Intervju s Pašk Kačinarijem koji je otvorio pitanje bankarskog kriminala na teritoriju bivše Jugoslavije.
Novinar Orsat Juraj Spajić
Kako bi ste opisali privatizaciju na kraju prošlog stoljeća?
Privatizacije nije bilo, nego se radilo o pljački sveukupne društvene imovine koja je stvarana od 1945. do 1990. godine. Ta pljačka je sprovedena putem banaka i tehnomenedžera koji su pripremali teren pljačke i stvarali akumulaciju kapitala izvan Jugoslavije. Tehnomenedžeri društvenih poduzeća su stupili na scenu liberalizacijom jugoslavenskog društva, partije i države, i to sredinom 60.-ih godina prošlog stoljeća. Njihov primarni interes je privatni. Bankari su s druge strane početkom 70.-ih osnovali Juforex grupu ( osnivači su Beogradska banka, Zagrebačka banka, Jugobanka, Ljubljanska banka, Stopanska banka, Vojvođanska banka, Udružene banke Hrvatske), a ta je grupa osnovala niz inozemnih banaka kćeri čija će uloga biti izvlačenje novaca iz Jugoslavije. Time je postavljen temelj za privatizacijsku pljačku početkom 90.-ih. Metode za skretanje pozornosti s pljačke su te dvije skupine naučile od političkih struktura – od svake se pljačke skretala pozornost nekim drugim događajem. U zaleđu Hrvatskog proljeća ’71. i uhićenja bugojanske skupine ’72. (http://www.vecernji.hr/svijet/bugojanska-skupina-tajno-skrivan-do-1978-i-ubijen-865898) odvijala se dotada najveća pljačka, kada je ukradeno 155. miljardi dinara, u tadašnjoj protuvrijednosti od 43 miljardi maraka (http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/yu-dinar-1966-1991.php). Pljačkaši su bili 186 direktora društvenih poduzeća koji su na kraju diljem svijeta zatražili politički azil (http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:363713-Direktori-traze-azil).
Tko su bili glavni akteri u njoj?
Glavni akteri su bili bankari i direktori velikih društvenih poduzeća koje će se privatizirati. Primjerice, Zagrebačka banka je uskladbom sa zakonom donesenim 17.02.1989. (Službeni list SFRJ 10/1989), u dioničku knjigu upisala 1287 poduzeća i SIZ-ova, tj. sva društvena poduzeća koja su pristala na transformaciju banke u dioničarsko društvo. Ukupni kapital tih poduzeća je iznosio 863 miljuna markovićevih dinara i taj je kapital Zagrebačka banka prijavila pri upisu na trgovački sud (27.12.1989.). Međutim, u tom trenutku nije prijavila osnovna i obrtna sredstva, tj. sve nekretnine i pokretnine koje je stjecala od 1914. godine kada je osnovana i koje je prikazala u bilanci za 1989. godinu, usvojene nakon upisa dioničkog društva na trgovačkom sudu. Tih 952 miljuna dinara je banka bila dužna naknadno prijaviti trgovačkom sudu i za isti iznos izdati 952 000 dionica te podijeliti njenim temeljnim osnivačima, a to su Grad Zagreb (Slobodni i kraljevski grad je osnovao preteču banke, tj. Gradsku štedionicu 1914. godine), Republika Hrvatska (od 1945.), Jugobanka (od 1977.) kao i djelatnicima na osnovi minulog rada (od 1945.). To je zametak svih narednih kriminalnih radnji koje nastaju u pretvorbi i privatizaciji. S druge strane, direktori društvenih poduzeća za kupnju tih istih poduzeća kojima su bili na čelu su dobivali kredit od banke. Jedini uvjet za dobivanje kapitala je bio zalaganje dionica banke u vlasništvu tog istog poduzeća, na što su pravo odluke jedino imali direktori, tj. interesenti za kupnju. Na taj je način stvoren zanimljivi spreg banaka i direktora novoprivatiziranih poduzeća, gdje potonji kao vlasnici i dionica banke nisu postavljali pitanje neprijavljenih osnovnih i obrtnih sredstava. Državna revizija je ustanovila da je preko 1600 poduzeća nezakonito privatizirano. (http://www.revizija.hr/hr/izvjesca/revizije-pretvorbe-i-privatizacije)
Za primjer kako trgovačkom sudu Zagrebačka banka nije prijavila sve nekretnine vidi: http://www.zabaraba.com/htm/s1374-01.html
Tko je najviše profitirao?
