HOP portal prenosi dio intervjua iz Večernjeg lista u svezi klasične izdaje nacionalnih interesa u INA-i, što je upropastilo INA-u i znatno manjem MOL-u osiguralo primat. Kako saznajemo iz tog intervjua sa geologom Stankom Kandijom sve se to događalo za vrijeme vlade Ivice Račana. Iako se u ovom slučaju radi o nalazištu vrijednom 23 milijardi dolara, četvrtina INA-e je prodana za 500 milijuna, a kontrolirani mediji prozivaju Ivu Sanadera za 10 milijuna eura provizije, iako je jasno da Pedro Sanader je minoran u ovoj ogromnoj krađi. Sanader je poslužio za odvlačenje pažnje sa pravog problema. Tadašnji predsjednik države bio je Stipe Mesić.
PRENOSIMO DIO INTERVJUA
Ina je privatizirana 2003. Koliko je bušotina izbušeno i s kakvim uspjehom u otkrivanju nafte i plina prije nego što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu?
Da bismo sa Sirijom uopće potpisali ugovor o podjeli dobiti i troškova, morali smo procijeniti potencijalne rezerve, tada neotkrivene, te vjerojatnost njihova otkrića. Naša je obveza bila i napraviti tri bušotine. Procijenili smo da se ondje nalazi 80 milijuna tona ekvivalenta nafte (nafta i plin, 1 kubični metar plina = 1 milijun tona nafte) uz vjerojatnost otkrića 43%. Rezerve smo otkrili 2002. s tri bušotine napravljene na tri polja. Nakon prve bušotine Jihar-1, tijekom 2002. izbušene su još dvije, Al Mahr-1 i Palmyra-1. Obje su bile pozitivne s odličnim rezultatima tijekom testiranja.
Na taj su način, u samo jednoj godini, izbušene tri bušotine na koncesiji bloka Hayan i sve su bile pozitivne. Najvažnije je da su time zapravo otkrivena tri nova polja, što se rijetko događa u naftnom biznisu. Ta otkrića izazvala su dosta pozornosti u svjetskim naftaškim krugovima, ali ne i kod nas. Vijest o tome nije objavljena čak ni u Ininom glasniku. To je kao da reprezentacija osvoji jedno od prva tri mjesta na europskom nogometnom prvenstvu, a o tome nitko ništa ne napiše i ni na kakav način ne obilježi.
Kakva je bila atmosfera među radnicima na radilištu, jeste li barem vi obilježili otkriće?
Nakon takvog uspjeha obično se na terenu, a i u upravi, napravi velika fešta. Možete zamisliti ekipu projektanata i njihovih kolega bušača na radilištu, koji mjesecima rade u ekstremnim uvjetima u pustinji, udaljeni od svojih domova, i onda ostvare rezultat u koji nitko drugi nije vjerovao. Čak ni rukovoditelji Ine nisu bili uvjereni u uspjeh, Siriju su smatrali “pušionom”. No, prvi put nije bilo nikakve proslave. Bili smo zaprepašteni. Štoviše, djelatnicima je bilo zabranjeno davati bilo kakve informacije o otkriću. Uvjeren sam da su se neki rukovoditelji Ine dobro snašli i osigurali buduće pozicije prodajom povlaštenih informacija.- dio intervjua iz Večernjeg lista
Možete pročitati cijeli ČLANAK na ovom linku http://www.vecernji.hr/kompanije-i-trzista/s-kadija-ina-je-tajila-pronalazak-izvora-vrijednih-23-milijarde-dolara-398381
Prilažemo i prilog iz emisije “Oluja2 Ozane Bašić na tu temu u razgovoru sa Nikolom Kovačevićem i naš komentar.
Vlasnici skrbničkog računa INA-e su tehnomenadžeri Hrvatske koji su prošli školovanje u bivšem SSSR-u i koji su sudjelovali u generalnoj privatizaciji, ne samo INA-e, nego i kompletne Hrvatske – da li u funkciji premijera ili u funkciji generalnog direktora INA-e – uglavnom, osobe koje su uvijek bile pri vlasti – tvrdi Nikola Kovačević u emisiji Ozane Bašić. Ina je surađivala sa svim stranim kompanijama, Shell je izrazio interes da ide sa INA-om ali je izašao zbog mukotrpne i dugogodišnje papirologije, sa OMV-om smo 1996. planirali kupiti MOL i biti lider na ovom tržištu. U sportskom rječniku reklo bi se da se INA kao igrač prve lige spojila sa trećeligašem MOL-om. 1993. godine počelo je propadanje gospodarskog diva Hrvatske INE pod upravljanjem Franje Gregurića. Rasuti su INA-ini stručnjaci po svijetu i uništen istraživački tim i centar INA-e. Planski se uništavala vrijednost INA-e i izabrao se pogrešni partner, sve za vrijeme Gregurićeve i Valentićeve vlade.
https://www.youtube.com/watch?v=JHmLv5QoYCY
Iz svega izrečenog čini se da kreće rat dviju suprostavljenih struja neokomunističkih čelnika, koje se bore za prevlast nad Hrvatskom, jedna struja proizvodi profesionalne borce za “antifašizam”, a ona druga nosi kape na protestima. I preko svojih medija upiru prstom kako su oni drugi lopovi ili FAŠISTI .
U događanjima oko INA-e račanova vlada i savjetnici uništili su INA-u, što se prebacuje na Ivu Sandera, koji nije anđeo, ali niti najvažniji kotačić izdaje nacionalnih interesa. U svjedočenju Stanka Kandije i Nikole Kovačevića spominje se jedno ime koje cijelo vrijeme zna za ovaj kriminal u INA-i, Mladen Bajić. Ako je znana ta činjenica, to je dokaz mreže pravosuđa i pljačke stoljeća, koja je počela u Jugoslaviji, spriječena je istina ubojstvom Đurekovića i na kraju kulminirala pljačkom komunističkih privrednika zaostalih iz Jugoslavije od 2003. godine pa nadalje…
A evo kako je počelo…
Kad je savezna financijska inspekcija u Beogradu, radi pronevjere 89 milijuna američkih dolara, podnijela prijavu direktora i drugih 18 pripadnika INE, Đureković je pomoću njemačkog špijuna u Jugoslaviji Doernera pobjegao u Njemačku. Budući da se tu radilo o krunskom svjedoku, a ne samo o jednom od suoptuženih, UDBA je trebala Đurekovića kidnapirati natrag u Zagreb, na suđenje. Otkriveno je da slučaj INA-comerc obuhvaća i mračne spletke oko pranja novaca i špijunaže uz sudjelovanje sovjetskih, ali također i zapadnih službi, kao i veze s najvišim političkim instancama Jugoslavije – među njima i Josipa Vrhovca iz saveznog predsjedništva.
Afera je dobila političku težinu i dimenziju, koja je hitno preporučavala tajnost. Savezna obavještajna služba u Njemačkoj je vodila brigu o tome da Stijepan Đureković bude na njemačkoj televiziji predstavljen kao izbjeglica vrijedna sažaljenja.
Đureković je trebao biti otet poput Vlade Dapčevića, kojeg je jugoslavenska tajna služba kidnapirala u Rumunjskoj i odvezla hladnjačom u Jugoslaviju.
Trebao je biti krunski svjedok krađe u INA-i. Ali plan je promijenjen iz isključivog razloga što su Špiljak i Vrhovec upleteni u cijelu priču oko nestanka novca. I tada je odlučeno da se Đureković likvidira.
Akciju prebacivanja Đurekovićevih organizirao je Stjepan Deverić, koji te tada bio ravnatelj hrvatskog Odjela državne sigurnosti (UDBA) za suzbijanje ekstremne emigracije. Zadaću da se pusti Đurekoviću u Njemačku sredila je Đurekovićeva ljubavnica Snježana Jakšić, koja je održavala operativnu vezu sa zagrebačkom UDBOM. Kratki Đurekovićev boravak u emigraciji je prekinuo agent albanske tajne službe SIGURIMI iz Manheima, čija su braća Ramo i Seido Azemi kao i Fazli Gaši, bili registrirani kao operativna veza istoga toga Deverića.
