No, ima jedna naoko mala, ali u nogometnom smislu najveća zemlja koja uspijeva nadmašiti i zasijeniti sve navedene gorostase i objediniti gornja najistaknutija odličja pet škola najmnogoljudnijih europskih zemalja u jedan hrvatski mozaik. Dakako, to je hrvatska škola, za čijom je profesorskom katedrom na ispitu pao u srazu sa svojom istinskom nogometnom zbiljom ovoga trenutka još vladajući europski prvak Španjolska. Crvena furija djelovala je tijekom većeg dijela susreta s Hrvatskom kao ukroćena goropad, a njima često unaprijed predodređenu ulogu voditelja igre, svojevrsne mješavine nogometa, koride i karnevala, morali su nevoljno prepustiti izabranicima Ante Čačića, koji je znalački i u jednu nepobjedivu i skladnu cjelinu spojio sve najveće vrline ovog iznimno talentiranog naraštaja hrvatskih nogometaša. Vatreni su bili kadri stići, utjeći i na strašnom mjestu postojati i kad su sve sile, kako na terenu u liku teškog suparnika i još opasnijeg nizozemskog suca kao dvanaestog igrača španjolske armade bili zajedničkim snagama u akciji protiv Hrvatske. Ne zaboravimo i mangupe u vlastitim redovima u vidu skupine samozvanih navijača, a zapravo mučkih provakatora u jednoj bezličnoj i bestijalnoj političkoj misiji na tribinama nogometnog travnjaka. Imajući sve te faktore u vidu, tim više je hrvatski trijumf nad Španjolskom događaj koji će ući u sve anale nogometne igre, a po svome sadržaju jedne prave sportske melodrame zavrijeđuje epitet utakmice ljepotice dosadašnjeg tijeka nogometnog turnira u Francuskoj.
Teško je izdvojiti samo jednog junaka hrvatske briljantne pobjede nad dvostrukim uzastopnim prvakom Europe, ali sigurno je da su svojim doprinosom izvrsnoj igri cijele momčadi najviše dali Perišić, Kalinić i Rakitić. Višak vrijednosti hrvatske momčadi je i širok fond igrača, jer je Hrvatska u dvoboj sa sastavom s Iberijskog poluotoka ušla bez pola prve postave. Iz raznoraznih razloga izostali su kapetan Luka Modrić, kao i Mandžukić, Brozović, Vida, Strinić i Kovačić, kojega iz taktičkih razloga Čačić drži na klupi za pričuve kao jednu zlatnu rezervu u trezoru bisernih talenata i nebrušenih nogometnih dragulja, kakve svijet odavno nije vidio. Onaj blistavi trenutak posebnog nadahnuća Perišića iz 88. minute i pobjednički zgoditak iz klasične i izrađene i uuigrane kombinacije iz munjevitog protunapada je u sebi sjedinio svu višegodišnju težnju i čežnju svih hrvatskih nogoemtnih generacija za dosegom za sad još neuhvatljivog najvećeg europskog naslova. Koliko god slavna ekipa predvođena Bobanom, Šukerom, Prosinečkim, Jarnijem, Bokšićem i ostalim vedetama sa Svjetskog prvenstva iz 1998. izgledala zanavijek nedostižnim i nedostignutim sportskim idrealom novih i nadolazećih nogometnih zvijezda, toliko je pothvat današnje hrvatske nogometne selekcije nad Španjolskom barem u istoj, ako ne i u većoj ravni od onoga podviga Blaževićevih izabranika protiv Njemačke u četvrtzavršnici SP u Francuskoj 1998. godine. Tada je nedostajalo samo zrno sportske sreće za proboj u samo finale i obračun s Brazilom Romarija i Bebeta. Taj nekad presudni, u sportu uvijek vrlo značajni faktor boginej nogometne fortune nije bio hrvatski saveznik ni u onoj dramatičnoj završnici EP iz 2008. i susreta s Turskom. Samo tren neopreznosti bio je dostatan da se te 2008. hrvatski snovi o već viđenom polufinalu, možda i samom finalu i borbi za zlato rasprše kao mjehur od sapunice. Donekle smo reprizu tog neobjašnjivog pada koncentracije u finišu meča vidjeli i protiv Češke u zadnjim minutama utakmice i proigranu pobjedu, koju su Vatreni unaprijed već proknjižili kao i onu nesuđenu pobjedu nad Turcima iz 2008. godine, kad su bez ijednog poraza iz igre uz tri pobjede i smao jedan remi i onda poraz na penal ruletu, prije vremena morali doma. Čini se da je, napokon, sadašnja generacija hrvatskih nogometaša preležala sve dječje