Početkom 2014. godine svijet je bio zaprepašten događajima koji su kulminirali ruskom aneksijom Krima, ukrajinskog poluotoka na Crnom moru.
Moskva je tvrdila da su pomenuti događaji bili izvan njene kontrole.
Dana 13. 3, samo osam dana prije aneksije, ruski predsjednik Vladimir Putin je na sastanku u Moskvi izjavio da “Rusija ne može ignorirati situaciju u Ukrajini i na Krimu”.
“Želio bih naglasiti da ova kriza nije naših ruku djelo. Međutim, uvučeni smo u nju na jedan ili drugi način”, rekao je Putin. Nekoliko dana ranije, 4.3., Putin je rekao novinarima da se aneksija Krima “ne razmatra”.
Međutim, godinu dana kasnije, najnovije informacije koje dolaze od samog Putina opovrgavaju navedene izjave i druge ključne aspekte aneksije.
“Kada smo se rastajali, rekao sam svojim kolegama da smo prisiljeni započeti kampanju ponovnog pripajanja Krima Rusiji”, izjavio je samopouzdani Putin u ovom promotivnom videu.
Pod “započeti kampanju” Putin je želio naglasiti da nije bilo prethodnih priprema na ovaj čin. Međutim, novi dokazi upućuju na to da je aneksija već bila pomno isplanirana i da je Putin ovim riječima samo želio pokrenuti čitav proces implementacije svojih planova.
“Kremljin ima nekoliko planova za svaki problem koji se godinama ne moraju implementirati. Ali, kada se pojavi neki okidač, Putin sprovede neki od tih planova. Stoga je aneksija Krima možda dugo pripremana, ali odluka o tome da se implementira je donesena vrlo naglo”, rekao je u ožujku 2014. za Moscow Times Andrei Soldatov, ruski analitičar.
Medalje koje je ruska vojska dodijelila svom osoblju, za koje je Putin na početku tvrdio da nisu sudjelovali u aneksiji Krima, pokazuju da je čitava operacija počela 20.2. 2014. Putinov savjetnik Vladimir Surkov je bio na Krimu sedmicu dana prije toga, a prve proruske demonstracije na Krimu su počele 21. veljače.
Oživljavanje ruskog carstva
Osim gore navedenog dokumentarca, liberalni ruski list Novaja Gazeta je objavio strategiju za Ukrajinu koju je navodno izradio ruski oligarh Konstantin Malofejev i predstavio je Kremlju u veljači 2014. prije nego što je Viktor Janukovič pobjegao iz Kijeva. Novaja Gazeta jamči autentičnost ovog dokumenta, iako Malofjev opovgrava bilo kakvu umiješanost i prijeti tužbom.
Ruski istraživač Aleksandar Sitin je u sječnu objavio dokument o radu Ruskog instituta za strateška istraživanja (RISI), važne institucije koja osmišlja strategije za Kremlj.
Sitin tvrdi da je RISI još od 2009. godine vrlo zainteresiran za obnovu Ruskog carstva i jačanje uloge Ruske pravoslavne crkve. On navodi da se Malofejev u 11 mjesecu 2013. godine udružio sa ostalim oligarsima i apelirao na Putina da usvoji ustavni amandman o statusu pravoslavlja.
Vodstvo RISI-ja ne priznaje neovisnost bivših sovjetskih država i tvrdi da njihov suverenitet “ne zaslužuje pažnju”.
“Velika većina Ukrajinaca se sjeća naše zajedničke povijesti i Velikog domovinskog rata i sanjaju o preporodu zajedničke imperije”, piše u RISI-jevom izvještaju, kako navodi Sitin. Sitin dodaje da RISI vjeruje da zapadne sigurnosne službe potkopavaju ruske interese na Krimu i da je, stoga, neophodno pripojiti Krim Rusiji.
Navodni strateški dokument čiji je autor Malofejev, također, ukazuje na to da je Rusija planirala nastaviti ispunjavati svoje ekonomske i geopolitičke ciljeve u Ukrajini.
Navedeni dokument zagovara pripajanje Krima i istočnih dijelova Ukrajine Rusiji, te tvrdi da bi bilo “izuzetno štetno za rusku ekonomiju” ukoliko Rusija izgubi kontrolu nad prometnom mrežom prirodnog plina u Ukrajini.
“Učešće Rusije u vjerovatnom raspadu ukrajinske države ne samo da će dati Kremlju novi poticaj za njihov projekat integracije, već će omogućiti našoj državi da zadrži kontrolu nad prometnom mrežom prirodnog gasa u Ukrajini”, stoji u ovom dokumentu. “Osim toga, to će istovremeno izmijeniti geopolitičku mapu centralne i srednje Europe i vratiti Rusiji njenu vodeću poziciju u regionu”, navodi se u dokumentu.
Poticanje napetosti
Navedeni dokument ističe i potrebu za održavanjem integriteta ruskog vojno-industrijskog kompleksa, čiji dijelovi se nalaze u istočnoj Ukrajini i to sve s ciljem “brzog naoružavanja”. Također se navodi da je nužno smanjiti ovisnost Rusije o radnoj snazi koja dolazi iz Azije koju je potrebno zamijeniti Slavenima iz Ukrajine.
