Komentar Antuna Babića
Gospođo Predsjednice, nažalost, političko pomirenje 1990. i 1991. godine bilo je pomirenje između hrvatskih Jugoslavena, komunista i udbaša, a ne djece ustaša i partizana!
Jučerašnje javno i dobronamjerno obraćanje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović potaknulo je više novih pitanja nego što je pomoglo u rješavanju sadašnjih teških sveukupnih odnosa i podjela u hrvatskom društvu. Prvo što mi je palo napamet bilo je ismijavamje koje sam u Hrvatskoj doživio prije dvije godine kad sam upozorio da se Hrvatska nalazi pred građanskim ratom. Nema nikakve sumnje kako je i Predsjednica u njezinom obraćanju indirektno upozorila na tu mogućnost te da ona nedvojbeno želi izbjeći taj zastrašujući scenarij. Nažalost, osim retorike koju stalno ponavlja, Predsjednica u njezinom obraćanju nije ponudila ništa konkretno što bi dovelo do smanjena uzavrelih strasti i gotovo svakodnevno rastuće napetosti u svim područjima života u Hrvatskoj. Danas više nitko u Hrvatskoj nije zadovoljan, a još manje optimističan kad je u pitanju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.
Političko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj došlo je do dna i tu više ne pomaže pozivanje na “pomirenje djece ustaša i partizana”, koje je, inspiriran dalekovidnim hrvatskim političkim emigrantima, početkom devedesetih godina koristio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nažalost, kao rijedak svjedok djeteta domobrana, u Ministarstvu vanjskih poslova 1991. godine, i u kasnijem razdoblju, nismo imali istinsko pomirenje “djece ustaša i partizana”. Ne, odgovorno tvrdim, bilo je to pomirenje hrvatskih Jugoslavena, komunista i udbaša pod čijim je vratom 1990. i 1991. godine stajao velikosrpski nož Slobodana Mioševića. Usprkos toj činjenici oni nisu bili na bojišnici u Domovinskom ratu, nego su u to vrijeme sjedeći u svojim foteljama u Zagrebu osmišljali kako će ponovno zavladati Hrvatskom i kako će tu Hrvatsku opljačkati, što su već tijekom rata vrlo uspješno i učinili.
U MVP-u je bio jak odium prema hrvatskim iseljenicima povratnicima zbog njihovog domoljublja
U Ministarstvu vanjskih poslova, a posebno pod vodstvom ministra dr. Mate Granića, postojao je vrlo jak odium ne samo prema djeci “ustaša i domobrana”, nego i prema hrvatskim iseljenicima povratnicima, koji su, zapostavljajući svoje obitelji i financijsku budućnost u bogatim zapadnim zemljama, došli raditi i dati svoj obol u uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju Hrvatske. Istovremeno su, ne samo djeca partizana i komunista, nego i još uvijek djelatni aktivisti Udbe, držali figu u džepu i uz pomoć ministra Granića gradili svoje snažno projugoslavensko i neokomunističko uporište u Ministarstvu vanjskh poslova, koje, s pravom, danas kritizira i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Te udbaše nije nikada zanimalo, a niti ih danas zanima, “pomirenje djece ustaša i partizana”. Oni su sve činili i danas čine da se u svijetu današnju Hrvatsku prikaže kao nastavak NDH, a predsjednika Franju Tuđmana kao poglavnika Antu Pavelića.
Osobno sam bio svjedok takvih nastojanja jednog hrvatskog veleposlanika u Irskoj, inače vjenčanog kuma Vesne Pusić, s kojim sam imao žestoke političke sukobe. Kolinda Grabar-Kitarović je u to vrijeme bila ministrica vanjskih poslova i o svemu dobro informirana iz prve ruke. Nažalost nije ništa poduzela da se tog veleposlanika sankcionira, kao što nije ništa poduzela, a mogla je, ni da se spriječi postavljenje dr. Vesne Cvjetković-Kurelec, najbliže suradnice Vesne Pusić, za hrvatsku veleposlanicu u Beču. Vesna Cvjetković – Kurelec je u svojstvu državne tajnice MVP-a, a kasnije MVEP-a u vrijeme Račana, a poslije Milanovića, bila najveća progoniteljice iskrenih hrvatskih domoljuba u Ministarstvu vanjskih poslova. Zadnju suglasnost i potpisa za odlazak na dužnost veleposlanika ili veleposlanice daje predsjednik tj. predsjednica države.
