TRESLA SE GORA, RODIO SE MIŠ VUČIĆ, A U MIŠOLOVCI UHVAĆEN I IZETBEGOVIĆ

Teoriju zavjere protiv samozvanog nebeskog naroda što u svojoj matici obitava u području između Timoka, Morave i Drine, još jednom je u paramparčad razbio život, kao najbolji demanti opetovanih gluposti i ludosti iz usta Aleksandra Vučića. Pokvareni četnički opsjenar u maniri svoga i Šešeljeva političkog oca Miloševića razvijao je danima uoči dva groteskna mitinga lažnih političkih suparnika u Banjoj Luci kako ima pouzdanih obavijesti da će doći i do nereda i, zamislite, “krvavih uzajamnih sukoba” između suprotstavljenih srpskih strana u gradu na Vrbasu. Svatko iole ozbiljan i razuman nije, naravno, mogao progutati kao nataknuti masni som ulovljen na bućkalo u Dunavu i mamac i udicu odjednom. Što bi združeni genocidaši u zajedničkom pothvatu protjerivanja katoličkog i muslimanskog pučanstva iz samozvane Republike Srpske potezali oružje jedni na druge, kad im se oduvijek, po onome refrenu umjetnog srpskog pacifista Đorđa Balaševića, princip slaže, samo su u pitanju nijanse. Ni u ratu, niti u poraću, nije Srbima bitno, nevisno govori li u njihovo ime Vučić ili bilo koji drugi politički zagovornik velikosrpskih intreresa, razlikuju li se međusobno njihove metode postizanja cilja, kad je neupitno da im glavama trajno živi misao o beskonačnoj Srbiji do Tokija preko Milvokija. Višestruki prevarant i manipulant Vučić podastirao je danima Srbima tlapnje o ratu koji je na pomolu, jer su ga tako, izvjestila srpske obavještajne službe. I da ta prozirna laž, namijenjena svojom ubomolnom sadržinom bude što uvjerljivija, a njegova tobožnja zabrinutost u verbalnom nastupu pred kamerama svih važnijih srbijanskih TV postaja, utoliko više teatralnija, Vučić je posegnuo i za ulogom samoproglašenog Mesije i samozvanog pomiritelja onih što su i jedni i drugi mitingovali samo da bi u vlastitoj dokolici, najviše vanjskim čimbenicima pokušali podvaliti u starom srpskom stilu nepostojeće razlike političkih pogleda vodećih političkih stranaka u takozvanoj Republici Srpskoj. Mudro i ljubomorno čuvaju i u miru baštine rezultate provedenog genocida na teritoriju samoprokamirane Republike Srpske, dakako i uz izdašnu potporu bilo koje srbijanske garniture na vlasti i nakon smjene Miloševića s vlasti u Srbiji u listopadu 2000. godine. Aleksandar Vučić je po uzoru upravo na Slobodana Miloševića izmislio lažnu priču o mogućem izbijanju rata između Srba u Banjaluci i diljem fantomske Republike Srpske, kao što je i negdašnji diktator s Dedinja sličnim nebulozama o nepostojećem ugrozu po Srbe sa izvana ili iznutra, skretao pozornost javnosti od gorućih ekonomskih tema od kojih se živi, a ne od mlaćenja prazne slame jednog šizofrenika poput Vučića i klike oko njega. I kad se netom nakon svršetka dva u isto vrijeme održana politička skupa ispostavilo kako je Vučić kao i uvijek pričao Srbima bajke za malu djecu, nikakvih političkih posljedica nije snosio u zemlji kojom već godinama gospodari iz dana u dan iznova pojačanim intenzitetom laži, prijevara i obmana. Zazivao je posredstvom svoga daljinskog upravljača zvanog Dragan Vučićević u svome stranačkom biltenu “Informer” i nepostojeći napad iz inozemstva na njegovo preuzvišeno veličanstvo neizlječivog luđaka na vlasti, kojega, eto, Zapad želi ukloniti i postaviti umjesto njega netkog drugog. Bolesni manijak Vučić sebe vidi kao Luja XIV, držeći se izreke srednjevjekovnog tiranina iz Pariza, što je s Marijom Antoanetom završio na giljotini kad je Francuzima s ljubavlju poručio:”Država, to sam ja!” Ime današnje kolektivne psihijatrijske dijagnoze Srba što podupiru Vučića glasila bi ovako:”Srbija, to je Vučić!” Poslije njega, u njegovoj, kao i u viziji, odanih mu zaslijepljenih fanatika, može nastati i veliki potop, a on će ponovno oprati krvave ruke kao Pontije Pilat i drsko, bezobrazno i nekažnjeno izgovarati da je netko drugi umjesto njega poručivao muslimanima u ratu u Bosni da jedan srpski život vrijedi koliko stotinu muslimanskih. Obratno po Vučiću ne može biti nikako, ali kad bi se za tren barem pokušao umjeriti u neobuzdanom ludilu, razumio bi istinski kako svačiji ljudski život vrijedi jednako, bez obzira ide li u crkvu, džamiju ili sinagogu, ili možda kao agnostik Milorad Pupovac ima svoje posebne duhovne poglede, ali opet s veliksorpskom oblandom kao i u lažnog srpskog vjernika Vučića.

