Pogledajte samo na što liči bilo koji “ozbiljniji” srpski portal. To je gomila tema iz industrije zabave i razonode, onda iščašenog pogleda na politiku na srpski način, nešto pomalo i površno o ekonomiji i to je sve. Iz Zemuna za portal Tinolovka news piše izvjesni, mislim stariji gospodin Ante J. J. Kumičić. Taj “razbija” na sastavne dijelove, a odličan mu je i njegov internetski blog spot pod imenom Crosirmiumblogspot.com. Međutim, prije nekoliko mjeseci Ante Kumičić je objavio kako su mu srbijanski hakeri napali blog spot, te je morao promijeniti domenu i sad opet nesmetano izlaze tekstovi na njegovom blog spotu. Iz Novog Sada za portal Hrvata u Njemačkoj piše kao dopisnik jako dobre tekstove Mladen Simić, za portal Hrvatskog kulturnog vijeća iz Subotice Zlatko Ifkošić i još nekoliko Hrvata Subotičana jako dobre tekstove i komentare za portal Hrvata iz Njemačke i mislim da je to ono trenutno najbolje i najjače u sklopu aktualnih dopisnika hrvatskih portala iz Vojvodine i Srbije.
Još ratnih devedesetih iz Beograda su za Hrvatski radio izvještavali Sonja Badel, Ivana Sutlić – Perić i pokojni Duško Mandić. Od njih troje samo se Sonja Badel vratila u Hrvatsku i istinski bila u ratu na hrvatskoj strani, što se osjetilo i kroz njezina radijska izvješća koja sam svakoga dana slušao na radiju, jer se i radijski program iz Zagreba tijekom rata mogao čuti u Beogradu, ali ne i gledati televizijski. Kao što sam saznao iz vašega teksta o onome Jovanu Kugi, zapravo Sutliću, Ivaninom bratu Vanji, radi se o Srbima , koji su Hrvati koliko i Zoran Šprajc i meni je potpuno nejasno kako, otkud i zašto Ivana Sutlić – Perić, djevojački zapravo Kuga u veleposlanstvu Hrvatske u Podgorici što čitam na internetu!?
Očito su je u diplomaciju gurnuli Milanović, Josipović i slična ekipa “Srba katolika.” Pokojni Duško Mandić, rođen u Skoplju je isto bio iz te kategorije. Na jednoj tribini na beogradskom Pravnom fakultetu 1993. ratne godine zasmijavao je velikosrbende među studentskom publikom vicevima o bratstvu i jediinstvu Hrvata i Srba iz Titovog doba, ali mu Srbi na to nisu pljeskali, jer je i tim “humorom”, kojim se želio Srbima predstaviti kao blagi i umjereni čovjek za njihov pojam bio samo ustaša, što su mu i kazali kroz pitanja postavljena na tribini, a on se zbunio što nije uspio kupiti ljubav Srba kao što je danas kupuju Borivoje Dežulović – Brežulović ili Ante Tomić i njima slični.
Zanimljivo da je za vrijeme rata izvjesna Ljupka Dimitrovska iz Skoplja izvještavala kao dopisnica ultrasrpskih Večernjih Novosti u Beogradu i pisala prosrpska izvješća, a ta ista žena je navečer za program Hrvatskog radija u Zagrebu iz Skoplja slala posve drugačija izvješća!? Sličan je slučaj bio i sa Dinom Ramovićem, muslimanom iz Podgorice. Taj je radio kao stalni novinar podgoričkog tjednika “Monitor”, oporbenog glasila LSCG ( Liberalnog saveza Crne Gore ) sa Cetinja i tjednika pod kontrolom Slavka Perovića. Međutim, tamo je Dino Ramović, izbijanjem sukoba Hrvata i muslimana u BiH-u za sve optuživao samo Hrvate u stilu muslimanskih novinara iz Sarajeva, a to je bila i opća uređivačka politika tog tjednika za kojega su Hrvati bili, očito žrtve rata samo u Dubrovniku i okolici i nigdje drugdje, te je i Dino Ramović propagirao takvu uređivačku politiku.
Čudi me samo kako je takav potpuno neprovjeren čovjek mogao biti ratnim dopisnikom Hrvatskog radija iz Podgorice? Sigurno je ovakvih apsurda bilo još, samo ih se u ovome trenutku ne mogu svih sjetiti, jer ipak je bilo jako davno, ali ova dva slučaja ostala su mi jako upečatljiva i u sjećanju kao da je sve bilo jučer.
Dragan Ilić
HOP portal