bolesti slavnih prethodnika, učeći na njihovim pogreškama i gradeći i dodatni image psihološki nesalomive momčadi u trenucima najveće kušnje, kako na samom terenu, tako i u zakulisnim igrama izvan nogometnog travnjaka, koje su zaslugama skupine plaćenika i provokatora, nekad prerastale i u specifično treće poluvijeme tekme koje se igra po političkim, ne nogometnim pravilima iza kulisa i u režiji političkih centara moći, koje bi iz zajedničkog jala grupice domaćih i daleko mnogobrojnije ekipe uvezenih političkih provokatora s istočnih granica Hrvatske, tamo preko granice na Dunavu, bili najsretniji kad bi Hrvatska u nogometnom smislu dijelila sudbinu jedne nogometno zapuštene balkanske države između Drine i Timoka, koja slavi rijetke trenutke plasmana na bilo koje veliko natjecanje, gdje onda igra ulogu boksačke vreće za popravljanje gol razlike svih ostalih sudionika turnira.Zato su takvi počev od Matije Babića u zagrebu pa do Borisa Dežulovića, alijas Borivoja Brežulovića, sad na aparatima skupa sa svojim poslodavcima iz Srbije, usrpkos činjenici da ovih dana za pacijente njihovih potreba sve ljekarne u Srbiji izdaju goleme i dodatne količine apaurina, no takvima niti jedan sedativ neće dovoljno umiriti nemirne i prodate duše vječitih životnih gubitnika, napaćenih još više spoznajom da će ovakve scene hrvatskih nogometnih trijumfa ubuduće pratiti na tko zna koliko novih turnira, dok srbijanski nogometni “orlovi” prestretači na oduševljenje nacionalnih preletača tipa Borisa Dežulovića ili Viktora Ivančića u beogradskoj Skadarliji budu ispijali još koje srpsko pivce da im smiri pomahnitale živce, a još i škodi i remeti i ono malo preostalog razuma, ako su ga ikad uopće i imali. Jer, dovoljno je samo pročitati najnovije naslove nogometnih kolumni, primjerice Borisa Dežulovića ili Matije Babića u kojima otvoreno pozivaju na izazivanje umjetnih sukoba hrvatskog sjevera i juga, da bi i posljednjem naivcu postalo jasno da je za njih dvojicu Hrvatska tek jedan zempljopisni pojam, a ne međunarodno priznata država. U svom neznanju i neobrazovanosti i uz prirodnu osobinu samozvane i sveznajuće nadobudnosti dociranja drugima o svemu i svačemu, te dvije lutalice staru hrvatsku kolijevku Dalmaciju, rodno i krunidbeno mjesto brojnih hrvatskih kraljeva srenjevjekovne Kraljevine Hrvatske žele uz nevješto prikriveni plašt ideološke borbe, zapravo pretvoirti u izmišljeni sukob samo njima znanog i novoproklamiranog naroda u Dalmaciji, jer dvojica neobrazovanih srpskih plaćenika u biti duboko vjeruju da su njih dvojica zapravo Srbi katolici, a ne Hrvati katolici, samo su itekako svjesni da nemaju ozračje, jedan u Zagrebu, a drugi u Beogradu da tako nešto i javno kažu, jer bi bili krivo shvaćeni i odbačeni sigurno i od šačice onih malobrojnih što ih još uvijek slijede. I svejsni te činjenice oni su svoju borbu protiv hrvatske države i hrvatskog naroda podveli pod lažno okrilje ideološkog sukoba ljevice i desnice. Obojica odbijaju povjerovati da su odavno pročitani kao otvorena knjiga, te da nisu ispunili očekivanja svojih beogradskih mentora, koji su od Matije Babića i Borisa Dežulovića očekivali puno više, jer su se i sami preračunali da će njihova petparačka bofl roba u vidu ispraznih novinskih škrabiotina netkog posebno dojmiti, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj.
Na njihovu sveopću žalost, to se nije dogodilo, te proizilazi da Matiji Babiću i Borisu Dežuloviću jedino preostaje u maniri neliječenih luđaka razgovor samih sa sobom, jer su slušateljsku i čitateljsku publiku odavno izgubili, ako su pravu i ozbiljnu publuku ikad i imali među normalnim ljudima. Nasuprot Dežulovićevom i Babićevom prikrivenom srbovanju, koje se suštinski nimalo ne razlikuje od Šešeljevog otvorenog šovinističkog orgijanja i četnikovanja, u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini tijekom odigravanja susreta Hrvatske i Španjolske viđen je jedan novi fenomen. Prepuni su bili kafići u Beogradu, Sarajevu i Podgorici, poglavito iskupljene mladeži kao većinskih gledatelja prijenosa večernjeg derbija Hrvata i Španjolaca. I sudeći prema medijskim izvješćima iz sva tri središnja grada Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore gotovo svi gosti centralnih gradskih restorana, kavana, barova i noćnih klubova u sva tri glavna grada spomenutih država zdušno su i frenetično navijali za Hrvatsku, a pobjedonosni pogodak Ivana Perišića u 88. minuti utakmice Hrvatska – Španjolska izazvao je buru oduševljenja i u Beogradu i u Sarajevu i u Podgorici. Tako nešto sve do jučer je bilo nezamislivo u sva tri spomenuta grada i to je znak da su otpadnici tipa Matije Babića i Borisa Dežulovića, alijas Borivoja Brežulovića promašili svoju nu jadnu i bijednu životnu misiju. Jer, njima nije bio samo cilj međusobno zavađanje Hrvata po regionalnoj osnovi uz neizbježno potenciranje nepomirljivosti ideoloških i političkih stavova dvije političke opcije u hrvatskom društvu, nego i dodatno i vječno kompromitiranje Hrvatske i Hrvata i izvan granica Hrvatske, poglavito u susjednim državama. Sve to činili su i čine po naputku vlasti u Srbiji, ali obzirom na uglavnom pozitivnu reakciju, ponajviše mladih, na kojima i ostaje posvuda sutrašnjica, oni su promašili u svojoj prevelikoj izdajničkoj želji konačni cilj, kako u Hrvatskoj, tako i izvan njezinih granica. I to je vidljivo i po pretežito povoljnim odjecima hrvatske pobjede nad Španjolskom i u komentarima čitatelja najposjećenijih portala u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. To se u prvome redu odnosi na portale Blica, B92 u Beogradu, te Cdm.me u Podgorici i Klix.ba i Sarajevu. Na tim najprestižnjim gradskim portalima koji najbolje oslikavaju duh i raspoloženje urbane jezgre spomenuta grada famozne jugokomunističke “regije” većina sudionika diskusije na temu meča Hrvatska – Španjolska izjavila je kako su oni, kao i njihovi brojni prijatelji i poznanici u utorak navečer masovno navijali za Hrvatsku. To odudara od suprotne slike u strogo kontroliranim medijima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ( onome dijelu pod bošnjačkom i srpskom kontrolom, jer je normlano i očekivano u hrvatskim medijima Bosne i Hercegovine podvig hrvatskih nogometaša proslavljen na spektakularan način ). U nekoliko centralnih državnih medija u Beogradu, Podgorici i Sarajevu pod izravnom kontrlom Vučića, Đukanovića i Izetbegovića izješće i komentar utakmice Hrvatska – Španjolska prezentiran je na neutralan način, s rijetkim i gotovo neprimjetnim emocijama i svrstavanjima izvjestitelja na bilo čiju stranu. Još jednom se pokazalo kako puls vlasti u Beogradu, Podgorici i Sarajevu, krajevima napučenim, što djelomično, što većinski i popravoslavljenim ili islamiziranim Hrvatima, koji se sad stjecajem povijesnih okolnosti drugačije nacionalno izjašnjavaju, nije u skladu s pravim raspoloženjem naroda u tim područjima, gdje je očito vlast otuđena od prave volje naroda, kojima ni Hrvatska, ni Hrvati izgleda nisu toliko mrski, strani i neprihvatljivi, kako se to obično čini, koliko odnarođeni vlastodršci, a listom popravoslavljeni ili islamizirani Hrvati kao Vučić, Đukanović ili Izetbegović to silno žele prikazati kao vječni i nepremostivi jaz između Srba, Crnogoraca i Bošnjaka spram Hrvata, a spontane reakcije oduševljenja naroda u Beogradu, Podgorici i Sarajevu na hrvatski trijumf nad Španjolcima pokazuje da su sva trojica promašili metu sa svojom antihrvatskom politikom i njihovim plaćenicima i paćenicima tipa Matije Babića, Borisa Dežulovića, Olivera Frljića, Vedrane Rudan i njima sličnih probisvijeta. To nije samo poraz četvorke srpskih plaćenika iz Hrvatske, od kojih je Dežulović ihljebljen i u samoj Srbiji, nego i kolektivni poraz njihovih beogradskih