U nedjelju smo kod Stankovića naučili da je novi naziv za “novokomponovane” kulturnjake: otkačenjaci. Stanković je ugostio još jednog takvog: otkačenjaka i obožavatelja šarenih krpica i kolekcionara cipela Mirana Kurspahića, inače redatelja i glumca. O njemu oduševljeni kolege kažu da šokira s lakoćom te da je iz infantilne faze s lakoćom prešao u performersku. Kao i Frljić, i on ozbiljno “promišlja o društvenom i političkom angažmanu kazališta” u Hrvatskoj; jer to nam je antifašistička borba dala: frljićevce današnjice.
U svojoj novoj predstavi Pad Kurspahić se laća hrvatskom krvlju natopljenog Vukovara. Stanković uvodno ističe da ga je prije same emisije nazvao visoki dužnosnik ministarstva kulture sa zahtjevom da otkaže emisiju s Kurspahićem. Državni neprijatelj broj 2 ipak neustrašivo hara hrvatskom javnom televizijom, pa su obojica, partizanski hrabro, usprkos vlastitoj velikoj „ugroženosti“ danas odigrali svoj igrokaz u emisiji Nedjeljom u 2. Miran se pojavio živopisno istetoviran, u košulji kratkih rukava, bez sakoa ali ipak u prsluku i kravati, s brižno njegovanom “kokoticom” i zaštitnim znakom brčića te intelektualnim modnim dodatkom u obliku naočala. Ovaj njegov odjevni infantilizam vizualno vrlo dobro odražava njegov umjetnički izražaj, koji je podjednako infantilno buntovan i histerično ležeran te u konačnici – besmislen. No, Stanković se pobrinuo, baš kao i kod zapišivača i performera Labrovića, svima nama dati do znanja da se i ovog puta radi o gostu vrijednom pažnje, po nekakvim zakonima antifašističke ugroženosti i aktivističke slobode (koja naravno nikakve veze nema s toliko zlorabljenom – umjetničkom).
Kurspahić je za vrijeme rata i pada Vukovara imao tek nježnih 12 godina, ali ga se taj pad Vukovara toliko dojmio, a Tuđman mu se osobno toliko zamjerio da je odlučio svoja gorka iskustva rata, provedenog kao dječak u Zagrebu – pretočiti u predstavu. Svaka stvar se može gledati iz više rakursa, podučava nas danas u redatelja urasli nekadašnji dječak Miran – pa tako i pad Vukovara. Uglavnom, Stanković je postao redoviti posjetitelj predstava, počevši od dječjih, onih Buckinih, pa do tematike za odrasle, ove Miranove nove predstave. Nakon svakog posjeta kazalištu, Stanković jednostavno mora pozvati redatelja u svoju emisiju. Transkripti iz tog vremena, kao i Manolićevi memoari poslužili su Mironu da stvori predstavu pod naivom Pad. Miran slijedi svoj princip besmisla i obezvređivanja svega vrijednoga u mladoj hrvatskoj državi uspoređujući u svojoj predstavi prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i nacističkog vođu Adolfa Hitlera, gotovo istom lakoćom kao što je spario tetovažu s prslukom, kravatom i čarapama. Naš Miran se naravno inspirirao filmom The Glorious Bastards Quentina Tarantina koji je relativizirao zaraćene strane u Drugom svjetskom ratu, pa je onda i on krenuo relativizirati činjenice Domovinskog rata. Nešto slično je pokušao njegov (gotovo) imenjak Miron Milić koji je svojedobno na svom muralu ustanovio da se u Domovinski rat išlo “da bi se bilo na svježem zraku”. Uglavnom, na nacionalnoj televiziji mogli smo pratiti “razgovor ugodni” ove dvojice koji bez ikakvog vojnog iskustva ili stručnosti u toj domeni ratovanja ´tračaju´ o tome je li Tuđman izdao Vukovar ili nije. Maštarije ovog živopisnog klauna idu i dalje: što bi bilo kad bi na primjer Zagreb bio u srpskom okruženju kao i Vukovar, par godina kasnije… Da ne duljimo; ove igre rata koje performersko-scenski provodi Miran na račun teško izborene slobode i neovisnosti hrvatskog naroda protiv višestruko snažnijeg i neusporedivo bolje naoružanog agresora su jednostavno neukusne. Da ga je netko poslao u vojsku na vrijeme, ne bi mu palo na pamet niti teoretski raspravljati o stvarima o kojima pojma nema, kao niti prekriti svoje tijelo tetovažama i igrati se rata na pozornici. Međutim, njega se poslalo u Milano, gdje je jadničak sasvim krivo shvatio čak i koncept mode i stila.
