rata, zahvaljujući svojim inicijativama i logističkom radu oko branitelja zajedno sa svojom udrugom. Umjesto da bude i danas bitni svjedok teškog ratnog vremena, Jelica živi povučeno na zagrebačkom Gornjem gradu.
Kada uđete u Jeličin stan vrlo brzo shvatite da sve odiše ljubavlju i posebnom pedantnošću. Jeličin pogled posebno fascinira sugovornika, jer se u njenim očima vidi jedna posebna toplina. Iskrenost se osjeća u svakoj riječi umirovljene učiteljice, koja je s velikim oduševljenjem dočekala Hrvatsku državu.
Kada su najhrabriji sinovi ove zemlje odlučili obraniti građane od zločina JNA i ‘satelitskih četničkih odreda’, Jelica je odlučila pomoći logistički, nabavljajući robu, lijekove i hranu za naše vojnike na prvim crtama bojišnice. Branitelji su je dočekivali kao dobru vilu, njezini darovi i sama njena prisutnost i briga donosili su im rijetke sretne trenutke u ratu, a ona se uvijek trudila prvo pomoći vojnicima, jer časnike ionako netko zbrine. Često je naglašavala kako su joj vojnici najbitniji, a to je i razlog što vlast poziva i nagrađuje samo one poslušne. Jelice nema u državnim institucijama, a još manje u medijima. Vlast očito ne treba narod što se vidi iz slučaja Jelice Sarajlije, već svoje dvorjane, koji će se klanjati njihovim političkim vratolomijama.
Za svoj rad nije tražila priznanja, niti pozicije, koje ionako ne bi dobila zbog vrlo iskrenog stava. U MUP-u je odbila nagradu, a razlog je bilo njeno viđenje ponašanja prema braniteljima;
–Nisam mogla primiti priznanje ove države za moj doprinos braniteljima i Domovinskom ratu od MUP-a, kada sam vidjela, čula i osjetila čestu indolentnost, pa čak i nebrigu države prema braniteljima. Država je loše postupala prema braniteljima, 2000. godine istjerala je iz policije i MUP-a branitelje i to je razlog što nisam htjela priznanje. Hrvati moraju biti ponosni na svoju vojsku. To je jedna od najboljih vojski, a po čestitosti da ne govorim, znala sam im donijeti pregršt robe, odora, ali oni bi uzeli samo što im treba, pazili su uvijek da i ostali dobivaju prema potrebama.
Koliko ste često bili u kontaktu sa Marijom Slišković, danas vodećom humanitarkom?
Kada sam osnovala sa svojim prijateljicama udrugu, preko koje smo skupljali pomoć za našu gardu, a poslije Hrvatsku vojsku, pridružila se Marija Slišković. Udruga je zaživjela uz pomoć Ivana Vekića, koji je pomogao oko dokumentacije, odnosno da se ubrza proces. Stajala sam do njegova automobila dok se nije pojavio, jer mi se žurilo da što prije obavim formalnosti, naša je garda već naveliko ginula na bojišnici.
Slišković gotovo nikada nije dežurala u udruzi ili na štandu za prikupljanje pomoći, jer se izvlačila privatnim obavezama. Odlazak na linije fronte je svakako izbjegavala, zbog muža, kako je govorila; on se bojao za nju. U jednoj prilici je bila sa nama i otuđila je čipku iz ormara u jednoj kući u Selinama. Kuća je bila od jedne hrvatske obitelji. Tada mi je odgovorila da je “uzela od četnika” čipku, na što sam joj rekla neka vrati čipku… Upozorila sam je da nije smjela kopati po tuđem ormaru i prisvajati stvari, upravo da su i Miloševićeve i da se neće vratiti u Zagreb našim vozilom. Izišla je i kad se vratila – rekla mi je da je „ ono“ vratila, a poslije sam čula da mi je lagala.
