Jutarnji list je počeo pripremnu kampanju za veliku koaliciju SDP-HDZ. Prvo je stari hadezeovac Franjo Gregurić najavio takvu ideju člankom nedjeljom u ponoć. Priču je u Jutarnjem nastavio sdpeovac Andro Vlahušić, osuđivan za privredni kriminal. Razlog je “neuspio eksperiment sa MOST-om”.
Koliko je neuspio, a koliko se radi o zataškavanju kriminala ove dvije stranke – prosudite sami. Dolaskom domoljubne koalicije na vlast provaljeno je u sef načelnika policije Dolačkog, ukradeni su važni dokumenti i zlato. Lozančić je smijenjen sa čelne pozicije SOA-e, jer je predsjednica slavila rođendan kod aferaša Mamića, a to se lijepo poklopilo s ruskim interesima (koje zastupa i Gregurić) i poništenjem Lozančićeve istrage koja govori o jačanju četništva u Hrvatskoj.
Pupovac je za naš novac napravio listu novinarskog šljama, a domoljubni HDZ je opstruirao ukidanje Mesićeva ureda, postavio u MVP Muharemija (Mesićeva najbližeg čovjeka) i na kraju su mediji za sve okrivili MOST, preko tragikomične afere Grizli, tvrdili kako su korumpirani, jer je baš netko na zadnjem sjedalu auta imao taj ugovor u kojim čelnika MOST-a trpa u zatvor načinom napisanog ugovora, koje ne bi potpisalo niti malo dijete, a kamoli Petrov, koji je svojedobno uspio birače obrlatiti svojom izjavom kod javnog bilježnika.
MOST je počeo čeprkati oko INA-e i dva oka u glavi SDP i HDZ su zbili svoje medijsko-političke-bankarske redove. Zašto, najbolje će pokazati nastavak teksta. INA ovako pokradena nije strateška kompanija – tvrdi novinar Kardum, ali Kardum nikako da dođe do glavne teme; tko se krije iza skrbničkog računa INA-e. Naše vodeće televizije uglavnom su dom za teorije vodećih političkih prevaranata, a zviždačima i svjedocima kriminala pristup je uglavnom zabranjen.
Zanimljivo je da svjedoci najvećih pljački u privatizaciji kod nas stradavaju; tako je general Zagorac želio kupiti svoju slobodu sa nekim saznanjima o najvećim pretvorbama, pa je ipak završio u zatvoru, odvjetnikova kći je ubijena, svjedok INA-inog kriminala Kovačević je, kako saznajemo teško bolestan; Ivo Sanader je, kada je krenuo istraživati Zagrebačku banku, odveden na hlađenje u Remetinac – a sve to, kao i bivšu zemlju, preživio je Mladen Bajić.
http://hop-portal.com/2016/03/ina-unistena-svjesno-da-bi-njome-vladali-stern-greguric-i-matesa/?
Kao što je Bajić vječan, tako je i sa Zagrebačkom bankom. 28. travnja banka ima skupštinu dioničara. Prvi put od nastanka države banka prikazuje gubitak, a koji je objavila revizorska kuća Deloitte na osnovu financijskih izvješća poslovnih knjiga. Revizor tvrtke Deloitte Vanja Vlak donosi zaključak kako je banka 2015. godine poslovala s gubitkom od 519 milijuna kuna. Zanimljiva je činjenica zarade banke 3% više netto prihoda od kamata u odnosu na 2014. godinu, čak 2,6 milijarde kuna, pa nije jasno gdje i kako je nastao toliki manjak i gubitak.
Koji su pravi problemi? Novac. 7 milijardi kuna za udruge u 5 godina, 200 državnih agencija, ured bivšeg predsjednika. Ogroman novac koji gube djeca partizana.
Drugi nivo je puno opasniji. U taj segment je dirnuo samo HOP portal. Bankarstvo. Rak rana je Zagrebačka banka. Banku je osnovalo oko 1287 privrednih subjekata, a danas vrlo lako možete vidjeti tko je opstao od njih. Izuzetno mali broj. 1990 i 1991-92 godine, znači pred rat i za vrijeme rata, banka je samo od kamate zaradila od 275 milijuna dolara 1990. do 300 milijuna kuna ratne godine. Usporedite zaradu i ratnu situaciju, pa probajte zaključiti da li je banci rat pogodovao ili smetao. Neki smatraju da je upravo rat bio maska za njenu ogromnu zaradu. Za tako veliku zaradu koja se tih godina kretala oko 270 000 milijuna pa do 350 000 milijuna dolara isplaćena je sveukupna dividenda 6 milijuna dolara, prve godine 5 milijuna, a druge samo 1 milijun dolara na tako ogromnu zaradu!
No krenimo dalje, vlasnik Adria Bank AG Wiena je imala oko dvadesetak posto Zagrebačke banke tada, danas je 84, 5% vlasnik, znači većinski, kako je do toga došlo vidi se iz priloženog, smiješnim isplatama dividende u jednom segmentu. Isto su zanimljivi podaci o vrijednosti banke tih godina, renomirana revizorska tvrtka procijenila banku u zemlji i inozemstvu, a već tada je bio veći udio novca van Hrvatske za oko 35%. I taj dokument dajemo na uvid javnosti da se konačno vidi vlasništvo banke, udjeli i vlasnici. Banke vlasnice Zagrebačke banke u inozemstvu nalaze se u Beču, Franfurtu, Londonu, Zambiji. Unicredit nije stvarni vlasnik Zagrebačke banke već Adria Bank AG, koja se pretopila zajedno s ostalim bankama u Unicredit, franšizu koja pokriva stvarnog vlasnika: komunističke bankare.