Vučić je po vlastitom priznanju ponajprije vjernik mržnje, što je s ushitom i bez imalo doze kajanja povjerio javno Srbima, kazavši nedavno da je on odgojen i stasao na mržnji prema susjedima druge vjere i druge nacije. I još dodade da je to slučaj i s ogromnom većinom njegovih sunarodnjaka Srba, što su onda u duhu Vučićeva pravdanja i realtiviziranja srpskih zločina, uz njegovu opasku da su istom idejom vodiljom devedesetih išli i Hrvati i Bošnjaci, svi dokazani i međunarodno osuđeni zločini Srba počinjeni u lažnoj obrani vjere i naroda u jednakoj ravni s onim istinskim žrtvama srpske agresije na susjede. Lujeva žena Marija Antoaneta Francuzima je ironično poručivala da jedu kolače ako nemaju novaca za kruh, te su toj kraljici zla, kao i njenom mužu, kralju mržnje upravo Francuzi dali brzi odgovor na takvu ponudu jelovnika. Govorili su i neki Srbi iz Crne Gore popu već zaboravljenog bivšeg boksača iz Podgorice Branka Kostića još 1991. i 1992. kako će radije svi Srbi ovoga svijeta jesti i korijenje za švedskim stolom ako treba, samo neće nikad odustati od Velike Srbije. I bilo je i onda, doduše kao i sada, rijetkih Srba na istaknutim društvenim položajima u Srbiji koji nisu odrasli na mržnji i želji za potpunim uništenjem susjeda druge vjere i druge nacije. Takvi, koje Vučić u vlastitom poistovjećivanju mržnje kao odrednice karaktera svih Srba, zacijelo nisu primjerice politički ili novinarski aktivni Srbi u Srbiji što ni u ratu devedesetih, niti sad nisu ni mislili, niti delali kao Vučić. Spomenut ću samo četvoricu koje, svakako, pozna i Vučić kao dvojicu bivših mu kolega iz studentskih dana na beogradskom Pravnom fakultetu, a jednoga iz sfere politike.Prvi u nizu ćetvorice Srba što ne mrze cijeli svijet, ali ih Vučić, premda ih osobno zna, nikad ne spominje kao promicatelje ideja normalnog suživota sa nesrbima u Srbiji je i odvjetnik Vlatko Sekulović, što je naslijedio očev poziv, bio je i u doba studija ogorčeni Vučićev protivnik i kao prvi pokretač nezavisne Studentske unije Pravnog fakulteta 1992. i zajedno sa Draganom Đilasom, tada studentom, apsolventom strojarstva, organizator prvih značajnijih studentskih prosvjeda u proljeće 1992. protiv zločinačkog MIloševićevog i Šešeljevog režima. I dok je Sekulović skupa sa ostalim pobunjenim studentima hrabro išao na bajunete i suzavac Miloševićeve policije, za to vrijeme je Vučić, na sramotu svih njegovih kolega i kolegica studenata fakulteta Sveučilišta u Beogradu, bio jedan od nekih 5% – 10% studenata što su vlastitim izborom ostali Miloševićevim i Šešeljevim pulenima koji su dolazili na predavanja i ispite u sablasno praznim amfiteatrima i pred grupicom istih takvih profesora štrajkbrekera, što su bojkotirali zdravi razum i volju ogromne većine studenata i profesora i solidarizirali se sa politikom ratnih zločinaca. Vučića su onda, kako lani i sam priznaje u jednome TV intervjuu na RTS-u, pokušali ostali studenti na silu izbaciti iz amfiteatra, jer nisu htjeli dozvoliti nitkom da pruža potporu zlikovcu Miloševiću. Veli da je pružio junački otpor, te ga nisu uspjeli maknuti iz sale, te je i mogao birati da polaže Ustavno pravo kod Zlatije Veljović, profesorice među vrlo rijetkim tad bešćutnim predavačima što je bezuvjetno stala na stranu režima i nije opstruirala izvođenje predavanja i ispita. Vlatko Sekulović je nakon petoga listopada bio i narodni zastupnik u Skupštini Srbije u ime Socijademokratske stranke, zajedno s bivšim novinarom Studija B, onda i političkim liderom iste stranke u okviru tad vladajuće koalicije DOS Slobodanom Orlićem. Kao i Sekulović, ostao je ustrajan i Orlić u svojem distanciranju i osudi velikosrpskog projekta i stoga mu i urednička karijera političkog novinara nije trajala predugo, još kraći mu je bio rok političke karijere, jednako kao i Sekuloviću. No, taj dosljedni i sebi i svojim principima odani čovjek Slobodan Orlić, ostao je nepokolebljivim i danas, kad nikad i nigdje neće ni slučajno bilo kome kazati da je on ili Srbi s kojima se privatno druži ili ima poslovne kontakte, isključivo odrastao na ideji mržnje i nasilja prema drugim narodima različite vjeroispovijesti. Orlićev otac je iz zapadnog dijela Bosne, te da je htio mogao je, a eto nije, od malih nogu učiti sina idejama krvi i tla kojima je svoje sinove Aleksandra i Andreju nakljukao od djetinjstva otac Anđelko iz Bugojna, onda i majka Angelina iz Bečeja u Vojvodini. Dakle, sve ovisi od onog osnovnog polaza u obitelji kao mikro – ćeliji svake društvene zajednice. Škola i izbor vlastitog društva onda tu dođu samo kao nadgradnja. Korijeni i temelji čovjekomrsca Vučića leže u njegovoj mrzilački nastrojenoj obitelji, te on i ne može biti drukčiji i bolji od onih koji su ga od malena zadojili mržnjom umjesto ljubavlju. Kako vidimo, srbijansko je društvo dalo bespogovornu prednost neljudima i zlotvorima tipa Vučića, dok su, uvidjevši uzaludnost truda i potrošene ogromne energije Sekulović i Orlić u međuvremnu postupno napustili politički život i na te aktivnosti prije više od deset godina stavili točku bez zareza. Takvim ishodom nisu izgubili oni, nego prije svega zalutala Srbija, naroda što će redovito najpametnijeg proglasiti za naglupljeg, a naglupljeg za najpametnijeg i svoga vođu. O tome je Srbima dobronamjerno govorio i njihov veliki prijatelj iz Prvoga svjetskog rata Archibald Reis, a dobro je poznato kako su ga Srbi poslali u smrt u Karađorđevićevoj SHS kao najvećeg neprijatelja najsočnijim psovkama i uvredama jednog, tek naokog slučajnog prolaznika i biciklista na Topčideru koji je Švicarcu redom ispsovao sve njemačke pretke do poslejdnjeg koljena i preporučao mu da se nosi tamo odakle je došao greškom u Srbiju.

Reis je doživio potpuni stres i šlog od kojeg se nije povratio u bolnici, te ga je doslovno ubila prejaka i najsočnija srpska psovka, istog onog naroda kojem je posvetio cijeli svoj život. Danas u političkom smislu odvjetnikVlatko Sekulović i bivši novinar Slobodan Orlić voljom oboljelih srpskih birača, inficiranih trajno četničkom virozom, spadaju u rubriku nekadašnje sportske emisije na beogradskoj televiziji “Indirekt” pod nazivom “Kucamo na vrata zaboravljenih asova.” Jer, uistinu, malo tko se još sjeća kao političara Sekulovića ili Orlića, ali to nije njihov poraz, nego je odstupanje iz sfere politike takvih razboritih Srba pravi, istinski i trajni poraz Srbije kao države i Srba kao naroda, samo što oni te činjenice nisu svesni i malo je vjerojatnoće da će ikad toga biti svjesni, jer uporno i bez iznimke, godinama biraju na najviše državne dužnosti ljude koji propagiraju najotrovniju mržnju prema drugim narodima i drugim religijama. I tu je Vučić samo jedan nus produkt društva ustrojenog na načelima negativnih vrijednosti i takvim najvećim negacijama ljudskog roda, uzdignutim na pijadestal svetinja po mjeri velikosrpskih zanesenjaka, zaluđenih ideologijom srpskih zločina kao najvećom nacionalnom vrlinom. Mogao se Vučić sjetiti i još dvojice takorekuć vršnjaka, opet iz studentskih dana s Pravnog fakulteta. To su dugogodišnji politički novinar Veljko Popović i odvjetnik Savo Pilipović. Bez obzira na njihov politički angažman dokazanih i istinskih, ali kao takvih i onda i sad tek malobrojnih pravih srpskih mirovnjaka u Srbiji, nešto drugo je još bitnije istaknuti u svezi njihove političke različitosti u odnosu na Vučića. Svjedoci smo kako pred domaćim i inizemnim medijima u svome samodopadnom nastupu Vučić stalno brblja o izmišljenim obiteljskim žrtvama svojih najbližih što su, navodno, stradali u Jasnovcu. Napokon, njegov bivši stranački kolega i sad aktalni Šešeljev radikal Ljubiša Petković je u svojoj knjizi sve to opisao kao Vučićeve gnjusne laži i objede na račun Hrvata. Međutim, Veljko Popović i Savo Pilipović, za koje izvan granica Srbije, malo tko i zna, iako su im za razliku od Vučića, preci zaista stradali u Drugom svjetskom ratu od ustaša, nikada i nigdje nisu poput Vučića pozivali na osvetu i mržnju prema Hrvatima i zvali Srbe u rat protiv Hrvata i Hrvatske. Dapače, zbog takvog svog stava, tijekom devedesetih su u samoj Srbiji bili i zbog javno izrečenih stavova te vrste izloženi stalnoj opsanosti od Miloševićevog i Šešeljevog režima, čiji je junoša Vučić tad bio u prvim borbenim redovima pozivanja Srba na progon Hrvata ma gdje Hrvati živjeli. U znak upozorbe Veljku Popoviću radi njegovih antiratnih stajališta, brzo je prinudno uvojačen i poslat upravo na ličku bojišnicu, odakle i vuče podrijetlo. U Lici je preživio, no nakon povratka u Beograd, vidjevši prizore ratnih strahota, jedno dulje vrijeme bio je pod psihičkim stresom tipičnog sindroma vijetnamskog ratnika, te se morao klinički liječiti i srećom brzo i izliječiti. Nije nikakva tajna da su ratnih devedesetih Miloševićevi i Šešeljevi ratni pozivari u boj za Veliku Srbiju nasilno mobilizirali ponajviše one što su ih detektirali stvarnim političkim suparnicima. Jer, ako takvi izgube glavu na fronti, za sveopći velikosrpski san je još i najmanja šteta. Ustvari, iz njihova kuta promatranja stvari, to je samo dobit, jer smrću takvih gube glavninu boraca protiv njihovog suludog veliksrpskog projekta. I nema dvojbe kako je Vučiću i danas žao što su ljudi poput Veljka Popovića ostali u životu, kao simbol vječne opomene njemu i četničkoj bagri oko njega, da svoj životopis u svijetu dnevne politike ne može pisati kao vlastiti dnevnički zapis iz fontane glazbenih želja. Na nesreću Vučića, uvijek će se naći i u Srbiji dovoljan broj onih da ga podsjete da dan nije na zemaljskoj kugli svanuo onda kad se on ujutro probudio u ranu zoru i mobitelom poručio Draganu Vučićeviću da ga, primjerice, u svome tabloidnom listu kandidira i za dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Ako već nikad Vučić nije uspio impresionirati svojim  nesnosnim budalaštinama i bezgraničnim glupostima zbilja dosljedne, časne i poštene ljude među gore četvoricom već zaboravljenih i od srpskog naroda u politički zaborav potisnutih ljudi kao što su Vlatko Sekulović, Slobodan Orlić, Savo Pilipović ili Veljko Popović, onda se uvijek nađe jedan cvijetak srpski zanovijetak po imenu Bakir Izetbegović da pomogne Vučiću kad zapeti treba. I kad god Vučiću ustreba, tu je u pripravnosti Izetbegović priskočiti mu u pomoć. I na tradicionalnom skupu gospodarstvenika Mostar 2016. Izetbegović se još jednom poput bošnjačkog suncokreta okrenuo na stranu Vučićeve Srbije. Izrazio je svoju najiskreniju empatiju sa prisjećanjem Srba na srpske žrtve u NDH od 1941. do 1945. godine. Samo je obuzet trenutačnom amnezijom previdio kazati svome vrhovnom četničkom zapovjedniku Vučiću da mu je i rahmetli babo Alija, barem po pisanju srpskoga tiska od prošle godine, nakon kamenovanja umivenog četnika Vučića u Srebrenici, u vrijeme te iste Nezavisne Države Hrvatske, bio također sudionik rata kao hrvatski vojni obajveštajac u Sarajevu. Srbijanske “Večernje Novosti” lani su pisale da je upravo Alija Izetbegović bio među onima što su svoje susjede sarajevske Srbe predavali vlastima NDH. Neugodno je i teško Bakiru Izetbegoviću priznati samom sebi, kamoli njegovom poslodavcu Vučiću ono što je opće poznato u svezi sudjelovanja bosanskih muslimana u ratu na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Glavninu ustaških snaga u Bosni i Hercegovini nisu činili Hrvati katolici, nego Hrvati muslimani, pri čemu Alija Izetbegović nije bio nikakva iznimka. Kao što se zna, osim muslimana, tada i službeno listom deklariranih Hrvata islamske vjere, bilo je i dosta Srba pravoslavaca u vrhu cvilnog i vojnog vodstva NDH, ali je pročetnički orijentirnim Vučiću i Izetbegoviću teško i neugodno to javno priznati i kazati današnjim Srbima i Bošnjacima, jer bi neki od njih u tom slučaju možda i progledali. Sad bosanski muslimani vole naglas pričati o svome “antifašizmu”, namjerno zaboravljajući i prešućujući kroz govor Bakira Izetbegovića kao legalno izabranog političkog tribuna muslimana u Bosni, da ih je koncem rata bilo u partizanima i daleko manje od Srba, koji su potkraj rata, na mig Londona i kralja Petra iz četnika Draže Mihailovića masovno kokarde zamijenili petokrakama, te im je i Tito u čast u ožujku 1945. u svome prvom službenom govoru u Beogradu zasvirao s glavne bine i srpsku koračnicu “Marš na Drinu.” Uz taktove te iste koračnice, opet uz pomiješano partizansko i četničko znakovlje, kao i u Drugom svjetskom ratu, Srbi su i devedesetih jurišali na hrvatske prostore. Ovoga puta bosanski muslimani još u razdoblju između 1945. i 1992. nacionalno i duhovno potpuno odvojeni sustavnom državnom promidžbom iz srpske kuhinje na Dedinju od svoga hrvatskog etničkog korijena, borili su se u ratu od 1992. do 1995. uglavnom protiv Hrvata koji su ih i na početku i na kraju rata štitili od srpskog agresora. Ali, što to znači Bakiru Izetbegoviću? Gotovo ništa, jer smatra da u Mostaru treba u ime dodvoravanja Vučiću na isti način kao što se Miloševiću ulizivao i njegov otac Alija Izetbegović, kazati da nije on taj koji treba podizati ili povlačiti novu tužbu ua genocid protiv Srbije. Čak je bio vidno iznerviran i ljut na novinara koji se usudio postaviti mu uopće takvo pitanje. Jer, tko je taj stanoviti novinar koji se usudi posumnjati u političku idilu Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića? Sigurno nitko i ništa kad se uopće drznuo takvim pitanjem posumnjati u vječno prijateljstvo Bakira Izetbegovića i Aleksnadra Vučića. Vođa bosaskih muslmana Izetbegović može biti Vučiću i ubuduće samo vrsta privatnog muslimana prijatelja, ali njihovo osobno prijateljstvo i Izetbegovićeva fascinacija Srbima i Srbijom, već tisuću puta viđena u raznim oblicima tijekom postojanja SFRJ osovine Beograd – Sarajevo usmjerene protiv Zagreba, samo je Izetbegovićev i Vučićev osobni odabir. Izetbegovićeva odavno znana prosrpska opcija ne obvezuje nitkog iz muslimanskog korpusa da ga mora bezuvjetno slijediti. Jer, on kao očigledni primjer neskrivenog Srbina muslimanske vjere u dubini svoje duše odbija shvatiti i prihvatiti da su i on kao i lideri svih muslimanskih vladajućih i oporbenih stranaka u Bosni i Hercegovini u raskoraku s raspoloženjem većine muslimana u Bosni i Hercegovini, koji bi se u uvjetima slobodno organiziranog narodnog referenduma, gotovo plebiscitarno opedijelili za život s državom Hrvatskom, a ne za život s državom Srbijom. Stoga bi Bakiru Izetbegoviću bilo najpametnije preseliti natrag u Srbiju, odakle su mu iz Smedereva u Beograd došli i preci pod prezimenom Živković, a onda potkraj vadavine Turaka prešli na islam i od Žuvkovića postali Izetbegovići. Ako je Bakir Izetbegović prije smao koji tjedan u Zagrebu pred Kolindom Grabar Kitarović i Tajipom Erdoganom pričao nešto posve drugo od ovog umiljavanja Vučiču u Mostaru, onda to ne može biti ništa drugo od želje da u svakoj prigodi ostavi dojam na sugovornika. Ne može se to nazvati osvajanjem simpatija samo domaćina nekog skupa, jer u toj ulozi je predsjednica Hrvatske u Zagrebu doista i bila, ali ne i Vučić u Mostaru. Njemu je dušu otovrio i kao u srpskoj crkvi se ispovijedio o NDH Bakir Izetbegović, čovjek koji je nedavno u Zagrebu pričao u nazočnosti i Hrvata i Turaka, kao i njegovih Bošnjaka sasvim drugu priču, onu istinitu o brojnim Hrvatima islamske vjere što su od kraja XIX pa do polovice xx stolljeća politički djelovali na povezivanju Hrvata katolika i Hrvata muslimana. Tu se posebno osvrnuo i na povjesnu ulogu franjevačkih misionara, ali zaboravljajući reći i priznati da nisu prvi franjevci donijeli u hrvatsku povijesnu pokrajinu Bosnu i Hercegovinu katoličanstvo, nego je ono tu pribivalo i opstajalo i mnogo prije. Je li možda Bakir Izetbegović još nije doznao da je katolička crkva u Bosni i Hercegovini postojala i mnogo prije franjevaca, te je Bosnsku niskupiju uspostvaio u drugoj polovici jedanaestog stoljeća hrvatski kralj Petar Krešimir kao sastavnicu Splitske nadbiskupije kojoj je Vrhbosanska biskupija bila teritorijalno podređena. Lako je i lijepo bivšem Srbinu Živkoviću iz Srbije doseljenom u hrvatski gradić Bosanski Šamac na Savi trabunjati o srpsko – bošnjačkom bratsvu i jedinstvu kad na sve gleda samo iz svoga sebičnog kuta ubijeđenog Srbina muslimanske vjere, pri čemu mu je javno proklamirano bošnjašvo, imenom Bošnjak ukradenom od izvornog hrvatskog i katoličkog prezimena iz BiH-a, samo providni paravan za prave prosrpske namjere. Ako je tako, onda se treba Bakir Izetbegović vratiti u zemlju svojih srpskih predaka i praviti društvo Rasimu Ljajiću i Sulejmanu Uglajaninu koji u trenucima opuštenosti isto kao i Izetbegović uveseljavaju Srbe svojim kavanskim naklapanjem da imaju dokaza o svome srpstvu još iz doba predaka iz vremena Svetog Save. Nije manji svetosavac praznoglavac Bakir Izetbegović od Ljajića ili Ugljanina. Mrtva je trka na djelu između njih trojice, a odlučit će tek foto finiš u sprintu u ciljnoj ravnini. Samo da u toj trci s vremenom Izetbegoviću prije uletanja u cilj i presijecanje ciljne vrpce na oduševljenje Srba ne otpadnu cipele, iste one što mu ih u nazočnosti svih u Mostaru poklanja Vučić da zajedno prošeću i progaze u njima, prije nego ga taj isti Vučić ne počne cipelariti tim istim srpskim cipelama po usijanoj Izebegovićevoj glavi, opijenoj dodvoravanjem državi i narodu koji je njegov narod kalo i ubijao kad god je stigao i što im je obećao nedavnim porukama s mitinga po takozvanoj Republici Srpskoj da bi sutra sve ponovio ako bi im se ukazala bilo kakva mogućnost za tako što. Tijesne su Izetbegoviću cipele što mu ih poklanja onako srpski velikodušno kameno srce četnika Vučića, za kojega je Izetbegović tek (po) četnik i to u pokušaju i loša kopija darovitog originala Vučića. Ali, zato Vučić može lagano i komotno ući u broj cipela što mu ih daruje Izetbegović, dajući Srbima najšire moguće ovlasti na razini Bosne i Hercegovine, tek uz poneku verbalnu primjedbu, više salonskog tipa dernjave za zabavu narodnih masa, a ne stvarnog i iskrenog protivljenja bilo kakvoj agresivnoj i militantnoj politici Srba. Zna se i bez priznanja Muhameda Filipovića, tog starog i prepredenog i prevrtljivog utemeljitelja bošnjačke nacije nastale političkom odlukom vodstva SDA u Sarajevu usred rata 1993. godine, da su Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić koji mjesec prije početka rata 1992. godine s Miloševićem i Karadžićem u Beogradu intenzivno pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine između Srba i Bošnjaka, pri čemu bi i jedni i drugi iz BiH-a u ratu združenim snagama u ratu trajno uklonili otuda jedine prave starosjedioce Bosne i Hercegovine Hrvate katolike. I nije bio potreban potomak hrvatskog kanonika Franje Filipovića da tako što priopći narodu 2016. godine za sarejevske medije. Zato je uporno šutjeo na tu temu od 1992. do 2016. kad je i sam taj Muhamed Filipović, izdajnik naroda i vjere kojem mu je pripadao čukundjed Franjo Filipović, rodom iz okolice Velike Gorice, vjerovao kao i ostala bošnjačka politička i vjerska elita da ih Srbi i Srbija doista vole, a da tu njihovu ljubav i sreću i tjeranje u klupu magareću radi ona treća, Srbima i Bošnjacima, uvijek kriva hrvatska strana u Bosni i Hercegovini. I zato je na fonu neprikrivenog velikosrpstva svaki gorljivi zagovornik bošnjaštva, zapravo ideološki i politički izmišljenog kao nacionalnog pokreta ne u Sarajevu, nego upravo u Beogradu. Jer, tek kad su Srbi rasturili Jugoslaviju, bilo im je jasno da od bivših Hrvata islamske vjere ne mogu umjetno i dlaje stvarati Jugoslavene, te su z pomoć suradnika srpskih službi sigurnosti Mihameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića izmislili narod Bošnjaka, kojeg će preko ispostava sarajevskih poslušnika svih srbijanskih vlasti u Beogradu, Srbijanci uvijek držati politički pod kontrlom, dok god u Sarajevu u vlasti i u oporbi vodeće političke i vjerkse dužnosti obnašaju muslimani rođeni u Srbiji i Crnoj Gori,ili barem imaju bilo kakve izravne ili neizravne poveznice sa Srbijom. Tako infiltriranjem svojih političkih kadrova iz Srbije u Bosnu Srbijanci grade svoju zonu utjecaja u Bosni i Hercegovini već desetljećima unatrag. Rat od 1992. do 1995. bio je samo kratkotrajni intermeco i prekid filma koji smo proje, evo sad i poslije tog trogodišnjeg rata gledali uživo kao bezrezrevnu suradnju Srba i Bošnjaka na štetu Hrvata gdje god im se i jednima i drugima ukaže zgoda za tako što. Štoviše, Srbima čak i godi i dogovara uspostava hrvatskog entiteta Herceg Bosna, a bosanske muslimane i pomisao na tako što dovodi do izljeva histeričnog bijesa, jer samo takvim pomahnitalim napadima na Hrvate mogu svojim gopodarima Srbima dokazati vječitu privrženost i kad ih ovi sustavno gaze i potcjenjuju. Pogrešno je smatrati da je Izetbegovićeva opčinjenost Srbima i Srbijom, koju godinama iskazuje i Emir Kusturica u Beogradu ili Abdulah Sidran i Džemaludin Latić u Sarajevu, a primjerice Refik Lendo u Novom Travniku ili Dževad mlaćo u Bugojnu, prouzročena i potpuno uvjetovana uvozom srpske glazbe, srpske knjige ili srpskog filma. Doduše, igra bitnu ulogu činjenica da u Sarajevu ili u Tuzli i danas povijest najstarijeg razdoblja Bosne i Hercegovine uče iz pera Srbijanca Sime Ćirkovića, a ne hrvatskuh povjesničara. Zato i sarajevski profesror FPN-a Suad Kurtćehajić, rođen usred Crne Gore i po potrebi srpskih službi sigurnosti prebačen da živi i radi U Sarajevu, kao i Fahrudin Radončić sa sjevera Crne Gore, u svakom svom tragikomičnom izljevu bijesa i mržnje po naputku iz Srbije drvljem i kamenjem prijeti Hrvatima, a Srbe, svoje miljenike nikad i nigdje i ne uzima u usta. Džemalun Latić je kao i bakir Izetbegović uživao gostoprimstbo Tuđmana u Hrvatskoj ratnih devedesetih, ali nikad nije pripustio prigodu ismijavati u Sarajevu hrvatski jezik i kulturu uz neiozostavno veličanje Srba i Srbije na svakom koraku. To isto radi i Kustiričin prijatelj Andulah Sidran, vrijeđajući svugdje sve što je hrvatsko u Sarajevu i u Bosni, posebice hrvatski jezik, a to čine i bivši jugooficiri i pripadnici KOS-a Aleksnadra Vasiljevića, kao što su načelnik opčine Novi Travnik Refik Lendo ili Dževad Mlaćo u Bugojnu, onaj isti što kao Vučićev istomišljenik i progonitelj Hrvata iz Bugojna, pravi viceve o hrvatskom jeziku, iste one koje smo gledlai u kooprodukciji bošnjačko – muslimanske serije “Lud, zbunjen, normalan, ” redatelja Elmira Jukića, gdje su najmalobrojniji Hrvati u seriji predstavljeni, sukladno srpsko – bošnjačkom prijeratnom dogovoru od 1945. do 1992. godine, kao izvior svih zala i nedaća u Bosni. Na vrlo lukav i podmukao način scenarist i redatelj te humorističke serije sugerira da su Hrvati remetilački faktor idiličnih odnosa Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i taj ispolitizirani crni humor prikazivao se i u repriznim terminima širom zemalja bivše Jugoslavije. Takve opasne filmske poruke su više nego jasne i sa filmskog platna se prenose i sondiraju i na političkom trusnom terenu. Otprilike, Izetbegović, kao i njegov tekstopisac i korničar misli i djela familije Izetbegović na portalu regionalne N1 televizije Emir Imamovi srpskog nadimka Pirke u svojim redovitim kolumnama izražava zgražavanje nad pojavom hrvatske ogromne zastave na planini iznad Mostara, dok o Republici Srpskoj s Dodikom na čelu, biranim riječima sofisticirano prikirvene srbofilije samo verbalno pecne nekom samo njemu duhovitom opaskom, začinjenom i odama radosti ka epohi Tita i titoizma, jasno jer je Broz i najzaslužniji za približavanje Srba i Bošnjaka, mnogo nego bilo koji današnji muslimasnki političar u Sarajevu ili bilo koji poglavar islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na fonu srbofilije je i izvjesni Fikret Hafizović, umirovljeni profesor fizike po zanimanju i sudionik rata od 1992. do 1995. godine.Taj deklarirani velikobošnjački unitarist niječe sve što je hrvatsko i katoličko u Bosni i Hercegovini,a Srbe nigdje i ne spominje kao okupatore, jer mui se dojme kao politički nasljednici njegovih idola Turaka u Bosni. No, zato je u svakome komentaru na borjnim bošnjačkim portalima, taj već 70 – godišnji Hafizović uvijek spreman lagati da su izmišljeni Bošnjaci u svome islamu prije prihvatili vjeru proroka Muhameda i od samih Turaka, te da su Hrvati katolici u Bosni od pamtivijeka bili samo Bošnjaci katoličke vjere, samo, eto, Hrvati o tome ne znaju.Čekaju Hrvati da ih prosvijetli Fikret Hafizović iz Tešnja, ali će prije ugledati novu pojavu halejeve komete na Zemlji nego dočekaju da Hrvati prihvate laži jednog srpskog udvorice kao što je Fikret Hafizović, koji se u ratu, navodno borio protiv tih istih Srba, koje sad žestoko promovira u svojim komentarima. Naravno, sve ove anomalije imaju svoj početak i svoj prirodni kraj i sve ovo su obrana i posljednji dani neprirodnog srpsko – bošnjačkog saveza koji s kraćim ili duljim prekidima i jest na djelu od 1945. godine pa do današnjih dana.I sve ovo će prestati onog trenutka kad Turska i Rusija puste niz vodu i Srbe i Bošnjake, a to će biti vrlo brzo. Rusija ne može na dulje staze izdržati konfrontaciju sa cijelim Zapadom, a Turska je politički odavno dio NATO pakta sa stalnom i vječitom aplikacijom za prijem u EU. I Izetbegoviću i Vučiću je bilo kristalno jasno s kojom porukom je došao nedavno u Zagreb taj isti Erdogan, nastupajući u govoru i kao čovjek koji je svjestan da članstvo Turske u EU ovisi i od hrvatskog pristanka. No, ako i dlaje bude igrao dvostruku ulogu EWrdogan i nastavi li davati pored baza Amerikancima, još i uporišta ISIL.ovcima za borbu pritiv istih onih čije baze ta Turska ima doma, bez dvojbe, brzo će nestati s političke pozornice. U biti i u onoj najdubljoj srži i Srbi se osjećaju kao mali Rusi, a Bošnjaci kao mali Turci. I jednima i drugima ne smetaju Hrvati zato što su Hrvati i zbog događaja iz ovog ili onog rata, pa čak ni to što su Hrvati katolici, nego ima jedan razlog koji je ključan i prevazilazi  etničku, vjersku i ideološku netrpeljivost spram Hrvata, gurajući sve to u drugi plan. U pitanju je generalni srpksi i bošnjački odnos prema sistemu vrijednosti Europe i Amerike. Srbi i Bošnjaci vide Hrvate kao pripadnike zapadnoeuropske civilizacije, a i jedni i drugi kao mali Rusi i mali Turci ne vole ni Evropu, niti Ameriku, premda će uvijek i Vučić i Izetbegović javno kazati kako njihove države ne mogu ekonomski opstati bez suradnje sa Zapadom. To su samo isprazne riječi, koje ne prate njihova djela. Treba njima Europa, ali samo kao krava muzara koja će njih financirati i davati im bespovratne kredite, a oni te zajmove nikad ne bi vratili, sve i da mogu, nego će ih strpati u svoje džepove. Dubinski i suštinski Vučić i Izetbegović Evropu shvaćaju kao i skupine lažnih izbjleglica s Bliskog istoka što nasrću na živote i imovinu Europjana što su im pružili utočište u nevolji. I kao i onaj terorist i lažni izbjeglica u Švedskoj ili u Belgiji i Francuskoj što podmeće eksplozivne naprave, ništa manji duhovni terorist nije ni Bakir Izetbegović, koji nikad i nigdje nije ni spomenuo kako je Hrvatska skrbila o njemu i njegovoj obitelji kad je pobjegao iz opkoljenog Sarajeva 1992. godine. Tada je na njega s vrha sarajevskih brda pucao Aleksandar Vučić kojem se Bakir Izetbegović ulaguje i dodovorava, a zemlju i narod svoga dobročinitelja iz rata i poraća naziva na oduševljenje i smijeh zlikovca Vučića zlikovačkom tvorevinom NDH koja je nanijela zlo Srbima. Je li onda Bakir Izebegović osuđuje posthumno i svoga oca Aliju Izetbegovića koji se u toj istoj NDH borio na strani Hrvata od 1941. do 1945 godine? Taj kognitivni poremećaj ponašanja Bakira Izetbegovića teško je ustanoviti i sa gledišta medicinske znanosti, tim prije što njegovi teledirigirani komični kvaziznanstvenici po Sarajevu sad lupetaju gomilu gluposti da potječu Bošnjaci od Ilira a ne od Slavena. Sutra će tako reći da vuku podrijelto od Japanaca, a prekosutra od Kineza ako tako požele ili ako im srbijanske gazde sa Dedinja tako narede. I Srbin Vučić kao i Bošnjak Izetbegović uz sprdnju i podmijeh svake vrste gelda na kršćansko milosrđe kao na čovjekovu slabost a ne kao na vrlinu. I to je dubinksi ono što povezuje Srbe i Bošnjake, jer i jedni i drugi misle da je normalno ponašati se u tuđoj kući kao u svojoj. Oni i jedni i drugi znaju da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedni prvai domaćini i u svojoj kući, a da su Srbi i Bošnjaci pridošlice. Ali, njihovi učitelji Rusi i Turci vjekovima ih uče da gost ima domaćina učiti svojim običajima, zavodeći i namećući svoj sa strane uvezeni red i poredak na tuđem tlu. Zato Srbe i Bošnjake i ne zanima istina da je Bosne i Hercegovina izvorno samo hrvatska zemlja. Jer, njima kategorija istine i pravde ništa ne znači. Uostalom, srpski popovi su još u doba patrijarha Varnave i popa Gavrla Dožića govorili u stilu “I bi istina i stvori se istina i pravda i bi jednom narod i bi jednom srpska država…” Samo ni Srbima ni Bošnjacima ne pada na pamet odbaciti ono čemu ih stoljećima uče njihovi učitelji Rusi i Turci, te su tu formulu zajedničkim snagama primijenili prema životima i imovini Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to glasi u praksi ovako:”Ono što je moje, to je samo moje, a ono što je tvoje, to je i moje i tvoje i ne može nikad i nikako biti tvoje.” I kad Vučić i Izetbegović izuju smrdljive noge iz cipela što ih tako darežljivo jedan drugome dans posuđuju, sutra će na ljeto opet obojica pohrliti na hrvatski Jadran da tamo umoče noge i kisele ih u vodi koju sigurno smatraju u duhu Rusa i turaka koji su ih tako naučili i svačijom i ničijom vodom, ali kad ih tko upita može li Hrvat iz Splita, Mostara, Zagreba ili Osijeka u Sarajevu ili Beogradu reći da mu ti gradovi pripadaju koliko i domaćinima, nedvojbeno bi i Vučić i Izetbegović bili i iznenađeni i uvrijeđeni što im neki Hrvat uopće i postavlja takvo pitanje. Jer, njih su i Tito i Draža Mihailović naučili da Hrvati imaju biti građanima drugoga reda, te bi sutra opet tražili da ih neradne i lijene kao i u Srboslaviji Hrvatska ponovno izdržava, a oni joj i jedni i drugi u znak zahvale zabadaju nož u leđa, kako u ratu, tako i u miru. Rusi i Turci stoljećima su Srbe i Bošnjake učili i naučili da se prema drugima ponašaju kao i lažni azilanti s Bliskog istoka što teroriziraju po Evropi obične građane, siluju žene, ubijaju ljude, pale, uništavaju i razaraju imovinu. Tako rade na nesretnom Balkanu i Srbi i Bošnjaci. Gdje su većina Srbi, tu nema života Bošnjacima, kao ni Hrvatima, a gdje su većina Bošnjaci, tu nema života Srbima, kao ni Hrvatima. Jedino se čudom čude i Srbi i Bošnjaci što samo na hrvatskim prostorima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima mjesta i za Srbe i za Bošnjake. Vidjeli smo da u šampionskoj momčadi mostarskog Zrinjskog igra i veliki broj Srba, ai i Bošnjaka, a ne samo Hrvata. To je u srpskim sredinama nezamisliv pojam i za Srbe i za Bošnjake, jer oni takvu vrstu nacionalne i vjerske tolerancije vide kao trulost propalog Zapada i kao manu a ne vrlinu. I zato Hrvate ne vole ni Srbi, ni Bošnjaci jer je i jednima i drugima jasno da samo Hrvati žive u Bosni i Hercegovini po mjeri civilirizane Europe, njima je to strano,, odbojno i neprihvatljivo i zato i Izetbegović i Vučić objedama Hrvata zapravo nevješto prikirvaju vlastitu mržnju ne toliko spram samih Hrvata koa naroda, koliko iskonsku mržnju prema svemu onome što oličava kulturu zajedničkog suživota ljudi različitog etničkog i vjerkoskog korijena na jednom prostoru, pa zvao se on kao Bosna ili bilo kkoja druga zemlja u Evropi. I tu je srž raskoraka Srba i Bošnjaka, ne toliko u njhovom odbojnom odnosu prma Hrvatima, koliko u njihovom pishološkom odbijanju svega onoga što ih asocira na europsko poimanje civilizacijskih vrijednosti života. Jer, i jedne i druge Rusi i Turci su stoljećima učili i naučili da samo zemljopisno pripadaju Europi, a duhovno da trebaju biti okrenuti Aziji, te se Srbi i Bošnjaci kao duhovni poluazijati pod paskom Rusa i Turaka zato tako i ponašaju. Njima su Hravtska i Hrvati samo metafora svijeta zapadne Europe i Amerike, čiji način života i shvaćanja ljudskih i moralnih vrijdnosti duboko preziru, a Hrvate ne vole jer vide da su Hrvati istinski reprezenti tog zapadnog načina življenja. Laprdanja i lupetanja Izetbegovića i Vučića o smislu i suštini