Kao što su tijekom povijesti stvarana razna pokrića za pljačku, kako sam ranije naveo, tako je i za pljačku nadolazeće privatizacije bilo potrebno pokriće – rat. Nakon 16. sjednice Juforex grupe 17.05.1991. kreće rat u Sloveniji (http://www.kacinari.org/zabaraba-kako-je-opljackana-hrvatska/). Ta pljačka nije bila samo hrvatska pojava, već nadnacionalna, tj. jugoslavenska. Slovenija u svibnju 1991. godine uvodi tolar pri čemu se ne razdužuje u jugoslavenskoj narodnoj banci, već se odbačenim jugoslavenskim dinarima kupuje njemačke marke u Hrvatskoj koja je bila u jeku turističke sezone. To u Hrvatskoj uzrokuje inflaciju od 100 do 200%. Kasnije iste godine Hrvatska uvodi HRD (23.12.1991. do 01.01.1992.), ali ne putem Hrvatske Narodne banke nego Zagrebačke banke. Pritom se isto nije razdužila s jugo dinarom te smatram da će taj ceh tek doći na naplatu jer još uvijek bankarsko bratstvo i jedinstvo određuje politiku.
Gdje su danas vršitelji privatizacije?
Šeću se među nama i po svijetu te određuju tko će biti na vlasti, tko će biti državni odvjetnik, sudac itd. Postali su nacionalne moralne vertikale.
Postoji li mogućnost da se privatizacija poništi i akteri privedu sudu?
Postoji. Da bi se to provelo mora državno odvjetništvo funkcionirati, mora raditi svoj posao. Treba da državni odvjetnik bude izabran na drugačiji način, a ne kao sada. Sada državnog odvjetnika bira Sabor dvotrećinskom većinom, a on nakon svog imenovanja imenuje 22 općinska i 15 županijskih državnih odvjetnika te ravnatelja USKOK-a. Moj je prijedlog da se državni odvjetnik, 22 općinska i 15 županijskih odvjetnika svi biraju na izborima, istodobno kad i Predsjednik Republike, na trajanje od 5 godina. Tako bi građani direktno birali vlastitog odvjetnika, koji bi svojim radom bio njima odgovoran. Mogao bi obnašati dva uzastopna mandata, nakon čega ne bi mogao ostati raditi u odvjetništvu, već bi se mogao kandidirati na višu funkciju.
Vama “najzanimljivija” privatizacija?
Meni osobno najzanimljivija je privatizacija Jugoslavije, a ona je započela 1975. osnivanjem banaka kćeri u inozemstvu AG Wien, Yugoslav Limited London, Yugoslav Paribas Paris i Lusaka. Njih je osnovala Juforex grupa. Banke kćeri su jugoslavenske dinare prodavale za devize u inozemstvu, i potom te devize putem većih banaka usmjeravale u MMF. Potom je taj isti novac, oni isti jugoslavenski dinari a sada devize, korišten za kreditiranje Jugoslavije. Na taj je način iz Jugoslavije crpljen novac (počevši od 1981.), pa se pribjeglo njegovom tiskanju, što je posljedično dovelo do inflacije. Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka=7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na 1 njemačka marka za 18 dinara. Do dana 15.12.1989. inflacija je toliko narasla da se za 1 njemačku marku trebalo dati 70 000 dinara (na crno). Sve navedeno su bile pripreme za događaje koji će se dogoditi devedesetih godina. I onda je za pokriće pljačke pokrenut rat. Da Jugoslavija nije bila ništa dužna dokazuje činjenica da nijedna banka nije blokirala njezinu imovinu prilikom njenog raspada. U tu je imovinu spadalo i 58 tona zlata, koje su podijeljenje Sporazumom o sukcesiji 2001. godine. Hrvatskoj je pripalo 15 tona zlata, i opet nitko nije blokirao to zlato, što potvrđuje tvrdnju da je hrvatski vanjski dug fiktivan, a ista skupina nas i dalje kamatari. Dapače, to je zlato Hrvatska ubrzo bez problema prodala, iako nepovoljno. Ako me pitate da li je to samo hrvatski slučaj – ne, po istoj recepturi su opljačkani sve republike Jugoslavije. Zadnja zajednička pljačka naroda od strane jugoslaveniskih banaka je proglašavanje devizne štednje starom deviznom štednjom 27.04.1991. na cjelokupnom teritoriju Jugoslavije. (http://www.seebiz.eu/lukovic-i-zaba-na-tajne-racune-prebacili-21-milijardu-maraka-stare-devizne-stednje/ar-34302/). Još bi istaknuo jednu zanimljivost. AG Wien, banka kćer Zagrebačke banke, je postala vlasnica matične banke te ima skrbnički račun u Zagrebačkoj banci. (http://zse.hr/?id=10006&dionica=ZABA-R-A)
Kolika je šteta učinjena pri privatizaciji?
Šteta je materijalna i ljudska. Materijalna je izmjerljiva u stotinama miljardi eura, a ljudska u ratnim stradanjima na svim zaraćenim stranama. Ta šteta je kontuinuirana, ona traje i dalje.