Zanimljivo je isto kako je odjednom došlo do zapaljenja arhiva banke kada se pokrenuo postupak na suda o svim tim detaljima vezanim za ovu najmoćniju banku regije.
VEZANI ČLANCI
Hrvatsku se krade već dugo na isti način i po istom modelu; državnu imovinu kupuje skupina jugoslavenskih komunističkih privrednika preko banaka koje uništavaju našu imovinu i privredu, zalažući zapravo dionice tvrtke bez kune ulaganja. Drugi nivo se čini kada se sumnjiva kupnja neke zgrade obavi i sve bez kune ulaganja, pa se takva praktički besplatna zgrada daje državi ponovo u najam za njena ministarstva i sudove. Na taj način reketari se državu dva puta, iako ima hrpa državne neiskorištene imovine, koja stoji prazna. Druga bitna karakteristika takvih odnosa je utjecaj tih moćnika na pravosuđe, jer teško da netko može vjerovati u poštene presude našeg pravosuđa tvrtkama koje iznajmljuju prostor našim sudovima i ministarstvima. Najbolji je primjer vlasnik portala Dnevno, koji je oštetio državu za 70 milijuna kuna, ali i dalje mirno iznajmljuje prostor državi.
Navest ćemo tri slučaja takvih odnosa.
Na adresi Vukovarska 49 država iznajmljuje prostor za ministarstvo pravosuđa. Zgrada je vlasništvo Plive. Nekada čelnik grada Čović, poslije postaje rukovodioc Plive, koja u vrlo čudnoj privatizaciji biva prodana, pun je bio zamisli oko rukovođenja sustavima, iako je bila prepuna svojih patenata i proizvoda, prodaja Plive postaje nužnost. Danas zgradu u Vukovarskoj 49 iznajmljuje ministarstvu Pravosuđa. U posjedu zgrade se nalazi Agrokor, a vlasništvo zgrade je od Plive i Aspera nekretnina, koje je osnovala Pliva, a osnivački kapital Plive u Aspera nekretninama je 92 milijuna kuna. Na taj način očito Pliva razdvaja dva segmenta poslovanja i omogućuje lakše makinacije sa nekretninama. Sjetimo se slučaja Zagrebačke banke i 140 nekretnina koje nisu upisane u osnovni kapital, a koriste se od strane banke i mnoge stvari lakše ćete pojmiti. Tako se i u ovom slučaju izuzimanjem nekretnina iz vlasničke strukture ASPERA lakše manipulira vlasništvom, kreditima i dionicama. I još uz taj segment muze se državu za najam prostora, iako država ima prazne zgrade u Ilici, zaostale iza mnogih vojarni. Tako država gubi novac, a ove tvrtke imaju posebne aranžmane sa državom i praktički zaštitu.
Iako država ima hrpu praznih zgrada i na taj način troši ogromna sredstva za najam čak dva ministarstava; ministarstvo branitelja i ono socijalne skrbi. Za nešto slično u Novom Zagrebu prekršajni sud plaća vlasniku Dnevnog i poreznom dužniku zbog 70 milijuna kuna čak 60.000 eura mjesečno, što je oko 3 milijuna eura u 4 godine. Računajte koliko se na taj način može zbrinuti branitelja, kojima niti danas nisu riješena statusna prava.
Ipak da hipokrizija društva bude veća pobrinula se Zagrebačka banka i sama Industrogradnja, vlasnica zgrade na toj adresi. Uz to što se država rasipa novcem za najma ministarstava, sama zgrada je na vrlo čudan način privatizirana, a sav taj novac bi bio itekako potreban za zbrinjavanje branitelja. Ovako odlazi u privatne džepove. Danas Industrogradnja živi od najma svojih zgrada, a nekada je bila gigant, vlasnik 1% Zagrebačke banke sa 13.000 zaposlenih. Tko su vlasnici Industrogradnje? Josip Galinac, čovjek koji je sa nepunih 20 godina postao 1992. godine direktor brokera Zagrebačke banke. Mislite li da je baš tako briljantan ili se radilo o protekciji? Drugi vlasnik je Đuka Martinjak, direktor moskovske poslovnice građevinske tvrtke. U njegovo vrijeme Industrogradnja je napravila rusku akademiju Moskvi, navodno zaradila 300 milijuna dolara, ali unatoč tome otpustila mnoge radnike. U provedenoj reviziji Šime Krasić je zaključeno da privatizacija nije napravljena zakonito.
Treći vlasnik je žena koja živi sa njim Radmila Zrilić, postavljena u nadzorni odbor tvrtke, da nadgleda tvrtku.
http://zse.hr/userdocsimages/novosti/1758-08-INDG_promjene_Uprava.pdf
Problem je što Industrogradnja nije unijela svoj dioničarski kapital od oko 12.000 dionica u osnovni kapital. Ono što nije unijela u svoj kapital na kraju je založila za kredit u Zagrebačkoj banci i sama sebe kupila svojim novcem za ovo troje ljudi. Kako bi se štitio privatni interes pojedinaca, jedni drugima su sjedili u nadzornim odborima i na taj način štitili transakcije, što je inače zabranjeno jer se radi o tzv. povezanosti društava. 1.1. 1990 Industrogradnja je imala u dioničarskoj knjizi Zagrebačke banke 113000 vrijednosnih papira. http://zse.hr/userdocsimages/novosti/939-08-INDG_dokapitalizacija_drugi_krug.pdf
ŠTO JE INSTITUT ZA JAVNE FINANCIJE?
Institut za javne financije (IJF) javni je znanstveni institut koji provodi primijenjena i teorijska istraživanja u području ekonomije javnog sektora. Predmet su istraživanja Instituta javni sektor i njegovi sastavni dijelovi – porezni, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav, sustav socijalne skrbi, sustav javne uprave i javna poduzeća. Istraživanja u tome području izvode se od samog osnutka – Institut je osnovalo Sveučilište u Zagrebu 1970. godine. Primarni je cilj IJF-a istraživati učinkovitost, održivost i odgovornost javnog sektora. Pri tome se analiziraju ekonomska kretanja i učinci ekonomske politike u javnom sektoru. Među važnim su temama koje IJF istražuje, primjerice, otvorenost državnih proračuna, participacija građana u proračunskom procesu, neslužbeno gospodarstvo, utjecaj institucijskog okruženja na gospodarski rast, izravna strana ulaganja, redistributivni učinci poreza i socijalnih naknada.
http://www.ijf.hr/hr/o-institutu/
Danas je IJF pod zakladom Marijana Hanžekovića.
Taj institut je bio zaslužan za primopredaju 3 CD-a o stanju financija u zemlji, a koje je Milanović predao Oreškoviću nakon smjene vlasti. Iz toga se isčitava moć samog instituta.
1970. godine Jugoslavija je osnovala institut kako bi zaštitila svoje financije, od navodne fašističke ugroze, vanjskih neprijatelja, a pod tom krinkom kontrolirali su tokove novca u zemlji. Pod tom krinkom i 58 tona zlata odveženo je van zemlje. Sve da bi se spašavalo zemlju, a čini se ipak da je priča imala drugačiji sadržaj.
O institutu se nije pričalo u medijima. On je za vrijeme Jugoslavije okupljao tehnomenadžere uglavnom sa područja Hrvatske, Srbe i Hrvate, koji su složno prebacivali novac jugoslavenskih banaka u predstavništva van zemlje. AG Wien iz Beča i LHB iz Frankfurta su i danas vrlo jake dvije podružnice toga kapitala jugoslavenskih banaka. AG Wien je kupio Zagrebačku banku i sakrio se iza franšize Unicredit, dok LHB je poznat kao kreditor obitelji Milanović, tako je bivši premijer dobio čak 3,2 milijuna eura kredita.
Danas u tom institutu najvažniju ulogu ima obitelj Hanžeković; otac je bio prvi ministar financija u Tuđmanovo doba, a sin je bio u Zagrebačkoj banci vrlo bitan u vrijeme stvaranja Hrvatske, tada je Hanžeković mlađi bio u nadzornom odboru, a tadašnja žena Iva Živković šefica pravne službe Zagrebačke banke. Danas je žena Marijana Hanžekovića vrlo bitna u HROK-u, ( crne liste i uvjeti za kredit), a o samom odvjetničkom uredu Hanžeković ne moramo trošiti vrijeme, jer kada se javite telefonom na njegov broj, više se čini da ste dobili gradsku upravu, nego odvjetnički ured.
I za ovo vrijeme vrlo malo se govori o moći Instituta za javne financije o kojima “domoljubni novinari” i njihove emisije šute s razlogom…
Prema posljednjim podacima HNB-a, krajem listopada prošle godine dug opće države koji obuhvaća dug središnje države, fondova socijalne sigurnosti i lokalne države iznosio je 283,8 milijardi kuna ili 85,5 posto procijenjenog BDP-a za 2015. godinu. Tako predstavljaju priču javnosti mediji. Ipak istina je da je iz Hrvatske opljačkano po procjenama oko 1000 milijardi, a sam dug većinom je produkt pljačke, pa se tako ne radi o dugu, već o pljački građana. Mediji godinama zapravo tražeći ustaše po Hrvatskoj skreću pažnju od pljačke stoljeća, modela kojim je prvo opljačkana Jugoslavija, kontrolom banka i pljačkom svih banaka, da bi nastavili sa pljačkom naroda.
Za takvu pljačku udbaško-komunistička ekipa je osnovala banke izvan države još 1975. godine, Adria AG iz Beča bila je vlasnik Zagrebačke banke i potom likvidirana prošle godine, LHB vezana je na Ljubljansku banku i veliku pljačku građana preko slovenske banke, a sam dug Jugoslavije otkupljivala je bankarska ekipa iz Jugoslavije po 35% vrijednosti duga putem Salomon Brothersa, kojeg je osnovala City bank iz New yorka, vlasništvo stekla od židovsko-ruskog kapitala carske ruske obitelji.
https://en.wikipedia.org/wiki/Salomon_Brothers
Iza Salomon Brothersa zapravo se nalaze jugoslavenski komunistički bankari u pozadini i na taj način upravljali dugom bivše zemlje, SAMIM OTKUPOM, a danas otkupom duga Hrvatske. Pokraden novac od građana sada se skupo naplaćuje preko kredita, a zatim se porobljava narod nakon velike pljačke banaka.
Bit je vratiti novac, odblokirati HNB i jedino na taj način pokrenuti gospodarstvo. Laž je Milanovićeva izjava o tome da je SDP garant napretka. Država je zablokirana u svim segmentima. Ne dozvoljava se ulazak stranog kapitala, blokiran je rad HNB-a, a bankarska elita crpi narod preko skupih kredita i ogromnih poreza. Politička elita šuti o svemu tome jer je jako dobro plaćena, kao i sudska elita. Kapital stranih investitora ne ulazi u zemlju, jer bi na taj način ova udbaška klika bankara bila otkrivena. Vrti se ukradeni novac i reketari vlatiti narod.