Iživljavajući svoje umjetničke slobode, Miran prekoračuje okvire odgovornosti prema onima koji su krvavo i uz najveće žrtve izborili našu slobodu u Domovinskom ratu. Ništa u borbi za Vukovar nije bilo “fantazmagorično”, nego realno i krvavo. Ako umjetnik, kakvim sebe smatra ovaj istetovirani obožavatelj Tarantina, zaista misli na civilne i braniteljske žrtve obrane Vukovara, onda se njima trebao i pozabaviti. On naravno može imati svoj stav, ali njegov stav i fantazija nemaju veze sa stvarnošću, nego sa promišljenom manipulacijom gledateljstva. Kurspahić ne može i ne smije nazivati tvrdnje i izjave ministra kulture Hasanbegovića “stavom” budući da se radi o povjesničaru. Ovdje ponovo imamo primjer zadiranja amatera u njima nepoznatu materiju, koji se uvijek opravdava – umjetničkim slobodama. Ako je postavljanje Hasanbegovića na čelo ministarstva kulture politički “spin”, kako kaže Kurspahić – onda je ova predstava dvostruki spin političkog teatra koji treba poslužiti samozvanim “kulturnjacima 2016”. Izgleda da su se zaredali takvi spinovi, tipa filma Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj ili nedavna turneja Indexovog pozorišta po Hrvatskoj u čijoj predstavi se Tuđmana i Miloševića spaja u nekom nakaradnom partizanski osmišljenom raju. Previše je indikacija o nasilju koje se neometano provodi pod krinkom umjetničkih sloboda navodno vrlo ugroženih umjetnika, a koji sasvim neugroženo ovladavaju javnim prostorom Hrvatske, nauštrb pravih umjetničkih vrijednosti. To sprdanje i izrugivanje ide nekako uvijek i uporno na račun hrvatstva, hrvatske nacije i mlade hrvatske države, a najviše boli kada redovito pada na pleća veterana Domovinskog rata i braniteljske populacije. Sve dok njihova prava nisu sasvim uređena, dok svi ostaci davno krepane Jugoslavije nisu povijesno pokopani, dok žrtve i pogibije i svi križni putevi hrvatskog naroda u zadnjih sto godina nisu dostojno priznate, ovakvi će se manipulatori pojavljivati i tumačiti nam povijest direktno iz svoje bolesne mašte. Kako drugačije shvatiti paradoks navodnog suosjećanje ovog mladog čovjeka sa žrtvama Domovinskog rata dok istovremeno redateljski spekulira o nastavku ugroze od agresora 20 godina nakon herojski izborene pobjede nad tim istim velikosrpskim agresorom?! Dok to nije riješeno i dalje će se zloupotrebljavati ta ljigava fraza o “ideološkim podjelama”. Nevažno u umjetničkom smislu, ali indikativno u političkom kontekstu je da je Miran Kurspahić deklarirani ateist koji se boji “fašizacije” Hrvatske. Rene Bitorajac naravno uživa njegovu podršku u svojim ispadima, koje Miran naziva “autoironijom”. Politički stavovi i istupi Rene Bitorajca su crveno obojeni jer je on sam unuk partizanskih glavešina, baš kao što su redateljska maštanja Mirana Kurspahića crveno obojena jer je on i sam unuk komunista. U principu se svaki pokušaj lustracije u Hrvatskoj guši u samom začetku jer se od tih istih crvenih tumači kao “poziv na javni linč”. Kultura je najplodnije tlo za ovakva iskrivljenja i manipulacije, jer niti jedan “kulturnjak” koji nije politički crven ne može po njima biti alternativan, već je odmah kulturno reakcionaran. No, ovdje polako već ulazimo u dobro razrađen sistem političkog rječnika nekadašnjeg sistema koji se upravo preko kulture ponovno afirmira i ustaje od mrtvih.
Glumac i redatelj Miran Kurspahić je na zagrebačkoj ADU diplomirao tek nakon 10 godina studiranja, tako da ni malo ne čudi da mu je ´goli performer´ Tomislav Gotovac ikona antologijskih razmjera i svjetskoga glasa. Umjetnost nas ne uči kritičkom promišljanju svijeta, kako misli ovaj blagoglagoljivi kicoš, umjetnost oplemenjuje čovjekov duh i uzvisuje ga. No to će ovom političkom performeru i etabliranom alternativcu zauvijek ostati skriveno. Stanković i Kurspahić su za kraj svima (koji to slave) čestitali obljetnicu dana oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945. Vjerojatno su mislili na Bitorajca i ine koji su tada Zagreb “oslobodili” od civiliziranog građanstva, skratili ih za glavu, protjerali, potrpali u jame na Sljemenu i oteli im nekretnine. Za kraj vam donosimo video uradak koji je sasvim na tragu Miranovih alternativnih umjetničkih promišljanja i njegovog odjevnog i tetovažnog stila i kojeg slobodno može ugraditi u neku svoju slijedeću predstavu ili performans:
http://hop-portal.com/2016/03/izlozba-u-galeriji-forum-i-predstava-u-kazalistu-vidra-predstavljaju-klasicnu-komunisticku-propagandu/
http://hop-portal.com/2016/05/bitorajac-u-spotu-pljuvao-po-hrvatima-a-rudan-prostacki-ponizavala/
Ingrid Runtić
HOP portal