Ustav Jugoslavije 1974 godine nije TITO potpisao, već su potpisali Mika Špiljak i Kiro Gligorov. U principu taj Ustav je osigurao završnu pljačku države, podijelio zone pljačke i osigurao današnjim vladarima Hrvatske primat. Iako vlast drže u Hrvatskoj jugoslavenski komunisti, država se zastrašuje ustašama. Medije većinom drže djeca udbaša, oficira JNA, od Matije Babića, Stankovića, Rašeta, pa do Danijele Trbović, Čuljak, …teže je naći one koji nisu vezani za nekadašnje vojne strukture, a mediji stalno trube o porastu ustaštva. Zapravo se ne radi o ustaštvu već rezigniranosti naroda situacijom i činjenicom da se nismo pomakli ni milimetra iz Jugoslavije. U diplomaciji ima mjesta za Bandićevog rođaka, koji se javno hvali svojim članstvom u SDB-i.
Narodu je dosta jugoslavenske demokracije. Mika Špiljak i njegov sin Vanja bili su na vrhu INA-nine hobotnice kriminala zbog koje je Đureković izgubio glavu. Zato je jasna bila želja Špiljka da preuzme Hrvatsku i potpiše jugoslavenski ustav, koji mu tako nešto omugućava. Jugoslavija bi se i bez toga raspala, ali je znakovito koji ljudi rade na njenom pokapanju; svi redom oni koji danas uništavaju i kradu našu državu. A evo kako je počelo:
Prema direktnoj Titovoj zapovijedi general Ivan Mišković je 1966. bio glavni sudionik eliminacije Aleksandra Rankovića. Šef KOS-a ostao je do 1971., onda je dvije godine bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost, a 1973., poslije sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i maknut iz Titove blizine . Vratio se u drugoj polovini 70-ih i sve do Titove smrti ostao osoba od najvećeg povjerenja. U državnoj hijerarhiji važna mjesta zauzimali su i drugi Miškovići – stariji brat Milan bio je ministar unutarnjih poslova SFRJ, a poginuo je 1978. u prometnoj nesreći vozeći se s Ivicom Račanom, koji je preživio poslije višednevne teške kome. Najstariji sin Zoran Mišković punih deset godina bio je na dužnosti generalnog sekretara vlade SFRJ, u vrijeme dok su savezni premijeri bili Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković. Danas je Zoran Mišković direktor INA-e u Mađarskoj. Čedo Prodanović je bio zet poginulog Milana Miškovića.
Ovaj slijed smo prikazali kako bi javnost konačno povezala vladare Hrvatske. Propast Hrvatske ne počinje 1991. godine, već znatno ranije. Smrt Miškovića i preživljavanje Račana govori o bliskosti nekih vodećih ljudi naše politike i privrede, te jugoslavenskih prijevara i lopovluka. Jači lopovluk u Jugoslaviji počinje poslije 1966. godine. Prvi znak lopovluka je stvaranje LHB banke Frankfurt. Baš u to vrijeme kreće i iznošenje novca izvan zemlje.