Čisti dokaz organizirane mafije pravosuđa, politike i bankarskog sustava je svakako afera RBA zadruga, koje su ušle ilegalno na financijski teren, bez da je guverner HNB-e reagirao, a to je dozvoljavao i premijer vlade. Milanović. Za šutnju premijer vlade je dobio 3,2 milijuna eura kredita u LHB banci. Nitko nije ispitivao uvjete dobivanje kredita premijera, ali su mediji složno napadali kredit Crnoje od 50000 eura ili uzeti stiropor u vrijednosti od 500 kuna ministra gospodarstva.
Dug države je zapravo pljačka države. Tko potražuje dug? Tko ga kontrolira ? Najveći dug je prema Unicreditu, a iza njega se skriva uvijek ista elita i Zagrebačka banka. 140 zgrada Zagrebačka banka nije unijela u osnovni kapital i tako prevarila svoje dioničare.
Na sastanku sa našim premijerom Oreškovićem u Austriji bili su samo naši novinari. Nije li to čudno za jedan Unicredit? Ako kažemo da se iza te franšize nalaze naše banke i komunistički bankari, onda je jasno zašto su samo oni bili na sastanku. Tko je bio sa premijerom? Guverner HNB-e koji nije odblokirao HNB i zna za ovakvo stanje blokade.
Hrvatska treba potpunu promjenu koja se danas ne nazire. Udba je ponovo preko medija izmislila proteste na sve strane. Jedna od osoba koja se buni protiv ministra kulture je glumica Lončar, koja živi kao carica, sa ogromnim primanjima. A takvih Lončar ima svako područje. Lončar služi da se ne bi došlo do pravih lopova, izazivanjem najnižih strasti. Prosvjedi ne služe ničemu, zamagljuju situaciju na sve strane. Braniteljski prosvjed u godinu dana nije polučio rezultat, Živi zid nikoga nije spasio, prosvjed za Z1 televiziju nije polučio rezultat, osim dobre reklame za prodaju televizije što je i bila pozadina priče, ali nitko ne komentira dug zemlje, koji nije dug već pljačka udbaško-komunističke elite. Kada ćemo konačno shvatiti da Hrvatska nije dužna već opljačkana?
JUGOSLAVENSKI DUG JE KUPLJEN POD ŽIGOM STROGE DRŽAVNE TAJNE DA SE NE OTKRIJU KUPCI U S.A.D-e jer spada u kriminalne radnje. A tko su ti igrači bili u jugoslavenskoj operaciji otkupa duga? Bili su to Genex, Inex, Astra, Progres i slična državna uvozno-izvozna poduzeća. Otkup duga u SFRJ 1988. i 1989. specifičan je jer se većinom provodio kroz operacije u kojima bi se dug pretvarao u vlasničku strukturu firme (tzv. debt/export i debt/re-export). Osobe koje bi imali što reći su Boris Ercegović i Franjo Luković o OTKUPU JUGO DUGA – rekao je Pašk Kačinarij, noćna mora Zagrebačke banke.
OSVRT INGRID RUNTIĆ O NAŠOJ KOMUNISTIČKOJ NEKULTURI
Osnove jednog drevnog i kulturnog naroda kao što su Hrvati čine upravo kultura i umjetnost. Zbog toga je neophodno postaviti kulturu i umjetnost u centar hrvatske moći, učiniti ih okosnicom ugleda, internacionalnog utjecaja i konačno, gospodarskog prosperiteta hrvatske nacije i države. Mlada hrvatska država još nije niti krenula tim putem, a kamoli uvrstila ili klasificirala svoja kulturna i umjetnička postignuća u svjetske tokove. Hrvatska umjetnost, kultura i znanost teku usporedo sa europskim i svjetskim tokovima, snažna i bistra bujica hrvatskog talenta i inovacije već se od početka dvadesetog stoljeća rasipa po svijetu i ne prepoznaje kao iznimno vrijedan hrvatski doprinos. U svim granama umjetnosti, znanosti i kulture imamo vrhunske, svjetski poznate pojedince koje svijet prepoznaje i časti kao pojedince, ali ne i kao hrvatske umjetnike i znanstvenike. Niti jedna zemlja Europe ili svijeta ne bi dopustila takvo rasipanje talenata i ignoriranje njihovih postignuća. Svaka druga zemlja bi ih pratila u stopu i na svakom koraku ih obasipala pažnjom. Na raspolaganju nam od 2013. godine kao članici EU stoje i europski fondovi, no mi se zadovoljavamo kratkotrajnim rješenjima koji nas ne mogu katapultirati u svijet kao pravu silu u kulturi i umjetnosti, što bi vrlo lako mogli biti.
