U povodu stotinu pedesete obljetnice od rođenja svetog Leopolda Bogdana Mandića tisuće katoličkih vjernika pohode zagrebačku katedralu kako bi dodirnuli tijelo hrvatskog sveca i pomolili se. Budući da je sveti Leopold Mandić rodom iz Herceg Novog, nije zgoreg prisjetiti se u ovom trenutku i nepregledne niske hrvatskih blaženika što potječu iz zaljeva hrvatskih svetaca u Boki Kotorskoj. Na krajnjem jugu starog i povijesnog hrvatskog etničkog prostora je od davnina mnogo osoba koje su proglašene blaženima. Sam grad Kotor kao središnje mjesto Kotorske biskupije, prepun je znamenitih ličnosti iz hrvatske povijesti. Osim svetog Tripuna i blažene Ozane Kotorske, u Kotoru se nalazi i više blaženika franjevaca. To su blaženi Martin iz Kotora, franjevački mučenik, koji se liturgijski slavi sedmoga prosinca, zatim blaženi Marin mlađi iz Kotora, franjevački mučenik, onda blaženi Grgur iz Kotora, franjevac koji se liturgijski slavi trinaestoga prosinca, potom blaženi Adam iz Kotora, franjevac koji se liturgijski slavi trideset prvog srpnja, zatim blaženi Rafael iz Barlette, Servita, blaženi Angelico ( Ivan Krstitelj Martinelli ), te blaženi Gracija iz Mula kod Kotora. Pored sveca Leopolda Mandića, od svih pobrojanih i velikih ličnosti, naročito vrijedi istaknuti životopis blažene Ozane Kotorske i blaženog Gracije iz Mula. Stoga, u nastavku govorimo nešto više o njihovom životnom putu.Hozana ili Ozana Kotorska je blaženica Rimokatoličke crkve, rođena kao Katarina Kosić, na svijet je došla u Relezima u Lješanskoj nahiji blizu Podgorice na dan 25. studenog 1493. godine. Potjecala je iz siromašne pravoslavne obitelji stočara koji su imali tek malo stado ovaca. Nakon viđenja malog Isusa, a potom i Raspetoga, što ga je imala dok je čuvala stado i nakon smrti svoga oca, 1507. godine odlazi u Kotor, gdje je bila primljena u kuću Aleksandra Buća. Njegova žena poučila ju je katoličkoj vjeri i privela katoličkim sakramentima. Već se tada Katarina isticala brigom za najsiromašnije. Ubrzo odlučuje živjeti kao “zazidana djevica”, kakvih je u Kotoru tada bilo više, a živjele su u sobicama od tek nekoliko četvornih metara, izgrađenima uz crkvu i s malim otvorom prema svetištu crkve. To joj i polazi za rukom 1514. godine po savjetu franjevca fra Tome Grubonje i kasnijeg njezinog ispovjednika, dominikanca Vinka Buća, te blagoslova kotorskog biskupa Tripuna Bizantija. U međuvremenu je postala dominikanska trećorednica, te primila ime Ozana. Provela je sedam godina u ćeliji uz kapelu Svetog Bartola, a potom se preselila u isposnicu uz crkvu Svetog Pavla, gdje se oko nje počinju skupljati i druge djevojke, te osniva mali samostan. Za vrijeme tursko – mletačkog rata od 1538. do 1540. godine turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa doplovio je sa 70 galija i 30 000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. godine. U obrani je uz providura Ivana Bemba sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti, te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa odustao je peti dan i povukao se s vojskom. Budući da je glas o njihovom svetom životu stigao do Rima, general dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je 1547. godine da smiju nositi bijeli škapular, što je bio znak pridržan sestrama drugog dominikanskog reda. Ozana Kotorska umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine u 72. godini života. Veličanstveni sprovod vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Njezino tijelo je bilo nošeno svim glavnim ulicama i položeno u crkvu Svetog Pavla, a danas se štuje u kolegijatskoj crkvi Svete Marije u Kotoru. Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag u kojem se od 1963. godine nalazi njeno tijelo. Štovanje se proširilo nakon njene smrti po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj i Nozozemskoj, a širili su ga dominikanci. Papa Pio XI službeno ju je 21. prosinca 1927. godine proglasio blaženom. Katolička crkva slavi njen spomendan 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, a za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.
Gracije Kotorski, katolički blaženik, redovnik, augustinac, ribar i pomorac, rođen je u mjestu Muo kod Kotora 27. studenog 1438. godine kao sin jedinac u hrvatskoj obitelji Krilović od oca siromašnog ribara Benedikta i žene mu Dobre. Krsnog je imena bio Pavao. Do svoje tridesete godine živio je u Boki Kotorskoj kao ribar. Potom odlazi u svijet i plovi kao mornar. Prilikom posjeta Veneciji na Cvjetnicu 1454. godine oduševljava se propovijedi blaženog Šimuna Kamerina, te ga potiče da ostavi svjetovni život i posveti se redovništvu. Odlazi u samostan augustinaca na brdo Ortone kod Padove, gdje ostaje 15 godina. Potom je bio u samostanu na Otočiću svetog Kristofora između Venecije i Murana, gdje ostaje do svoje smrti 1509. godine. Kao redovnik istakao se svetim životom provodeći dane u postu i u molitvi. Imao je iskrenu pobožnost prema djevici Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci koji su dolazili na samostanska vrata. Svakom je pružio “koricu kruha” i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Naročito je pomogao gubavce. Njegova samostanska soba bila je pod krovom tako niska da nije mogao uspravno stajati u njoj. Postelja mu je bila od dvije daske, malo slame i postirače. Hodao je bosonog i gologlav i ljeti i zimi. Kao redovnik nije jeo meso, niti pio vino. Još za života, a naročito poslije smrti, pripisivala su se Graciju brojna čudesna ozdravljenja i djela. Sahranjen je nakon smrti 9. studenog 1508. godine u crkvi Svetog Kristofora u Veneciji, a 10. siječnja 1810. godine tijelo mu je pokopano u rodnom mjestu u crkvi Svetog Kuzme i Damjana. Blaženikovo tijelo obučeno u crnu redovničku haljinu je u pozlaćenom kovčegu sa staklom na prednjoj strani. Blaženi Gracija veliki je štovatelj Euharistije. Papa Lav XIII potvrdio je i odobrio trajno štovanje redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Za vrijeme Mise uranjao bi u Euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u svetoj Pričesti i u slobodno vrijeme sate bi provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Stoga je Kotorska biksupija odlučila održati biskupski euharistijski kongres uoči blagdana blaženog Gracija Kotorskog 4. studenog 2000. godine. Spomendan mu je 8. studenog.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
