Nakon objave našeg članka o slučaju Slavena Rukavine, kojega je socijalna skrb proglasila “nasilnikom i zlostavljačem”, redakciji HOP portala javio se još jedan otac sa sličnim iskustvima:
Poštovani,
vezano uz članak o diskriminaciji oca pred sudom i Centrom za socijalnu skrb, mogu Vam potvrditi da je to u potpunosti istina. Naime meni se trenutno sudi na Prekršajnom sudu u Varaždinu jer sam kćeri pustio crtić Bumba, čime sam počinio nasilje u obitelji. Održano je već 5 ročišta i ta poludjela sutkinja me želi osuditi, iako je moja bivša supruga na vještačenju priznala da me je svaki puta lažno optužila. Istovremeno, sutkinja u brakorazvodnoj parnici radi apsolutno sve da imam čim manje kontakta s djetetom, otvoreno laže na ročištima usmeno, a zatim u pismenim rješenjima to poriče, namjerno odugovlači rješenje, dok me djelatnice centra divljački lažno prijavljuju. Održano je i vještačenje na kojem je moja bivša supruga bila nasilna i priznala hrpu kaznenih djela, te da me lažno prijavila, no sustav je i dalje na njenoj strani.Čak ni Ustavni sud ne želi ništa poduzeti da bi sutkinju prisilio da donese rješenje. Pogledajte malo moj slučaj, sve će Vam biti jasno.
Srdačan pozdrav,
Danijel Merkaš
Danijel nam je poslao i link na članak IN portala, u kojemu je prije desetak dana iznio svoju potresnu priču:
Danijel Merkaš je živio sa suprugom i njezinim bolesnim roditeljima u okolici Varaždinskih toplica kada im se u svibnju 2013. rodila kćer Klara. Supruga, koja ima dijagnozu ‘miješana anksioznost i depresivni poremećaj ličnosti’, tijekom dojenja nije smjela koristiti lijekove i utonula je u tešku depresiju. Danijel kaže da se maksimalno trudio pomoći joj, no s pogoršanjem bolesti njezina oca, nakon što se razvila Alzheimerova bolest, brak im je došao u krizu. Naime, otac supruge počeo je ostavljati lijekove po kući, imati brojne neugodne ispade i promjene raspoloženja, te branio Danijelu da odvodi kćer iz kuće u šetnju. Pokušao je razgovarati sa suprugom, no ona nije imala razumijevanja.
“Na internetu sam pročitao za obiteljsku medijaciju, te sam se obratio Centru za socijalnu skrb Novi Marof”, kaže Danijel Merkaš.”Ispričao sam im što me muči i pozvali su moju suprugu te joj već s vrata rekli da me prijavi ako me se želi riješiti. Počeli su me nagovarati da zaboravim na svoju kćer i odem iz kuće. Svaki put kad sam to odbio, to ih je dodatno iziritiralo, te su mi prijetili lažnim prijavama. Već nakon šest dana prijavili su me za verbalno zlostavljanje jer je supruga rekla da smo se u nekoliko navrata glasno posvađali. Nakon desetak dana odnosi sa Centrom su bili tako loši da mi je socijalna radnica zaprijetila da će se, ako ne napustim kćer, pobrinuti da nikad više ne budem nasamo sa svojom Klarom. Nisam mogao pristati na to da svoje dijete, koje sam obožavao, ostavim s depresivnom suprugom, te puncem kojega sam smatrao opasnim.
Cijelo to vrijeme djelatnice Centra i ravnateljica nagovarale su suprugu, koja se borila s vlastitim dijagnozama i strahovima, da prijavi Danijela za razna kaznena djela. Kad nije pristao na njihov ultimatum i iselio iz kuće zatražili su od supruge da ga prijavi za zlostavljanje djeteta. Osobe od kojih je tražio pomoć da spasi brak i obitelj nisu samo predlagale razvod kao najbolje rješenje, već su zahtijevale da zaboravi vlastito dijete.
Djelatnice Centra, svjedoči Danijel, pozvale su suprugu i zajedno protiv njega u jednom danu podnijele više prijava, te su inscenirale incident u kojem je otac njegove supruge fizički napao Danijela i kćer štakom. Dok je čekao policiju, djelatnice Centra su podnijele protuprijavu protiv njega, policija mu je istrgla dijete iz ruku, te ga odvela na Prekršajni sud u Varaždinu. Socijalna radnica mu je jasno rekla da je to posljednji put da vidi kćer. Sud ga je oslobodio.
