Ne ide karta srpske blefere i trenutačno najvećeg mahera među njima Vučića. Kad četnik koji je za istinskog Europejca bio i ostao tek početnik kursa demokracije, prozbori na upit dvojice prisutnih novinara u studiju da jedna nogometna momčad može igrati odlično, ali izgubiti tekmu 3:0, samog sebe je demantirao u prethodnoj zavaravajućoj izjavi dvosmislene osude srpskog vojevanja, kojeg izbjegava uvijek imenovati konkretnim imenima srpskih zločina, a sam zavojevački srpski rat predstaviti ostatku svijeta karakterom građanskog rata. I sve su političke stranke u Srbiji, od onih malobrojnih građanske opcije, pa sve do najokorjelijih veliosrpskih suglasne već 25 godina s mišlju Vučića da su Srbi sudjelovali u građanskom ratu, a oni, tobože, kao nevini i nezainteresirani neutralci, sve zo promatrali s visine Olimpa. U podnožju Olimpa u ratu je bio vrlo aktivan i sam Vučić, a sad je u probranom društvu srbijanske političke kvazi – elite, što je u podjeli špila karata u Srbiji uvijek imala ulogu krupijea koji u kazinu miješa karte tako da one prave uvijek dodijeli svojim favoritima. I Vučić uobražava kao i svaki bolesnik njegove metastazirane bolesti uma da ima sve adute u rukama. Zato se samo službeno neokrunjeni ratni četnički vojvoda sad toliko kočoperno bahati gdje god stigne i doma i vani. Kad kaže da je ljut na Miloševića, što je unatoč odličnoj igri ( čitaj igri u kojoj je po Vučiću odlično ubijao, klao, pljačkao, pustošio i razarao ), gubio 3:0, svatko s gramom mozga u glavi, lako će dokučiti da je Vučić bio i ostao nezadovoljan samo zato što su Srbi u ratu deklasirani. Ipak, nije propustio odati kapitalno prizanje Miloševiću za njegovu vječnu ostavštinu, kako to zamišlja Vučić, a to je genocidna srpska tvorevina u Bosni i Hercegovini zvana Republika Srpska. I radi toga, Vučić je javno Miloševića pohvalio i zahvalio mu u ime svih Srba na tom pothvatu. Ustvrdio je još kako su Srbi poraženi u Krajini, a ne u Hrvatskoj, koju ni u riječi ne spominje i time potvrđuje da i izrekom niječe da se srpska paradržavna tvorevina u Hrvatskoj zove hrvatskim imenom. Time je poslao poruku okupljenim u studiju i svim gledateljima da su Hrvati zapravo došli s vojskom u neku izmišljenu i fantomsku Krajinu kao strana i osvajačka vojna sila i potisnuli Srbe iz fiktivne Krajine. Ta Vučićeva igra riječi nije slučajna, ali se lako razabire, a njegove osvajačke nakane i glad za hrvatskom zemljom time samo javno izbijaju po tisućiti put na vidjelo. Slikovito je Vučić opisao tri srpska ratna poraza u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu kao svekupni poraz u utakmici omjerom 0:3. I tu četnik spletom okolnosti nije lagao, ne zato što nije htio i što mu laž nije genetski u krvi, nego što je opet gimnasticiranjem riječi kao nedovoljno inteligentna osoba, što ne prati slijed vlastitih misli u uzastopnim rečenicama, upao u vlastitu stupicu. I njegovo žalovanje za porazom 0:3, koje on vidi možda s lošim diopterom na naočalama kao 0:2, jer sanja da su suci poništili onaj treći zgoditak, što su ga Srbi primili u Bosni, tek je dio njegovog nemirenja sa sudbinom ratnog gubitnika. Jer, 0:2 ljepše zvuči i manje boli nego 0:3. I kad se gubi, treba se to činiti sa stilom, a barem je žvalavi srbijanski premijer, što se oblizuje jezičinom dok govori i zmijski otrovnim jezikom palaca gadne poruke, kadar to shvatiti kao politički stilist u pokušaju. Bosnu i Hercegovinu i dalje doživljava kao srpski ratni plijen, a onaj treći zgoditak u srpskoj mreži u Bosni, on obnevidio i dalje doživljava kao pogodak