Prema našem tumačenju nekih događaja iz jugoslavenske prošlosti, baš smjena Rankovića je pokrenula stvaranje jake mreže oko Josipa Krajačića NJEGOVOG SUPARNIKA U TAJNIM SLUŽBAMA, koji postaje predvodnik jedne plejade tehnomenadžera Jugoslavije, a oni su svoj osobni probitak stavili na prvo mjesto i ugrabili sve što se ugrabiti može. Njihovi pipci i danas vladaju Hrvatskom. Aleksandar Ranković bio je vrlo moćan čovjek u Titovoj blizini i velika prijetnja velikoj ekipi partizanskih generala, tzv. heroja koja je odlučila ‘buržujski živjeti’ i prodavati narodu priču o trulom kapitalizmu. 1958. godine završila je zadnja konfiskacija i nacionalizacija praktički otete imovine, koju su prisvojili mnogi Titovi generali. Ipak, najmoćniji je bio Josip Krajačić, zvani Stevo. On je jako volio lagodan život. I to su mu neki “drugovi” itekako zamjerili. Glas je došao do Josipa Broza. Broz je počeo shvaćati da Krajačić uživa na isti način kao i on, što mu nije bilo previše drago. Najviše je Krajačiću zamjerio dovoženje morske vode do bazena vile cisternama. To je posebno razbjesnilo Tita. Saznavši da je Tito bijesan na njega, Krajačić organizira postavljanje prislušnih mikrofona u Titovu spavaću sobu i za sve okrivljava Rankovića. Istragu provodi Mišković, koji je zajedno s Krajačićem spakirao aferu Rankoviću, kako bi zaštitio sebe. Kada su prislušni mikrofoni pronađeni, Ivan Mišković upire prstom u Rankovića, a za te laži dobiva mjesto glavnog špijuna u Jugoslaviji na duži period. Krajačić se izvlači iz cijele situacije, a u javnost se pušta medijska laž kako su Kardelj i Bakarić učinili cijelu zavrzlamu zbog Rankovićevih pogleda na ustroj zemlje. Ranković i Krajačić su iz istog kruga državne administracije, tajnih službi i špijunaže, a Kardelj i Bakarić su ideolozi države, tako da je jasno tko je bio više zainteresiran za micanje Rankovića. Sam Kopinić, doušnik ruskih tajnih službi nakon 5 godina otkriva cijelu priču Titu i od tada su zavjerenici u nemilosti kod predsjednika.
Igra oko Rankovića umrežila je kriminal u Jugoslaviji koji mi trpimo do današnjih dana. MASPOK je 1971. prikrio 24 milijarde ukradenih iz zemlje od strane 189 privrednika. Danko Končar završava u Lepoglavi. Todorićev otac završava u zatvoru. Hanžeković opravdava napade ne poneke menadžere Jugoslavije u jednom intervju “kako su njih progonili jer su bili napredna snaga”, aludirajući na slučaj Đureković, iako se radilo o enormnoj krađi INA-e, u kojoj je sudjelovao i sin Mike Špiljka, danas bogati privrednik iz Švicarske. Đureković je ubijen kako ne bi svjedočio na sudu protiv te klike koja i danas ima pipke u našoj državi. Bio je rotjeran nije bio dovoljno “maknut” od svjedočenja. Račan je očito bio dio iste ekipe oko Miškovića. Danas su jedino Lončar i Mišković dio vrhuške toga vremena. Ne zaboravimo da je Lončar i dio “rimskog kluba” što potvrđuje i vanjsku moć.
Ako povežemo sav kriminal u pretvorbi i privatizaciji, te označavanje Kutlea glavnim krivcem jasan je uvijek isti rukopis Krajačićeve ekipe. Danas odvjetnik Nobilo ima više od Kutlea. Ante Marković nalazi 89 milijuna manjka u Jugoslaviji, krađu privrednika i bankara, a oni izmišljaju bankara nacionalistu Miloševića da bi skrenuli pažnju, baš kao i 1971, kada MASPOK biva korišten za enormnu pljačku. Tako je i slučaj Kutle pokriće za pljačku iza Kutleovih leđa. Kutle je “pedro” da se ne otkrije pljačka banaka, privrede, INA-e iza njegovih leđa. https://www.youtube.com/watch?v=JHmLv5QoYCY
Sanaderova OPTUŽNICA je igra kojom se htjelo zaustaviti istragu protiv Zagrebačke banke, koju baš pokreće Sanader. Komunistički bankari i prije su znali za Sanaderove grijehe, ali oni se koriste njima kada on počinje čačkati po Zagrebačkoj banci. Slučaj Zagorac ima isto poglavlje, Zagrebačku banku i INA-e. Cijenu je platila odvjetnikova kćer. Na CD-ima je Zagorac imao cijelu mrežu.Time je htio otkupiti svoje grijehe.
HOP
