Prošloga tjedna ovaj svijet je zauvijek napustio srbijanski glumac u politici ili ako netko voli više političar u svijetu glume Velimir – Bata Živojinović. I tek sad kad su se slegli dojmovi prejako naglašenih strasti u kazivanjima brojnih Živojinovićevih suvremenika, vrijedi napraviti jedan osvrt na životni put Velimira Živojinovića, ili kako su ga dežurni srpski rodoljupci u kinematografiji zarana prozvali Bata, kako bi ga i tim prisnim nadimkom umjetno učinili narodu bliskim čovjekom tobožnje neposrednosti duha, iza kojega se uvijek manje ili više skrivao mentalitet egoističnog i umišljenog velikosrbina. Stari Rimljani su ispravno govorili: De mortibus optimus ( o mrtvima sve najbolje), no i Stari Grci su zahvaljujući Aristotelovoj misli ostavili za sobom jednu ne manje važnu mudrost budućim naraštajima kao konstantu: “Drag mi je učitelj Platon, ali mi je filozofska istina još draža.” U tom kolopletu latinskog i helenskog, tek naoko posve suprostavljenog mišljenja, a koje se u svojoj dubokoj srži vrijednosno prepliće i dopunjuje, leži i odgonetka zagonetke o smještanju lika i djela Velimira – Bate Živojinovića u realne okvire onoga što je za života ostavio za sobom kao umjetnik, ali u zrelim životnim godinama i kao neostvreni i promašeni političar. O ukusima je suvišno raspravljati, no jako je zanimljiva kratka retrospektiva Živojinovićevog filmskog i političkog puta, opisana u najkraćim crtama u prošlonedjeljnom dodatku džepnog formata dnevnog lista “Blic” iz Beograda.Kratak izvadak iz Živojinovićeve glumačke i životne ispovijesti date novinaru “Blica” u sam smiraj njegovoga života, najjače je nokautiralo sve pobornike njegovog, navodno, “velikog i blistavog” glumačkog opusa i sve takve obožavatelje Živojinovića glumca, ako za tren ostavimo po strani njegovu još tamniju stranu Živojinovića političara, bacilo u duboku komu. Iz te paralize će svi takvi od Triglava do Đevđelije teško izaći, pogotovo kad pročitaju u Živojinovićevom monologu u “Blicu” njegovo osobno priznanje da je apsolutno životno zalutao u svijet glume, isto onoliko koliko je, primjerice, ne tako davno i Emir Kusturica u trenucima opuštenosti javno priznao u Srbiji da on nikad nije ni planirao, niti pomišljao u mladosti postati redateljem, jer ga umjetnost nikad nije istinski ni zanimala. U Jugoslaviji ( ili znanoj još i kao Srboslavija, Bantuslavija, Kugoslavija…), državi u kojoj su su mračne sile jednoumlja u umjetničku orbitu nasilno gurali Batu Živojinovića kao lažnu glumačku veličinu, nepismenog Dobricu Ćosića, jedva svršenog srednjoškolca u književničku vedetu, Emira Kusturicu, kako i sam veli, zalutalo u kinematografiju u vrh filmske umjetnosti, Dragana Džajića, špijuna državne sigurnosti SFRJ u projektiranog nogometnog asa, a antisluhista i policijskog provokatora Boru Đorđevića u pjevačkog superstara, sve se moralo i srušiti prije ili kasnije kao kula od karata, jer je od početka i bilo postavljeno na poremećenim kriterijima komunističke moralno – političke podobnosti i protežiranja pojedinaca u takvom nakaradnom društvu po toj osnovi, a ne na temelju njihovog stvarnog talenta, kojeg gore pobrojani objektivno nikad nisu ni imali.
Velimir Živojinović, kojega su srbijanski komunistički depsoti prozvali nacionalnim “Batom,” što mu je spram njegove opake naravi i zle ćudi najmanje pristajalo kao odgovarajući nadimak, tijekom školovanja bio je po vlastitom iskazu najgori u gimnaziji u sekcijama škole glume, najprije u srednjoj školi u Nišu, potom i u Novom Sadu. Da bi uopće završio gimnaziju, morao je dva puta biti prebacivan iz Niša u Novi Sad i natrag da bi uopće završio srednju školu, jer je toliko bio očajan na sekciji glume, da su svi njegovi vršnjaci i vršnjakinje iz razreda bili zaprepašćeni kad je jednoga dana zakoračio u svijet filma, zatim postao i lažna i nabijeđena filmska zvijezda. Živojinović je imao životnu želju da upiše Kazališnu akademiju, jer je na prijelazu s treće na četvrtu godinu gimnazije naglo zavolio film gledajući neprestance s društvom filmske projekcije u poznatom i starom beogradskom kinu “Dvadeseti oktobar”, koje je oduvijek prikazivalo američke filmske hitove. I to je stvorilo preko noći doslovno potres u mozgu tad maloljetnog i prenaglašeno ambicioznog Živojinovića, čovjeka malog glumačkog talenta, ali od najranije mladosti direktivom Titove komunističke mašinerije, gurnutog pod svjetla filmske pozornice da svojom posve antiglumačkom pojavom otima koru kruha istinskim umjetnicima i da sve do duboke starosti zaboravi na dane rane mladosti kad je jedino dvojio hoće li se životno opredijeliti za poslove molera ili stolara, u čemu se kao i u brojnim drugim fizikalijama kao mlad čovjek puno puta okušao prije nego što je slučajno životno zalutao na filmsku scenu.Međutim, nije slučajno u Srboslaviji bio glazbeni hit Bore Čorbe stihova: “Pekar, lekar, apotekar, mogao sam biti ja, bilo šta…” tek slučajno uglazbljen u jeftinu pjesmicu masnobratog čačanskog rokera. Samo u takvom naopkaom sustavu i jedan i drugi su mogli pstati umejtnicima, te je Čorba i pjevao u slavu poraza zdravog razuma koje su komunsitičke miljenike poput njega i Bate Životinje lansirali tamo gdje im nikad nije ni bilo mjesto. Jer, što njihov duhovni primitivizam zna što je to umjetnički izričaj inetlektualizma? Živojinović je tek iz trećeg pokušaja uspio upisati glumu, kad je već razmišljao zauvijek napustiti zaludne mladenačke snove glumačke slave i posvetiti se u životu obavljanju fizičkih poslova. No, sudbina se poigrala sa Živojinovićem više ne go on s njom kad je kao zalutali i slijepi putnik na brodu proveo cijeli ljudski i radni vijek tamo gdje ne pripada. On se pokušao afirmirati i u kazalištu, no tamo su na sceni Beogradskog dramskog kazališta, vrijedili ipak jači i strožiji kriteriji nego u sferi filmske produkcije scenarista i redatelja, listom poltrona Titove komunističke epohe i Živojinoviću se samo posrećilo da aktivno snima partizanske filmove šezdesetih i sedamdesetih godina u filmovima i serijama tog propagandnog komunističkog žanra. Osamdesetih je glumio pretežito u laganim i sadržinski prolaznim filmskim sapunicama ili tričavim serijama bez velike umejtničke vrijednosti, a od 1991. kada je u 57. godini postao aktivnim političkim zastupnikom fašističke Miloševićeve politike, on gubi i ono malo glumačke reputacije tumača uloga sirovih i bahatih ljudi, onoga trenutka kad je otvoreno i u svranom životu izvan filmskih kamera podupro takvu zlikovačku politiku ratnog zločinca Miloševića i time dokazao da svih desetljeća prije rata zapravo na filmu kao uglavnom nasilnik i nije glumio ništa, nego se samo prirodno ponašao, isto onako kao u srbijanskom parlamentu i izvan njega, kad se više puta kao Miloševićev predstavnik za rješevanje predstvki i žalbi građana pokušao nasred ulice manirom uličnog boksača i prijestupnika fizički obračunati s Miloševićevim političkim neistomišljenicima.
Za života je Velimir – Bata Živojinović za “Blic” otvorio dušu i napaćeno srce, puno negdje skrivene i pritajene pokajničke ispovijesti pod naslovom: “Nemam pojma šta je to gluma.” On tu o sebi kao neuspješnom kazališnom glumcu veli ovako: ” Bio sam neuspješan u kazalištu. Shvatio sam to i sam i napustio sam kazalište. Kada sam vidio ostale glumce tamo…Svatko je unosio svoje biće u te uloge. Proveo sam deset do jedanaest godina u BDP-u ( Beogradskom dramskom pozorištu) i nisam ni približno imao to što su imali ti glumci, a to se zove talenat. Moj prvi film bio je “Pesma s Kumbare”” 1955. godine Radoša Novakovića. Snimio sam ga tijekom tih deset godina kazališta. Nisam shvaćao što sam to radio, samo znam da sam poginuo u tom filmu. Jedna lijepa i interesantna uloga, ali ako slučajno trepneš dok gledaš, mene nećeš vidjeti. Eto, toliko me ima u njemu. Ali, bio sam sretan što sam je dobio, jer je to svijet koji sam želio. I kazališe sam želio, ali su drugi bilo mnogo, mnogo bolji od mene. I ne žalim zbog toga.” Tako je o sebi zborio čovjek koji je jednom prigodom za vrijeme subotnjeg seoskog vašara pod Kosmajem iz puke znatiželje došao na projekciju jednoga filma, gdje je redatelj tražio iz redova okupljene seoske publike najkrpunijeg i najvišeg statistu u filmu. Živojinović se sam javio, najviše iz radoznalosti, a sve u nastavku priče je samo filmska povijest karijere jednog istinskog glumačkog naturščika, kakao, uostalom i sam opisuje sebe u izjavi za “Blic” potkraj svoga ovozemaljskog života. Očito nekim ljudima se tek naknadno određuje istinska mjera vrijednsoti, kako glumačke, tako i ljudske. Živojinović spada među takve. Ovo tim prije što je za “Blic” izjavio i sljedeće:” Volim da improviziram, to mi je kruna glume. A, zapravo teoretski ne bih mogao da vam objasnim što je to gluma. Vjerujte, ne znam što je to gluma. Definicija glume ne postoji. Nigdje. Često u životu kažemo “ma, nemoj da glumiš.” A, što je to gluma? Ja ne znam, ne umijem da vam objasnim, kao što bez uvrede ne shvaćam ni smisao i svrhu postojanja glumačkih škola i filmskih akademija.” I to reče državni “glumac” koji, je eto žalovao i patio što mu je taj njemu strani i odbojni svijet umjetnosti u koji je životno zalutao, omogućio da zarađuje koru kruha i time prehranjuje i obitelj.
U kontekstu Živojinovićevog javnog priznanja da je cijeli vijek bio glumački diletant nestvarno i posve iracionalno kao pomračenje ljudskog uma, zaturene svijesti i savjesti zvuče izjave svih njegovih kolega i kolegica iz glumačke branše, kao i scenarista i redatelja s kojima je surađivao, a koji ga uzdižu u nebesa kao umjetnika, premda je sam kazao da zna osobno koliko je bio daleko od statusa istinskog vrhunskog glumca. Stoga, citirajmi samo one najbizarnije izjave umjetnika što su veličanjem nepostojeće Živojinovićeve glumačke veličine, zapravo pogazili i pljunuli i na svoje stavralaštvo, jer su javno rekli da ne cijene svoje glumački veće dosege u supredbi sa Živojinovićevim zarad političkog dodvoravanja vječitom džokeru svih srbijanskih režima, prije toga, dakako i onog totalitarnog Titovog komunističko sustava, čiji je bio politički miljenik i protežirani favorit za dobivanje uloga u partizanskim filmovima Veljka Bulajića, redatelja bliskog, očito i crnogorskom problematičnom establišmentu Mila Đukanovića, ali za života i osobnim prijateljem Živojinovića s kojim je Veljko Bulajić iz Zagreba i u vrijeme i nakon srpske agresije na Hrvatsku bio u stalnom prijateljskom kontaktu, dok je u Zagrebu izigravao prijatelja Hrvatske i Hrvata. Veljko Bulajić je krstio Živojinovićevog sina Miljka, danas okorjelog kriminalca sa crvene Interpolove tjeralice zbog teškog kaznenog djela ogromne višemilijunske pronevjere novca u Srbiji, koji nije smio u strahu od uhićenja ni doći ocu na posljednji ispraćaj. MIljko Živojinović, Batin sin je, inače, dobio na krštenju ime po djedu Veljka Bulajića, dakle Miljku Bulajiću. Kamuflirani četnik Bulajić ni u ratu, niti u poraću nije se odrekao četnika bez maske na licu Bate Živojinovića i to je jedina razlika između njih dvojice. Nije ni čudo što onda Veljko Bulajić, čiji su jeftini filmski uradci partizanske kinematografije tipa “Kozara”, “Sutjeska”, “Neretva” proslavile i njega kao skromnog redatelja i Živojinovića kao još skromnijeg glumca. Da nisu snimali i igrali na zadate teme, nitko nikad ne bi ni čuo za Živojinovića kao glumca, kao ni za Bulajića ili nakon njega, recimo Kusturicu kao ozbiljne redatelje. To su sve bili ljudi političkog trenutka i ništa više od toga.
Tragikomično danas zvuče izjave filmskih djelatnika koji slave i hvale Velimira Batu Živojinovića kao barda glumačke profesije, kad je sam rekao da je sve vrijeme bio glumački diletant. Tako se Veljko Bulajić dodatno sramoti riječima:” Što još reći o tom velikom glumcu? Nikada ga nisam vidio samog za stolom, uvijek je bio u društvu, šarmantan, duhovit. Dobroćudni čovjek, diskretan, uglađen, pristojan. Mogu reći da je Bata najznačajnije ime koje se pojavilo u našoj kinematografiji. Nedosegnut. Naše će se vrijeme moći čitati kroz njegove likove. Prošao je epohu koja će se po njemu pamtiti. veliki glumac.” Posrbljeni potomak Hrvata iz Hercegovine i danas veliki Srbin, redatelj Gordan Mihić o Velimiru Živojinoviću govori ovako: ” Nikada nisam čuo negativnu kritiku na Batin račun. Razumijevali bismo se bez ijedne riječi.” Branko Baletić, redatelj crnogorskog podrijetla iz Beograda ovako će o Živojinoviću:” Zna mnogo o filmu i ne pokriva samo glumu. Mnogi debitanti su pred Batom imali tremu, ali su najveću pomoć imali baš od njega. To je bila jedna vrsta akademije.” Rade Šerbedžija, hrvatski glumac srpskog porijekla za Batu Živojinovića kaže: “On ima tu jednistavnost, prirodnost, spada u one glumce poput Hemfrija Bogarta ili Džona Vejna, koji se rijetko kada mijenjaju, ali im se mijenjaju lica i to je za mene prava filmska umjetnost. Bata je rame uz rame sa Pavlom Vujisićem, najveći glumac Južnih Slavena!?” Darko Bajić, srpski filmski redatelj:” Ono što mu nikad nije nedostajalo jeste mangupski, šmekerski pristup. Oduvjek je bio mangaš s beogardskog asfalta ( zaboravio je i previdio Darko Bajić da se Živojinovićevo selo Koraćica kod Mladenovca pod planinom Kosmaj nikad među Beograđanima nije smatralo urbanim Beogradom, čak ni njegovim predgrađem). Bata je legenda, pa bi se u srpskom riječ “legenda” mogla zamijeniti riječju “Bata.” Ali, to “Bata” znači i “Čovjek, bre.” Hrvatski glumac Milan Štrljić, nakon uspješne glumačke karijere u mladosti i srednjoivječju i ravnatelj kazališta u Hrvatskoj kaže:” Bio je osoba koja je spemna pomoći, vedre naravi. Tužno, bio je jedan od stupova srpskog filma.” Štrljiću, kad ti je Živojinović bio tako dobar što te nije branio i obranio kad su te 1991. pljuvali svi po Beogradu i kad si bio izravno ugrožen i morao pobjeći doma u Hrvatsku? Ako tako misliš, što nisi onda ostao s kćeri Ivom, danas velikom političkom Srpkinjom u Beogradu ili sa isto takvim političkim Srbinom hrvatskog korijena Aljošom Vučkovićem? Oni su barem ostali dosljedni svojoj nacionalnoj nedosljednosti, a ti ideš u zagrljaj onome što se veselio tvome protjerivanju iz Beograda. Neda Arnerić, iskonski od talijanske obitelji Arneri s Korčule, o Živojinoviću, poborniku krvave politike koja ju je kao katolkinju u Beogradu nedavno u pogromaškom natpisu fašističkog “Kurira” proglasila pijanom samoubojicom koju susjedi nisu trebali spašavati nakon nesretnog pada s terase kata stambene zgrade, o svome duhovnom i političkom progonitelju Živojinoviću govori biranim riječima kao i Milan Štrljić. Tako Neda Arnerić veli:”Kad pomislim na Batu, u svijesti mi odzvanja jedna riječ: gazda i to u najpozitivnijem smislu riječi. Taj čovjek je bio gazda života, gazda situacije, gazda filma. Iako smi bili bliski, bili smo na ti, uvijek sam osjećala prema njemu svojevrsno strahopoštovanje. Moćan čovjek, prosto moćan. Otprilike, kao što se to ponekad govori za Tita. Mogao je da zaustavi promet. Činilo se da može da zaustavi planine ili ne znam što. Kakav majstor svog zanata. A, uz to, bio je nepredvidiv. Na poseban način, a to je odlika velikih i tajanstvenih.” Emir Hadžihafizbegović, bosanskohercegovački glumac, beogradski student glume FDU ( Fakulteta dramskih umjetnosti ), i dalje iz tko zna kojih razloga u posjedu hrvatske putovnice, kao osvjedočeni i angažirani srpski musliman koji zagovara ideju potpunog progona Hrvata iz Bosne i Hercegovine, o Živojinoviću priča samo u superlativima:” Bata je bio veliki glumac, a prva asocijacija na njega je nekakav ssustav vrijedosti koji je postojao u kulturi i kinematografiji.” Takav izopačeni sustav je, očito, i stvorio ramiju takvih Živojinovićevih lgumačkih poklonika, koji su kao i on jednako bili i ostali umjetnici samo od izvedene riječi infinitiva umijećati nešto nalik smeću, a toj kategoriji pripada nedvojbeno i Emir Hadžihafizbegović. Srbijanski glumac i redatelj Lazar Ristovski, veliki rusofil i pristaša fašista Putina i javni negator i pljuvač Makedonije i Makedonaca, kojima, inače rodom pripada usred Beograda, kao veliki, politički opredijeljeni Srbin za Živojinovića izjavljuje:” On je naš Gari Kuper, Belmondo, Robert Mičam, Džon Vejn, Gaben…” Radoš bajić, glumac i redatelj iz Srbije, veliki fanatik pokreta koljača Draže Mihailovića:” Bata odlazi u legendu.” Milorad Mandić – Manda, glumac, redatelj i ravnatelj kazališta u Beogradu, tijekom devedesetih na zlom glasu u Beogradu po divljačkom zaletanju automobilom u pokretu mase prosvjednika na antimiloševićevskim provsjedima ispred dječjeg kazališta “Boško Buha” u centru grada, o svome političkom istomišljeniku koji se kao i Mandić, član JUL-a Mire Marković, isto tako surovo obračunavao s političkim suparnicima, o svome idolu Bati Živojinoviću zbori ovako:” Krali smo zanat od tebe, Bato i ja ti se ispričavam što nismo više krali od tebe, a ti si znao da to dijelim s narodom isto kao i ti.” Tko o čemu, a Srbin Mandić o krađi kao nacionalnoj vrlini Srba. Malo im je bila Ćosićeva laž, a tko laže i krade, taj i ubija, što bi kao srpsku trilogiju odlično upotpunio srpski veteran pjesmi za djecu Raša Popov, samo tko još u Srbiji haje za mišljenje jednog mudrog čovjeka kakav je Raša Popov, jedan od rijetkih u Srba što je odlučno osudio te tri najpogubnije srpske mane. Dragan Bjelogrlić, srpski glumac i redatelj:” Najveći glumački sin srpskog naroda odlazi u vječnost. U jednom periodu, vjerojatno najpopularniji glumac na svijetu (!?!?), simbol velike Jugoslavije, bratstva i jedinstva, borbe za slobodu institucija, autoritet.” I tako govori čovjek koji je sa svojim vršnjakom i glumcem Nikolom Kojom, koji u pripitom stanju i danas voli nekažnjeno dijeliti pravdu na javnom mjestu, devedesetih glumio lažnog protivnika Živojinovićevog političkog favorita Miloševića, te, očito je sad, samo iz marektinških pobuda opće velikosrpske promidžbe, zajedno s Kojom kao lažna žrtva političkog sustava nosio gajbe piva na obali beogradskog jezera poznatog pod imenom Ada Ciganlija, dok su obojica skupa sa Živojinovićem i njihovim zajedničkim velikosprskim istomišljenicima složno snimali filmske projekte koji su trebali pred svijetom promovirati velikosrpsku stvar. Jedan tipičan takav uradak je i film “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića, u kojem Bjelogrlić igra glavnu ulogu. U biti, Srbi su i u glumi kao i u politici međusobno dogovorili raspodjelu uloga u obmanjivanju cijelog svijeta o nepostojećem unutarnjem sukobu i ideološkim razmiricama.Mislili su da će time kupiti vrijeme, ali su se očigledno peračunali i nadlukavili sami sebe, kako glumom u politici, tako i politikom u glumi i barem je u toj licemjernoj igri srbijanskog dvoličnog duha Bata Živojinović bio istinski neprevaziđen, sjedinjujući u sebi srbijanski velikodržavni duh i majčinog komunizma i tetkinog četništva, tako i odgojen od malih nogu u dvojnom ideološkom duhu, koji mu je onda ovisno od potrebe političkog trenutka lako i bezbolno jedan zamijeniti drugim i brzo uskočiti u novo odijelo, onoliko brzo koliko se brzo i presvlače glimci iza zastora, pripremajući se za scensku izvedbu.
Živojinovićeve političke izvedbe bile su još skandaloznije od glumačkih amaterskih igrokaza. Već početkom rata se definirao i profilirao kao reprezent fašističke i nacističke politike Slobodana Miloševića, a prestao ga je podupirati, kako je i sma govorio, samo radi povrijeđene osobne sujete, a ne zbog nekog grizodušja i pročišćenja duše. Živojinovićevo srce je bilo kameno za patnje i stradavanja nesrba u ratu. S govornice srbijanskog parlamenta je 1991. poručivao da Srbija treba u Hrvatskoj i Sloveniji izvan svojih granica voditi kolonijalni rat kao Velika Britanija za Foklande 1982. Boris Dvornik mu je jezgrovito, britko i kirurški precizno u otvorenom pismu 1991. rekao:”Ja sam tebi bio iskreni prijatelj, a ti meni samo na filmu i preko ekrana.” U biti Dvorniku je mogoa i trebao biti veći i pravi prijatelj Ljubiša Samardžić, koji se svojim ljudskim stavom i dokazao u ratu za razliku od Valtera koji nije obranio Sarajevo. Živojinović nije došao Dvorniku na sprovod, potvrdivši neiskrenost svoje pomirbe s njim riječima kako ne smije doći u Split iz straha. Boji se uvijek onaj koji ima razloga za strah, a onaj bez maslaca na glavi nema se čega bojati. No, nabijeđeni prijatelj velikih filmskih i svjetskih zvijezda kao što su Ričard Barton, Liz Tejlor, Orson Vels, Sergej Bondarčuk, Rusu koji mu je bio životni uzor, u zbilji je bio mali glumac onih najvažnijih životnih uloga izvan filmskog platna, gdje je trebalo pokazati ljudsku veličinu koju istinski nikad nije imao, te zato nikad u životu Titov ljubimac Bata Živojinović i nije bio niti jedne sekunde pravi i iskreni prijatelj ni Borisu Dvorniku, niti Radku Poliču, iako su oni dugo vjerovali da je prijateljstvo obostrano. Živojinović je samo formalno napustio Miloševića kad je ovaj iz zatvora u Haagu pozvao Srbe da glasuju za radikalskog kandidata, budući je obznanio iz međunarodnog zatvora da se i sam učlanio u Šešečjevu stranku. I time su se Srbi smao dodatno razobličili i pred posljednjim mazohistima, s obzirom da je i sam Živojinović izjavljivao da je malo falilo da 1990. postane i članom Draškovićeve SPO umjesto Miloševićeve SPS, jer se njemu, kao uostalom i svima drugima, to realno i činilo kao i sve do danas jednom istom velikosrpskom politikom, a njemu je bilo bitno samo da kao član bilo kog od mnogih velikosrpskih pokreta bude pripadnikom jednoga od njih i dio političke vlasti. Srbi ne iskazuju dostatnu empatiju za pjevačicom svjetskoga glasa Jadrankom Stojaković, koja je prije dva tjedna umrla i pokopana u Banjaluci, a koja je 1988. osjetivši nadolazeći val sveopće nacioalne i vjerske mržnje i ludila fašističke histerije u Srbiji, pobjegla u Japan. Otuda se iz zemlje izlazećeg sunca nije vratila u zemlju zalazeće pameti na Balkanu. Njezina sudbina ravna je sudbini još dvojice časnih srpskih umjetnika, pjevača Valde Divljana i Borisa Aranđelovića koji su umrli daleko izvan Srbije u inozemstvu. Odrastao sam, proveo djetinjstvo i mladost u blizini zgrade glumačke akademije u Beogradu. Poslije srednje škole želio sam upisati studije glume. Danas kad vidim kako, koliko, zašto i kako ljudske zablude koje se predstavljaju glumcima i redateljima hvale i slave Velimira – Batu Živojinovića, mogu reći samo: Hvala dragom Bogu što nikad nisam postao glumac i što nisam primljen na glumačku akademiju u Beogradu. Jer, Bata Živojinović je bio i ostao samo pukim recitatorom partizanskih stihova Titovog komunističkog komesara lažne filmske umjetnosti lažne Jugoslavije u liku potonjeg Đukanovićevog i Vučićevog političkog trabanta u zagrebu Veljka Bulajića. Novinari su nasuprot tako ideološki derigiranim glumcima, scenaristima i redaljima, promotorima ratnohuškaške politike srpskog velikodržavlja, ipak i nadasve tumači samo vlastitih ideja i misli. I zato je na ovim prostorima daleko veća privilegija baviti se novinarstvom nego glumom kao Živojonovićevom i Bulajićevom dječjom recitacijom partizanskih, u poznije doba Živojinovićevog opusa u Srbiji i četničkih tema u režiji Radoša Bajića. Zbogom Srbijo, zbogom pameti.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