Tražila sam da otiđe iz udruge. Osnovala je svoju udrugu koja se jedva mjesec dana održala. Zapravo je Marija Slišković preko udruga tražila neku državnu uhljebnicu. Čak se uspjela ugurati kod Vesne Škare Ožbolt u ured kao “poslovna tajnica”, a jedva je pismena. Bila sam učiteljica njenoj kćeri i znam koji su joj pismeni dometi. Unatoč tome u jednoj zbirnoj knjizi, gdje se ona nalazi kao autor, Marija se vodi kao voditeljica idejnog projekta, urednica, praktički sve. Ne vjerujem da je za sve to sposobna, ali nju je politika očito odredila kao svoj kadar. Zanimljivo je da niti jedna stvarna aktivistica nije htjela sa njom sudjelovati u knjizi i više njih su rekle da će ju tužiti ako ih i spomene u knjizi.
Marija Slišković je s velikom pompom otvarala privatne biznise (domove, centre… osnivala udruge) koje su u tišini prestajale raditi, a bilo je i sudskih procesa
Bila je ona i u kampanji predsjednika Mesića, a kada su SDP i Mesić umirovili generale i istjerali branitelje iz policije, tada je često bila prisutna i prenosila informacije Stjepanu Mesiću. Od Marijinih susjeda na moru sam čukla da ju Mesić i Bandić i danas posjećuju. Na Murteru je kupila oko 12.000 m2 zemlje i koliko znam za tako ogromno zemljište platila je smiješan porez.
U jednom slučaju kada je jedna naša članica iz udruge izgubila posao, Marija je stvarno ženi našla posao, ali je za tu priliku tražila da se 3.000 DM da se uplati na račun. Ta gospođa mi se požalila i ja sam išla provjeriti račun. Bio je to račun od muža Marije Slišković. Bila sam šokirana na koji način se ta žena koristi tuđom nesrećom.
Milan Bandić je Mariju Slišković proglasio ženom godine?
Ostala sam zgrožena. Iako sve o njoj znaju i Karamarko i Bandić, ona i dalje žari i pali. Jako sam razočarana našim političarima. Ako nitko od nas stvarnih osoba iz toga vremena ne želi kontakt sa njom, onda očito nešto ne štima, a kako vidimo našim političarima sve štima. Koliko znam, njeno pravo ime je Esma Golubić.
Ipak ona je sve uspjela obrlatiti, pa sada visoko kotira i brine o silovanim ženama. Prije toga pokušala je i sa znanstvenikom Pavunom dogovoriti otkrivanje posebnih talenata, ali je Pavuna brzo shvatio s kim ima posla.
Slišković je htjela nekakav “karambolirani tenk” staviti na Trg Bana Jelačića i tako skupljati novac za gardu?
Točno. Prvo sam mislila da je malo otkačena, ali s vremenom sam shvatila njenu megalomaniju. To bi bila prvorazredna glupost, jer bi netko mogao shvatiti da smo izveli tenkove protiv naroda, a oni drugi bi pomislili da i nismo baš pri zdravoj pameti… naravno da sam odbila takvu inicijativu, koja je treba doći do generala Lucića.
Koji trenutak se vama usjekao u sjećanje sa ratišta?
Mislim da je bilo oko Novske. Jako je kišilo, a naši vojnici nisu imali adekvatnu opremu. Bili su mokri do kože. Užasan prizor, onako mladi, ponosni, a opet neadekvatnog izgleda. Prolazila sam kraj jednog, kojem se kapa raspadala na mokroj glavi. Dala sam mu novu kapu, ali on je odbio, jer su drugi još lošije bili obučeni. Još prije nego što sam im podijelila svu robu u stožeru, jednu kapu sam spremila u džep, nadajući se da ću na povratku naići na onog promočenog vojnika s raspadnutom kapom. I zaista, još uvijek je stajao na istom mjestu. Dala sam mu tu kapu i rekla da su svi dobili opremu i kako je ova kapa ostala viška. Bio je presretan. Taj trenutak je trebalo doživjeti. Bili su sretni i Tigrovi kada bi dobili majice tigrova od naše udruge, ali uvijek sam to nosila vojsci, zapovjednici se ionako snađu…
Danas Jelica mirno živi, još uvijek živahnih pokreta i uvijek sa toplinom u očima. Bori se i dalje za svoju zemlju kroz razne kontakte. “Željela sam vam još neke stvari pokazati, ali upravo je njih odnio dr. Ante Nazor – kaže Jelica. Ona naime još uvijek dobro pamti važne detalje i priče iza kojih uvijek stoji debela arhiva.
HOP portal
