Stari most u Mostaru je čuveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagrađen je između 1557 – 1566 godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. 9. studenog 1993. je srušen Stari most. Nakon obnove 2004. most je uvršten na popis svjetske kulturne baštineUNESCO-a. U svim literaturama je upisano da je most srušen 1993. godine od strane HVO-e. HOP portal donosi ekskluzivan dokument iz kojeg je razvidno da HVO nema ništa sa tim događajem.
Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da takva građevina se može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mijenja tokom dana, zavisno od Sunca.
Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni utjecaj na dizajn mosta imala je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od historijskih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi tako da je jedinstven u svijetu- nalazi se u wikipediji.
Ipak uz čisto povijesne činjenice bosanska inačica wikipedie ima i jedan zanimljiv podatak prije rušenja samog mosta; “Tokom rata u BiH (1992-1995), most je djelomično oštećen od strane srpskih snaga i JNA. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara
Prema dokumentu u čijem smo posjedu rušenje mosta organizirao je 4. korpus Armije BiH-a, a pisanu zapovijed za rušenje mosta potpisao je Arif Pašalić, general Armije BiH-e 7.11.1993. godine. Pašalić konstatira da je most oštećen od stalnog granatiranja jedinica HVO-e, ali isto tako da nije srušen. Zato je zapovjedio diverzantskoj četi mostarskog bataljuna da postavi antitenkovske mine u središte mosta i iste aktivira. IPD-u je zapovjedio da nabave kamere i sam događaj snime i okrive hrvatske snage u propagandne svrhe. Snimke su poslije toga obišle svijet na sveopće zgražanje svjetske javnosti. Za sam događaj je okrivljen general Slobodan Praljak i jedinice HVO-a.
“Oko 21:00 sat, 26. aprila 1998 godine, Arif Pašalić je poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu M-17 Mostar-Sarajevo, u naselju Drežnica. Trostruki udes se desio kada je general Pašalić iz Mostara putovao prema Sarajevu sa suprugom. U sudaru su učestvovali Pašalićev džip, putničko auto i kamion. Ovdje se mora napomenuti da se udes desio pod veoma sumnjivim okolnostima poslije njegovog svjedočenja u Haškom tribunalu, gdje je počeo objašnjavati cijelu situaciju na Mostarskom ratištu. Na ponovno svjedočenje nije se pojavio jer je nastradao, a poznata je registracija vozila učesnika u udesu, samo imena vlasnika i ljudi u udesu ostali su u tajnosti Mostarske policije. U ovom udesu bitno je spomenuti da su bili i očevici udesa, te da mu je supruga Hafiza preživjela udes i ona se nalazila u kobnom automobilu Opel Frontera. Arif Pašalić je ukopan 30. aprila 1998 na mezarju Šehitluci u Mostaru.”- donose bosanska glasila, a mi prenosimo u orginalu.
Slobodan Praljak žrtva i namještaljke u Stupnom dolu
Razlog akcije Stupni do je jasan, raspiriti mržnju između Bošnjaka i Hrvata, a zlačin pripisati Franji Tuđmanu kao organizatoru. Srbi su morali mnoge svoje zločine obraniti protivničkom stranom. Izjednačiti zapravo nemoguće, hrvatsko i srpsko vodstvo. Organizator takve ideje je bio glavni mozak svih srpskih zločina pod kapom JNA-e, Aleksandar Vasiljević. On je preko svojih kadrova ubaćenih u hrvatske vojne redove kontrolirao svoje akcije i zločine pripisivao Hrvatima. Meta je bio Franjo Tuđman, kojeg su nakon takvih zločina složno razapinjali srpski i hrvatski mediji. S vremenom sve logičnija postaje priča o dogovorenom ratu, nepotrebnom, iako se radilo o stvaranju Velike Srbije.
Slučaj Stupni do jasno pokazuje u kojim uvjetima je djelovao Franjo Tuđman kao predsjednik države, praktički u jednoj nemogućoj psihozi, stalnom pritisku srpskih tajnih službi, izdajama na samoj bojišnici i izdajama u svome kabinetu. Vrlo često je Tuđman sjedio za stolom sa ljudima koji su njemu i hrvatskom narodu radili o glavi. Time je veća njegova uloga u povijesti, iako i danas loše izvješteni novinari pričaju neku drugu priču. Tuđman je definitivno uspio razlučiti što je izdaja i tko su izdajnici oko njega, a s time u svezi donekle kontrolirati situaciju. U slučaju Stupni do nije mogao učiniti baš ništa. Na terenu je HVO-e Kiseljaka bilo u okruženju, presječeno od svih komunikacija, te ovisno o nadmoćnoj srpskoj strani. Iz razgovora sa zapovjednicima na terenu došli smo do zaključka, da srpska strana nije bila zainteresirana za područje na kojem je djelovao HVO-e, pa je praktički HVO-e branio područje od bošnjačkih snaga i prema srpskoj strani, koja pak nije morala angažirati i gubiti svoje snage, jer je među Hrvatima ima svoje ljude.
