Galerija Forum već godinama s pravom pada u zaborav onih Zagrepčana koji imalo posjeduju potrebu za kulturom. Nekada je to bila galerija ispred koje se za vrijeme otvorenja izložbi u grozdovima stajalo ispred ostakljene fronte ulaza. Ta galerija ne oskudijeva u novcu i sredstvima, radi se o prekrasnom izložbenom prostoru ugodne veličine u dva nivoa, u samom srcu grada, u Teslinoj ulici. Ipak, Galerija Forum ostala je bez svoje likovne i kulturne publike, a postala je odlagačko mjesto brzopoteznog kulturnog otpada u vidu loše konceptuale, još lošijih projekata i najgorih pokušaja avangarde koja to nije. Nakon izložbe u crtežu nevješte i jugonostalgijom inspirirane Samire Kentrić, slovenske umjetnice bosanskih korijena koja i piše knjige, sve onako uzgred “kritički promišljajući svijet”, javnosti se prošlog tjedna predstavio i Željko Badurina sa svojim “lajk end šer” dosjetkama. Radi se o facebook postovima, odnosno digitalno obrađenim kolažima, bolje rečeno fotomontažama koje je ovaj, inače diplomirani grafičar, isprintao i objesio na zidove s ponekim instalacijama, kao npr. grickalicama, tenisicama, limenkama i sličnim svakodnevnim predmetima. Oguglali smo već na te konceptualne dosjetke i pošalice u toj mjeri da u našoj svijesti ne ostavljaju nikakvog traga dužeg od nekoliko minuta. Samira bar pokušava crtati, no Željko je odavno odustao od grafike ili crteža. On – printa objave na svom zidu i stavlja ih na pravi zid u obliku slikica. Samo, nisu to bilo kakvi zidovi – to su zidovi Galerije Forum.
U letku o toj izložbi stoji između ostalog slijedeće: U svojim uratcima koji, kako svojim dijapazonom tako i kvantitetom, svjedoče neugaslu nadahnutost, autor ne bježi od prvoloptaškog gega i karikaturalnosti, štoviše, on kao da nastupa s imanentnim prezirom prema ideji visokoparnosti umjetničke vokacije. Ne nalazim tko je potpisnik ovih dubokoumnih budalaština, ali konstatiram slijedeće: a) u umjetnosti se očito traži kvantiteta, a ne kvaliteta i b) hrabrost umjetnika sastoji se u gegu i preziru prema “visokoparnosti umjetničke vokacije”, odnosno Badurina je sam pljunuo na svoju umjetničku vokaciju I i izobrazbu, pa je zato postao – hrabar umjetnik!
Inače, hrvatski akademski umjetnici slikari i kipari čekaju godinama kako bi izložili u toj nekad prestižnoj, a sada sve više vic-galeriji. Struka je ponižena, umjetnost također, s čime bi se čovjek još nekako pomirio, ali da se to ponižavanje vrši u prostoru galerije Forum, to je već teže probaviti. Željko umjetnički nije inače spomena vrijedan, ali je vrijedan i promocije i spomena, pa čak i intervjua u srpskim Novostima povodom ove izložbe. Zbog čega zapravo? Zbog njegovih plitkih dosjetki i fotomontaža koje plijene pažnju na tek nekoliko sekundi? Ne, zbog toga jer je on, onako “visokoparno umjetnički” u tom Pupovčevom glasilu izjavio da se u Hrvatskoj kultura “degradira”. U tom istom intervjuu Badurina komentira trenutno stanje u kulturi ovim riječima: “Degradacija kulture na svim planovima, njezina upotreba kao sredstva političke propagande, izdvajanje sve manja sredstva, ograničavanje slobode govora, dovođenje u pitanje civilizacijskih vrijednosti, atmosfera straha i nesigurnosti su ono što me kao umjetnika i građanina jako pogađa i zabrinjava.” Uvjerena sam da nije mislio na sebe samoga, jer njegova sloboda govora i izražavanja je neograničena i javna pa čak i u galeriji Forum, usprkos tome što zaista umjetnički ili likovno nema što za reći.
Važno je napomenuti “stradanje i žrtvu” Antuna Maračića, voditelja galerije Forum. Njega je još Miljenko Jergović s divljenjem prozvao prognanikom koji je maknut s funkcije ravnatelja Umjetničke galerija Dubrovnik da bi trbuhom za kruhom dobio vodstvo prestižne galerije u srcu Zagreba – galerije Forum, koju je, ustvrđujem s apsolutnom sigurnošću i pod punom odgovornošću – upropastio. Sve u ime konceptuale a protiv likovne umjetnosti i njezine “visokoparne vokacije”. Vidim da je stara narodna poslovica “crveni putuju a žuti žutuju” dobila sasvim novi smisao. Crveni putuju na još bolja radna mjesta i počasti, a ostali dobiju napad žutice kad dođu na ovakve “umjetničke” izložbe i vide koje se gluposti i besmislice narodu prodaju pod – umjetnost. Još jedna kratka napomena: Jergović u svom gorljivom apelu za spas Maračića 2013. godine Dubrovnik naziva “dubokom hrvatskom provincijom”, a Maračića s neskrivenim oduševljenjem ovako opisuje: “Antun Maračić nije umjetnik a ni likovni pisac jednoga koncepta koji bi doživotno slijedio. On je svaštar, istraživač, eksperimentator, putnik kroz različite medije, tehnike i žanrove, i nije – barem mi se tako čini – previše polagao na vlastitu umjetničku karijeru, ili na stvaranje iluzije o njoj.” Drugim riječima, što taj svaštar Maračić ustvari radi na mjestu voditelja jedne tako važne galerije koja je bila posvećena likovnim umjetnostima?!
Ingrid Runtić
HOP