Autori dokumenta ne govore o potrebi zaštite etničkih Rusa kao motivu agresije na Ukrajinu. Oni se, umjesto toga, zalažu za podsticanje napetosti i stvaranje proruskih skupina koje će započeti nemire žaleći se na progon. Te skupine bi trebale organizirati referendume koji bi čitavom ovom procesu dali“politički legitimitet i moralno opravdanje”, stoji u dokumentu.
Politički analitičar Andrej Piontkovsky kaže da je Putinova odluka da pripoji Krim Rusiji bila dio veće strategije koja predstavlja odgovor Rusije na političku krizu u Ukrajini.
“Putinov cilj je bilo blokirati europski vektor ukrajinskog razvoja”, rekao je Piontkovsky 10. marta za Glas Amerike.
“On je mislio da je postigao svoj cilj nasilnim ponašanjem i podmićivanjem Janukoviča u novembru 2013. godine. Ali, sve se promijenilo sa revolucijom na Maidanu koja je kulminirala događajima od 20. do 23. veljače. Tada je shvatio da je neophodno uništiti ukrajinsku državu. To znači da aneksija Krima nije bila krajnji cilj već najučinkovitiji način da se oslabi i na kraju uništi ukrajinska država”, zaključuje Piontkovsky.
Putin je zapravo učio od Slobodana Miloševića, Velika Rusija i Velika Srbija su sličan projekt, iste vjere
Milošević je nastojao na haškom sudu da svjedoci potvrde njegove teze o ugroženosti Srba u Vukovaru prije napada, nabrajajući navodne sabirne centre i mjesta likvidacija Srba. Na tvrdnju optuženog da su srpska djece ubijana u atomskom skloništu u Vukovaru, C-1071 je rekla da su poginula od granate.
Uz uspinjanje Slobodana Miloševića na politički vrh SR Srbije i njegovo okretanje prema nacionalizmu, u Hrvatskoj se pomalo čuju glasovi o ” ugroženosti Srba “. Te izjave bivaju sve češće kako se bližila 1990., da bi tada eskalirale u daleko dramatičniju scenu. Uz podršku Srbije i Miloševića, te JNA, Srbi izdvajaju dijelove Hrvatske i formiraju prvo, zajednicu srpskih općina pod nazivom ” SAO Krajina “, a kasnije, preimenuju te izdvojene dijelove u ” Republika Srpska Krajina “. Povlačenje takvih odluka, dovesti će Srbe u mat poziciju.
Područja pod kontrolom Srba i JNA tijekom Domovinskog rata
Jedan od glavnih argumenata srpskih političara u Hrvatskoj, a koji su usvojili i svi ostali pripadnici srpske manjine, je taj da je Hrvatska, donošenjem Božićnog ustava, odnosno Ustava Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., naprasno ukinula ”konstitutivnost ” Srba u Hrvatskoj. Iako je rijetko tko od srpskog građanstva Hrvatske u stvarnosti i pročitao oba ustava, svi su jednoglasno prihvatili tu tvrdnju. Međutim, u realnosti, ta tvrdnja nema opravdanja.
Tako Ustav SR Hrvatske iz 1974. u jednom svom dijelu kaže:” …SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive…”
Ustav Republike Hrvatske iz 1990, kaže:…Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih… “
Osim odabira riječi apsolutno se ništa nije promjenilo. I u jednom i u drugom ustavu Hrvatska je država hrvatskog naroda i država naroda koji u njoj žive.
U Ustavu SRH jasno stoji – država hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj. Znači Srba u Hrvatskoj, a ne država srpskog naroda, kako to Srbi odjednom počinju tumačiti 1990.g.
Druga tvrdnja koja se ukorijenila među Srbima u Hrvatskoj je i povlačenje paralele između Hrvatske 1990. i NDH 1941. Odjednom su počeli govori o pokoljima miliona Srba od Ustaša !”, u Jasenovcu i drugim mjestima na kojima je režim Ante Pavelića pogubio tisuće ljudi, mahom Židova i Srba.
Tu se utemeljenje tražilo u korištenju crveno – bijelih šahovskih polja kao jednog od državnih obilježja Hrvatske od 1990., iako su ta ista šahovska polja korištena, u Hrvatskoj i od strane Hrvata, kroz stoljeća prije. Međutim, Srbi ih povezuju sa šahovnicom režima Ante Pavelića i NDH. Kako su Srbi počeli isticati zastave Srbije u svojim javnim istupima, tako su, opozitno i Hrvati počeli isticati ustaška obilježja. Jedan oblik nacionalizma se počeo ozbiljno sudarati s drugim, ali s dvije bitne suprotnosti:
- Srpski nacionalizam se počeo isticati na prostorima Hrvatske, gdje Srbi sudjeluju 1991., sa 12,2 % u ukupnoj populaciji.
- Srbi u Hrvatskoj nastupaju uz apsolutnu potporu Srbije i Miloševića te JNA kao oružane sile svih republika danas bivše federacije.
Znakovit, u cijeloj politici pobune, je i dokument Izvršnog vijeća Srpske Autonomne Oblasti Krajine, od 1. travnja 1991., koji prenosimo u cjelosti:
Na osnovu prethodno donesene Odluke o odcjepljenju Srpske Autonomne Oblasti Krajine od Republike Hrvatske, Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine na sjedinici održanoj 01. aprila 1991. godine donosi:
ODLUKU
o prisajedinjenju Srpske Autonomne Oblasti Krajina Republici Srbiji
Član 1.
Srpska Autonomna Oblast Krajina prisajedinjuje se Republici Srbiji.
Član 2.
Stupanjem na snagu ove Odluke teritorija Srpske Autonomne Oblasti Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije.
Shodno prethodnom stavu ovoga člana na teritoriji Srpske Autonomne Oblasti Krajina od donošenja ove Odluke važi Ustav Republike Srbije i primjenjuju se zakoni Republike Srbije kao i ustavno pravni sistem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajine kao i ostali pravni propisi koji važe na njenoj teritoriji uskladit će se na osnovu ove Odluke sa Ustavom Republike Srbije u roku od 30 dana od dana donošenja Odluke.
Član 4.
Teritoriju Srpske Autonomne Oblasti Krajine koja ovom Odlukom ulazi u sastav jedinstvene državne teritorije Republike Srbije čine opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Pakrac.
U sastav ove teritorije ulaze i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.
Član 5.
Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.
IZVRŠNO VIJEĆE SRPSKE AUTONOMNE OBLASTI KRAJINA
Broj:32/91-1
U Korenici, 01.04.1991.
PREDSJEDNIK IZVRŠNOG VIJEĆA
SRPSKE AUTONOMNE OBLASTI KRAJINA
dr. Milan Babić
Ova Odluka je samo jedan u nizu dokaza koji potvrđuju tezu da je cijeli proces pobune u biti imao za cilj izdvajanje dijela teritorija Republike Hrvatske i pripajanje tog izdvojenog dijela Srbiji.
Na ovu Odluku komentar je dao i sam Radovan Karadžić:
” Milan laže. On nikoga ne sluša. On vuče poteze koji upropaštavaju njega i dovode Srbiju u težak položaj. On nije smio da pravi referendum o pripajanju Srbiji, nego referendum o ostajanju u Jugoslaviji. I to mu je rečeno. I ja i Milošević, i ovaj i Rašković. On ne sluša, on misli da je veliki genije i samo šiba u svom pravcu.”
Iz izjave Karadžića se vidi da pravi utjecaj na sve odluke koje su donijeli Srbi u Hrvatskoj ima Milošević, odnosno Srbija, Karadžić, i Rašković, jedan od gorljivih govornika 1990. i 1991., čija jedna od izjava je i u mjestu Voćin, 1991.:
Govore da pravite ovde novi Knin. Pa neka vam je onda sa srećom ! “
Danas se svi sjećamo krvavog ” stvaranja novog Knina ” u Voćinu i okolnim mjestima 13. prosinca 1991., kada je u ime srpskih ciljeva pobijeno nekoliko desetaka civila, među njima i nekoliko Srba koji se izgleda nisu slagali s lokalnom politikom zločina.
Izazivanje rata
U svrhu ispunjenja krajnjeg plana ujedinjenja svih prostora na kojima žive Srbi, nebitno u kojoj zastupljenosti, sa maticom Srbijom, u Hrvatskoj započinje tzv. ” Balvan revolucija “. Srbi, s vodstvom okupljenim oko Mile Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića i Jovana Raškovića, blokiraju glavne prometne komunikacije prema općinama unutar sastava SAO Krajina, rušenjem stabala i postavljanjem drugih oblika blokada, a na blokade postavljaju naoružane straže lokalnog stanovništva.
Time, doslovno presjecaju glavnu prometnicu od sjevera prema jugu Hrvatske u jeku turističke sezone i time paraliziraju potpuno funkcioniranje državnih tijela, pokušavajući oslabiti gospodarstvo Hrvatske udarom na turizam kao jednu od glavnih gospodarskih grana. U tome su imali podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA.
U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka.
Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.
Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi.
Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:
- vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
- ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.
Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u »sigurna« područja Hrvatske i BiH.
Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je Madžarska), Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu (“Tigrovi”), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva).
Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe, ali i zauzimanjem položaja između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga.
No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području učvrste svoju vlasti i odatle protjeruju većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva.
Potkraj ljeta 1991. JNA se uključila u izravne napadaje na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim.
DANAŠNJI PROBLEM HRVATSKE JE OKRETANJE GLAVE OD ANEKSIJE KRIMA, PODRŠKA RUSIJI, IAKO JE SAO KRAJINA NAŠ KRIM. NAŠI ‘DESNIČARI’ POTEKLI IZ JNA KADRA ZAGOVARAJU RUSKU POLITIKU I TIME SVE VIŠE OTVARAJU VRATA VELIKOJ SRBIJI.
http://hop-portal.com/2016/03/domazet-pozvao-na-bojkot-nato-a-i-priklanjanje-rusiji/
HOP