u suparničkoj mreži. Nije li nadasve korisno jučerašnje okupljanje na razini trilateralnog susreta Kolinde Grabar Kitarović, Tajipa Erdogana i Bakira Izetbegovića u Zagrebu najbolji odgovor Vučiću da su Srbi i Srbija na koncu ipak poraženi rezultatom 3:0, a ne 2:0 kako je on to objasnio gledateljstvu preko TV Pinka. U laži su kratke noge, a u Vučića kao i u svakog lopova dugi prsti koje neprestance taj razulareni drekavac nervozno krši i savija u svakom javnom nastupu. Vjerojatno je to radi bolje koncentracije, jer ni njemu se ne dojmi da je u svijetu politike uvijek na konju s hvataljkama. I doista je potupno izgubio kompas onog trena kad je hvalisavo počeo gledateljima nabrajati kako naizust zna točno redosljed i sve cifre broja stanovnika svih registriranih gradova u Srbiji. I onda je gospodar laži dokazao ponovno da nije i vlasnik misli, pogotovo kad su mu samari brži od konja u galopirajućoj utrci s vremenom. I reče tako lažljivi Vučić posve slučajno i jednu istinu. Nabrajajući sve veće i manje gradove u Srbiji, sabirao ih je i oduzimao po redu veličine sve bez spomena ijednog grada na Kosovu. Prištine,Prizrena, Kosovse Mitrovice i ostalih kosovskih gradova nigdje nije bilo u Vučićevu ugrađenom kompjutorskom čipu u glavi, ali Srbi ni iz ove serije kompromitirajućih izjava Vučića u ciglo 15 do 20 udarnih minuta revije gluposti i ludosti, riješiše kako i priliči njihovoj tradiciji, glasovati za čovjeka koji ni njima, još manje drugima nikad ništa dobro nije donio. A neće im donijeti ni sutra, kao što nije ni jučer, samo kako očekivati da to razumije polovica glasača Vučićeve SNS, ljudi koji se nogama potpisuju, a ako im gazda Vučić naredi, mogu i repom mahati.
I nije problem samo u nedotupavim Vučićevim zaslijepljenim i neobrazovanim sljedbenicima, koliko u onim što su na znak za početak laganog kasa, potom i galopirajuće konjice, u stanju slijediti svaki zov vlasnika srpske ergele konja Aleksandra Vučića. Naravno, u toj se ergeli nađu uvijek i neka strana grla poput Gorana Babića, Igora Mandića, Borisa Dežulovića, Olivera Frljića, Domagoja Margetića ili Vedrane Rudan. I prije ili kasnije, svi oni i još mnogi njima slični, završit će kao i svaka dotrajala i islužena konjska raga kad više ne treba vlasniku štale. Meso od konjetine je u Srbiji rijetko i time i na cijeni i vrlo skupo, a gore pobrojani prekasno će shvatiti dubinu i značenje krilatice, poznate posuda, pa i u Srbiji: “I konje ubijaju, zar ne?” Ne moraju to već proslavljeno umjetničko remek djelo Srbi plagirati pod starim i nadaleko poznatim naslovom, da bi, primjerice Goran Babić ili Igor Mandić skužili kako konj još može galopirati uz poklič njihovog gospodara Vučića na ono “đi – ha, đi – ha,” kad su im sve četiri noge krute, a samo im se vjeđe iznad očiju još uzdižu ljute. Kad su svojom voljom odlučili prići državi i narodu gdje je po glavi stanovnika više konja nego konjanika, onda neka se ne začude ako voljom njihovog gospodara Vučića ne završe na nekoj srbijanskoj tržnici kao konjske kobasice. Kad Srbi ne bi vjerorovali da se Vučićem bezrazložno ponose kao u narodnoj poslovici o konju kojeg za trku imaju, sve bi bilo drukčije i bolje i po Srbe i po sve srpske susjede. No, svaki ciganin svoga konja hvali, te tako i Srbi hvale Vučića. Ne mogu se pohvaliti tijekom izborne, evo sad i postizborne kampanje da je itko od njih narodu ponudio bilo što od čega se ekonomski može živjeti i opstati i bez vođenja visokoparne politike. Prosječan Nijemac nema pojma tko mu je predsjednik države ili tko je premijer, još manje Nijemac zna imena i prezimena resornih ministara u Bundestagu. Na brdovitoj Srbiji u blatnjavim njivama i među šljivama, narod napamet zna koji ga pastir vodi kao stado ovaca na pojilo, ali nisu sigurni da će se s toga izvora i sutra napiti vode. I životinje kad osjete da izvor presušuje, sa ili bez predvodnika stada, ne idu na isto mjesto, jer znaju da se tamo više neće napiti vode, pa idu na novo mjesto da ne bi krepale od gladi i žeđi. No, Srbi žedni i gladni slijepog vjerovanja u mesijanski duh svoga glavnog ovna s okačenim zvonom oko vrata opet hrle na isti izvor za koji čak i domaće i divlje životinje instiktom znaju da presušuje i da će idući tamo i uginuti. Je li onda i poslije svega čudno što Vučić može likovati poslije izbora, jer takve rasne ovce nadmašuju i čuvenu vrstu merino ovaca, a što je Vučiću najbitnije, odlične su za šišanje. Gotovo nitko u Srbiji nije tijekom izborne kampanje, ili sad poslije okončanih izbora, pokušao riješavati goruće probleme običnog naroda. Primerice, samo u galvnom gradu Beogradu ima bezbroj centralnih gradskih, ali i satelitskih gradskih naselja s neriješenom infratrukturom gradske cjeline. Ponegdje ima pregršt prodavaonica, pošta i banka, ali nema škole, vrtića ili medicinske ambulante nadohvat ruke, već se mora pješačiti ili ići prijevozom do tih potrebnih, ali doslociranih i udaljenih odredišta od vitalnog značaja za funkcioniranje jednog gradskog kvarta. Na drugim lokacijama ima u blizini i škola i vrtića i ambulante, ali nema opskrbe hranom i pićem u dovoljnim količinama, prodavaonica odjeće i obuće, ili banke i pošte u pristojnoj blizini od mjesta stanovanja. U elitnom naselju Dedinje, gdje je i diplomatska kolonija, desetljećima postoji problem vodovoda i kanalizacije, a na Dorćolu u Starom gradu sa trofaznom strujom, a na Vračaru, isto u centru grada još ima puno zgrada koje zimi ne koriste centralno grijanje, već ugljen, kojega se često može vidjeti u naslagama i po asfaltu u blizini stambenih zgrada. U srbijanskoj provinciji je još gora situacija. Ima još uvijek puno sela po Srbiji gdje seljaci gaze blato do koljena do velebnih kuća koje su sagradili, a put do njih nisu popločali. Pitka voda iz slavine i struja u mnogim srbijanskim zabitima i dalje je san snova. Znajući sve to Vučić i sva srbijanska politička kvazi elita trkeljiše pred svijetom kako, navodno, Hrvatska koči Srbiju da ne može zbog tri hrvatska opravdana zahtjeva pristupiti pregovorima s EU. Iz gore priloženog, jasno je da Srbijanci i bukvalno, a ne smao metaforički trebaju prvo počistiti blato ispred svoga doma, pa tek onda gledati okom preko plota u tuđe dvorište, a sami nisu u stanju ni asfaltirati put do svoje kuće na selu, uvesti gradski vodovod i struju. U dvadeset prvom stoljeću Srbi po selima i na nekoliko desetaka kilometara od Beograda još piju vodu iz bunara, a umjesto struje noću im doma gori svijeća. I u takvom mraku nije ni čudo da im se rode mračne misli da im Vučić može biti dalekovidi mudrac. Kad bi se jednom probudili i iz tmine ugledali svjetlost dana, možda bi im i sunce prosvijetlilo razum. Samo nebo zna gdje je granica bezumlja čovjeka koji pljuje u bunar iz kojeg pije vodu. Srbi piju vodu i u Srbiji iz hrvatskog bunara bezbrojnih prehrambenih tvrtki registriranih u Srbiji. I istodobno i grizu ruku koja ih hrani hrvatskim prehrambenim proizvodima. E, ta vrsta početka kampanje zdravog razuma u Srbiji još nije počela, a kad će i da li će, teško je optimistički odgovoriti.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal