Investicioni fond KKR na čijem je čelu je bivši šef CIA, zainteresirana je da otkupi neke od nenaplativih kredita banaka u Srbiji.To znači da bi ovaj investicioni fond otkupio neke od kredita koje banke potražuju od firmi iz privatnog ili državnog sektora, a ne mogu ih naplatiti, a gdje spadaju i dugovi tajkuna. Na taj način bi ušli u vlasničku strukturu firmi, jer kupovinom nenaplativih kredita firmi stekli bi dio vlasništva firme, koja se zadužila kod banke, a nije mogla da servisira svoje obaveze. Takva sudbina čeka i nas, jer je potpuno ista ekipa ljudi povezana sa pljačkašima Srbije, oni pljačkaju Hrvatsku.
Zanimljiva je priča oko lobista Black Watera, te braće Podesta Johna i Tonya, tvrtke Podesta grupe, koji su stupanjem na dužnost Stipe Mesića ponudili rješenje hrvatskih problema kroz pronalazak hrvatskog ukradenog novca. Za 30% provizije pronađenog novca nudili su 70% u povrata državi i pravo na 10% ulaganja u našu zemlju. Ta ideja propada zbog prevelike umreženosti kriminalaca i umočenih prstiju samog Mesića. Danas nam banka sumnjive pretvorbe, nekada vlasništvo udbaške filijale u Austriji “Adria AG Wiena” nudi spas.
Prema posljednjim podacima HNB-a, krajem listopada prošle godine dug opće države koji obuhvaća dug središnje države, fondova socijalne sigurnosti i lokalne države iznosio je 283,8 milijardi kuna ili 85,5 posto procijenjenog BDP-a za 2015. godinu. Tako predstavljaju priču javnosti mediji. Ipak istina je da iz Hrvatske je opljačkano po procjenama oko 1000 milijardi,a sam dug većinom je produkt pljačke, pa se tako ne radi o dugu, već o pljački građana. Mediji godinama zapravo tražeći ustaše po Hrvatskoj skreću pažnju od pljačke stoljeća, modela kojim je prvo opljačkana Jugoslavija, kontrolom banka i pljačkom svih banaka, da bi nastavili sa pljačkom naroda.
Za takvu pljačku udbaško-komunistička ekipa je osnovala banke van države 1975. godine, ADRIA AG iz Beča danas je vlasnik Zagrebačke banke, LHB vezana je na Ljubljansku banku i veliku pljačku građana preko slovenske banke, a sam dug Jugoslavije otkupljivala je bankarska ekipa iz Jugoslavije po 35% vrijednosti duga putem Salomon Brothersa, kojeg je osnovala City bank iz New yorka, vlasništvo stekla od židovsko-ruskog kapitala carske ruske obitelji.
https://en.wikipedia.org/wiki/Salomon_Brothers
Iza Salomon Brothersa zapravo su jugoslavenski komunistički bankari u pozadini i na taj način upravljali dugom bivše zemlje, SAMIM OTKUPOM, a danas otkupom duga Hrvatske. Pokraden novac od građana sada se skupo naplaćuje preko kredita i porobljava narod nakon velike pljačke banaka.
Jugoslavija je izvezla svoje zlato van granica kako bi ono bilo korišteno za vojni udar ili spas u slučaju ugroze od 1975. godine nadalje. Priča je svima djelovala uvjerljivo, a zapravo se radi o zamisli pojedinih političkih moćnika koji su se tako lako domogli zlata. Jugoslavija je imala zlata više od jedne Danske.
Tijekom prodaje zlata, odnosno transakcije oko zlata, stvar nije tako jednostavna kako se navodi u pisanim tekstovima tih portala, jer zlato ima svoju “putovnicu”, rekli bi “gruntovni izvadak”, tako da se vrlo lako uđe u trag zlata, kao i u njegovo porijeklo. Zbog toga je još lakše doći do spoznaje što se dogodilo sa hrvatskim zlatom o kojem pišu pojedini portali. Zlato bivše Jugoslavije podijeljeno je između pojedinih republika 2001. godine, ali su ipak zanimljivi neki detalji o samom zlatu.
Ako je Jugoslavija toliko bila dužna, kako je moguće da netko od dužnika nije sjeo na to zlato, odnosno na dug sadašnje hrvatske države? Ako se držimo činjenice da su pojedini moćnici Jugoslavije sami otkupili dug i poslije reketarili državu preko pojedinih stranih banaka sa tim novcem, onda je sve više jasno da to zlato nisu dirali, jer nije ni bilo potrebe. Što to točno znači? Pojedine bankarske elite Jugoslavije stvorile su svoje banke kćeri u inozemstvu, stavile novac i zlato vani, navodno zbog lakšeg poslovanja i kao zaštitu u slučaju političkih promjena. 1980. godine Jugoslavija ima 57, 846 kg zlata.
15 tona kojih dobiva 2000 godine je iz te mase zlata. Ako je Jugoslavija ikome dužna, kako je moguće da netko podijeli zlato, bez da se veliki dužnici naplate? Nemoguće. To se ipak događa i dijeli se zlato. Ima li uopće duga?
Inspekcije koje su krajem osamdesetih godina poslane u velike jugoslavenske tvrtke otkrivaju veliki kriminal. Jedna od žrtava je i Stjepan Đureković u INA-i za njemačko područje. Ali da žrtava nije bilo samo na jednoj strani govori priča o čudnovatoj smrti admirala Petra Šimića i visokog dužnosnika tajnih službi Jugoslavije Rahmana Morine, baš prije prvih parlamentarnih izbora u jugoslavenskim republikama. Ova dvojica su krenula oštro prema štetočinama, koje su uzele bankara Miloševića kao ideju svog spasa, odnosno širenje nacionalizma, da bi prikrili enormnu krađu. Zanimljivo je da cijeli pokret velikosrpske ideje kreće iz Pakraca pod komandom Vuka Draškovića, koji kasnije pokreće i tenkove iz Beograda. Tko je bio on u Jugoslaviji, a tko njegov brat?
Danas je sin Ivana Miškovića, moćnika Titovih tajnih službi, vrlo visoko u hijerarhiji INA-e i MOL-a u Mađarskoj, a jedan od generalskih sinova Goran Štrok je poznati poslovni čovjek, sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak također je ugledni poslovni čovjek vezan za naftni biznis, Andrija Drašković, brat Vuka Draškovića isto je poznati poslovni čovjek koji namjerava kupiti Podravku, Vuk Drašković ( koji glumi velikog četnika) radio je u kabinetu Mike Špiljka. Inače u Davosu su danas i Drašković i Špiljak, koji pokušavaju preuzeti Podravku. Vojko Santrić, vezan za INA-u stvorio je mogućnost pokojnom Pukaniću da otvori Nacional i financirao je taj list, ne treba reći da je Santrić dio tog miljea. Kada sve povežemo u bratstvo i jedinstvo korupcije, dobivamo hrpu nacionalista i komunista koji jako dobro žive uglavnom od naše zemlje.
Pitanje nad pitanjima jest gdje se danas nalazi prodano zlato Hrvatske, tko ga je koristio prije toga, jer zlato nije mrtvi kapital i na osnovu njega su očito dizani krediti, pozajmice i slično. O toj temi je govorio general Zagorec sinu Josipa Perkovića. Dokaz veze tajnih službi, bankara i politike je njihov sastanak. Kao i o svemu onome što u svojim člancima HOP portal otvoreno govori o Zagrebačkoj banci.
Institut za javne financije (IJF) javni je znanstveni institut koji provodi primijenjena i teorijska istraživanja u području ekonomije javnog sektora. Predmet su istraživanja Instituta javni sektor i njegovi sastavni dijelovi – porezni, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav, sustav socijalne skrbi, sustav javne uprave i javna poduzeća. Istraživanja u tome području izvode se od samog osnutka – Institut je osnovalo Sveučilište u Zagrebu 1970. godine. Primarni je cilj IJF-a istraživati učinkovitost, održivost i odgovornost javnog sektora. Pri tome se analiziraju ekonomska kretanja i učinci ekonomske politike u javnom sektoru. Među važnim su temama koje IJF istražuje, primjerice, otvorenost državnih proračuna, participacija građana u proračunskom procesu, neslužbeno gospodarstvo, utjecaj institucijskog okruženja na gospodarski rast, izravna strana ulaganja, redistributivni učinci poreza i socijalnih naknada.
http://www.ijf.hr/hr/o-institutu/
Danas je pod zakladom MarIjana Hanžekovića.
Taj institut je bio zaslužan za primopredaju 3 CD-a o stanju financija u zemlji, a koje je Milanović predao Oreškoviću nakon smjene vlasti. Iz toga se isčitava moć samog instituta.
1970. godine Jugoslavija je osnovala institut kako bi zaštitila svoje financije, od navodne fašističke ugroze, vanjskih neprijatelja, a pod tom krinkom kontrolirali su tokove novca u zemlji. Pod tom krinkom i 58 tona zlata odveženo je van zemlje. Sve da bi se spašavalo zemlju, a čini se ipak da je priča imala drugačiji sadržaj.
O institutu se nije pričalo u medijima. On je za vrijeme Jugoslavije okupljao tehnomenađere uglavnom sa područja Hrvatske, Srbe i Hrvate, koji su složno prebacivali novac jugoslavenskih banaka u predstavništva van zemlje. AG iz Beča i LHB iz Frankfurta su i danas vrlo jake dvije podružnice toga kapitala jugoslavenskih banaka. AG je kupio Zagrebačku banku i sakrio se iza franšize Unicredit, dok LHB je poznat kao kreditor obitelji Milanović, tako je bivši premijer dobio čak 3,2 milijuna eura kredita.
Danas u tom institutu najvažnija uloga je obitelji Hanžeković, otac nekada prvi ministar financija u tuđmanovo doba, a sin je bio u Zagrebačkoj banci vrlo bitan u vrijeme stvaranja Hrvatske, tada je Hanžeković mlađi bio u nadzornom odboru, a tadašnja žena Iva Živković šefica pravne službe Zagrebačke banke, danas je žena Marjana Hanžekovića vrlo bitna u HROK-u, ( crne liste i uvjeti za kredit), a o samom odvjetničkom uredu Hanžeković ne moramo trošiti vrijeme, jer kada se javite telefonom na njegov broj, više se čini da ste dobili gradsku upravu, nego odvjetnički ured.
I za ovo vrijeme vrlo malo se govori o moći Instituta za javne financije o kojima “domoljubni novinari” i njihove emisije šute s razlogom…
Godinama mediji lažu kako naše stranke nemaju ekonomski program. Čista laž. Njihov program se ispunjava svakodnevno. Protjerivanje naroda sa ognjišta, ovrhama, skupim kreditima, nezaposlenošću. Drugi segment je pljaćka državne imovine, pljačka banaka. Treći nivo je uništenje privrednika porezima. I četvrti je nivo plaćanje poslušnika u medijima. Oni progone sjene i duhove dok voditelji promjena kradu u miru. Uglavnom vidimo svaki dan promjene njihovog programa; prošnju, pune autobuse za Irsku, neobrađena polja i cijene povrća kao da je zlatno. Ruča se stoječki ispred kontejnera ,dok se traže plastične boce. Za sada promjene uspijevaju.
Kada narod shvati da su premijeri i predsjednici u prvim medijskim redovima, a elita iz pozadine vlada, tada smo na putu ozdravljenja, jer baš tri famozna CD-a govore o položaju stvarnih vladara države. Oni su uvijek prisutni, vladali crveni ili crni…dok mediji prodaju priče o četničkim i ustaškim kapama, 20 000 ljudi ima milijunske iznose u bankama i mirno vlada zemljom preko svoje mreže…a klauni u medijima traže fašiste po zemlji… novac, trag novca je očito opasnije tražiti…
Predsjednik Urugvaja Jose Mujica , živi u svojoj seoskoj trosobnoj kući, nedaleko od Montevidea. Predsjedničku palaču je ustupio beskućnicima Montevidea i organizacijama koje brinu o beskućnicima, a od svoje plaće odvaja 90% i daje u humanitarne svrhe, jer, kako sam kaže, ”i žena mu zarađuje dobru plaću, što je njima dovoljno za život, pa im čak svakog mjeseca pretekne nešto novca, koji stave u banku za crne dane”.
“To što sam sad predsjednik ne znači da se trebam promijeniti, i zarađivati više nego što mi je potrebno; i osjećam dužnost da pomognem, to nije žrtva, to je moj osjećaj dužnosti”.
Na pitanja ”kako se osjeća kao najsiromašniji predsjednik na svijetu”, odgovara da je “skroman, a ne siromašan, da su siromašni oni kojima nikad nije dovoljno, a ne oni koji žive skromno”.
Na pitanje ”kako s tim stavom uspijeva da pravi ekonomski preporod Urugvaja”, kaže da ”ne može biti protiv potrošačkog društva, jer je takvo vrijeme u kojem živimo i to je važno za razvoj ekonomije, ali može biti protiv rasipništva. I protiv toga se bori. Mada, ne razumije zašto su se ljudi odrekli svojih osam sati slobodnog vremena da bi radili više i više, da bi kupili nove automobile u kojima provedu pola života zaglavljeni u saobraćaju, jer žele da žive u centru grada i da imaju vile na moru u kojima provode dva tjedna godišnje, a ima ljudi u Urugvaju koji nemaju krov nad glavom”.
Priča kod nas je jasna, sanacija banaka je prošla preko džepa građana, krađa u privatizaciji je prošla preko džepa građana, propale firme su prošle preko džepa građana, financiranje bezveznih udruga i agencija opet preko džepa građana, na kraju svaki drugi građanin plaća sve te krađe preko lopovskog ovršnog zakona i enormnih davanja kroz režije, skupe kredite i skupu državu… pitamo se samo što taj građanin više čeka…
Igor Drenjančević