“Već idući dan CZSS Novi Marof me je prijavio za zlostavljanje djeteta na načina da sam kupao i presvlačio kćer, što po njima nije muški posao, nego ženski”, govori Danijel. “Nikad više nisam bio nasamo s kćeri. Republika Hrvatska iz nečijeg hira jednostavno mi je oduzela dijete i zabranila da joj budem otac. Taj osjećaj kad ste nasilno odvojeni od djeteta može se opisati kao fizička bol koju osjećate 24 sata na dan” – rekao je Damir Markaš za INportal.
“Od Općinskog suda u Varaždinu sam odmah zatražio da se pribavi zdravstveni karton moje supruge, punca i punice”, nastavlja Danijel. “Sud je to prihvatio te je sutkinja izjavila da je dala nalog da se pribave zdravstveni kartoni. No sud nikad nije dao nalog da se pribave zdravstveni kartoni, te takav dopis ne postoji u spisu R1-350/14. Iako nikad nije izdan taj nalog, sutkinja je to navela kao razlog da odgodi ročište dva puta. Na kraju, je 3. ožujka 2015. donijela je odluku na temelju mišljenja i svela mi kontakte s kćeri na 5 sati tjedno, ali pod nadzorom supruge. Moj zahtjev za vještačenje je odbila jer je ‘CZSS Novi Marof njezin matični centar i mora ga štititi’.
Od tada su mi efektivno oduzeta sva roditeljska prava. Sve kontakte s kćeri mi je Centar opstruirao i koristio za daljnja prijavljivanja. Sve moje žalbe su odbijene. Postupak je uskoro iznova pokrenut po novom zakonu. Sutkinja nije htjela raspisati ročište za brakorazvodnu parnicu gotovo osam mjeseci. Predsjednik suda je radio sve u svojoj moći da bi opstruirao postupak. Postupak je razdvajao, spajao, opet razdvajao, sve samo da se predmet ne riješi. Ispočetka sam barem mogao telefonski razgovarati s djetetom, no Centru je i to smetalo. Uskoro su mi i to oduzeli. Nakon osam mjeseci počeo sam pisati blog o svojoj borbi za dijete. Nakon mog inzistiranja, odbačena je kaznena prijava za zlostavljanje djeteta, no stekao sam moćnog neprijatelja: Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu. Naime, upozorio sam nadređene da prijava protiv mene stoji na stolu, nitko ju ne istražuje, a ja skoro godinu dana ne smijem biti s kćeri. Nikad mi nisu to oprostili, iako su mi dali odbačenje, no od tog trenutka nadalje, za svaku sitnicu protiv mene podići će optužnicu. Odmah nakon toga Državno odvjetništvo je protiv mene podnijelo kaznenu prijavu za nametljivo ponašanje jer sam nazvao suprugu da bih pitao je li mi kćer zdrava. Do tada mi više nije davala nikakve informacije o djetetu. Moj blog ih je smetao i na temelju te prijave oduzeli su mi računalo i mobitel, te me kazneno prijavili. Protiv mene Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je takoreći praznu optužnicu bez detalja kaznenog djela, s namjerom da tijekom suđenja sazna činjenice i zatim ju posljednji dan suđenja izmijeni, što je postala uobičajena praksa državnog odvjetništva. Činjenica da je 18. rujna 2015. odbačena kaznena prijava za zlostavljanje djeteta protiv mene nije mi ništa pomogla. Sudu je odjednom ta kaznena prijava bila nevažna, iako su na njoj temeljili presudu.
Brakorazvodna parnica pokrenuta je tek 24. kolovoza 2015. nalogom za ponovnu izradu mišljenja na Centru za socijalnu skrb Novi Marof. Novo mišljenje je još podmuklije. Kaže Danijel, jer je Centar prikrio da su ga djelatnice privatno tužile zbog bloga i traže da mu se oduzmu roditeljska prava.
Tek 19. siječnja ove godine dobio je nalog za neovisno vještačenje, no morao je platiti ogroman iznos unaprijed i sad će, kaže, mjesecima a možda i godinama čekati da se to obavi.
“Tijekom cijelog tog razdoblja Centar me prijavljivao na temelju svakog poziva moje supruge. Zapanjuje da su me optužili za pokušaj ubojstva kćeri puštanjem niz tobogan, što su čak napisale i u službenom dokumentu kojeg je potpisala ravnateljica Centra. Iako ranije nikad nisam bio prijavljen ni za prometni prekršaj, sada mi je realnost da Centar za socijalnu skrb, te policajci za mladež protiv mene uvijek imaju barem 4 do 5 kaznenih prijava, te isti broj prekršajnih prijava. Zbog njih sam nekoliko puta izgubio posao, ugrožena mi je egzistencija, što dodatno daje vodu na mlin osobama koje mi žele oduzeti dijete. Stalno lažno prijavljivanje dovelo je do toga da ne samo ja, nego i moja obitelj žive u strahu. Odlučio sam se odmaknuti od njih jer nema smisla da pate sa mnom, no proširio sam krug prijatelja i stalno kontaktiram sa stotinama očeva i majki kojima su oduzeta djeca.
