“To konkretno znači da je izbrisano gotovo 200 milijardi kuna vrijednosti kompanija od vrha tržišta do kraja 2011. godine. Jedno od pravila burze je da u početku kupuju profesionalci, u drugom krugu fondovi a u trećemu široki krug građana što se i dogodilo na tržištu “, rekao je. Hrvatski primjer nije jedini. Kroz povijest ih ima puno. Različite krize srušile su japanski Nikkei indeks koji se iznimno sporo oporavlja još od 1989. godine, kao i američki Nasdaq. Indeksi na svjetskim burzama survali su se ovaj put pod pritiskom globalnog financijskog pritiska koji je započeo krahom Lehman Brothersa. Međutim, dio njih poput Nasdaqa, S&P-a i Dow Jonesa praktički su vratili vrijednosti iz 2007. godine. U Hrvatskoj to nije slučaj.
Crobex je “ispario”. Usporavanje rasta svjetskog gospodarstva dovelo je do pada vrijednosti hrvatskih kompanija, prvenstveno u građevinarstvu gdje su prestale investicije, a cijene su prepolovljene. U brodarstvu su vozarine došle na gotovo najniže razine u povijesti. Predsjednik Uprave brokerske kuće Hita vrijednosnice Ivan Tadin prisjeća se da su zbog krize bankrotirale neke od najvećih investicijskih banaka i financijskih institucija na svijetu. Ulagači su se povukli iz brojnih investicija, što je imalo za posljedicu pad cijena dionica, a samim time i pad prometa na burzama diljem svijeta. Promet do danas, uglavnom, nije dosegnuo razmjere prije krize.
“Zagrebačka burza se ni po čemu bitnome ne razlikuje od većine svjetskih burzi. Zadržala je vodeću poziciju u regiji, te unatoč velikom padu ima promet veći od gotovo svih burzi u bivšoj regiji zajedno. Tijekom 2007. prosječan dnevni promet dionicama na Zagrebačkoj burzi je iznosio 91 milijun kuna, dok je u 2011. iznosio 21,5 milijun. Dionički indeks je pao s najviše razine od 5200 bodova na 1740 bodova na kraju 2011. To je imalo katastrofalne posljedice za sve brokere, ali nažalost i na investitore. Samo je mali broj brokera preživio, a i oni uglavnom posluju s gubitkom”, kaže Tadin.
Međutim, gdje je novac? “Najveći dio kapitalizacije je izbrisan padom cijena koje su, da, u 2007. bile prenapuhane, dio preuzimanjima i istiskivanjima malih dioničara, dio odlaskom firmi s burze”, naglašava Galinec. Dakle, na burzi ga više nema. Ima ga u džepovima onih koji su na vrijeme prodali, nešto je investirano u tvrtke i nekretnine, a ponešto je jednostavno potrošeno. Koji je omjer, nemoguće je izračunati. Kako je zapravo cijelo postojanje burze bazirano na predviđanjima i povjerenju onih koji ulažu novac, upravo je to i glavni razlog svakog kraha. Nerealno očekivanje rasta u budućnosti dovelo je do rasta cijena. Kada se balon počeo ispuhivati, krenuo je stampedo u kontra smjeru. Imovina investicijskih fondova tako se u ovom razdoblju smanjila sa 29,2 milijardi kuna na 11 milijardi, koliko je iznosila na kraju prošle godine.
Otvoreni dionički investicijski fondovi pali su sa 15 milijardi kuna, koliko su bili teški 2007. godine, na jedva dvije milijarde kuna što je rezultiralo rasprodajom pozicija. Analitičar iz tvrtke Analogika i kolumnist Forbesa Mario Gatara kaže da su po samoj logici stvari, najveće gubitke zabilježili najveći. “Prema kriteriju tržišne kapitalizacije, daleko ispred svih je Privredna banka Zagreb čija je vrijednost smanjena za gotovo 25 milijardi kuna, što je čak jedna osmina iznosa koji je, uvjetno rečeno, nestao sa hrvatskog tržišta kapitala. Tu su, naravno, i HT i Adris grupa, ali i cijeli niz zvučnih imena čija je vrijednost masovnom rasprodajom osiromašena za milijarde kuna”, naglašava Gatara.
Prema njegovim riječima, slika bi bila i katastrofalnija da se otprilike petina ukupnog broja kompanija koje danas kotiraju na Zagrebačkoj burzi, u međuvremenu nije odlučila za neki od oblika dokapitalizacije. To, naravno, za većinu dioničara u konačnici ne mijenja previše na stvari. Međutim, time je u većoj ili manjoj mjeri ublažen drastičan pad vrijednosti. Kao, primjerice, u slučaju dionica Zagrebačke banke, čiji je broj upotrebom zadržane dobiti uvećan za četiri puta, zbog čega tržišna vrijednost sada nadmašuje brojku s kraja 2007. godine. Međutim, takvih je malo. Većina se zapravo pretvorila u one pekarnice koje je spominjao Birtić na početku teksta. Ina je zbog specifične situacije i MOL-ovog pokušaja preuzimanja narasla s 1690 kuna, koliko je bila cijena u javnoj ponudi, na 3750 kuna, ali je trgovina dugo vremena bila blokirana, a i cijena je jedno vrijeme pala ispod tisuću kuna.
Narodni HT je pak prodavan po 265, a u srijedu je bio 238 kuna, Optima Telekom se strmoglavio s prvotnih 276 kuna iz 2008. godine na 22,5 kuna u ovoj. Atlantic Grupa se još dobro drži na razini oko 500 kuna, dok je u IPO-u išla sa 935 kuna, a Veterina, kasnije preimenovana u Generu, otišla je sa 100 kuna na 58 kuna. Najgore su prošli dioničari kompanija koje su u velikim problemima poput Magme i Ingre. Magma je s 238 kuna u javnoj ponudi došla na junk, smeće status od 1,23 kune, a Ingra s 380 kuna na četiri kune. Iz banaka su tih godina izvučene gomile novca (spominjalo se čak pet milijardi kuna), javna je tajna da je nekima upravo takva prodaja dionica izvanredno poslužila kao prilika za pranje novca, unatoč svim regulatorima.
U Crnoj Gori bilo je još življe, pa je, ako je vjerovati podacima, u jednom trenutku čak 40 posto stanovnika bilo uključeno u burzu, a regulator je u više navrata upozoravao investitore da trguju dionicom tvrtke (u pitanju je bio jedan rudnik) koja je odavno propala!?
“Kako je to moguće? Kako je moguće da tržište čovjeka pita bi li kupio pekarnicu, čovjek pita za koliko će godina vratiti uloženo, tržište mu kaže u najboljem slučaju za 10.000 godina, a on ipak kupi taj posao. Tu se slažem s autorom Male knjige koja i dalje pobjeđuje tržište Joelom Greenblattom. Ne tiče me se. Nije me briga kako je to moguće. Smatram li da mi tržište dionicu (kompaniju) nudi za manje novca nego što firma vrijedi, kupim. Smatram li da mi tržište nudi više novca nego što dionica (kompanija) vrijedi, prodam”, jasno će Birtić. Većina burzovnih gubitnika ušla je na burzu u nesretno vrijeme, kada je pad već počeo. “Javna ponuda Ine i HT-a su im bili prvi susret s dionicama, nakon toga je slijedila kriza koja je novim investitorima na tržištu bila kao da su dobili macolom, a ne čekićem po glavi”, govori Iztok Likar, vlasnik portala Hrportfolio.com, specijaliziranog za fondove, koji se od 2002. godine bavi tržištem kapitala.
Likar dodaje da je nakon zlatnih godina došlo do rasprodaje i zbog jake negativne medijske pompe koja je pratila svaki pad indeksa uvjetovan krizom na svjetskim tržištima. Tvrdi da su investitori zbog straha većinom postali pasivni promatrači i da su se tek nedavno odvažili i ulažu vani, iako postoje dobre prilike i na domaćem tržištu. Vlasnik jednog od najboljih fondova u onim vremenima kaže da je rast od 2004. do 2006. godine bio opravdan zbog fundamentalne podcijenjenosti dionica. Kasnije je na tržištu nastupila euforija u kojoj se smatralo da se na ulaganjima ne može izgubiti. Na tržište se uključio veliki broj needuciranih ulagača koji nisu željeli čuti za primjer tržišta Cipra na kojemu je sredinom devedesetih godina izgubljeno 90 posto vrijednosti. Upozorenja o neodrživosti tolikih prinosa nisu pomogla, kaže on.
Istina je, međutim, da su brojni analitičari i tada predviđali oporavak do kojega ni pet godina poslije nije došlo. Dok se svijet manje više nekako oporavlja od posljedica krize, u Hrvatskoj investitori i dalje prebiru po dnu. “Posebno upadaju u oči prometi na Zagrebačkoj burzi. Ima dana kada redovni promet ne bude ni deset milijuna kuna… Pritom treba jasno razlikovati perspektive domaćeg tržišta kapitala (i Zagrebačke burze) koje su sive, od perspektiva pojedinih dionica. Cijene domaćih dionica su, općenito, niske, ali nedostaje katalizator koji bi pokrenuo rast”, tvrdi Galinec. Nekakva perspektiva ipak postoji, posebno zbog relativno niskih cijena i u Hrvatskoj i u regiji gdje se također čeka. Ivan Ivin kaže da je većina podcijenjena, posebno ako ih se usporedi s fundamentalnim analizama. Međutim, prometi su daleko premali, a interes vrlo slab.