Kada se uzme u obzir da su u tajnim službama Jugoslavije, kao i njezinim najvišim federalnim i vojnim instancama u to vrijeme, obnašali pozicije Hrvati, odani Krajačiću i Manoliću, odnosno kasnije prema Franji Tuđmanu, smrt Đurekovića na nacionalnoj osnovi nema veze sa istinom. Operativni ravnatelj savezne UDBE od 1984. do 1991. godine bio je Zdravko Mustač; u zrakoplovstvu i time u izviđačkoj i kontraobavještajnoj centrali bili su general Antun Tus i ostali visoki hrvatski časnici sigurnosti; savezni minitar vanjskih poslova, privremeni član prezidija i predsjednik prezidija bio je Josip Vrhovec; krajem osamdesetih godina, Budimir Lončar je bio ministar vanjskih poslova .
Iz toga je vidljivo da Đureković nije ubijen zbog nacionalizma ili povezanost sa ustaškim pokretom, već je njegovo svjedočenje ugrožavalo tadašnje vladare pokojne države i današnje vladare Hrvatske. Đureković nije bio hrvatski nacionalist, već socijalistički privrednik. Očito povezan i sa BND-om, tako da je sasvim logično Perkovićevo suđenje u Njemačkoj, koja je tada pod Klusom Kinkelom bila upletena u Jugoslaviju. Kinkel je sa svim udbašima bio usko vezan, od Krajačića do Manolića, ali uspostavom Hrvatske presudno utječe na njihove micanje da bi sebi osigurao primat na terenu.
Đurekovićev slučaj je presudno zatvorio vrata osudi kriminala u Jugoslaviji, a ukraden novac je prikriven do današnjih dana u bankama van zemlje, LhB Frankfurt, AG Adria Wien, danas Austria bank i još u predstavništvima u Londonu i Africi. Jedan od važnih karika priče o INA-i je današnji predstavnik u Mađarskoj, a drugi se zove Vanja Špiljak. Svi oni znaju za pljačku INA-e, koju je jedino mogao potvrditi Đureković.
Kinkel je od 1993. pa nadalje odlučio maknuti udbaški kadar iz naši tajnih službi, pa je tada pao Manolić i politički Mesić, jer im nije više vjerovao. Tim potezom otvorio je politički sukob koji traje do današnjih dana, a pokrenut je samo zbog njemačke premoći u našim službama.
Sjedinjene američke države pokušavaju od ljeta 1994 godine utjecati – nakon odustajanja od prosrpske politike , pokazani njemački utjecaj na obavještajnom području izjednačiti kroz angažman u korist Hrvatskih oružanih snaga. Krajem studenoga 1994. godine, ministar obrane Gojko Šušak je u Washingtonu potpisao ugovor o vojnoj suradnji dviju država. Šušak je istodobno zahvalio Clintonovoj administraciji, koja je zaustavljala Zagreb, u miješanju u jednu drugu eskalaciju opkoljene muslimanske enklava Bihać, odnosno pad u ruke Srba .
Prigodom zbližavanja Hrvatske prema Americi, Šušak je na obavještajnom području imao u ruci jedan jak adut. Kad je Josip Manolić, kao šef tajne službe bio smijenjen, taj od BND-a odbijeni obavještajac, svoje mreže izvora i agente dao je Gojku Šušku. Položaj Hrvatske od tada jača, micanjem od njemačkih službi i takva situacija ostaje do dolaska Joze Radoša na mjesto ministra, koji suradnju minira i obznanjuje u javnosti. Od tada pada sposobnost vojske, naoružanje pada na najniže grane. Amerikanci pokušavaju svoj utjecaj nametnuti ministrici Antunović, koja miče iz sustava njihovog čovjeka Dragana Lozančića i odbija suradnju. Danas se ponavlja situacija sa istim čovjekom, kojeg lukavo SDP “brani”, kako bi javnost još jednom iz Lozančića napravila izdajnika. Sve se više vraća utjecaj Nijemaca u našu politiku i tajne službe, a koliko su svi bili uspješni bez Amerikanaca vidi se u rezultatima domovinskog rata, prije i za vrijeme Amerikanaca.
HOP portal