Čim ušutim, protiv mene podignu više prijava, čim javno progovorim, svi postupci protiv mene se zaustave. Postavlja se pitanje neovisnosti pravosuđa kad se sud ravna prema sudu javnosti. Odlučio sam ne braniti se na sudu, neka me osude na temelju prazne optužnice. Ako je u civiliziranoj zemlji prihvatljivo od optuženika tajiti za što je optužen, neka me osude. Državo odvjetništvo vodi potpuno jednostrane istrage u kojima žele dokazati da je netko kriv, a ne prihvaćaju nijedan prijedlog istražne radnje.
Ružan primjer sukoba interesa je to što su me četiri djelatnice Centra za socijalni skrb Novi Marof, na čelu s ravnateljicom, privatno tužile još 6. kolovoza 2015. Iako su me privatno tužile, nastavile su raditi na mom predmetu, pri čemu su izradile nekoliko izuzetno štetnih dokumenata koji se temelje na izmišljotinama. Napravile su mišljenje stručnog tima u kojem su me opisale kao osobu nesposobnu za samostalnu prehranu, zaljubljenu u bivšu ženu, a kao dokaze svojih tvrdnji pozivaju se na kaznene prijave koje su same podnijele protiv mene, odnosno na prijetnju i nametljivo ponašanje. U mišljenju predlažu da mi se do kraja života zabrani samostalni kontakt s kćeri. Upravo me sadržaj tog mišljenja naveo da se obratim u vezi sa slučajem Šavora. Primijetio sam da su i Ivani Šavora zaprijetile na sličan način kao i meni u tom mišljenju. O privatnoj tužbi nisu obavijestile nadležno Ministarstvo socijalne politike i mladih, te se nisu izuzele. Umjesto toga, zloupotrebljavaju položaj ne bi li me spriječile da održavam kontakt s djetetom. Iako sam u svibnju 2015. te u siječnju 2016. zatražio izuzeće Centra za socijalnu skrb, Ministarstvo ne pristaje na to, što je izazvalo čuđenje čak i na državnom odvjetništvu, jer se radi o potpuno jasnom sukobu interesa.
Zašto sam prvih 18 mjeseci bio dobar roditelj, a sad moram dokazivati da sam sposoban biti s kćeri bez da ju ubijem.
Zar nije bitno što želi moja kćer? Dok nakon godinu i pol nestrpljivo čekam vještačenje, podnio sam dvije ustavne tužbe protiv odluka Općinskog i Županijskog suda u Varaždinu. Iste su izazvale nevjerojatnu paniku i brojne pokušaje opstrukcije. Zapanjuje upornost s kojom se sud bori protiv toga da spis mog predmeta dođe na Ustavni sud. Takvo očito kršenje ljudskog prava djeteta od 3 godine ničim se ne može opravdati, ni osobnom osvetom, ni pristranošću. Na podnošenje ustavnih tužbi me navela rečenica sutkinje: ‘Neka najbolji pobjedi.’ Pa zar je to boksački meč? Pobjednik će dobiti dijete, a gubitnik 4 sata na tjedan. Kako je to pravedno, zar dijete nema pravo na oba roditelja?
Svaki moj pokušaj da sudu predložim dijeljeno skrbništvo je odbijen s gnušanjem, iako se svi svjetski stručnjaci slažu s tim. Znanstveni radovi su išli iz mojih ruku direktno u koš za smeće, jer ‘sud zna najbolje’. Nije bitno što moja kćer želi svog tatu. A Centar, njima ionako nije stalo do djeteta, oni samo žele da ja završim u zatvoru. Kako inače objasniti desetke prijava?
Ne želim imati susrete sa svojom kćeri, želim joj biti tata. Uvjeren sam da sam dobar otac. Ne želim da moje dijete odrasta bez oca. Mogu joj pružiti mnogo toga. Ona ima pravo na cijelu obitelj i nikad neću odustati od toga. Već pola svog života ona odrasta bez oca, a stalno primam informacije o daljnjim opstrukcijama postupka pred sudom od strane Državnog odvjetništva i Centra. Jedina pozitivna posljedica ove drame je što ljudi više uopće ne vjeruju Centru za socijalnu skrb Novi Marof, kao ni policajcima zaduženim za mladež, što se itekako osjeća na njihovom radu. Znam da će proći mjeseci dok se ne obavi vještačenje, a zatim još više vremena dok sud ne raspiše novo ročište. Preostaje mi da se nadam da je Ustavnom sudu stalo do pravde i interesa djeteta. Nemam se kome drugome obratiti”, završava svoju ispovijest Danijel Merkaš.
intervju: IN portal
HOP portal