Cijelo vrijeme u političkoj emigraciji u Australiji bio sam član Hrvatske seljačke stranke, najveće i najbrojnije hrvatske demokratske stranke u povijesti hrvatskog naroda i sljedbenik demokratskog i domoljubnog nauka hrvatskih velikana, braće Antuna i Stjepana. Zbog toga sam u prvih nekoliko godina bio prozivan, od strane radikalnog dijela političke emigracije u Australiji, da sam jugoslaven, mačekovac, udbaš itd. Uzelo je nekoliko godina napornog domoljubnog i stranačkog rada da HSS u Australiji postane jedna od vodećih hrvatskih demokratskih i državotvornih stranaka na tom dalekom kontinentu. Naravno, to nije značilo da sam se priklonio tada dominantnom dijelu hrvatske političke emigracije koja je slijedila političku ideju NDH i dr. Ante Pavelića. Dapače, ulazio sam u brojne javne rasprave o tome kako je demokracija jedino ispravan put za političko uređenje buduće hrvatske države, a ne ustaški ili komunistički sustav, koji su bili temeljeni na diktaturi jedne stranke i jednog vođe. Istovremeno sam, nakon što sam dobro poručio patnje i progon hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, a posebno hrvatskih seljaka, te pozadinu smrtnog ranjavanja Stjepana Radića u Beogradu 20. lipnja 1920. godine, opravdavao i danas opravdavam sam čin uspostave hrvatske države 1941. godine, jer je to bila tadašnja neupitnja težnja i volja porobljenog hrvatskog naroda u velikosrpskoj i četničkoj Jugoslaviji. Jednako tako osuđivao sam, i danas nedvojbeno osuđivam, svaki zločin koji je počinjen u NDH. Međutim, ono što ne mogu prihvatiti je nepošten, kalkulantski i politički jednostran pristup prema zločinima u NDH, s jedne strane i zataškavajući, nepošten, nedemokratski i neznastven odnos prema višestruko strašnijim zločinima i genocidu koji su počinjeni u ime komunizma i komunističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, s druge strane. Sve dok se o svim tim zločinima, ne dozna prava i puna istina i dok ona ne bude u cijelosti prihvaćena od svih političkih i obrazovnih institucija u Hrvatskoj, u našoj domovini neće biti stvarnog pomirenja, a još manje izlaska iz sadašnje teške krize. Valja napomenuti kako danas ne bi bili u gotovo bezizlaznoj situaciji da su hrvatski partizani bili oporba ustaškom režimu, a ne hrvatskoj državi, te da se nisu borili za Titovu zločinačku i komunističku tj., na kraju, velikosrpsku Jugoslaviju, nego za demokratsku i samostalnu hrvatsku državu. To bi hrvatskoj državi možda omogućilo i njezin opstanak. U svakom slučaju izbjegao bi se stračan genocid nad hrvatskim narodom koji su počinili jugoslavenski partizani – Hrvati i Srbi koji su nosili partizanske kape s crvenom zvijezdom.
Iskrivljena slika o Jasenovcu i dalje je teška stigma koja se nameće Hrvatskoj u svijetu
Nisam stručnjak za Jasenovac ili logore u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Imao sam nešto iskustva s logorima u ratu u Bosni i Hercegovini 1993. godine, kada sam osnivao hrvatsku novinsku agenciju HABEN-a u Međugorju. Ono što sam vidio bilo je prestrašno i ne želim nikada više tako nešto vidjeti. Ipak kad je riječ o Jasenovcu, i golemoj šteti koju sami sebi, preko današnjih povjesničara ljubitelja Jugoslavije i Tita, nanosimo kad preuveličavamo ono što se u Jasenovcu dogodilo, moram s čitateljima podijeliti moje osobno iskustvo. Prije svega imam za potrebu reći kako je moj otac, koji je bio u domobranima, 1945. godine bio u zatvoru u Lepoglavi i Požegi, gdje je bio mučen i zlostavljan od strane partizana i komunista, što ga je natjeralo da mi nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine kaže: “Sine čuvaj se, nemoj im vjerovati”. U dvadeset godina bavljenja hrvatskom politikom u iseljeništvu i dvadesetak godina iskustva u hrvatskoj diplomaciji, često na najvišim multilateralnim i bilateralnim razinama, duboko sam shvatio da će uzeti možda proći još jedno stoljeće prije nego što će se nas Hrvate u svjetskim znanstvenim časopisima i knjigama o povijesti dvadesetog stoljeća prestati poistovjećivati s lažnim i strašno preuveličanim brojkama ubijenih osoba u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata i tzv. “krvoločnosti ustaša, prema kojima su nacisti bili male bebe”. Na našu nesreću i danas je u svijetu to dominantan pogled i većinsko mišljenje kad je riječ o Hrvatskoj. Možda ne više toliko u javnom diskursu, ali sigurno je u privatnim razgovorima stranih političara, i veleposlanika u Hrvatskoj. Strašan je to teret za jedan mali narod, koji je tisuću godina bio rob i sluga raznim svjetskim osvajačima i imperijalistima. Samo su možda Židovi kroz njihovu povijest pretrpjeli više od nas Hrvata.
Zločinac Tito je simbol svega što je bilo zlo u komunističkoj Jugoslaviji
Hrvatska je danas došla u situaciju kad više ne smije uzmicati pred svjetskim i domaćim lažima i znanstveno nedokazanim tvrnjama o logoru u Jasenovcu. Ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač mora osnovati analitički odjel u MVEP-a, čija bi zadaća bila pripremati utemeljene javne i medijske odgovore, koje bi hrvatski veleposlanici diljem svijeta trebali sustavno širiti u zemljama primateljicama. Nažalost, ministar Kovač kao ni drugi ministri prije njega, odbija koristiti veliki broj iskusnih hrvatskih diplomata u mirovini koji bi mogli kao konzultanti izvrsno obavljati taj posao. Ne, to ne smije biti nikakava “propaganda”, nego tekstovi koji su temeljeni na znanstveno dokazivim činjenicama. Bit će to težak i dugoročni posao, za koji nema alternative. Ako mi to ne učinimo, nitko to neće i ne može učiniti za nas. Dakle, to je isključivo naša dužnost. No, prije nego što krenemo u svijet, taj posao moramo najprije uspješno obaviti u samoj Hrvatskoj. Ima puno načina na koji je to moguće napraviti. Na primjer, HTV-a mora dozvoliti mladim hrvatskim povjesničarima kao što je Blanka Matković da u udarnoj informativnoj emisiji obznani rezultate njezinih početnih znanstvenih israživanja o onome što se stvarno događalo u Jasenovcu. U ovom trenutku nije najbitnije je li mr.sc. Blanka Matković, koja studira u inozemstvu, u pravu u svakom detalju. Ono što pak je vrlo bitno je da se otvori javna, pa i žustra, znastvena, a ne jednostrana i neobjektivna, politička rasprava o svim temama iz prošlosti koje teško opterećuju hrvatsku javnost. Osim Jasenovca, Bleiburga, Križnog puta, Golog otoka itd., treba javno i otvoreno, bez ikakvog straha, pokrenuti i raspravu o stvarnom identitetu jugoslavenskog komunističkog zločinca Tita. On je simbol svega zla i strašnih patnji kroz koje je hrvatski narod prošao od 1945. do 1990. godine. Samo luđaci i fanatici mogu vidjeti više pozitivnoga nego negativnoga u tom masovnom ubojici. Tito nije niti je mogao biti hrvatskog podrijetla. Znanstvenici, mediji i političari u Hrvatskoj moraju u istraživanju činjenica i otkrivanju pune istine odigrati vodeću i najvažniju ulogu.
Krivi i loši savjetnici dovode do još lošije politike
U tom pogledu obraćanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ima svoju veliku vrijednost, možda ne u nedorečenoj poruci, ali u prvom i jako važnom koraku. Predsjednica ne može sama napraviti taj veliki posao. Ne samo što ona nema po tom pitanju dovoljno znanja i iskustva, nego i zbog toga što to nije samo njezina zadaća. To je zadaća svih nas koji smo zabrinuti za budućnost i opstanak Hrvatske. Predsjednica treba svu našu moguću pomoć. No, ona tu pomoć neće niti može dobiti ako namjerno ostane zatvorena za potpuno jedank pristup u istraživanju istine o događajima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Hrvatska je u pozicije teško podijeljene i posvađane obitelji, koja se ne može pomiriti preko noći samo zato što joj to kaže netko čiji su baka i djed bili na jednoj od zaraćenih strana. Predsjednica treba pod žurno odbaciti sadašnje loše i nepouzdane političke savjetnike (bivše članove KPJ i KPH) i napraviti pravi tj, ujednačeni miks savjetnika. Pitam se zašto, na primjer, domoljubni povjesničar prof. dr. sc. Josip Jurčević ne može biti savjetnik Predsjednice Republike, a može jedan veliki oportunist i prevrtljivac kao što je dr. Mate Granić? Tek kada bude imala prave i kvalitetne savjetnike, koji predstavljaju mišljenje najvažnijih skupina hrvatskog društva, Predsjednica će biti u stanju, na temelju neumoljivih i objektivnih znanstvenih informacija, tražiti konkretna rješenja za veliku opasnost koja nam kao narodu i državi danas prijeti.
Hrvatsko – židovska suradnja u Australiji
Da je upornim radom moguće, ako ne mijenjati mišljenje, ali onda bolje upoznati svijet o teškoj i mučnoj hrvatskoj prošlosti, u što uključujem i NDH, želim samo navesti da sam u razdoblju od dvije godine u Melbourneu, u svojstvu generalnog konzula RH, uspio zadobiti simpatije i povjerenje najviših dužnosnika židovske zajednice u Australiji, a da se zbog toga nisam morao posipati pepelom zbog ustaškog režima ili NDH. Nakon dvije godine boljeg upoznavanja i objektivnog objašnjavanja okolnosti u kojima se hrvatski narod našao 1941. godine, došlo je do povijesnih i prijateljskih javnih sastanaka čelnika hrvatske i židovske zajednice u Melbourneu. Naravno, nisu Židovi u Melbourneu, većinom djeca i unuci Židova koji su ubijeni u nacističkim logorima u Poljskoj, odustali o osude ustaškog režima. Ono, što im je sada jasnije je to da mi Hrvati kroz tisuću godina, pa ni 10. travnja 1941. godine, nismo tražili ništa drugo nego samo svoju slobodu, koju nam je mogla dati samo i jedino naša vlastita i samostalna hrvatska država. Niti jedan narod ne smije biti vječno odgovoran za namjerne ili nenamjerne pogrješke njegovog vođe u određenom povijesnom trenutku. Za razliku od Titove i komunističke Jugoslavije, NDH je nama Hrvatima bila velika pouka da nije najvažnije samo nešto željeti, nego i to na većini prihvatljiv način i ostvariti. Današnja hrvatska država je, usprkos svim sadašnjim velikim problemima i krizama, tu da ostane za vječnost. Hrvatsku državu ne može više nitko izvana srušiti i uništiti. O postojanju ili nepostojanju samostalne hrvatske države i opstanku hrvatskog naroda odlučujemo samo mi Hrvati, bez obzira na naš politički svjetonazor, vjeru ili drugu pripadnost.
Ako nam dozvolite, gospođo Predsjednice spremnismo Vam pomoći
Gospođo Predsjednice, učinili ste prvi mali, ali i važan korak. U pravu ste, bit će dosta onih koji neće biti zadovoljani s vašim obraćanjem. Prvenstveno zato što ono ne nudi konkretno rješenje. Više ste puta rekli kako kao Predsjednica imate odgovornost za djelotvorno funkcioniranje države. To se ne postiže televizijskim obraćanjem i javnim poslanicama. Vama je žurno potreban savjet od učenih i mudrih ljudi svih svjetonazora, koji će djelovati kao Vaše savjetničko tijelo. Nemojte upasti u poznatu klopku u koju su upadali svi dosadašnji hrvatski vodeći političari na državnoj razini, kako su savjetnici zaduženi da provode ono što im političari zapovijede. To nisu savjetnici nego operativci. Savjetnici su osobe koje Vam otvoreno i bez straha prenose njihovo znanje i iskustvo iz raznih područja, koje Vi nemate, niti možete kao pojedinka imati. Ne postoji pojedinac koji sam zna više od zajedničkog znanja velikog broja drugih učenih i iskusnih ljudi.
Gospođo Predsjednice, poslušajte mudre, domoljubne i duhovne poruke biskupa Vlade Košića i doći ćete na pravi put. Ukoliko iskreno želite pomirenje hrvatskog društva, na temeljima povijesne istine, pravde, objektivnosti, mira i prosperiteta hrvatske države i hrvatskog naroda, imat ćete moju potporu. Do tada meni, i svima drugima, koji tako mislimo, a to je većina hrvatskog naroda, morate pokazati kako Vam je nedvojbeno jasno da u povijesti ljudskog roda nije bilo niti će biti političara, ma kako pametan bilo koji pojedinac bio, koji može biti uspješan bez dobrih savjetnika i osluškivanja bila vlastitog naroda.