Dok europske i srednjoeuropske metropole njeguju svoju tradiciju i enormno zarađuju na njoj, mi još uvijek ostajemo na razini staromodne i trošne kulise nekog sentimentalnog filma o prošlim vremenima, dok naši prelijepi gradovi mogu ponuditi puno više. Naše umjetnike iz prošlog tisućljeća još uvijek nismo uspjeli etablirati na razinu koju zaslužuju, pa zbog toga zaostaju generacije i generacije umjetnika koje nemaju svoje mjesto u hrvatskoj kulturi . Bezvrijedni supstituti i estradni lažnjaci se medijski guraju naprijed, dok vrijedna kultura i umjetnost propada na domaćem tlu. Kulturna i ekonomska vrijednost takvih lažnjaka je nikakva, no ipak se upravo njima posvećuje sva pažnja i daruju svi novci. Ako nas koji put i „dopadne“ kakva velika izložba, onda se radi o manje vrijednim ostacima zbirki čiji se bolji dio pokazuje negdje drugdje, u Rimu, Beču, Parizu, Budimpešti. Zahtjevna i vrlo obrazovana hrvatska publika koja je u komunistička vremena u nestašici hrane duha i duše bila navikla na kulturno hodočašćenje u europske gradove, još uvijek je gladna prave kvalitete i nije se dala prevariti izložbama poput one Muzeja Picassa u Klovićevim dvorima, koja je pojela enorman novac, a nije zaradila ništa. Kreatori hrvatske kulturne politike su u zadnje desetljeće i pol, učinili sve da od hrvatske kulture naprave prosjaka i bijednika. Koncerne dvorane ugošćavaju estradnjake, šansone umiru, a pop kultura nazaduje. Ostaje jedino s tugom pogledati prijenos novogodišnjeg koncerta iz Musikvereina u Beču i prisjećati se pretprošlih, uzničkih K&K vremena kao čak boljih od ovih koje su nam protuhrvatske vlasti priredile.
U strukturama hrvatskog ministarstva kulture i ministarstva vanjskih poslova vladaju korupcije, pogodovanja i diktat činovničke gluposti i pasivnosti, uz diplomatsku paralizu (čast jednoj ili dvije iznimke). Upravo ta ministarstva bi trebala biti svjesna svoje uloge servisa umjetnika svih rodova, znanstvenika i kulturnjaka, no umjesto toga, imamo ministarstva za zatiranje i gušenje svega hrvatskog, a naročito kulture, znanosti i umjetnosti. Moderni svijet je odavno spoznao da se u kulturi mogu stvoriti i obrnuti ogromni novci, ali umjesto toga politički nazadnjaci pod krinkom regiona promoviraju srbijansko-balkanski primitivizam neslućenih razmjera i uporno uvjeravaju Hrvate u laž da hrvatska kultura, tradicija i doprinos svjetskoj znanosti ne znače ništa. I još više od toga; uvjerili su nas da je kultura preskupa te da je zato nepotrebna! Ti isti agresivni ljevičarski primitivci na polugama vlasti, proglasili su umjetnička djela koja imaju svoju cijenu jer vrijede i jer su tražena – komercijalnim, dok su šund i smeće prozvali avangardom. U takvom sistemu vrijednosti ni tradicija, a niti avangarda ne mogu egzistirati, a još manje nadmetati se. Ti isti osiljeni primitivci na vlasti su nas preveli žedne preko vode, oduzimajući nam naš kulturni identitet i proglašavajući nas tradicionalistima ili pak klerofašistima i nazadnjacima kada bi negodovali na njihove valove narodnjaka i performerskih prostaka ili jednostavno amatera kojima su maltretirali naša izmučena osjetila.
Rat protiv Hrvatske vodi se upravo na polju kulture, umjetnosti i znanosti – a ukoliko ga izgubimo, neće biti više ni Hrvata, a niti Hrvatske. Upravo zbog toga nam uporno ucjepljuju teze o kulturi kao luksuzu, usprkos tome što je kultura Hrvatima nasušna potreba i prepoznatljiv znak našeg identiteta, a usto bi baš kultura i umjetnost mogle biti posebno lukrativne. Podobni „umjetnici i kulturnjaci“ propagiraju svoje budalaštine (Labrović) kod Stankovića u Nedjeljom u 2, i u ostalim strahotno lošim emisijama (o kulturi), žive od dotacija hrvatskih institucija, tako da je osiromašeni puk već povjerovao u to da je Hrvatska zemlja loših umjetnika. Umjetnik je u Hrvatskoj danas onaj koji proizvodi neprobavljivo loše i u svakom smislu nevrijedne uratke, ili pak koji ne proizvodi ništa, ali je za to ništa izmuzao novce neke institucije ili ministarstva. A onaj koji stvara i živi od svog rada se pokušava proglasiti neuspješnim. Ako bolje razmislimo, čitava naša kultura počiva na vrhunskim stvaraocima, poput Julija Klovića, Juraja Dalmatinca, Meštrovića, Bukovca, Medovića, Becića, Kraljevića… znanstvenika i vizionara poput Ruđera Boškovića i Nikole Tesle, izumitelja Penkale, Fausta Vrančića, arheologa Krambergera, pisaca Lucića, Marulića, Hektorovića, Držića, Ivane Brlić-Mažuranić, Krleže…. Popis je uistinu dug (ovdje krnj), ali prebogat i prevažan da bi olako našu kulturu sveli samo na – kravatu!