gospodara koji takve sluge drže na lutakrskom koncu, nekad dužem, a po potrebi nekad i kraćem radi uveseljavanja domaće publike. I zato je na hrvatskoj nogometnoj diplomaciji oličenoj u Zvonimiru Bobanu i Davoru Šukeru jedino preostalo da hrvatskim nogometašima osiguraju u nastavku natjecanja normalne natjecateljske uvjete ravnopravnog tretmana u sudačkoj organizaciji UEFA. To u utakmici Hrvatska – Španjolska nije bio slučaj. Gledali smo u interpretaciji ostrašćenog španjolskog navijača u liku nizozemskog suca Cuipersa, praktički njegovog dvojnika još nezaboravljenog originala njemačkog navijača u sudačkoj odori UEFA Šveđanina Sundvala koji je pokrao Hrvatsku u dvoboju s Njemačkom u četvrtfinalu EP u Engleskoj. Tad je švedski sramotni sudac izmislio jedanaesterac za Nijemce, kojima su se i oni samo smijali kao i cijeli svijet, a priznao im je i drugi, opet neregularni zgoditak iz igre, pa je Hrvatska umjesto pobjede 1:0, zabilježila političkom voljom UEFA poraz od 1:2 i eliminaciju s turnira. Ostaci toga statusa i krivog poimanja Hrvatske kao balkanske države u očima zapadnih Europljana, jer su Hrvatsku tako predstavili Zapadu zajedničkim političkim snagama i Srbi i Rusi i Turci, vidjeli smo i u skandaloznom suđenju Nizozemca Cuipersa i ove 2016. godine, točno dva desetljeća nakon 1996. i prvog pravog hrvatskog nogometnog juriša na vrh Europe. Imala je Hrvatska i tad sastav koji je bio kadar pokoriti Evropu i stići do trona europskog šampiona, ali su je tad vansportske sile spriječile u tome. Sad je kucnuo čas za ispravku propuštenih šansi iz 1996, 1998. i 2008 godine, kada je Hrvatska isto imala kvalitetu za naslov europskog i svjetskog prvaka, jer sad Hrvatska ima tim po kvaliteti ravan toj zlatnoj generaciji iz 1996. i 1998. godine, ili onoj iz 2008. godine. Ako bi Boban i Šuker svojim utecajem i moći u UEFA uspjeli omogućiti hrvatskim nogometašima ravnopravne uvjete natjecateljske borbe u nastavku nadmetanja, onda nema nikakve dvojbe tko će biti novi europski prvak. Jer, kad hrvatski nogometaši govore na nogometnom travnjaku, onda svi drugi suparnici šute i nijemo posmatraju kao neki promatrači Ujedinjenih naroda monolog hrvatskih nogometaša na terenu. Ne treba biti bespotrebno skroman u ambicijama i željama na ovome prvenstvu, kada je već svima jasno da je Hrvatska bez sumnje prikazala najkvalitetnije i najbolje igre u usporedbi sa svim drugim reprezentacijama ne Europskom prvenstvu u Francuskoj. Objektivno, cilj hrvatskih nogometaša na ovome prvenstvu Europe mora biti samo jedan, a to je osvajanje naslova prvaka Europe i ostvarenje nogometnog i sportskog sna svih generacija nogometnih entuzijasta u Hrvatskoj, otkako ta magična igra postoji i otkako se za nju zna u Hrvatskoj. Ovo tim više vrijedi jer sad Hrvatska ima i odličan, čak i savršen ždrijeb sve do polufinala, možda čak i samog finala bez ijednog težeg rivala. Neće i ne može to biti i Portugal Cristiana Ronalda u osmini finala. Malo će biti Portugalcima i jedan Ronaldo da se suprotstavi hrvatskim velemajstorima nogometne igre. Hrvatska je u ovome trenutku najbolja reprezentacija u Europi i to će dokazati u svim utakmicama koje predstoje do finala i u samome finalu, nevisno od toga s kim se susretne u tome povjesnom finalu, koje će uistinu biti jedan nezaboravni spektakl. Vatrenima je sad samo nebo granica njihovih neslućenih mogućnosti, jer ovdje među Zemljanima u ovome trenutku u svijetu nogometa nemaju pravog suparnika. To će se sigurno i potvrditi u konačnici Europskog prvenstva u Francuskoj, na kojem je Hrvatska sad favorit broj jedan za naslov novog prvaka Europe i ne vidi se ta nogometna sila koja sad Hrvatsku može spriječiti u pohodu ka tituli europskog prvaka u nastojanju da u Zagreb donese toliko željeni i dugo očekivani naslov prvaka Europe u nogometu.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal