Tri jučerašnje političke poruke s političke pozornice Srbije mogu stati u jednu sliku povezane cjeline neprekinutog lanca srpskog velikodržavlja. Najprije je Aleksandra Joksimović, ravnateljica Centra za vanjsku politiku u Beogradu još jednom javno potvrdila kako je bila i ostala vjernom glasnogovornicom svih srbijanskih režima. Ta gospođa, što je svojedobno bila rangirana kao visoki stranački kadar Đinđićeve Demokratske stranke, dolaskom na vlast srbijanskih fašističkih radikala pod novim imenom naprednjačkih nacista, od 2012. stavila se na raspolaganje Vučiću i Nikoliću. S obzirom na njezino dkazano kameleonstvo u političkoj karijeri, nitko upućen ne uzima za ozbiljno njene samouvjerene poruke, kako narodu u Srbiji, tako i u susjednoj Hrvatskoj i cijelom svijetu, da “Hrvatska nema moć zaustaviti Srbiju na putu u EU:” Kad Aleksandra Joksimović, žena koja je u životu najdulje obnašala dužnost šefa odsjeka glasovira u Srednjoj muzičkoj školi dr. Vojislav Vučković u Beogradu ( od 1986. do 2000. godine ) daje takva politička predviđanja, onda se Srbi istinski trebaju upitati je li moguće da ni tijekom vladavine demokrata i sada recikliranih naprednjačkih radikala,nisu uspjeli pronaći kompetentniju osobu za raspravu o temi iz domene Međunarodnog prava. Doduše, u svome životopisu Aleksandra Joksimović ističe ponosno kako je vani magistrirala i poslije i doktorirala i pravne studije, samo propušta navesti gdje je, kada i kako završila osnovne pravne studije? Nije to ništa novo i ništa neobično u Srbiji. I aktualni ministar prosvjete Srđan Verbić je studirao i završio prirodne znanosti, a doktorirao je taj fizičar po zvanju, na Filozofskom fakultetu. U svjetlu toga primjer Aleksandre Joksimović nije nikakav slučaj bez presedana u Srbiji. Dakako, ona može slobodno i neograničeno izvaljivati notorne laži do besvijesti. To ju ne košta ništa, a Srbima podiže nacionalni adrenalin da su bitniji nego što u stvarnosti jesu. Odlično zna i sluškinja Vučićeva režima da Hrvatska i može i mora pritiskati Srbiju što jače dok se jednom ne uljudi i za početak ne ispuni tri glavna uvjeta za otvaranje poglavlja 23 u pregovorima s EU. Odlično je poznato Aleksandri Joksimović da je sudbina Srbije u rukama Hrvatske, a što Srbija bude više prkosila, to je na Hrvatskoj da u svakoj slijedećoj rundi pregovora Srbije s EU, doda barem još po jedan novi uvjet. Ionako ima razloga za to napretek, a ova tri prezentirana tek su minimum minimuma. I jasno je i profesorici glasovira iz Beograda da su Srbi zasvirali malo preuranjeno svoj turski marš, samo strah rastjeruju praznom galamom kojom plaše još jedino vrane na grani. I kad Srbija shvati da se mora ponašati po europskim, a ne po ruskim i turskim standardima u pristupnim pregovorima s EU, onda će joj se samo kazati da i tako ne ispunjava ni prvi, a najmanje posljednji kriterij za ulazak u EU pod rednim brojem 35 i usko vezan za priznavanje neovisnosti Kosova. Srpsko društvo u cjelini nije spremno prihvatiti načela i pravila ponašanja Europske unije, što se prožima kroz svih 35 poglavlja pregovora. Neovisno o hrvatskom vetu u poglavlju 23, Srbija bi se s tom spoznajom suočila prije ili kasnije tijekom nastavka pregovora po svim ostalim poglavljima, s tim što su poglavlja 23 i 24 neposredno vezana za demokraciju, ljudska prava i slobode i status etničkih i vjerskih zajednica u Srbiji. Ali, u zemlji koja je rangirana kao treća u Evropi i sedma u svijetu po svjetskom indeksu siromaštva, sve to je jedna velika nepoznanica. Teško to može razumjeti i pijanistica u svijetu visoke politike Aleksandra Joksimović, žena koju je 1997. godine Zoran Đinđić brutalno ponizio i najurio bez razloga s mjesta glasnogovornice stranke, zadužene tad i poslom generalne tajnice DS-a za članstvo stranke u inozemstvu. Na njeno mjesto u stranku je pokojni Đinđić doveo najprije tadašnjeg studenta povijesti, a danas glavnog propagatora četničkog revizionizma povijesti Čedomira Antića. I kad se i taj čovjek kojem je logoped bio potrebniji kao osobi s govornom manom nego stranački mikrofon, odstupio, na scenu je stupio Antićev suborac iz studentskih antimiloševićevskih prosvjeda iz 1996. i 1997. Čedomir Jovanović. Za rasute i raštrkane misli tog nesvršenog studenta dramaturgije Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, Srbima nikad nije trebao simultani prevoditelj kao u slučaju njegovoga imenjaka, mucavog govornika, nalik Demostenu iz bureta Antiću. Kako god bilo, svi oni su po ustaljenoj srbijanskoj političkoj praksi, uvijek glumili mangupe pred ispitnom komisijom. Sad im je Hrvatska pred EU u sklopu poglavlja 23 dala tri pitanja, a Srbi izvode bijesne gliste i burgijaju i glumataju kao pokojni glumac Danilo Lazović u sceni srbijanske TV komedije “Laf u srcu.” Izvuče on tako tri ispitna pitanja, od kojih jedno uopće ne zna, drugo pomalo prepoznaje, a samo jedno je siguran da zna. I želi odgovarati po svom, te profesoru sugerira da najprije odgovori na treće pitanje koje jedino i zna, onda na drugo o kojem zna tek ponešto, a treće bi ako može zamijenio. E, tako je to u srbijanskoj filmskoj komediji iz 1977. godine. Srbijanci se u svijetu ozbiljne politike i nakon gotovo četiri desetljeća od snimanja te komedije ponašaju kao da bližem i daljem okružju nisu priredili nevjerojatnu seriju tragedija i sve to začinjavaju uz refren jednog svoga pop hita potkraj osamdesetih koji glasi “Zaustavite, Zemlju, silazim…” Neće planet stati radi Srba, premda oni tako ponekad maštaju.
Prljavu maštu i pokvarene strasti ima i stanoviti Ivan Karl, filmski TV kritičar i nekada urednik filmskog programa RTS-a u vrijeme šefovanja pokojnog ravnatelja srbijanskog javnog servisa Aleksandra Tijanića. Dok je Ivan Karl šest godina od 2007. do 2103. godine bio urednik filmskog programa RTS-a isključivo su u odabranom repertoaru sedme umjetnosti dominirali filmovi i serije prepune nasilja i krvoprolića. I sad se taj posrbljeni Nijemac iz Beograda Ivan Karl na stupcima beogradskog “Blica” u svojoj redovitoj filmskoj kolumni lažno predstavlja tankoćutnom dušom u njegovom osvrtu na snimljeni film Jakova Sedlara “Jasenovac – istina.” Je li Ivan Karl pozvan da u svome ostrašćenom ideološkom nasrtaju na cjelokupni filmski opus Jakova Sedlara, znamenitog i uspješnog redatelja, diskvalificira kao umjetnika samo zato što mu je politički neistomišljenik? Svjestan je Ivan Karl da samo na stupcima beogradskog žutog i tabloidnog tiska može bešćutno licitirati fantomskim brojkama, kako sam zapisuje u poruci Jakovu Sedlaru, “stotinama tisuća ubijenih Srba, Židova, Roma i Hrvata pripadnika NOB-a.” Ode Karlova četnička matematika u minus projekciju. Očito i s algebrom i geometrijom nikad nije bio na pertu kad može izustiti i napisati gomilu gluposti i budalaština u koje ni sam ne vjeruje. No, čvrsto vjeruje da mu je takav ponizni i podanički odnos prema svakom srpskom poslodavcu za kojeg je dosad škrabao svoje nesuvisle filmske kritike garancija egzistencijalnog opstanka u Srbiji. Takav je bio i dok je pisao i za tjednik TABLOID Milovana Brkića, izravno pod nadzorom Putinovih tajnih službi, takav je bio i