Poslužit ću se modernim (i mondenim) jezikom pa ću nazvati Hrvatsku zemljom kulturnih, umjetničkih i znanstvenih brendova. Pravo je umijeće uništiti i zatrti kulturu takove zemlje, ali su dosadašnje postave ministarstava izgleda svojski radile na tome. Sjećam se na primjer veličanja spomenute izložbe Picassa prije dvije i pol godine, kada je ministrica Zlatar Violić u zanosu (ili pijanstvu) izjavila kako su troškovi te izložbe deset puta veći od ukupnog hrvatskog proračuna za kulturu. Izložba se nije isplatila, a jedini koji je od nje profitirao bio je Muzej Picasso iz Pariza koji je nama naplatio izlaganje najlošijih „remek-djela“, a negdje drugdje izložio najbolja Picassova djela. Onaj tko se primitivno klanja Picassu samog zbog imena, dok vlastite vrhunske umjetnike ne cijeni i ne želi udostojati trajnom postavom u istoimenom muzeju, nego nam pruža jednu izložbu svakih četvrt stoljeća (kao npr. po čitavom svijetu raspršenog Matu Celestina Medovića), nije dostojan biti ministar kulture, niti je to ikada smio postati. Istom prigodom, gradonačelnik Bandić je izjavio kako je tom izložbom Zagreb postao metropola, pa je iste godine ukinuo prvu privatnu galeriju u Hrvatskoj, galeriju Ulrich, dok prvu hrvatsku kavanu Medulić upravo pretvara u – trgovinu DM-a!
Hrvatskoj se više ne smije dogoditi da ovako važno ministarstvo načička nesposobnim i lošim kadrom; obožavateljima primitive regiona ili pak ljudima koji pate od kompleksa manje vrijednosti – jer hrvatska kultura i umjetnost ne zaslužuju da ih vode kompleksaši i nesposobnjakovići koji je se ustvari – srame, ili ju pak mrze. Hrvatska treba sasvim drugačiji ustroj u kulturi, znanosti, obrazovanju i umjetnosti: a to joj mogu ponuditi samo ljudi koji su svjesni vrhunskih dometa hrvatske kulture i znanosti u svijetu i koji znaju razmišljati u korist svoje domovine, ljudi koji poznaju materiju i struku i ljudi koji su u toj struci znali preživjeti, bez štaka činovničke pozicije.
Vezani članci:
http://hop-portal.com/2015/10/kulturocid-dm-na-mjestu-nekadasnje-kavane-medulic/
PROSVJEDI I ČUDNE PRIVATIZACIJE
Prosvjed branitelja trajao je preko godinu dana, ali neke stvari kao da ni organizatore prosvjeda nikada nisu interesirale; prvenstveno se radi o smještaju ministarstva, sredstvima i samim plaćanjima ureda ministra branitelja. Da je bar jedan tzv. domoljubni novinar umjesto uslikavanja pred šatorom malo počeprkao po papirima i brojkama, došao bi do svačega, ali zauzetost tih novinara pozdravom ‘Za dom spremni’ nije dala vremenski odmak za istragu većih razmjera.
I dok se raspravljalo dugo u noć da li je ili nije pozdrav za dom spremni presudan, koliko je Matić pokvaren ili dobar, činjenica je svakako kako je Matić sjedio u iznajmljenom uredu, iako država ima hrpu praznih zgrada i na taj način trošio ogromna sredstva za najam, dva ministarstava; braniteljskog i socijalne skrbi su trošeni novci, iako država ima praznih zgrada. Za nešto slično u Novom Zagrebu prekršajni sud plaća vlasniku Dnevnog i poreznom dužniku od 70 milijuna kuna oko 60 000 eura mjesečno, što je oko 3 milijuna eura u 4 godine. Računajte koliko se na taj način može zbrinuti branitelja, kojima niti danas nisu riješena statusna prava.
Naravno to nikoga ne zanima, jer u biti cijeli cirkus se vodi oko ideološke podjele, ljudi se konfrontiraju, plaše i fizički prijete, kako bi Matić i Klemm na kraju jeli u vikendici zajedno i sva ona smrzavanja, tragičnu smrt pred vratima ministarstava prekrili roštiljom.
I kada narodu prikipi, onda se nađu branitelji koji narod dodatno rade budalama i pravdaju takve tulume, jer bulazne “kako tko je bez grijeha neka baci kamen prvi?!!” Što ste godinu dana govorili protiv Matića? Ako je takva glupost izrečena, čemu protest, čemu teške riječi prema Matiću, čemu uopće prosvjed, kada je sada tolika hipokrizija.
Ipak da hipokrizija društva bude veća pobrinula se Zagrebačka banka i sama Industrogradnja, vlasnica zgrade na toj adresi. Uz to što se država rasipa s novcem za najma ministarstava, sama zgrada je na vrlo čudan način privatizirana, a sav taj novac bi bio itekako potreban za zbrinjavanje branitelja. Ovako odlazi u privatne džepove. Danas Industrogradnja živi od najma svojih zgrada , nekada je bila gigant, vlasnik 1% Zagrebačke banke sa 13000 zaposlenih. Tko su vlasnici Industrogradnje? Josip Galinac, čovjek koji je sa nepunih 20 godina postao 1992. godine direktor brokera Zagrebačke banke. Mislite li da je baš tako briljantan ili se radilo o protekciji? Drugi vlasnik je Đuka Martinjak direktor moskovske poslovnice građevinske tvrtke. U njegovo vrijeme Industrogradnja je napravila rusku akademiju Moskvi, navodno zaradila 300 milijuna dolara, ali unatoč tome otpustila mnoge radnike. U provedenoj reviziji Šime Krasić je zaključeno da privatizacija nije napravljena zakonito.http://www.revizija.hr/izvjesca/2007/revizije-pretvorbe-i-privatizacije/331-industrogradnja-zagreb.pdf
Treći vlasnik je žena koja živi sa njim Radmila Zrilić, postavljena u nadzorni odbor tvrtke, da nadgleda tvrtku.
http://zse.hr/userdocsimages/novosti/1758-08-INDG_promjene_Uprava.pdf
Problem je što Industrogradnja nije unijela svoj dioničarski kapital oko 12000 dionica u osnovni kapital.Ono što nije unijela u svoj kapital na kraju je založila za kredit u Zagrebačkoj banci i sama sebe kupila svojim novcem za ovo troje ljudi. Kako bi se štitio privatni interes pojedinaca, jedni drugima su sjedili u nadzornim odborima i na taj način štitili transakcije, što je inače zabranjeno tzv povezanost društava. 1.1. 1990 Industrogradnja je imala u dioničarskoj knjizi Zagrebačke banke 113000 vrijednosnih papira. http://zse.hr/userdocsimages/novosti/939-08-INDG_dokapitalizacija_drugi_krug.pdf
Branitelji nisu niti malo svjesni da se nalaze ispred zgrade koja je zamračena u privatizaciji, te da njihov ministar plaća najam prostora za tako nešto, dok su oni gladni, ima epilog i danas, branitelji na ulici, mešetari punih novčanika u toplome.
http://zse.hr/userdocsimages/novosti/939-08-INDG_dokapitalizacija_drugi_krug.pdf
SLUČAJ LOZANČIĆ
Predsjednica je u priopćenju napisala da traži Lozančićevu smjenu zato što se dotični ogriješio o Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Kršenje zakona ne sankcionira se smjenom s funkcije, nego i kaznenim progonom. Ured Grabar-Kitarović nije podnio kaznenu prijavu protiv Lozančića. Hoće li to učiniti, naročito stoga što to ne može učiniti nitko drugi, budući da mediji bruje o silnom neradu i kriminalu Lozančića? To je jasni znak da je glavni špijun države zreo za kazneni progon ili mediji lažu?
Radi se o vrlo nezgodnoj situaciji jer čovjek kojeg mediji danima blate zbog navodnog uništavanja naše tajne službe, zbog curenja informacija, a Jutarnji list potkrepljuje člancima starim godinu dana stavljajući ih kao dokaz njegove smjene, trebali bi oblatiti čovjeka koji ne plagira svoje diplomske radove i za kojeg Miroslav Tuđman u Bujici uz sve “njegove propuste” kaže da je častan čovjek, branitelj i vrlo obrazovan čovjek. Podsjetimo koga mediji blate ili s razlogom prozivaju;
Davor Gjenero je pisao kolumne za tzv. Glasnik koji je bio i ostao, iako je svoju kraticu izgubio, “Glasnik HDZ-a”.
1991. Gjenero je bio režimski pisac u Tuđmanovim novinama (nema zabune, nije drugi čovjek istog imena, što nam može potvrditi i njegov lijep pogled na slici ispod podnaslova “Bilješka o autoru”), a 2009. godine o Tuđmanu kaže ovo:
“Što je onda ostalo nakon Franje Tuđmana?
Gjenero: „Ostalo je 10 godina izgubljenog vremena, ostale su posljedice loše vladavine i rata koji se mogao, ako ne izbjeći, onda voditi daleko pametnije no što je bio vođen u Tuđmanovo vrijeme, s manje žrtava i razaranja.”
2016. godine Gjenero ima novi stav. Napada Milanovića, hvali Tuđmana, a razapinje Dragana Lozančića. Dobro plaćen za svoje eskapade. Jučer je na HRT-u objašnjavao tko je Lozančić. Dakle, Gjenero je “domoljub”, a Lozančić izdajnik?! Zemljo otvori se… Lozančić izdajnik, Pupovac pukovnik…još jednom, zemljo otvori se…
Poltrončić vlasti piše ono što vlast želi čuti.
Proamaerički orijentiran obavještajac Dragan Lozančić, doktor znanosti, rođen je 27. rujna 1963. godine u Zadru. Živio je u SAD-u, čije državljanstvo ima, a u Hrvatsku se vratio 1991. godine, da pomogne svojoj zemlji, a mogao je lagodno živjeti, kao naš bivši premijer Milanović, koji je na početku rata zbrisao u diplomaciju. Lozančić je završio klasičnu katoličku gimnaziju ‘Holy Cross’ u New Yorku 1981. godine. U New Yorku je i diplomirao strojarstvo 1986. godine, nakon čega su uslijedili magisterij (1989.), a onda i doktorat (1995.) na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Odlikovan je za sudjelovanje u Domovinskom ratu i to Redom hrvatskog pletera i hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, te Spomenicom domovinske zahvalnosti. Primio je i odlikovanje Republike Francuske Chevalier dans l’Ordre Nationa du Merite. Danas o njemu trabunja Davor Gjenero na HRT-u.
Navijački “portali desnice” krenuli su u zadnje vrijeme u hajku oko Lozančića i Markića, kako bi lakše instalirali Karamarkovog poslušnika na tu poziciju. Nisu uspjeli.
U principu, Ante Gotovina postaje sve bitniji oko imenovanja novog šefa SOA-e. Zašto? Pokvareni mediji jna desnice pokušavaju izbrisati sjećanje naroda na činjenicu tko je zapravo lovio i izdao Gotovinu, tko je podijelio nagradu i otvarao šampanjac. S tom pokvarenošću krenula je desnica poput Indexa ili Dnevnog. Oni koji su uhitili Gotovinu, ustvari se boje toga događaja. Oni žele svoga čovjeka umjesto Markića. Ne žele Daniela Markića. Kao što nisu željeli niti Lozančića. Prvi progon Lozančića napravila je Željka Antunović, kada ga miče iz sigurnosnog sustava, jer je američki državljanin, sada to čini predsjednica zbog afere Mamić, zbog velikog domoljuba za vlastiti džep. Tada je Lozančić bio smetnja velikom skandalu oko Joze Radoša, koji je u javnost odao činjenicu da su naše sigurnosne službe prisluškivale Miloševića uz pomoć Amerikanaca.
Isprika medija za smjenu je pokvarena. Lozančić je maknut jer “nije obavijestio Ivu Josipovića i Zorana Milanovića oko kontakata sa Iranom”. Kontakt sa Iranom uspostavio je Markić. Najbliži čovjek Lozančića. Kako smo u NATO-u i EU, mi smo dio jedne zajedničke politike i američka procjena je bila da su Hrvati idealni za kontakt. Posao je odrađen profesionalno. Ali naš medijski kokošinjac koji ne razumije osnove profesije, označio je taj slučaj krucijalnim za smjenu. Ako je Lozančić zaobišao Josipovića i Milanovića – sada ispada da desničarski navijački portali podržavaju ovu dvojicu? Niti ih zaobilazi, niti je on vodio slučaj oko Gotovine, a još manje je istina o vezi njega i Pašalića. Svi ti natpisi pokazuju da su i Jutarnji list, Večernji list, pa i neka manja glasila odlučili prikriti prave nalogodavce uhićenja Gotovine, koji sada participiraju u vlasti.
Ipak, Amerikanci su očito utjecajem na Oreškovića napravili kozmetičku smjenu. Markić i Lozančić su dio iste ekipe, koja nastavlja dalje čistiti naše službe prepune prosrpskog kadra, vezanog za zemunski klan i srpske službe. Naši mediji, potpuno pod srpsko-ruskom školom, rade sve da to spriječe, desničarski portali ih u stopu slijede. Jedino je naš portal pisao od početka protiv Orbana, ali narod je vjerovao u priče jednog admirala da je Orban veliki državnik, a Putin dio kršćanske vojske… Danas nas baš Orban pritišće u zaštiti srpskih interesa, te ga hvali i Šešelj. Nije li komično da admiral Domazet i Šešelj imaju isti stav o Orbanu? Nije li komično da je jedan Gjenero relevantan oko Lozančića, a nekada je prozivan da se redovito sastaje sa srpskim diplomatima?
‘Ključnu ulogu u uhićenju Salaha Abdeslama u Briselu imali su hrvatski obavještajci´ . Naravno da navijački i korumpirani mediji nisu tu istinu htjeli prenijeti na svojim portalima, o tome šuti i Gjenero. Time bi Dragan Lozančić postao heroj. Čovjek kojem možemo zahvaliti što je prvi pokrenuo činjenicu oko istrage o jačanju četničkog pokreta u Hrvatskoj i koji je zapravo zbog toga i smijenjen. Prosrpski mediji i politika regiona to mu nije oprostila. Gaf predsjednice s Mamićem bio je idealan povod za smjenu Lozančića. Prosrpski dio SOA-e idealno je to iskoristio. Vijest o predsjednici i inkriminiranom Mamiću napravila je ogromnu štetu predsjednici. Ali, po tome se i razlikuju državnici od političara, da znaju procijeniti što je dobro i pametno – i u kojem trenutku. Ako SOA treba objašnjavati predsjednici koliko je to nerazuman potez, onda nas niti Gjenero ne može spasiti. Predsjednica se ponijela kao u vrtiću, “nisam ja kriva, on me nije upozorio tko je Mamić”. SMIJEŠNO. Gjenero je pravdajući nečije gluposti pokazao tko je on zapravo. Domestos po potrebi, a ne novinar sa stavom.
Koji novinari su korišteni za taj igrokaz oko Lozančića? Gjenero i Malić. Veliki protivnici tuđmanizma su danas najveći domoljubi. I to baš u “desničarskim” medijima.
Što je izjavio Miroslav Tuđman o Lozančiću? Radi se o časnom čovjeku i domoljubu. Ali ipak traži smjenu, jer zna da bi njegov ostanak ugrozio prave smutljivce iz vlastitih redova, baš zato što je častan čovjek. Častan, a mediji ga proglašavaju izdajnikom, dok novinar Malić, nekada vrlo blizak Perkoviću, razapinje baš Lozančića. Komunistička vrhuška jezivo mrzi Hrvate iz dijaspore, jer nisu obilježeni krimenom crvenih knjižica. Oni su smetnja komunističkim lopovima da provedu krađu planiranu još iz doba njihovog udbaša Steve Krajačića. U tome im pomažu korumpirani novinari ljevice i desnice dovoljno našmrkani novcem, da bi što više zamaglili njihov lopovluk.
Predsjednica je izjavila da se neće miješati u izbor šefa SOA-e. I time jasno pokazala koliko je američki saveznik bijesan na nju zbog smjene Lozančića. Markićevo postavljenje na mjesto Lozančića svakome tko logično razmišlja otkriva da Lozančić nije izdajnik i da predsjednica nije bila u pravu. Čitava ta igra bila je čista kozmetika za javnost. Opet, ako država pokrene postupak prema Lozančiću zbog nekog propusta, što stidljivo najavljuje Karamarko, predsjednica će imati svoj Watergate. Ostavka Lozančića je logična, ali njeno razvlačenje je poruka Lozančića onima koji ga razapinju, “dao sam vam dosta vremena da nađete dokaze protiv mene, niste našli ništa, sada odstupam, a vaši potezi će na kraju vas osuditi na propast”…
I.Drenjančević
HOP portal
