Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i predsjednica Hrvatske zajednice u Milanu Snježana Hefti potpisali su u Zagrebu Pismo namjere o postavljanju skulpture Josipa Ruđera Boškovića u Milanu, važan oblik promidžbe hrvatske kulture u svijetu.
Projekt postavljanja Ruđera Boškovića u Milano postoji iz vremena Franje Tuđmana, ali je smrt predsjednika spriječila realizaciju projekta. Ipak da sve i nije tako jednostavno kako tvrde mediji govori nam talijanska strana projekta. Jedan od razloga dosadašnjeg neuspjeha u realizaciji ovog projekta je opstrukcija pojedinih političkih čelnika u Hrvatskoj i njezine diplomacije pod utjecajem srpske politike ili pak, pod utjecajem čiste ljudske zlobe, što je talijanska desnica jedva dočekala. To je u konačnici iskoristila i talijanska politika kako bi lakše postavila uvjete u svezi postavljanja samog spomenika.
Ipak, najveći problem u realizaciji su još uvijek Talijani, a kako doznajemo u zadnji tren – i Srbi. Radi se o imenu Ruđera Boškovića, koje neće biti napisano izvorno, već na talijanskom, a još je upitnije ono za nas najvažnije; da na spomeniku treba pisati kako je Ruđer Bošković hrvatski znanstvenik, na što Talijani za sada ne pristaju. Ruđer Bošković je rođen u Dubrovniku i tadašnjoj Dubrovačkoj republici, što ne osporava i ne briše njegovo hrvatsko porijeklo.
Ako Bandić i njegov tim pristanu na naziv Ruggiero Boscovich- Repubblica di Ragusa desnica će razapeti Milana Bandića. Više nego izvjesno je da na spomeniku neće pisati Ruđer Bošković, Hrvatska. Talijani za sada pristaju na njegovo ime sa državom rođenja Dubrovačkom republikom, bez ikakvog spomena njegove hrvatske nacionalnosti.
Spomenik Ruđeru Boškoviću bit će postavljen ispred milanske zvjezdarnice u parku Indo Montanelli, a tko je šetao tim parkom zna da se u njemu (poput našeg Zrinjevca i njegovih spomenika) nalaze biste i kipovi drugih velikana ovog grada, pa je i zbog toga još jasnije zašto talijanska strana želi ovog genija uvrstiti u talijanske okvire. Hrvatska ne smije pristati na provincijalizam Milana Bandića i njegovih fontana te u ovom važnom slučaju pristati na cjenkanje,”daj što daš”, jer je Bošković dio hrvatske kulture i mora se poštivati zadani okvir. Poglavito jer Milano dobiva remek djelo Ivana Meštrovića. Čak ni Amerikanci nisu uvjetovali postavljanje Meštrovićevih skulptura indijancima u Chicagu izostavljanjem kipareve nacionalne pripadnosti, ali Talijanima je izostavljanje nacionalnosti našeg Ruđera Boškovića očito vrlo bitno.
Hoće li ovaj tim oko Hasanbegovića i Bandića pokrenuti promjene s talijanske strane treba tek vidjeti, jer u novoj epizodi opstrukcije javljaju se nitko drugi nego Srbi. Oni tvrde da je Bošković Srbin i spremaju protest pred milanskom upravom, odlazak organiziran u gradsku upravu grada Milana. Zbog te činjenice hrvatska zajednica u Milanu bijesna je na hrvatske političare i diplomaciju, koji svoje podjele na desne i lijeve pokazuju baš na ovom projektu. Umjesto poentiranja na kulturnom i političkom planu, podijeljena uloga “sdepeovske diplomacije i hadezeovskog ministra ” iznjedrila je i srpsko miješanje u cijeli slučaj.
Koliko je sve ovo namjerno, a koliko slučajno treba tek vidjeti. U ovakvoj konstelaciji snaga malo je izvjesno da će Bošković uopće biti postavljen. HDZ bi postavljanjem spomenika “pokazala” bi SDP-u da uspješno rješava zavrzlame, a ovako jedni i drugi ispadaju jednako politički nesposobni, što naravno odgovara SDP-u, ali nikako našem narodu. Naše igre bez granica uvijek bolje koristi naš vječiti problem u susjedstvu – Srbija.
Samo postavljanje spomenika sa ovakvim talijanskim i sada srpskim uvjetima nije nikakvo rješenje za ovakav veličanstveni spomenik najvećeg našeg kipara Ivana Meštrovića i s hrvatske strane je apsolutno nedopustivo.
HOP portal
