Nije lako Stjepanu Mesiću u praskozorje sloma i brodoloma voljene mu i nebeske otadžbine Srbije na brdovitom Balkanu, gdje, evo u oskudici, još malo iskaju kao prosjaci na ulici i za suhu hranu. Mesić je svoj brod na yugo – turbo pogon, sve uz zvuke orijentalnog turbo folka Lepe Brene ili četničke Ravne gore, te uz scene srbijanske lake komedije teškoga humora “Žikine dinastije”, davno porinuo ka pučini nedosanjanog srpskog mora, kojemu Srbima već deset godina ne da pristup ni nekada drugo oko u glavi Crna Gora. Progledalo i odraslo i malo, do jučer slijepo mače pokraj podgoričke Morače, samo Stjepan Mesić ostao dragovoljnim zatočenikom vlastitih samoobmana i zabluda, koje taj umišljeni i nadobudni, slučajni i pogrešni predsjednik države Hrvatske želi na drzak, kvaran i bezobrazan način podmetnuti i podvaliti ogromnoj većini hrvatskog naroda kao prihvatljivi i poželjni pogled na svijet i sustav ljudskih i moralnih vrijednosti. Kakva je ljudska i moralna gromada u političkom patuljku i životnom luzeru Stjepanu Mesiću? Ljudskim okom je vidljiva onoliko koliko i mikroskopske čestice bez gledanja kroz neko optičko povećalo. Nesvjestan značenja i pojma vremena i prostora u kome živi, dezorijentirani “Starac bez Hemingvejeva mora”, tumara i besciljno luta pred kamerama regionalne N1 televizije. Premda je prošlo nekoliko dana od njegovoga najnovijeg istupa prljave mašte i pokvarenih strasti u intervjuu za N1 televiziju, napravljenog u povodu Mesićeva osvrta na smisao hrvatske blokade Srbije u otvorenju poglavlja 23 pregovora s EU, opći dojmovi njegovoga beščašća, po tko zna koji put bešćutno demonstriranih, ne mogu pasti u zaborav ni nakon četiri dana od njegovih besramnih i udvoričkih izjava Srbima.
Na televiziji koja kao i sve druge prijeratne, ratne, a sad i poslijeratne regionalne institucije jugoslavenskog predznaka ima za cilj samo promoviranje Srbije kao sveslavenskog Pijemonta ujedinjenja naroda bivše države, Mesić je u svome stilu podilazio ukusima većinskog gledateljstva te dalekovidnice, koja, jasno u Srbima i u Srbiji kao i u Karađorđevićevo, Titovo, pa i ono ratno vrijeme zločinca Miloševića vidi umjetnu lidersku poziciju samoproklamiranog stožernog naroda i države Srbije, u biti ekonomski i politički najzaostalijeg područja od svih zemlja slijednica bivše Jugoslavije. Ali, jezik činjenica ljudima Mesićeva profila, pogotovo onima što mu u programima takvih medija ustupaju prostor za ruženje i blaćenje hrvatskog naroda i hrvatske države, nikad nije bio bitan faktor. Dakako, uredništvo toga medija u ljudima poput Mesića traže osobe izvan Srbije koje će širokom TV auditoriju u Srbiji svojim besmislenim i amoralnim izjavama poltronstva ratnom agresoru, dati do znanja da, eto i nakon svega što je Srbija u svome ratnom pohodu krajnje zlih nakana napravila susjedima, ima još ljudi što su u maniri sramnog Stjepana Mesića spremni kazati otprilike ovako:”Eto, malo smo se igrali rata, pa smo s malo previše zaigrali i ajmo se sad pomiriti. Mir, brate, mir, nitko nije kriv.” S takvom spikom Stjepan Mesić može predstavljati sebe samog, ali ne i bilo koga u Hrvatskoj koji drži do sebe i elementarne časti, dostojanstva i ponosa. To su Mesiću oduvijek bile apstraktne kategorije, ali on koji nema granica vlastitog poniženja pred onima što ga ni nakon takvih izjava i dalje ne uvažavaju kao svoga člana zajednice, nikad i ne može osjetiti težinu svoje životne izgubljenosti i dubinu svoga životnog debakla.
Kazati srbijanskom novinaru N1 televizije rečenicu:”Bili smo žrtve pogrešne politike, te smo zato bili i žrtvom agresije,” može izgovoriti tako neodređeno i namjerno nedefinirano samo nečovjek poput Mesića. Ništa se samo po sebi ne podrazumijeva, što jako dobro zna i prevrtljivac i smutljivac Stjepan Mesić kad smišljeno izbjegava imenovati podmet i prirok u rečenici. Kako danas onaj što je rođen nakon 1991. ili poslije 1995. godine može i na temelju čega znati tko je bio agresor, a tko žrtva, ako se to stalno i uporno ne ponavlja i u hrvatskim školama, medijima i u javnom životu i svakodnevnoj komunikaciji. Svega toga itekako je svjestan Mesić koji takvom kontrukcijom rečenice tipa “žrtve pogrešne politike” podlo, pokvareno i sračunato ne želi navesti Miloševića i Šešelja kao isključive političke krivce za agresiju na Hrvatsku, nego u duhu uređivačke politike N1 televizije kojoj se ulizivački obraća, krivnju za srpski osvajački rat na teritoriju Hrvatske želi, poglavito onim najmlađim koji i ne pamte rat, podmuklim načinom predstaviti onako kako to interpretiraju Pupovac ili Stanimirović ili njihovi nalogodavci u Beogradu Vučić i Nikolić. I kao što u istoj rečenici Mesić izostavlja svojim prevejenim stilom zamjena uzroka i posljedica rata ime srpskog agresora, tako i u ishodišnoj točki rata okončanog hrvatskim apsolutnim trijumfom nad srpskim unutarnjim i vanjskim agresorom, opet izigrava ulogu šahovskog sekundanta Srbiji, što je, uostalom, već činio i pred sudom u Haagu, svjedočeći protiv Hrvatske, a ime izravno i u korist svojih srbijanskih poslodavaca na Dedinju.
Mesić je doista u nebranom grožđu, jer zna da mu je pozicija prikrivenog srpskog rodoljuba u dijaspori teža, puno složenija i zahtjevnija od one koju je Srbija namijenila, primjerice Pupovcu ili Dodiku. Njih dvojica, prema srbijanskom scenariju iz Beograda svugdje i u svakoj prigodi imaju se predstavljati javno onim što i jesu, dakle fanatičnim srpskim svetosavcima s dna kace ideološke potke SANU-a i vjerske sekte zvane SPC. I stoga ih se dočekuje u Srbiji salvama aplauza na svaku njihovu ratnohuškašku izjavu protiv Hrvatske od strane Pupovca, ili Dodika i protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvatske u isti mah. Za razliku od njih, Stjepan Mesić je uz Ivu Josipovića, Zorana Milanovića ili Vesnu Pusić jedan od onih srbijanskih tajnih aduta iz rukava u pokeraškoj partiji što su ih zaigrali samo formalnopravno još uvijek neosuđeni ratni zločinci Vučić i Nikolić. Samodopadni i blagoglagoljivi Stjepan Mesić reče i ne trepnuvši od srama radi količine bujne mašte raspjevanog baruna Minhauzena, “kako nije srpski narod kriv za ono što se dogodilo u ratu ili što se događa sad u miru!?” Tko je onda kriv? Krivi toranj u Pizi, kisele kiše u Japanu, ili činjenica da Mađarska nema more, što se Sava i dalje ulijeva u Dunav a ne obratno, što sunce i dalje izlazi i zalazi ili što se nikad ne mogu prirodno spojiti voda i vatra, nebo i zemlja? Kao što nikad ljudi neće gasiti vatru dolijevanjem ulja na nju, tako se neće sastaviti ni nebo i zemlja nakon takvih Mesićevih nebuloza i bedastoća koje ne može ni pomisliti, niti izgovoriti nijedno normalno ljudsko biće pri zdravoj svijesti i savjesti. Očito je kako Mesić nije sav svoj kad može i zamisliti da ga nakon još jednog rafala teških i lažnih optužbi države i naroda u kojoj je rođen i živi, evo, već 82 godine,itko može doživjeti kao iole ozbiljnu osobu, čije se izjave mogu smatrati bilo čim drugim osim riječima jednog običnog klauna i srbijanskog plaćenika iz Beograda. Kad bi Stjepan Mesić imao imalo razuma, samo čitajući reakcije i komentare Srba na brojnim srpskim portalima poslije njegovog najnovijeg izljeva ljubavi prema Srbima i Srbiji, shvatio bi da svoje dimne signale s palube osobnog i dotrajalog političkogTitanika kojim i dalje kormilari s posadom broda u sastavu Milanović, Josipović, Pusić, nema tko s druge strane obale detektirati na, njemu i njegovoj posadi broda željeni način. Jer, Srbi i s Mesićem, kao i s Josipovićem, Milanovićem i Pusićkom tjeraju sprdnju u svojim komentarima, ili u najboljem slučaju, oni tek malo manje zluradi ovako definiraju Mesićevu poruku Srbima:”Pa, dobro je što si se sjetio i pokajao, samo kasno priznaješ da smo mi Srbi bili u pravu u svemu. Kasno je i tebi i Milanoviću, Josipoviću ili Pusićki da vas primimo kao Srbe katolike. To si trebao reći prije.” U ovakvoj reakciji Srba i jest ključni problem i Mesića i njegovih istomišljenika u Hrvatskoj, okupljenih oko SDP-a i sličnih stranaka i pokreta, zagovornika obnove bratstva i jedinstva sa Srbima i sa Srbijom. U komunikaciji ljudi vrijedi jedno zlatno pravilo vezano za traženje mogućeg izglađivanja sukoba na mnogo manjoj razini svađe, prepirke ili većeg ili manjeg nesporazuma prijatelja ili poznanika koji radi toga dulje ili kraće i ne govore. Inicijativu za pomirbu i preispitivanje vlastite krivnje i odgovornosti uvijek u svim društvima ovoga svijeta daje onaj koji se smatra i osjeća krivcem za sukob, a ne obratno. To odlično znaju i Mesić i Milanović i Josipović i Pusićka, ali im njihovi svjetonazari ne dopuštaju mogućnost logičkog rasuđivanja i pravilnog postavljanja spram Srba i Srbije. Oni i jesu žrtvama vlastitih životnih zabluda da je Srbija južnoslavenski Pijemont, oko koje se sve u toj famoznoj “regiji” bivše savezne države treba obrtati. Istina je posve drukčija i govori da je Srbija na začelju kolone po stupnju ekonomske i državne razvijenosti, te nitkom ne može biti uzor, najmanje lider, nego se samo šlepati kao slijepi putnik na brodu onima boljim od sebe. I to jednoj neznalici i budali Mesići i njemu sličnim i dalje nije jasno. Ne nameće se liderstvo nigdje i nikad nikakvim dekretom iz političke kuhinje. Države i narodi stječu oduvijek lidersku poziciju u svome okruženju ponajprije spontano i bez ičijeg nametanja kao istinski civilizacijski, kulturološki i gospodarski predvodnici. Tako svatko hrli u susret samoinicijativno onome od koga ima što naučiti, usvojiti kao jednu opću vriejdnost, onda sam unaprijediti i razviti i svojom pameću sve to nadograditi u okvirima vlastite države. Mesić je dovoljno intelektualno ograničen, kao i svi njegovi politički sljedbenici da te jednostavne stvari ne uviđa, ili još gore, ako sve to vidi i raspoznaje, on to niječe kao presudni faktor i ujedno i tim više dokazuje tim činom nevjerojatne porive mazohizma i poziva hrvatskom narodu ka potčinjavanju prizemnom duhu utvara s istoka. I kako Mesić ipak nije toliko glup, koliko je drzak i bezobrazan, kristalno je jasno da je jedini smisao njegovih istupa u srpskim medijima da diljem svijeta pošalje poruku kako, eto, on kao bivši najviši politički dužnosnik u Hrvatskoj, daje svojim izjavama izravnu potporu Miloradu Pupovcu o “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj, a onda će po scenariju Vučića i Nikolića, gdje su i Mesić i Pupovac samo kao dvije lutke na koncu u kazališnoj predstavi za djecu, taj veliki svijet, oličen u velikim silama što uvijek kroje političke sudbine malobrojnih naroda i prostorno manjih zemalja, navodno povjerovati u srpske tlapnje, poduprte i takvim skandlaoznim izjavama jednog bivšeg i posve slučajnog i zalutalog predsjednika Hrvatske u dva mandata. Mesić