ratova od 1941. do 1945. odnosno od 1991. do 1995. i njihovo zajedničko stavljanje Hrvatske i Hrvata u engativan kontekst je isključivo vezano za njhovo duboko distanciranje od Zapada i Europe, a ne Hrvata i Hrvatske kao aktera bilo kog rata od 1914. do 1918, od 1941. do 1945. ili od 1991. do 1995. godine. To mogu biti samo suptne i dvosmislene i lažne Izetbegovićeve i Vučićeve parole, koje imaju mnogo dublju pozadinu i opasniju suštinu prave mržnje prema svemu što je ne samo hrvatska, nego i opće usovjena zapadna norma ponašanja i kao takva je u startu neprihvaltjiva i Srbima i Bošnjacima jer oni se suštinski nikad nisu ni osjećali pripadnicima europske nego prije svega azijske civilizacije. Hrvate oni vide kao Europljane, a kako im smeta Evropa u Bosni i Hercegovini, tako ih smetaju i Hrvati u Bosni i Hercegovini kao jedini baštinici kulture, tradicija i običaja Europe na tom prostoru i zato i jedni i drugi sustavno rade na eliminiranju Hrvata s tih prostora, jer smatraju da Bosna i Hercegovina treba pripasti samo ruskom i turskom utjecjau i moći, u prijevodu zoni utjecaja Azije, a tu prema njihovom konceptu nema mjesta za Hrvate kao privržene Europljane. I to je jedina istina srpsko – bošnjačke averzije prema Hrvatima. Tlapnje o ratovima iz prošloga stoljeća samo su izlike Srbima i Bošnjacima koji nikad javno i naglas neće prizanti sve ovo gore iznijeto kao razloge i povode njihove mržnje prema Hrvatima. Lakše im je izmišljati nepostoječu krivnju Hrvatima, jer misle da takvim takvim razvodnjavanjem istine, mogu istinu zauvijek zakopati. Ali,ona prije ili  kasnije iz zemkje izroni na površinu.U tom carstvu laži sve je obezvrijeđeno i relativizirano do bola. Ulaskom Hrvatske u EU i NATO i Izetbegoviću i Vučiću je jasno da je Hrvatska nepovratno postala prvim igračem u njihovoj famoznoj regiji “Zapadnog Balkana”, kojem kako smo nedavno pisali, nitko osim Bugarske i tek donekle Srbije zemljopisno ne pripada, ali u ime turske i ruske geopolitike i njihove zone utjecaja u ovom dijelu Europe taj se krivi termin i dalje nalazi u službenoj uporabi. Hrvatska i Izetbegovića i Vučića i mora i treba poraziti samo govorom ekonomskih brojki u odnosu na protektorat zvani BiH ili na posrnulu balkansku državu Srbiju. I ako Hrvatska preko Europskog parlamenta isposluje najavljeni zahtjev od Amerikanaca da do kraja ispoštuju Dayton i da se vrate Hrvati, najprije u Posavinu, vraćanjem Hrvata u to područje prestaje i žila kucavica povezivanja Srba na istoku tzv. Republike Srpske sa Srbima na zapadu Republike Srpske. I zato su pred novinarima u Mostaru Vučić i Izetbegović zaigrali svoj posljednjii tango političke smrti. Obojica su kanili od davnih 90 – tih iskorijeniti sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine,a sutra bi sve protjerane Hrvate i Izetbegović i Vučić vratili i u Posavinu i u središnju Bosnu, samo da bi imao tko raditi i privređivati umjesto njih. Obojici je jasno da bez Hrvata nema ni ekonomskog boljitka Bosne i Hercegovine, jer i jedan i drugi odlično znaju da se danas u Bosni najbolje ekonomski kotiraju Hrvati, iako najmlaobrojniji, ali financijski najjači. I samo zato bi i Izetbegović i Vučić koliko sutra vratili sve Hrvate u Bosnu, ne zato što su oni promijenili miščjenje o Hrvatima na bolje, nego što vide da su sami nesposobni napravir bilo gdje u Bosni i Hercegovini ozbiljniji ekonomski pomak bez pomoći Hrvata i Hrvatske. I to njih dvojica itekako znaju kad kao dva nezahvalnika ispaljuju rafal optužbi na račun Hrvata, ali polako i sigurno postaju svjesni da će u budućnosti i Srbi i Bošnjaci ekonomski i gospodarski ovisiti od hrvatskog tržišta. I jednima i drugima su i Turska i Rusija daleko oreko sedam mora i sedam gora. Ali, morali bi znati kako u životu vrijedi ona izreka: “Koga je moliti, nije ga srditi.” Nisu ni Vučić ni Izetbegović u ravnopravnoj političkoj poziciji sa Hrvatskom da joj bilo što uvjetuju političkim prigovorima, jer bi im se takvo poigravanje moglo politički osvetiti, a Hrvatskoj je u natsaloj situaciji obnavljanja saveza Srba i Bošnjaka iz razdoblja od 1945. do 1992. na raspolaganju jedna vrlo učinkovita mjera. Treba preko Europskog parlamenta tražiti od Srbije i njene ekspoziture u Banjaluci da odmah omogući povratak istjeranih Hrvata iz Posavine na svoja vjekovna ognjišta. Tako bi Hrvati ponovno činili etničku većinu u Posavini, famozni srpski koridor bio bi fizički prekinut kao spojnica istoka i zapada takozvane Republike Srpske i Srbi bi definitivno skužili kako im ode sva mast u propast, a od sna od Velikoj Srbiji u tom slučaju ne osta im ni uspomena i sjećanje. U toj varijanti bi zapadni dio Republike Srpske oblika banjalučkog ćevapa bio već prepariran za roštilj, a tamošnji Srbi bi mogli maštati o ujedinjenu sa Srbijom kao što i izolirani i hermetički zatvoreni Nagorno Karabah može samo sanjati o priključenju, primjerice dalekoj Rusiji. I kad Srbi i Bošnjaci shvate da su njima i Rusija i Turska daleko i od očiju i od srca, tek onda će razumjeti u kojoj mejri im sudbina ekonomskog opstanka ovisi od Hrvata i od Hrvatske. Za ono što danas sanjaju Srbi i Bošnjaci mogli bismo najkraće reći: “Eh, pusti sne, samo ti je jdna mana, a to je što tvojim sanjarima nisi i java.”

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda

HOP portal