Srbijanski povjesničar Dušan T. Bataković, rođeni karijerist u politici, a potpuni diletant i neznalica zlih i opakih namjera na području povijesne znanosti jučer ujutro baš me dobro rasanio u repriznom izdanju znanstveno – popularne emisije “Agape”, koja se svakog tjedna emitira na beogradskoj gradskoj televiziji Studio B. Doktor povijesnih znanosti i čovjek iz sjenke svih srbijanskih režima nakon 2000. godine, nije se samo proslavio zbilja neslavnim i rekordnom kratkim diplomatskim odisejama u svojstvu srbijanskoga veleposlanika u Grčkoj, Kanadi i Francuskoj, gdje nije niti uspio dovršiti mandat, nego je diplomatskim kanalima, a na intervenciju zemlje domaćina povučen iz Pariza i vraćen natrag u Srbiju, nego i dalje nastavlja u stilu nekog niskoletača i presretača, pravoga kvazi znanstvenog srpskog Laze – kamikaze rafalnom paljbom najnevjerojatnijih gluposti i budalaština koje si jedan doktor znanosti može dopustiti pred televizijskim kamerama. U razgovoru s urednikom i voditeljem emisije beogradskim Slovencem Aleksandrom Gajšekom, narečeni srbijanski dvorski scenarist prikaza srpskih tri stotine povijesnih čuda, uspio je prevazići i vlastite standarde uobičajenih i davno poznatih laži, koje stalno javno iznosi.Bataković se tijekom četrdesetpetominutnog uglavnom ispraznog monologa najviše istaknuo s tri crna bisera tipa:1)”Bosna i Hercegovina je stara srpska zemlja iz srednjeg vijeka ili krštena Srbija,”2) “Srbi su bili gospoda vitezovi u Dušanovom carstvu” i 3)”Najveći, ali anonimni ratni gerilac okupiranog Beograda u Drugom svjetskom ratu bio je stanoviti Aleksandar – Saša Mihajlović, diverzant i rušitelj preko stotinu njemačkih vojnih objekata u Beogradu od 1941. do 1944. godine!?” Da ne bismo bespotrebno gubili vrijeme i prostor u elementarnoj povijesnoj naobrazbi vrlog srbijanskog politički angažiranog, velikosrpskog intelektualca, neka samo u slobodno vrijeme svrati ili na stranice našeg HOP portala, ili još nekoliko priznatih i poznatih državotvornih hrvatskih portala, te da se malo doista intelektualno izdigne iznad razine kaljuže i teškoga moralnog taloga u čiji je duboki glib toliko već zaglavio da mu samo gore proviruje njegova usijana i ćelava glava. Čovječe, ako imaš frizuru Kodžaka, ne znači da si gubitkom kose izgubio i pamet ili možda griješim u procjeni? Sve Batakovićeve teme i dileme možemo riješiti brzo, lako i nadasve učinkovito. Batakoviću, ako prije ili kasnije budeš čitao ovaj tekst, onda znaj da sam usred Beograda obranio diplomski rad na temu hrvatskog i katoličkog iskona Bosne i Hercegovine i Crne Gore, te njihove državne pripadnosti prvotnom hrvatskom kraljevstvu. Taj rad priznat mi je najvišom ocjenom od strane Batakovićevoga kolege po zvanju, profesora doktora Predraga J. Markovića. Dakako, spreman sam, ako bi me tko zvao za sudionika nekog skupa na temu tog dijela srednjevjekovne povijesti i javno to kazati, a to bi imalo posebnu težinu, budući mi je, također, istaknuti, ali u usporedbi s Batakovićem, nešto ipak blaži srpski nacionalist profesor Predrag J. Marković odao prizanje riječima da sam ga ubijedio napisanim radom da je Bosna katolička i hrvatska pokrajina, a ne srpska i pravoslavna kako su ga krivo učili u školi, što mi je i sam priznao. E, to se zove trijumf i pobjeda u gostima vrijedna ne samo naslova prvaka, nego i više od toga. A, ono više od toga, biti će onda ako me netko iz Hrvatske od hrvatskih povjesničara bude zvao da potvrdim da i u Beogradu ima doktora povijesti poput Predraga J. Markovića, kolege Dušana T. Batakovića, koji su spremni korigirati svoje stavove i ranija predubijeđenja. Bataković nije ljudska i moralna vertikala Predraga J. Markovića, nego je poput kolege mu po nivou povijesnih laži Čedomira Antića sebe vidio isključivo kao odvjetnika srpskih političkih laži i duhovnog i znanstvenog manipulatora. Njemu povijesna znanost nije svrha, nego u njegovoj viziji mora poslužiti jedino promicanju velikosrpstva pod cijenu najvećih znanstvenih krivotvorina. Samo je još Predrag J. Marković otvoreno kazao kako malo koji, ili gotovo nijedan srpski povjesničar, pa bio to i neki doktor povijesnih znanosti, nikad u životu nije pročitao knjiga na prste jedne, kamoli dvije ruke brojanih djela od hrvatskih povjesničara na temu ranog, srednjeg i poznog srednjevjekovlja. U tome je poanta svega. Bataković je tipični srbijanski mediokritet. Ono što sam nije pročitao, čuo ili vidio, za njega i njemu slične srbijanske veleumove, kao i da ne postoji, a tko ga pokuša ubijediti u istinu o tome, gađa u isti mah njegovu urođenu sujetu nabijeđene i lažne znanstvene kvazi veličine, projektirane u političkom taboru srbijanskog velikodržavlja u dvostrukoj domaćoj i međunarodnoj ulozi, kako znanstvenika, tako i aktivnog političkog izaslanika srbijanske diplomacije na pregovaračkoj fronti od 2000. godine pa sve do današnjih dana. Kako Bosna može biti “krštena” Srbija kad je opće poznato da je 1463. godinu i pad pod Turke dočekala s točno 89% Hrvata rimokatolika, dok su ostatak činili Hrvati krstjani ili kako danas vele zaluđeni Bošnjaci za tu skupinu krstjana još i bogumili ili patareni, ili kako ih je srpski car Dušan nazivao “prokleti babuni.” I kako Bosna može biti Srbija kad od Srbije ni traga ni glasa sve do devetanesog stoljeća i nigdje ni spomena imena Srba i Srbije koji su se do XIX vijeka zvali Rašani, Rasi ili Raci kako ih još u XIX stoljeću nazivaju i Mađari i Nijemci u Vojvodini. U vremenu o kojem nenačitani samoproklamirani srbijanski intelektualac Bataković govori Raška se tek nacionalno i duhovno počela emancipirati kao zasebna cjelina,prije toga izdvojena u ranom srednjem vijeku iz okvira Hrvatskog kraljevstva. Kako je Dušan Bataković najprije hedonist po ubijeđenju, možda bi taj nazasiti srpski mitoman i kleptoman najlakše razumio prirodnu pripadnost Bosne i Hercegovine Hrvatskoj jednim slikovitom opisom. Kad Batakoviću grizeš jabuku ili krušku, je li zagrizeš sredinu ili zubima kidaš okolo i naokolo oko kore ploda voća? Naravno, malom dijetetu je jasno ono što Batakoviću i srpskim nezajažljivim i gramzivim megalomanima ne može biti jasno ni kod zdravih očiju. Doduše, malo razrokom Batakoviću ne bi bilo loše uputiti se kod oftamologa da mu promijeni dioptriju. Ovaj promjer naočala mu ne paše, budući da i debele okvire naočala očito više nosi kao stilski ukras ne bi li takvim naočalima debljine stakla neke tegle za leskovački ajvar ostavio što jači intelektualni dojam kod publike. No, izgled umije prevariti, a Batakoviću ne želi biti jasno da su Turci u XV stoljeću zagrizli tkivo i utrobu hrvatske jabuke Bosne i Hercegovine po sredini hrvatskih zemalja, a ne grizući okolo po obodima toga velikog državnog ploda. Nisu mogli i smjeli udariti na sjeveru Slavoniju prije nego li Bosnu zbog opasnosti od obližnjih Mađara, tad velike vojne sile, kao ni na jugu na Jadranu Dalmaciju prije udara na Bosnu, jer su im preko Jadranskog mora ozbiljno vojno prijetili romanski narodi na Apeninima. Cjelokupna materijalna i nematerijalna kultura prijeturske povijesti Bosne i Hercegovine je praktički i u isto vrijeme povijest katoličke Bosne Srebrene i svatko zainteresiran, pa i lijeni, ali prepotentni duh Dušana Batakovića koji je umislio da nešto “zna”, a suštinski nema pojma o Bosni, može i pod stare dane u svojoj 59. godini života nešto pročitati iz pravih izvora na tu temu, kad već nije stigao kad je bio mlad, pa sad sije gomilu gluposti i budalaština, prikazujući se kao totalna povijesna neznalica glede Bosne i Hercegovine i njezinih etničkih, vjerskih i državnih korijena i neupitne iskonske pripadnosti Hrvatskoj još od najstarijih vremena. O tome svjedoči i brojna arheološka i etnološka građa, naravno i jezik predturske Bosne i Hercegovine i čakavski dijalekt koji se protezao od Une i Sane na sjeverozapadu, Cazina, Bihaća, Sanskog Mosta, Prijedora, Ključa… sve do mjesta križanja s kajkavskim dijalektom između Banjaluke i Jajca, pa južnije preko Pounja, Završja ( Drvar, Glamoč, Grahovo) i sve do Trebinja na jugu Hercegovine. Kajkavski je išao od Kostajnice, Gradiške uz Savu i sve do blizine Dervente kao najistočnije točke kajkavskog dijalekta, a sem Banjaluke i Jajca, zahvaćao je još i kajkavski i Laktaše Milorada Dodika, Srbac, Čelinac, Kotor Varoš, Skender Vakuf, Teslić, Prnjavor. Štokavski zapadne ikavske varijante govorio se u gotovo cijelom ostatku preostale današnje Bosne i Hercegovine. Nehrvatski ijekavski govori Srba i posrbljenih Vlaha govorili su se samo u nekoliko rubnih općina današnje Bosne i Hercegovine. Sami Srbi oduvijek govore da su čakavski i kajkavski hrvatski dijalekti, a ikavsko narječje koje je rabilo pučanstvo Bosne od Vrbasa do Drine nikad nije bilo srpsko anrječje. Svi srpski filolozi barem su tu složni da nikad nije bilo Srba ikavaca. I samo ovom jezičnom analizom lako je baciti u vodu sve dječije priče Dušana T. Batakovića.
Bataković kaže i laže da su u vrijeme Dušanova carstva koje je potrajalo samo devet godina, a Srbi ga i sad opjevaju kao da je bezmalo bilo barem devet stoljeća dugo, Srbi bili “gospoda vitezovi.!?!?” Srbi gospoda, pa još i vitezovi, samo ne reče još da li malteškog ili teuteonskog reda? Srbi u Dušanovo doba nisu ni postojali, nego samo klasa potlačenog socijalnog sloja pučanstva poznata pod imenom sebri, a kao staleški red bili su i takozvani meropsi. Bataković je kao ovejani srbijanski lažljivac još dodao da su u “Srbiji” ( htio je srpski podvaladžija reći Raškoj, ali se ujeo za jezik ) živjeli Dubrovčani – trgovci,( namjerno izbjegava reći Hrvati iz Dubrivnika ) rudari Sasi( neće priznati da su Sasi zapravo Nijemci iz Saksonije ) i Nijemci kao Dušanova tkelesna garda, jer srpski car hrvatske krvi posrbljene i odnarođene, nekad rimokatoličke loze Nemanjića, nisu imali povjerenja u čuvare iz reda hrvatskih izroda Rašana, koji su na koncu 1355. i otrovali svoga cara Dušana, mada Srbi i danas to taje, jer im je neugodno suočiti se s istinom. Nije se čuditi što ne priznaju istine iz razdoblja od 1991. do 1995. kad si još ni sami nisu priznali od daleke 1355. do ove 2016. godine da su sami ubili, točnije otrovali vlastitoga i svoga najvećeg vladara. Vrhunac bedastoća Bataković je izrekao veličanjem izvjesnog Aleksandra – Saše Mihajlovića, koji je u Batakovićevoj romansiranoj četničkoj verziji “Nove istorije Srba”, koju je tiskao 2000. godine i proturio i podmetnuo kao nagaznu minu i jednoj knjižnici u Puli, bio zamišljeni prvi gerilac okupiranog Beograda od 1941. do 1944. godine. Istina je bitno drukčija i Batakovićem ogorčeni suparnik, budući spomenuti Aleksandar – Saša Mihajlović, kojega Bataković dovodi u krvno srodstvo s Dražom Mihajlovićem od 1945. sve do danas nikad i nigdje nije spomenut kao poznata povijesna ličnost. To je plod Batakovićeve razigrane mašte i prljavih i pokvarenih strasti, tim više što je svoj simpozij laži okrunio izjavom da je Aleksandar Saša Mihajlović, diverzant i rušitelj preko stotinu njemačkih vojnih objekata, koje zamislite nikad nisu u stotinu eksplozija odnijele nijedan ljudski život (!?), bio nitko drugi nego filmski junak partizanske sapunice zvane “Otpisani” s Vojislavom Brajovićem u ulozi partizanskog gerilca Tihog, a kojega Bataković predstavlja kao alter ega tog izmišljenog lika Aleksandra – Saše Mihajlovića. Nije propustio Bataković navesti da su četnici i partizani u mnogim krajevima bivše Jugoslavije zajedno ratovali, a barem tu nije slagao, što jako dobro znaju Hrvati, žrtve združenih partizansko – četničkih zločina na prostoru Nezavisne Države Hrvatske, posebice 1941. i 1942. godine. Milan Nedić je iz Beograda uz znanje Nijemaca obilato financirao četnički pokret Draže Mihailovića,a suradnju četnika i partizana upotpunio je i Dimitrije Ljotić, čije su se pristaše fašističkog “Zbora” 27. ožujka 1941. pridružile komunističkim prosvjednicima u Beogradu koje je organizirao izravno London. Dakle, kao i devedesetih, tako su i četrdesetih četnici i partizani u Srbiji i izvan nje bili u zajedničkoj misiji i to je tako i danas.Dušana T. Batakovića se mora zaustaviti na svaki način u njegovom vršljanju znanstvenim krugovima na Zapadu, jer taj višestruki srpski prevarant i krivotvoritelj povijesti nanosi izravnu štetu Hrvatskoj sijanjem bespoštednih laži o izmišljenom svesrpskom carstvu preko Drine. I on to čini dugi niz godina radeći i prijevode svojih petparačkih i falcifikatroskih znanstvenih uradaka i na engleskom i ne francuskom jeziku. U žarištu njegovoga interesa su u srpsko – francuski odnosi, te je kao doktorant sa Sorbone na temu “Francuska i stvaranje parlamentarne demokracije u Srbiji od 1830. do 1941.” taj manipulator povijesnih činjenica uspio prodrijeti sinkroniziranim lažima, sponzoriranim iz vrha srpskog političkog lobija u same vrhove svjetske akademije znanosti i umjetnosti, poznate pdo kraticom WAAS. Njemu se vjeruje u Francuskoj gdje je dobio odličje akademskih palmi časnika, kao i odličje Feniksa, Velkog križa u Grčkoj. Ujedno je i dobitnikom ordena Velikog križa kraljevskog doma Karađorđevića. Dušan Bataković je tim više opasniji što su njegovi povijesni falcifikati kao sinteza o prošlosti prostora bivših jugoslavenskih zemalja uvršteni na popis osnovne literature na osnovnim i postpdiplomskim studijama na francuskim sveučilištima, kao i u frankofonskim sveučilištima u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi. Njegova srpska inačica državne velkosrpske znanstvene promidžbe krivotvoritelja povijesti na anglosaksonskom tlu je profesor doktor Srđa Trifković, koji je svojedobno potkraj osamdestih doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bataković na području frankofonskih zemalja, a Trifković na anglosaksonskom teritoriju šire još od devedesetih, pa sve do danas najjaču radijaciju iz prostorija srpske znanstvene tvornice laži u Srbiji. Dušan Bataković je i predsjednik srpskoga komiteta međunarodne asocijacije za proučavanje jugoistočne Europe ( AIESEE), a bio je i članom državnog pregovaračkog tima Srbije za pregovore s Albancima o statusu Kosova i Metohije vođenim od 2005. do 2007. godine. On je u sklopu zaklade europske povijesti i civilizacije sa sjedištem u Parizu imenovan predstavnikom Balkana u žiriju za europsku nagradu iz povijesti u razdoblju od 1995. do 2000. godine. Taj akualni ravnatelj Balkanološkog instituta u Beogradu istinski predstavlja opasnost iz drugoga plana po afirmiranje hrvatskih interesa, posebice u promicanju istine o hrvatskoj povijesti, koju Bataković na najgrublji način niječe i omalovažava u svojim bestijalno pisanim povijesnim pabircima, skromnoga sadržaja i bijednoga sjaja tame. Najbolje bi Batakoviću bilo da se čim prije učlani u knjižnicu i da kako to veli legendarni srpski glumac Danilo – Bata Stojković u filmu “Varljivo ljeto 1968” u obraćanju sinu kojega glumi Slavko Štimac sljedećim riječima: “Da se sutra učlaniš u biblioteku i da pročitaš sve knjige. Preslišavat ću te…” Za promjenu, ne bi Bataković trebao čitati sve knjige marksizma i komunizma – kretenizma, kako to u srpskoj filmskoj komediji veli Bata Stojković, ali za početak prave povijesne naobrazbe o Bosni i Hercegovini trebao bi pročitati Dušan Bataković komplet sabranih djela fra Dominika Mandića na tu temu, da bi u razgovorima o Bosni bio iole ozbiljan sugovornik, a to sad kao apsolutna, ali nadobudna neznalica, sigurno nije. Da Batakovića kao kvazi povjesničara nema, ne bi ga trebalo izmišljati. I u svezi batakovića vrijedi još jedna doskočica iz jedne druge srbijanske filmske komedije “Maratonci trče počasni krug,” gdje u opuruci najstariji grobar veli svome potomstvu i grabežljivim nasljednicima imovine:”Tko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.” Čini se da zajapureni Dušan T. Bataković već trči krug paklenih vozača u ritmu istoimene glazbe benda “Divlje jagode.”
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