koji je od 1990. godine u raznim oblicima svoga političkog djelovanja samo instrument velikosrpske politike iz Beograda, ne shvaća da mu političko vrijeme u Hrvatskoj nije iscurilo tek nedavnim oduzimanjem rezidencije na koju je neosnovano polagao pravo zlouporabom aspurda i pravne praznine u zakonodavstvu Republike Hrvatske. Njemu je istjekao rok uporabe beogradskog džokera u Hrvatskoj puno ranije kad je svakom svjesnom Hrvatu postalo odavno razvidno da je i tijekom rata, osobito nakon njega samo marketinškim trikovima bizantskih naredbodavaca iz Srbije davao slatkorječive izjave u Hrvatskom Saboru tipa: “Gospodo, moj posao je završen, Jugoslavije više nema,” nakon čega je dobio spontani pljesak, jer je u tom trenutku opsadnog stanja u Hrvatskoj iskoristio tom pozom, trikom i glumom lažnog domoljublja samo na trenutak simpatije u hrvatskoj javnosti. I dok je to govorio u Hrvatskom Saboru, iz najnovijih stenograma toga vremena otkrivamo da je usred Beograda nudio usluge zloglasnom generalu Veljku Kadijeviću da skupa s Budimirom Lončarom i Antom Markovićem, naravno, uz pomoć JNA i njemu priželjkivanog vojnog udara on dođe kao provjereni i dokazani hrvatski Jugoslaven na kormilo Hrvatske, a da po njegovoj i Lončarevoj želji, cijelo hrvatsko vodstvo na čelu s Tuđmanom vojni vrh uhiti, zajedno sa slovenskim političkim vrhom predvođenim Kučanom, te da sve u budućnosti Srboslavije po mjeri Mesića i njegovog tadašnjeg šefa Miloševića bude ukalupljeno u koncept Velike Srbije. I mogli su Srbi kao cirkuzanta Mesića javno nazivati najgorim imenima kad je, opet po narudžbi beogradskih mentora slavodobitno i bombastično zarad osvajanja političkih simpatija hrvatskog puka govorio javno: “Srbi u Hrvatskoj siju, a hoće da žanju u Srbiji, moleći Boga da padne kiša u Srbiji i orosi njive, a ne u Hrvatskoj gdje žive.” Ili nešto slično tome:”Srbi mogu ponijeti sa sobom na traktorima što god hoće, ali ne mogu ponijeti na traktorima hrvatsku zemlju, niti je mogu na opancima prenijeti u Srbiju.” Takva vrsta izjave imala je psihološku poruku upućenu, kako Srbima, tako još više Hrvatima kojima je stari srpski udbaš i suradnik KOS-a Mesić samo dodatno htio zavarati hrvatski narod kojem je i tad jedno govorio, drugo mislio, a treće radio, sve u duhu njegovog podaničkog duha služenja veliksrbima od kojih je očito još davno od rane mladosti prihvatio i iskrivljene moralne vrijednosti ponašanja u društvu. I sad i Mesić i voljeni mu veliksrbi, bilo Pupovac i Stanimirović u Zagrebu ili njihove gazde Vučić i Nikolić u Beogradu ne mogu povjerovati kako su, kad i gdje Hrvati razotkrili Mesića i raskrinkali njegove planove. Jer, poznato je još od od doba Vuka Karadžića, koji je govorio u svoje vrijeme Srbima: “Idite braćo Srbi kod Hrvata, oni ne znaju krasti i lagati kao mi Srbi. Lako ćete s njima izaći na kraj,” da Srbi tek možda nakon rezultata lanjskih izbora u Hrvatskoj i odlaska Mesićevih istomišljenika Milanovića, Josipovića i Pusićke u ropotarnicu povijesti, kuže da nisu trebali kleti u autoritet šepavog i priučenog jezikoslovca Vuka Karadžića koji ih je uvjeravao i lažno uvjerio kako su pošten, naivan i lud kao tri brata rođena. To su Srbi ujedinili u sveto trojstvo, te je po naputku srbijanskih službi – družbi tako i nastala kvazi humorisička serija bošnjačkog redatelja iz Sarajeva: “Lud, zbunjen, normalan,” rađena po duhovnoj matrici Emira – Nemanje Kusturice, koja treba i kroz izvještačeni humor sudionika serije ubijediti bosanske muslimane da im je Srbija najbliža civilizacijska i kulturološka odrednica, a ne Hrvatska. Međutim, Mesić je bio i ostao tek na razini amaterskog glumca u svijetu visoke politike, premda je uvijek vjerovao i nadalje je ubijeđen da ostavlja dojam vrhunskog stiliste laži ili ako baš preferira blažu inačicu toga, nevješti akrobat nepovezanih rečenica i nesuvislih misli.
Konačni epilog Mesićeve pojave u svijetu visokoparne politike je groteska na više načina. On je Srbima uvijek bio samo korisna budala i ništa više i ništa manje od toga i on to jako dobro zna. Kratkoročno im je obilato koristio, dugoročno su gubitnici i on i njegovi nalogodavci iz Srbije, budući im je propao politički projekt Velike Srbije, pri čemu je i u ratu i u miru Stjepan Mesić imao u srpskom teatru apsurda, oličenog u notornim lažima, kompleksniju ulogu od javno deklariranih velikosrba, bilo u samoj Srbiji, ili velikosrba po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori, pa čak u manjoj mjeri i u Makedoniji ili u Sloveniji gdje Srbija nije toliko agresivno djelovala, ali samo zbog razmjerno manjeg postotka Srba u tim zemljama, a nikako zbog bilo kakvog srbijanskog obzira i uvažavanja Slovenije i Makedonije i njihovog prava na samobitnost. Da je kojim slučajem Srba i Makedoniji ili u Sloveniji bilo malo više, Srbija bi prema njima vodila istu ratničku i osvajačku politiku otimanja teritorija kao u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. I samo zato su te dvije zemlje ostale pošteđene ratnih razaranja u režiji Srbije, izuzimajući naravno onaj sedmodnevni rat u Sloveniji, ipak bez većih i težih posljedica po Sloveniju i Slovence u usporedbi sa svim onim što su nakon toga od srpskog agresora doživjeli Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Očigledno je da srpski najmljenik u Hrvatskoj Stjepan Mesić nije polučio rezultate koje je srbijanska UDBA od njega kao svoga starog poslušnika očekivala, te je njegova sve jača i sve neobuzdanija nervoza tim veća, jer zna da mu je propala životna misija i osobna neostvarena želja trajnog stavljanja Hrvatske pod političku i ekonomsku kontrolu od strane Srbije. I zato je po naputku složne srpske i ruske braće, Mesić i bio i ostao tvrdoglavim pobornikom prioriteta hrvatske ekonomske suradnje s Rusijom, a ne sa Zapadom, jer radeći za Ruse ekonomski, Mesić u isto vrijeme radi i za Srbiju i za Srbe na političkom planu, s obzirom da ekonomske i političke veze država i naroda uvijek voze jednu vrstu paralel slaloma. Naposlijetku, Stjepan Mesić je ispao kao u onoj narodnoj pjesmi koja pjeva o čardaku ni na hrvatskom nebu u zagrebu, ni na srpskoj zemlji u Beogradu. On sve uz taktove melodije još jednog dragovoljnog hrvatskog posrbice Gorana Bregovića i uz sekvence Kusturičina “Doma za vješanje,” može naglas zapjevati omiljenu pjesmu njegovih gazda Vučića i Nikolića: “Cigani lete u nebo.” Nebo je zaparano Mesićevim dodirom oblaka i još bržim stropoštavanjem s visina nebeskog svoda u podnožje njegove stvarnosti i turobne realnosti i spoznaje vlastite intelektualne inferiornosti za zadatu ulogu višestrukog srpskog špijuna u Hrvatskoj, kako ratnog, tako i poratnog. Uvijek to tako biva kad netkom kao Mesiću želje prevaziđu skromne mogućnosti intelektualnih kapaciteta, a opet u sudaru s njegovom narcisiodinom prirodom lažnog uvjerenja o svojoj fiktivnoj inteligenciji kojom će uspjeti u podvali i prevari Hrvata koje on smatra i dalje naivnim i lakovjernim, čim ima smjelosti i poslije svega brbljati i dalje potrošene i izlizane izvadke drugog dijela srpskog Memoranduma, prilagođenog sad samo drukčijim uvjetima velikosrpske promidžbe u bitno izmijenjenim geopolitičkim okolnostima koje ne idu na ruku niti Mesiću, niti njegovim šefovima u Beogradu.
Stjepanu Mesiću možda se čini kako mu srpske lađe još nisu potonule, jer zna se da nada posljednja umire. Riječ nada na španjolskom znači ništa, a kad bi Mesićev politički suborac Milanović, lica hrapavog španjolskog zida, izigravao u Španjolskoj desperadosa riječima:”Mi ili oni,” trezveni Španjolac na to bi mu kratko uzvratio “nada, ” ili bolje rečeno, ništa od toga. Kao što Milanović želi verbalnim atentatorstvom izazvati ideološke i političke sukobe u Hrvatskoj, koju u mladosti nije želio braniti, nego je zbrisao na sigurno i daleko, dok je njegov idol Mesić u to vrijeme potajno i usred rata paktirao s Miloševićem, tako i Mesićev naslijednik Ivan, alijas vladar Jovan bez svoje Zemlje Josipović na glasoviru u Banjaluci svira odu radosti genocidnom Miletu Dodiku, dok Vesna Pusić Bošnjacima u Sarajevu objašnjava da po njenoj poremećenoj viziji istine i pravde može biti kriva za rat u Bosni i Hrvatska koja je tu istu Bosnu i Bošnjake u njoj branila, kao i Srbija koja je tu istu Bosnu i Hrvate i Bošnjake u njoj istrijebljivala. I naravno sve je to glazba za tvrde uši antisluhista Aleksandra Vučića, sadašnjeg diktatora balkanske Srbije. Za njegov pojam omiljena glazba može biti jedino zvuk topova i tenkova, koji nemilice ruše i ubijaju sve pred sobom, samo pod uvjetom da žrtva nema srpski predznak. Kad Srbima ratna sreća okrene leđa, onda je to signal i Vučiću i Nikoliću, kao i njihovim slugama ma gdje bili po Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori… da promijene ploču i detonaciju bombi i granata u ratnom protunapadu bačenim iz zraka na srpske položaje opišu kao genocid biblijskih razmjera nad nedužnim, nevinim i napaćenim, nebeskim narodom.