“Strah i loša iskustva iz prošlosti kod naših investitora još uvijek traju, a što se tiče stranaca oni idu s kapitalom tamo gdje im je veća vjerojatnost rasta i ostvarivanja bržih i većih prinosa. Stalno se otvaraju nova tržišta, atraktivnija, perspektivnija od ostalih. Očekujemo da se i s domaćim tržištem kapitala tako nešto dogodi. Nije nemoguće i neostvarivo, ali ipak mora se dosta toga dogoditi i posložiti”, veli Ivin. I drugi protagonisti tržišta kapitala nadaju se da ono nije reklo zadnju riječ. “Optimizam se naslućuje radi postupnog rasta likvidnosti na tržištu, što ukazuje da se povjerenje polako vraća. Porast nije intenzivan, ali ipak ukazuje na preokret u pozitivnom smjeru”, kaže Likar.
Petar Brkić iz Abacus brokera tvrdi da tržište kapitala zapravo nikoga više ne zanima. Podsjeća da se prije četiri godine u javnosti podigla velika bura oko najave uvođenja poreza na kapitalnu dobit i dividende. Danas je sasvim druga situacija. Praktički se nitko ne buni jer porez (na dividende će na više iznose biti 12 posto) nikoga posebno neće ni pogoditi, pa nikoga nije ni briga. Možda se zato i uvodi, rekli bi cinici. Galinec ističe da je domaće tržište kapitala već proživjelo svoje najbolje dane. Preostaje životarenje uz postupno gašenje ili, uz nešto sreće, integraciju.
“Prije pet godina optimisti su se mogli nadati da kritična masa postoji. Imali smo nekoliko velikih državnih kompanija koje su čekale privatizaciju i mogle biti usmjerene na burzu, nekoliko privatnih tvrtki ojačalo je dovoljno da postanu burzovni igrači, Hrvatska je imala razmjerno više i kvalitetnije posrednike (stručnjake) nego zemlje u regiji (i možda je burza kao izvor kapitala i mogla postati konkurencija bankama), a žestoka globalna konsolidacija još nije bila započela! Danas je od asova u rukavu ostao samo HEP (premalo), neke od tada hvaljenih privatnih kompanija, i dalje uvrštenih u prvu kotaciju (sic!), bore se za opstanak na tržištu, posrednici i stručnjaci su otišli (prvenstveno zahvaljujući Samodolu i Hanfi), a na tržištu su ostali činovnici i administratori. Dok je u isto vrijeme globalno tržište napravilo veliki korak naprijed”, pesmističan je Galinec.
Poseban je problem s obveznim mirovinskim fondovima koji raspolažu s novcem iz kojeg će se isplaćivati naše mirovine, a koji su prečesto ulazili u loše kupnje i time smanjivali vrijednost budućih penzija bez ikakve odgovornosti. Najbolji je primjer Ingre, u kojoj su fondovi iznimno izloženi, ili Ine koju su u ime države spašavali od MOL-a. Jako aktivan oko ulaganja tih fondova, jedan je od najpoznatijih investitora Nenad Bakić koji se nakon poslanih pitanja zahvalio i odbio odgovoriti na njih. Bakić je nedavno objavio oglase zahvale upućene kompanijama u kojima je dioničar (on ih naziva Barcelonom, a nalaze se medu deset najtrgovanijih na burzi) te je time potaknuo pitanje (ne) skrivenog oglašavanja. Burzovni igrači, da bi mogli opstati na tržištu, moraju naučiti važnu lekciju i ne gledati unazad, savjetuju stručnjaci premda im, barem zasad, ništa drugo ne preostaje dok čekaju nove ulagače koji će se pridružiti onih par tisuća koji još aktivno trguju. Formalno, u SKDD-u registrirano je 450 tisuća računa…
U Hanfi će nadzirati isti oni koji vode tržište
Bez obzira što za širu javnost izmjena vodstva i zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (Hanfa) nisu osobito važni, zapravo se radi o iznimnim promjenama. Dosadašnjeg čelnika Ante Samodola, koji se tek pred kraj mandata sjetio da mora raditi svoj posao i putem medija krenuo pravdati vlastiti (ne)uspjeh, na čelu Agencije nova Vlada imenovala je Petra Pierrea Mateka. Ma koliko Mateka svi koji prate ovaj sektor hvale, postoji veliki problem da isti čovjek vodi ZB Invest, investicijsko društvo u vlasništvu Zagrebačke banke. Ništa drukčije nije ni na ostalim pozicijama u Upravnom vijeću: Mario Radaković vodi mirovinski fond PBZ CO, Silvana Božić vodi CAIB Invest, a Gordana Letica nadzire Kreditnu banku. Dakle, isti oni koji su dobili zadaću kontroliranja tržišta, ujedno su i njegovi kreatorij. Zanimljivo rješenje koje čeka odluku Bruxellesa.