ostao i kao selektor FEST-a i član FIRPESCI-ija, takav je i sad uposlen u SBB sistemu. On je kao dragovoljni otpadnik od svoga njemačkog naroda, najmanje pozvan arbitrirati o odnosima Hrvata i Srba, posebice o filmskim projekcijama na tu temu. Ali, ljudi poput Ivana Karla su oduvijek bili dragocjeni Srbima. Doma su ih tapšali po remenima kao dične i velike i prave “Srbe”, a vani su ih kao isitnske posrbice predstavljali kao prave strance, što su se potpuno uklopili u život Srbije i još stekli u njoj i vrhunske rukovodne pozicije. Tipovi nalik Ivanu Karlu Srbima trebaju da bi pokušali zavarati vanjski svijet da je njihova ideja velikosrpske državne ideje poželjna i prihvatljiva i za nesrbe u Srbiji. I stoga će kao potrošna roba u Srbiji uvijek biti neki novi Ivan Karl. Pojava tih renegata nije signal njegovim sunarodnjacima da krenu stazama takvih nacionalnih izroda i apatrida. Ivan Karl je čovjek bez zemlje i bez svoga nacionalnog identiteta i zato je tako i prokomentirao film Jakova Sedlara. Izvjesno je kako bi Ivan Karl, da je rođen negdje izvan Srbije i rodnog Beograda, vatreno branio i većinsko mišljenje većinskog naroda neke druge države. I sve to zarad vlastitog prozirnog materijalnog interesa državnog uhljeba. Bilo bi mu svrhovitije da se u životu ugledao na predsjednika njemačkog narodnog saveza u Vojvodini Rudolfa Weissa, koji odlučno zastupa prava i interese svoga naroda i ne stidi se svoga njemačkog podrijetla, jezika, kulture, tradicija i običaja naroda od kojeg je potekao. Ivanu Karlu mogu biti poučni i primjeri zemunskog glazbenog kritičara Dragana Kremera i publicista Branka Najholda. Obojica su Nijemci iz Zemuna, koji su se i u najtežim trenucima po svoj ekonomski i time ujedno i ćivotni opstanak u Srbiji, još od početka devedesetih pa do danas jasno svrstali na pravu stranu, dajući i svoj veliki umjetnički obol, koji će ostati pečat jednog vremena. To je Ivanu Karlu nešto strano i nepojmljivo, kao što su mu daleki, odbojni i neprihvatljivi i slični primjeri poznatih zemunskih Čeha u društvenopolitičkom životu Srbije kao što su Darko Kocjan, Zoran Modli i Robert Nemeček ili Židov David Albahari. U kratkim crtama spomenimo da je Darko Kocjan ostao upamćen kao autor i voditelj zabavnih emisija na radijskoj postaji Beograd 202, potom i uposlen u PR marketinškim agencijama i istaknuti publicist, uvijek doslijedan protivnik velikosrpske politike. Zoran Modli je instruktor letjenja i pilot, a dugo je slovio zajedno s književnikom Davidom Albaharijem za jednog od prvih D.J. voditelja koncerata u Zemunu još za srednjoškolskih dana u Zemunskoj gimnaziji. Kasnije je dugi niz godina vodio i uređivao kultnu pop – rock emisiju “Ventilator” na Studiju B, premda je Vladimir Janković, zvani Vlada – Džet, poznati džezer bio posve slučajni i spontani kum “ventilatora” na jednom kolegiju gdje su pri nesnosnoj vrućini vijećali o nazivu glazbene emisije. Zanimljivo, Zoran Modli je skupa sa poznatim rokerom i također Zemuncem Robertom Nemečekom polovicom sedamdesetih sa Borom Đorđevićem svirao naprije u grupi “Zajedno” 1974. godine, gdje je Modli bio prvi vokal, da bi 1975. godine Modli sa Đorđevićem na kratko osnovao novi bend “Hajduk Stanko i njegovi jataci.” Velikosrpska stremljenja Đorđevića uglazbljena i kroz stihove, samo naoko pjesnika socijalnog bunta, brzo su rasturala niz bendova, gdje je bio jednim od glavnih pokretača. To ni tad, niti danas nije obvezivalo baš ničim Modlija ili Nemečeka da ga sljede na njegovom četničkom putu. I tako što Ivanu Karlu ne ide u glavu, jer on tvrdo vjeruje da pod svaku cijenu mora biti dio bezumne i razularene mase da bi bio prihvaćen u srpskom društvu. Primjeri ovih ljudi, što mu po godinama života mogu biti očevi, upraavo svjedoči suprotno i pokazuje da se i u teškim okolnostima u Srbiji čovjek može izboriti za mjesto pod suncem, samo ako sam bira društvo, a ne ono njega. Primjerice, Robert Nemeček, jedan od najstarijih rokera u Srbiji, koji je s Radomirom Mihajlovićem – Točkom iz grupe “Smak” izmislio rock galzbu u Srbiji, dok je Bora Đorđević još dvojio između rocka i folka ranih sedadesetih, još je jedan od brojnih koji zabludnjelom i odrođenom Ivanu Karlu daju pravi putokaz. Nemeček je kao jedan od najvećih kolekcionara glazbe i filmskih hitova na ovim prostorima, bio i glazbeni i filmski urednik i na TV Politika, i na Trećem Kanalu RTS-a, zatim i na TV Pinku, naposlijetku i na TV B92, iako je posvuda, osim na B92 bio suprotnih političkih uvjerenja od mase uposlenih preostalih velikosrba na tim medijima. Ali, imao je već karijeru i izgradio je ime davno prije osnutka svih tih medija i više je kao znalac bio on potreban njima, nego oni njemu. To apatridu Ivanu Karlu nikako nije jasno. Kad već toliko voli razglabati o temama vezanim za četnike, partizane, ustaše i domobrane, što Ivan Karl u duhu pjesme njegovog hit – makera Bore Đorđevića, ne pogleda, kako veli refren poznate skladbe “Pogledaj dom svoj anđele…” I zna se kakva bi se pustoš razabrala u prizoru pred očima Ivana Karla da je kao puno mlađi znao kako je idol njegove mladosti Bora Đorđević daleke 1968. izbačen kao prijestupnik i razbojnički kradljivac iz čačanske gimnazije. Tri godine je Bora Đorđević po Čačku, zajedno s gore već spomenutim prvim srbijanskim rokerom Radomirom Mihajlovićem – “Točkom” pravio nesmetano i nekažnjeno teške razbojničke provale stanova po Čačku. Krali bi banditi i lopine čačanske novac i druge dragoicjenosti koje zateknu u kućama opljačkanih ljudi. Od ukradenog novca bi kupovali instrumente u Beogradu, na kojima su vježbali i svirali. Kad je nakon tri godine stalnih razbojničkih pljački, sve otkriveno, Bora Đorđević je izbačen iz gimnazije, bio je pun tjedan u istražnom zatvoru u Čačku. Bio bi on iza rešetaka i puno dulje da mu otac nije bio dugogodišnji načelnik policije u Čačku i Titov čovjek od najvećeg povjerenja u Čačku i u pomoravskom kraju. Poslije svih obrata, Bora Đorđević je, zahvaljujući samo očevom utjecaju u komunističkom sustavu, praktički pomilovan za teška nedjela. Umjesto da zaglavi zasluženu robiju, dobio je tek kaznu ukora u vidu pojačanog roditeljskog nadzora, kao i organa starateljstva, kojem se bio dužan povremeno javljati radi kontrole. Đorđevići ipak nisu mogli podnijeti tešku sramotu što im je nanio sin. U nevelikom Čačku sve se brzinom munje pročulo i obitelj je bila obilježena kao kuća razbojnika i lopova. I najviše zbog toga, morali su radi toga pobjeći iz Čačka i preseliti u Beograd, sve u nadi da će veliki grijesi tada 20 – godišnjeg Bore Đorđevića biti zaboravljeni ili još bolje neotkriveni. Vidimo, ipak, kako se stari kradljivac Bora Čorba pod stare dane rado prisjeća svoje lopovske najranije mladosti iz Čačka u stihovima pjesme “E, moj druže zagrebački.” I tamo spominje pljačku, radi koje još s 18 godina umalo nije otišao u zatvor. I takva jedna bitanga je nekoliko desetljeća rock legenda u Srbiji. Ako je Dobrica Ćosić Srbe učio da se laž Srbima isplati, onda ih Bora Đorđević može podučiti kako je i lopovluk srpska vrlina, samo ako im on kao idol nacije potvrdi da se njemu osobno životno isplatilo.
I treći kadar koji upada u oči vezan je za veliki i sračunati incident i političku suspenziju novinarke Svetlane Božić Krainčanić. Ta mlada i talentirana novinarka je urednica dopisništva Radio televizije Vojvodine iz Beograda. Ona je prvoga travnja na svjetski dan šale i konferenciji za tisak Aleksandra Vučića, premijeru Srbije postavila tri pitanja, koja nisu bila nimalo šaljiva Vučiću. Ne voli četnički premijer čuti ni bilo kog drugog dana u godini da ga neki novinar na presici upita što misli o svojoj četničkoj prošlosti koju je dijelio s kumom Šešeljem, podupire li i dalje velikosrpski program, te kaje li se imalo zbog svoje ratne prošlosti i ratnohuškaških govora na fronti i u pozadini fronte. Vučić nije želio izravno odgovoriti niti na jedno od tri postavljena pitanja, ali je bezobzirno odbrusio novinarki kako mu je savjest mirna i da ima miran san, jer misli da nitkom ništa nije osobno zgriješio u ratu. Velike Srbije se nije u odgovoru precizno distancirao i točno odredio, tek brbljajući o izmišljenim dosezima njegove tobože nove stranke utemeljene 2008. godine. Podsjetimo, te iste godine je još u lipnju mjesecu u kasnoj radiklaskoj fazi, tek mjesec dana prije nego će službeno postati naprednjak, lijepio table s imenom ulice generala Ratka Mladića preko zvaničnog napisa ulica Zorana Đinđića. Ambicioznoj mladoj novinarki je pravi odgovor na sva tri pitanja stigao već nakon nekoliko dana. I opet se vraćamo u samoj završnici ovoga političkog osvrta aktualnih zbivanja u Srbiji na poantu iz pročelja teksta. Vučić je kao pučkoškolac očito mnogo puta gledao srbijansku komediju “Laf u srcu”, te voli kao i fimlski junak u tumačenju pokojnoga Danila Lazovića, odgovarati samo na pitanja koja zna, ili još bolje dati odgovore samo na pitanja o kojima po svome izboru uopće i želi bilo što znati. Novinarka je dobila odgovor u vidu najsurovije odmmazde poslodavca. Ravnatelj RTV u Novom Sadu Srđan Mihajlović izrekao joj je novčanu kaznu umanjena plaće, onda i privremenu suspenziju s posla. I kad je Mihajlović kao Vučićev potrčko obavio posao po zadaći svoga političkog naredbodavca Vučića, četnički premijer je jučer organizirao konferenciju za novinstvo na kojoj je osuo rafalnu paljbu po svome izvršitelju naloga Srđanu Mihajloviću. Optužio je svoga poslušnika da je sve uradio po nalogu Bojana Pajtića i njemu konkurentske Demokratske stranke, kako bi u javnosti ocrnio njega kao progonitelja novinarske slobode, koji guši slobodu misli ljudi u Srbiji. Oglasile su se i sve novinarske udruge u Beogradu i Novom Sadu, dakle NUNS, UNS i NDNV i svi su stali u obranu prava ugrožene novinarke kojoj bi Vučić htio sastavljati pitanja i odgovarati ba vlastita pitanja sam. Tako to i čini s preko 90% medija i novinara u Srbiji. Niti jedno od tri novinarske asocijacije nije izravno optužilo jedinog pravog krivca Vučića, nego vlast općenito. Kao što je Srbima Tito bio dobar, samo loši oni što ga oko njega kvare, tako im je i Vučić dobar, samo su glupim i zatucanim bezmozgovićima u novinarksim udrugama u Srbiji loši svi oko njega, a on je bezgriješan. I tako Srbi imaju kult ličnosti u odnosu na svakog svog gospodara, još Miloša Obrenovića prije dva vijeka, pa do današnjih dana. Krečana je odavno u tim mozgovima, te i nije čudo što uvijek najvećeg glupaka proglašavaju za svoga predvodnika, a najpametnije među sobom ili ubijaju ili progone. O ovom političkom skandalu sve oporbene stranke u Srbiji mudro šute. Nitko nije ozbiljnije uzeo u obranu novinarku Svetlanu Božić Krainčanić, jer su se i sami prepoznali kao sudionici zajedničkog svesrpskog projekta svih srpskih političkih stranaka, točnije Garašaninovom “Načertaniju” iz 1844. kojim mlate praznu slamu o Velikoj Srbiji i sad 2016. godine. I zato je u ovom Vučićevom političkom igrokazu Svetlana Božić Krainčanić ostala usamljena i nezaštićena. Prepuštena je zlovolji gospodara svega postojećeg, vlasnika života i smrti u Srbiji Aleksandra Vučića. I kad je on jučer izričito pozvao ravnatelja televizije u Novom Sadu Srđana Mihajlovića da novinarki Svetlani Božić Krainčanić ukine kaznu i omogući joj ubuduće slobodan rad i postavljanje pitanja po njezinom izboru, taj vjerni sluga je odmah poslušao svoga gazdu i vezao svoga konja za drvo gdje mu je konjanik Vučić naredio. Nije se Vučić smilovao nad sudbinom novinarke koju je sam razapeo na križ, nego je tim veleobrtom poslao poruku svim novinarima u Srbiji da može raditi što hoće, kako hoće… I vjerojatno misli nadobudni luđak da može i dokle hoće. No, ne ovisi jednostavni odgovor na to lako pitanje samo od pameti prosječnog Srbina, koliko od osnovne ljudske hrabrosti da se jednom suoče s tri postavljena pitanja i da pruže prave odgovore na sva tri pitanja. Moraju se jednom osloboditi filmskih trikova iz komedije “Laf u srcu” iz 1977. godine, kao i blefiranja i odgode na tri hrvatska pitanja iz poglavlja 23 iz pregovora Srbije s EU. Na koncu, stigla su i tri pitanja bez srpskih odgovora na upite mlade i hrabre novinarke. Na njezinu javno izrečenu osudu trostrukih nedjela Vučića u ratu i poraću, u zemlji pojačane nacifikacije vlada potpuni i tupi muk. Taj tajac daje za pravo Vučiću o dokazuje kako je mlada novinarka još samo jedna lasta koja ne čini proljeće u državi i u narodu koji je uvijek u nekom začaranom trokutu pitanja. No, nikad i dostatno udaljen od istinske osude bizantskog svetog trojstva u sprezi laži, krađe i ubojstva kao najvećih i najtežih zločina. I zato i ne čudi što niti jedna latica nije otpala iz trolista pitanja Svetlane Božić Krainčanić. Srbima je i dalje najteže suočiti se sobom u svojoj dubokoj osami.
Dragan Ilić
dopsinik iz Beograda
HOP portal