Nije možda daleko dan kad će Mesić, zajedno s Josipovićem, Milanovićem, Pusićkom i dakako i s Pupovcem, Stanimirovićem i ostalom bratijom uskočiti skupa na Dodikov traktor iz Laktaša u pravcu voljene im otadžbine s druge strane Drine, možda u nekom novom izdanju i novoj epizodi folk parade i trakotorijade. Mesić ima i jednu šansu više da ostane i opstane u Srbiji i dulje i bolje ukorijenjen od svih ostalih putnika na Dodikovom traktoru. Jer, neokrunjeni srpski kralj Stevan Mesić, alijas Burduš Prvovjenčani, svojom pojavom savršeno odgovara izgledu prosječnog stanovnika, primjerice srpskog Pomoravlja ili Ponišavlja. U tom jugositočnom dijelu Srbije svaki drugi ili treći je nalik Mesiću, te bi se tamo osjećao i zbilja kao doma i napokon svoj na svome. Zapravo, svaki drugi ili najmanje treći Srbin iz jugoistočne Srbije mogao bi s Mesićem ravnopravno konkurirati za srpskog, ili možda regionalnog zastupnika na Svjetskom kongresu Roma. Strah me samo opasnosti nekog novog vala izbjeglica s Bliskog istoka ako krenu opet trasom od Vardara preko Morave, a zateknu u srpskom Pomoravlju Stevana Mesića kao izbjeglicu iz Hrvatske. Što će biti ako se Vučić pravodobno ne zauzme za Mesića, a neki neupućeni srpski redarstvenik ga ne prepozna i pošalje ga u azil za izbjegle iz Sirije ili Iraka? E, zato vojvoda Sinđelić alijas Stevan Mesić bradu ne brije. Čuva je za svaki slučaj, ako mu ustreba radi sudjelovanja na Draškovićevom združenom četničko – partizanskom višeboju na Ravnoj gori. Kad može tamo ići potomak bivših lažnih srpskih partizana Drašković, što s njim ne bi put Ravne gore mogao poći i lažni pristaša ustaša Stevan Mesić, alijas srpski Burduš Prvovjenčani? Glumac Mesić, rođen kao Stjepan, a duhovno još živući kao Stevan, ostao je prije nekoliko dana bez svog alter ega, doduše, profesionalnog srpskog glumačkog super stara, koji je bio dasa za zabavu srpskih masa. Za filmskog Valtera ili Bulidžu nema pravih dublera i nasljednika na srpskoj glumačkoj sceni. No, na političkom planu, morao je Mesić sve ove godine, još od daleke 1990. pa do današnjih dana biti i većom Životinjom od srpske glumačke, legendarne Životinje, za neke možda i velikog glumca, ali nepobitno malog čovjeka. Kod Mesića ništa nije upitno. On je i mali glumac i mali čovjek, a radioaktivni otpad kojeg svakodnevno ispušta toliko je težak i gadljiv da bi vjerojatno i Šešelju bilo teško i mučno svariti tu količinu izlučevina koje i sam izbacuje iz svoje prenapuhane vreće izmeta. Doduše, ne bi bilo loše ni kad bi Šešelj u svome poznatom nastupu kanibalizma smazao Mesića i progutao kao odvartan zalogaj. Time bi bila dvostruka korist, jer bi uginuli i Šešelj i Mesić u istome trenutku. Šešelj bi crkao od posljedica trovanja, jer je pojeo otrov ravan onome što ga i sam ispušta, a Mesić bi fizički bio samljeven kao zalogaj četničkog ljudoždera. To se zove, jednim udarcem ubiti dvije muhe. Jedina šteta bi bila što Stevan Mesić, alijas Burduš Prvovjenčani ne bi u tome slučaju iz objektivnih razloga mogao nazočiti kao posebni izaslanik u ime Vlade Srbije na Svjetskom kongresu Roma koji bi bio organiziran u povodu inicijative Stevana Mesića za državnim ujedinjenjem Indije, Pakistana, dakako i Vučićeva i Nikolićeva Srbistana, s obzirom na etničke i etičke zajedničke odrednice triju zemalja. Kad ga već neće Đukanović ili Izetbegović kao počasnog građanina Podgorice i Sarajeva kandidirati za predsjednika Svjetskog kongresa Roma, ili kad su na Mesića na čas zaboravili u toj vrsti međunarodnog protežiranja i Albanci njegovog prijatelja Muharemija, onda je posve logično da ga se sjete Srbi poput Vučića i Nikolića. Njih dvojica znaju za one parole sa romskih mitinga podrške bez zadrške Miloševiću u ratnoj Srbiji devedesetih koja je glasila:”Ne dajte se braćo, Srbi, Cigani su s vama.” Kad se to prevede na jezik današnjice, malo izmijenjeni Mesićev slogan išao bi ovako:” Ne bojte se braćo Srbi Vučiću i Nikoliću, Ciganin Mesić je uvijek s vama i uz vas i u raju i u paklu.”
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal