Uz oficijelne jedinice “srpskih oružanih snaga” koje su i same paravojne, postojale su i one koje su i te paravojne oružane snage nazivale paravojnima, dakle duplo paravojne. Prevedeno na ulični jezik; i pljačkaši i ilegalci su imali svoje pljačkaše i ilegalce. Jedni od takvih su bile i takozvane “Žute ose” koje su djelovale na području srpske republike u BiH s propusnošću prema ratištima u Hrvatskoj. Jedno je svima bilo zajedničko, a to je da je ratni plijen, a naročito vozila, najčešće završavao u Srbiji, matici svih paravojnih i četničkih jedinica koje su ratovale, pljačkale, palile i ubijale po Hrvatskoj, jednako kao i po Bosni i Hercegovini. Da se ne radi o toliko mrtvih, izbjeglih i opljačkanih Hrvata i Bošnjaka, čitati ove dokumente bi bilo tragikomično, već i zbog toga jer su sve te “republike srpske” i njihova takozvana “ministarstva unutarnjih poslova” nikla na tuđoj zemlji i u tuđim državama, silom i bez ikakve pravne i stvarne osnove. Iz izjava u ovim dokumentima se može vidjeti da je ukradena roba iz Zvornika završavala također u Srbiji.
Predrag Kujundžić samo je jedan od takvih kriminalnih pojedinaca koji su kao gljive nakon kiše bujali i množili se na otetom terenu, na područjima koja su oteta pomoću velikosrpske agresije za vrijeme rata. Kujundžić i njemu slični su popljačkali sve civile i matično stanovništvo potjeravši ga s vlastitih ognjišta. Većina pokradenog je završila u Beogradu i Srbiji, a nemali dio plijena je prema svjedočenjima pljačkaša samih, završio u rukama para-pljačkaša. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i BiH je po svemu sudeći imala jedan značajan ekonomski motiv osim onog genocidnog – sveopću pljačku svih protjeranih nesrba, kako Hrvata, tako i Bošnjaka muslimana.
Pripremila: Ingrid Runtić
HOP portal