Borovo Selo se početkom ’91. nametnulo kao centar srpske pobune u Slavoniji, a nalazi se u neposrednoj blizini Vukovara, točnije prigradskog naselja Borovo, pa se za njega uvriježio naziv Borovo Selo. Upravo u Borovu Selu, 31. ožujka 1991. Srpsko nacionalno vijeće donosi odluku o pripajanju srpske “Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem” Republici Srbiji, nakon čega Srbi iz tog i okolnih srpskih sela barikadama blokiraju Vukovar, a u Borovo Selo pristiže nekoliko stotina pripadnika paravojnih postrojba iz Srbije. U noći s 1. na 2. svibnja, četiri policajca su u dva automobila patrolirali cestom Borovo – Dalj. Na ulazu u Borovo Selo primijetili su jugoslavensku zastavu i krenuli je zamijenili hrvatskom. Dok su postavljali zastavu na njih su iz okolnih kuća zapucali nepoznati napadači. Dva policajca su, iako ranjeni uspjeli pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Načelnik osječke Policijske uprave Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke policije Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom srpskih ekstremista u Borovu Selu, kako bi oslobodili policajce. Pregovori propadaju i odlučeno je da se zarobljeni policajci oslobode policijskom akcijom. Na teren 2. svibnja oko podne autobusom i s dva službena vozila dolazi 30 pripadnika vinkovačke policijske uprave naoružanih automatskim naoružanjem. Autobus je propušten u centar sela do kafića “San Marino”, gdje su ih u zasjedi čekali domaći Srbi i dobrovoljci iz Srbije. Tu je na njih otvorena vatra iz pušaka i snajpera s prigušivačima te tromblonskim minama.
Donosimo članak iz novina Velika Srbija Srpske radikalne stranke, a čiji je je osnivač i prvi izdavač Vojislav Šešelj u kojemu sami četnici opisuju svoje “ratovanje” u Borovom Selu 2. svibnja 1991:
“Četvrtak, 2. maj. U podne, u 12 časova i 15 minuta sve je stalo, vreme, slike, ljudi. Ustaški poglavnik Franjo Tuđman je, sa svojim plaćenicima nasrnuo na svetu zemlju Srbiju!” Ovo je u svom ratnom dnevniku napisao zamenik komandanta Četničkog dobrovoljačkog odreda stacioniranog u Borovu Selu, kapetan Oliver Denis Baret, učesnik bitke u kojoj je, posle skoro 50 godina nebeskim sjajem bljesnulo srpsko oružje.” Taj četnički odred je bio upućen u Borovo Selo već 1. travnja 1991. godine. Pokolj i masakr koji je uslijedio zbog “ugroženosti srpstva” i zločin kojeg su počinili a kojeg nazivaju “petočasovnom junačkom borbom, prenosit će se vekovima”, piše nadalje u ovom članku u kojemu svoje izjave daje i Miladin Todosijević, prvi četnik nakon Drugog svjetskog rata koji je zbog ovog zlodjela unaprijeđen u oficirski čin i po vlastitom iskazu uvijek bio vrlo religiozan. Unaprijedio ga je Momčilo Đujić, četnik iz Drugog svjetskog rata i četnički “nadvojvoda” koji devedesetih novčano podupire četnički podmladak u BiH i Hrvatskoj, te ih nagrađuje četničkim odlikovanjima i proglašava četničkim vojvodama. Đujićevo izručenje nikada nije postignuto, a RH je u još svibnju 1999. godine zahtijevala izručenje tog četničkog vojnog vođe zbog optužbe za ubojstva najmanje 1.500 osoba u oblasti Knina, Vrlike, Sinja, Šibenika i Otočca. Po riječima pripadnika četnikog dobrovoljačkog odreda, žitelji Borovog Sela su im osigurali smještaj, hranu i sve ostalo. Ta paravojna postrojba se sastojala od od 14 četnika Šešeljevog odreda, dva pripadnika Jovićevskog odreda “Dušan Silni” i 6 mještana iz Borova Sela. Zapovijedao im je Todosijević.
Oliver Denis Baret svoj intervju zaključuje riječima: “Mi ćemo opet, u slučaju potrebe doći i rame uz rame sa njima pružati otpor i zadati smrtni udarac pomahnitaloj ustaškoj zveri”. Momčilo Grković, četnički poručnik čiji je djed također bio četnik, došao je u Borovo Selo 17. travnja zajedno sa Jovanom Milivojevićem. “Napad” hrvatskih policajaca četnike je zatekao u krevetu ili “kafani”, kako sami priznaju. Nakon hvalospjeva samima sebi, tek Jovan Milivojević daje konkretnije podatke o hrvatskim navodno nadmoćnim snagama i samom početku ističe hrvatski napad koji su se sastojao od nekoliko pripadnika hrvatske policije koji su skidali srpsku i stavljali hrvatsku zastavu, u hrvatskoj državi i na hrvatskom tlu. Radenko Stanić i Dragoljub Vlastelica također su dali svoje izjave u ovom četničkom listu o borbama u Borovom Selu, kojeg kao i svi ravnogorski četnici, i oni bivši i ovi sadašnji, smatraju srpskom zemljom, kao što i sva druga područja bez obzira u kojoj stranoj ili susjednoj zemlji se nalazila – smatraju srpskim zemljama i “ugroženim delovima srpske otadžbine”.
Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije optužio je četničkog vojvodu Vojislava Šešelja za organizaciju srpske pobune u Istočnoj Slavoniji i podizanje barikada u travnju ’91. Osim lokalnih Srba, u zasjedi i pokolju hrvatskih policajaca, bili su ljudi pod Šešeljevim zapovjedništvom. Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. je podiglo optužnicu protiv 51 osobe, a presudom je njih deset proglašeno krivima u odsutnosti i osuđeno na 20 godina zatvora. Sudilo im se u dva odvojena postupka za najteži oblik oružane pobune, koja je bila zakonski izjednačena s ratnim zločinom. Ali, 1998. osječki Županijski sud primjenom Zakona o općem oprostu (iz ’96.) donosi rješenje o obustavi postupka izvršenja kazne protiv svih – osuđenici su pušteni, a postupci protiv ostalih obustavljeni.
Hrvatski policajci koji su ubijeni u srpskoj zasjedi u Borovu Selu 2. svibnja 1991. su: Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić.
Najmanje što je zvjerski ubijenim i masakriranim hrvatskim redarstvenicima i njihovim obiteljima hrvatska država bila dužna učiniti je provesti kazneni progon nad počiniteljima tog ratnog zločina, za koji se nigdje i nikada ne bi trebalo udijeliti nikakav oprost. Kao što je vidljivo iz priloženog članka četničkog lista Velika Srbija, u četnikovanje po Hrvatskoj su se uključili i stari četnici koji su svoja zlodjela činili još u Drugom svjetskom ratu i stvorili svoj podmladak koji je podjednako zločinački harao po Hrvatskoj i u zadnjemu ratu.
obradila: Ingrid Runtić
HOP portal