U slučaju Stupni do radi se o organiziranom zločinu, ali srpskih zapovjednih snaga po komandom Ratka Mladića i hrvatskih kadrova iz JNA-e. Zato prije samog izvođenja akcije Stupni do u hrvatske redove došao je Marcel Dusper. On je bio veza sa srpskim štabom vojske, Ratkom Mladićem i Ljubišom Bearom. Srpska strana masakrom u Stupnom dolu je provodila plan prema dokumentu od 25.6. 1993. tajnog imena „Lukavac ’93“. U tom dokumentu glavni štab republike Srpske radi na strategiji poticanja sukoba između Hrvata i Muslimana. U akciji su sudjelovala dva voda HVO-e kako samo već pisali i jedan vod srpskih snaga, predvođenih koljačem iz Škabrnje Vasilijem Vidovićem, bliskim suradnikom Vojislava Šešelja, Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića.
Konstatirali smo da u izvještaju norveškog bataljuna stoji ta činjenica, jer baš njih je razoružao Vidović prilikom povlaćenja iz Stupnog dola. Iako postoje sve te činjenice, nevini Slobodan Praljak leži u Haagu. Ivica Rajić, izdajnik i kriminalac i Marcel Dusper pravi su krivci izdaje hrvatskih interesa, a taj Dusper mirno danas živi u Mostaru, iako je baš on namjerno dovoeden netom prije akcije u zapovjedništvo HVO-e, da bi prikrio srpski plan i praktički sudjelovao u optužbi hrvatskog vodstva na terenu. Iako smo do sada iznijeli sve detalje akcije u prijašnjim člancima, na kraju smo došli i do krucijalnog dokaza, prema kojem Franjo Tuđman nema nikave veze sa spomenutom akcijom.
Marcel Dusper i Ivica Rajić sa hrvatske strane da bi napravili izdaju hrvatskih interesa morali su ukloniti sve osobe lojalne hrvatskoj vlasti. Zbog toga su prije akcije Stupni do otele Miroslava Vrebca, zamjenika zapovjednika 1. Bojne HVO-e, koji je očito sumnjao u zakulisane igre ove dvojice. Vrebac je otet i predan srpskoj stani, točnije njihovom obavještajcu Miloradu Bukviću i prevezen u Ilijaš. Tamo je ispitivan i zadržan tjedan dana, nakon čega je pušten. Pušten je okončanjem akcije Stupni do, kako ne bi išta prenio hrvatskom vodstvu i pokušao spriječiti akciju. Nakon otmice i ispitivanja na srpskoj strani, Vrebac je prebačen u specijalne jedinice MUP-a Herceg Bosne, kako bi se zatro trag same otmice, kao i razlog otmice. Vrebac je bačen na sasvim drugi teren, u drugu jedinicu i time je Stupni do ostao akcija pod velom tajni. Ipak postoji dokument, po kojem se jasno vidi što su Rajić i Dusper učinili Vrebcu, napisan od strane Vrebca u specijalnoj policiji. Vrebac je prijavio pismeno sam tijek otmice dolaskom u specijalne jedinice MUP-a Herceg Bosne. Dokaz povezanosti Ivice Rajića i srpske strane je izvlačenje hrvatskog bojovnika iz srpskog zatvora Tvrtka Josipovića, bez razmjene, bez ikakvog znanja hrvatske strane, Rajić je uspio isposlovati njegovo oslobađanje, jer je radio za srpski interes.
Povezanost srpskih snaga i pojedinca iz HVO-e dokazuje i činjenica da je vojnik HVO-e Emil Harak nakon akcije Stupni do prebjegao na srpsku stranu. Njegov odlazak u vojsku Republike Srpske organizirao je i preuzeo ga Ljubiša Beara osobno. Kako je on bio najbliži čovjek do Ratka Mladića jasna je bila nakana srpske strane, da potpuno prikrije akciju Stupni do i sudjelovanje srpskih diverzanata u njoj, školovanih baš za takve pokolje. Dusper se pobrinuo da svi sumnjičavi u hrvatskim redovima budu uklonjeni, a prebjezi na srpsku stranu prikrili su srpsku akciju do kraja. Mladić i Vasiljević uz pomoć medija uspjeli su optužiti hrvatsko vodstvo i Franju Tuđmana za samu akciju. Teško bi netko povjerovao u sve napravljeno, bez svih ovih detalja.
U svom sustavu ratovanja u Hrvatskoj devedesetih, JNA-a je imala organizirane vodove diverzanata za klanje civila. Uvijek dva. U Škabrnji to su bila dva pod zapovijedanjem najvećeg ratnog zločinca Vasilija Vidovića i Milenka Radaka, ta dva voda odveo je Mladić za klanja po BiH sa sobom, jedan je završio i u Stupnom dolu, tzv. Šiltovi, 2 voda pod zapovijedanjem pukovnika Ajdinovića klali su po Baniji. Mete su bili civili. Hrvati. Genocid i protjerivanje stanovništva je bio cilj. JNA-a i njena strategija jasno djeluju, poubijati stanovništvo, kako bi se ostali uplašili i pobjegli. Uvijek isti princip; u Srebrenici , Goraždu, Bijeljini, nakon toga Srbi postaju većina na tom području. Operacije vode oficiri JNA-e, diverzanti i tajne službe, a cilj je velika Srbija. JNA-a je ustrojena prema tome za genocid. Vodovi ubojica su dokaz! Različite odore nisu ništa nego manekenstvo, svi su bili na istom platnom spisku. Od JNA-e. Masovna ubojstva uvijek vode diverzanti JNA-e. U ovom slučaju isti je princip kao u Škabrnji. Isto zapovjedništvo i izvršioci.
Pakleni plan Aleksandra Vasiljevića i danas drži Stupni do u lažnom svjetlu, umjesto rasvjetljenja uloge Vasiljevića, proziva se Franju Tuđmana.
U akciji Stupni do sudjelovala su tri voda plaćenika. Iz HVO-e sudjelovala su dva voda plaćenika pod zapovijedanjem Miroslav Anić i Dominik Ilijašević , a sa srpske strane sudjelovao je jedan vod i to pod zapovijedanjem Vasilije Vidovića Vasketa, Posebnu brutalnost u pokolju Bošnjaka iz Stupnog dola pokazao je baš ovaj monstrum, koljač iz Škabrnje. On je bio u profesionalnoj jedinica vojske Republike Srpske za takve uloge, dok sa hrvatske strane su sudjelovali plaćenici, potpuno van kontrole hrvatskog rukovodstva, što smo jasno pokazali u prethodnom dijelu teksta. Plaćenici su imali dogovorenu zaradu za ovaj “posao” 500 DM i ratni plijen, što za srpsku stranu nije bio slučaj. Taj detalj jasno govori koliko su ovi članovi HVO-e bili pod kontrolom Franje Tuđmana. Njihova izdaja hrvatskih interesa se plaćala u njemačkim markama. Sudionici akcije Vlatko Tvrdilić i Ivica Marjanović su bijegu, dok Marcel Dusper boravi normalno na svojoj adresi u Mostaru, zapovjednici akcije su osuđeni.
Što se tiče progona Vasilija Vidovića, o osudi nema govora. Dokazi o njegovom sudjelovanju su proglašeni tajnom, a on mirno živi u Zemunu. Razlog više nego jasan, Vidović uhićenjem otkriva genocidnu politiku Srbije, umiješanost Ratka Mladića, a jasno pokazuje i stav današnjih vladara Srbije u ratu za bosanske zemlje… Nikolić i Vučić su vrlo bliski ratni kolege Vasilija Vidovića, koljača i ubojice. Oni su ostali sa njim u kontaktu i poslije rata u BiH-i. Takvim odnosom prema Vidoviću pokazuju i stav prema ratu u BiH. U srpskoj vojnoj strategiji uvijek postoje po dva voda za ovakva klanja, a pojedince likvidiraju tzv. trojke.
Ipak tu priči o Stupnom dolu nije na kraju… Dokaz da je Vasilije Vidović bio u Stupnom dolu je topografska točka 12/02 vis. Na toj točci Vaslije Vidoviće je napao norveški bataljun UN-a i doslovno oteo unproforce, dok se njegova jedinica nije izvukla,a ispod transportera UN-a postavio je mine. Zanimljivo da su te detalje vojnici norveškog bataljuna stavili u izvješće, ali nemaju dokaza o njegovom sudjelovanju u akciji Stupni do, što je apsurdno. Na paljbu iz sela, norveški bataljun je došao na navedenu kotu zbog provjere i prilikom izvlačenja Vasketovog voda reagirao prema srpskim snagama. Time sve postaje jasno. Vidović je bio na toj lokaciji, obavio zadatak i otišao. Prilikom povlačenja jedinice, razoružao je jedinicu iz norveškog baraljuna. Taj podatak pokazuje umiješanost srpskih snaga.
IGOR DRENJANČEVIĆ
HOP PORTAL
