Vatreni su se vratili doma uzdignute glave i puni ponosa na iznimno kvalitetne igre, što su ih preveli pred očima nogometnog svijeta u Francuskoj. Za korak, ili nekoliko koraka više, bila je neophodna i minimalna doza sportske sreće. No, boginja sreće Fortuna okrenula je leđa Hrvatskoj onda kad je to bilo najpotrebnije i konačni ishod je poznat. I nekoliko dana poslije nesretne eliminacije hrvatske nogometne vrste s najvećeg reprezentativnog
Opći je dojam kako Hrvatska ima apsolutno sve potrebno za najviša nogoemtna dostignuća, osim jednog faktora koji nije teško pridodati, time ujedno u budućnosti ugraditi i tu posljednju i itekako značajnu kariku u cijelom nogomentom mehanizmu Hrvatske, a koja je, primjerice protiv Portugala, prethodno i protiv Češke vidno nedostajala. Neovisno od otegotnih okolnosti vezanih za provokatorske ispade šačice političkih i instrumentaliziranih provokatora u dvoboju sa Češkom, te nizu sjajnih prilika propuštenih u srazu s Portugalom, ostaje opet upečatljivo kako je Hrvatska u obje spomenute utakmice velikog izazova nesretno primala zgoditke u samoj završnici te dvije utakmcie. Sjetimo li se još i četvrtfinala s Turskom iz 2008, čini se kako je pravi trenutak da u HNS-u ozbiljno porazmisle o mogućem angažiranju jednog profesionalnog sportskog psihologa koji bi stalno bio u neposrednom kontaktu s igračima i praktički aktivan i vanjski dio stručnog stožera hrvatske nogometne vrste. U svijetu sporta, osobito u suvremenom nogometu, nisu to nikakve iznimke, niti uzaludno eksperimentiranje. Jer, iskustvo je širom Europe pokazalo djelotvorne i nadasve učinkovite rezultate takvih angažmana prokušanih sportskih psihologa, koji su svojim velikim pregnućem i sami dali izuzetan obol najvećim pothvatima, konkretno u ovome trenutku i u posljednjem desetljeću najboljem europskom klubu Barceloni. Otkako su Katalonci koncem osamdesetih i početkom devedesetih, angažirali najbolje sportske psihologe, što su ih imali na raspolaganju, njihovi rezultati su naglo krenuli uzlaznom putanjom, kako u okvirima španjolskog, tako i u okvirima europskog nogometa. I danas je Barcelona neosporno najveći klupski nogometni brend u Europi, a tako što je do prije četvrt stoljeća bilo nezamislivo, unatoč i dotadašnjim silnim investicijama i pulu sponzora što oduvijek ulažu u taj klub, simbol cijele Katalonije.
Velika izjednačenost brojnih europskih selekcija i razmjerno mali broj postignutih zgoditaka na većini utakmica ukazuju i na još neka zapažanja. Prvi put na Europskom prvenstvu sudjeluju 24 reprezentacije na završnom turniru. To je doprinijelo većem broju iznenađenje već u prvom fazi razigravanja po skupinama, ali se trend nekih senzacija nastavio i u eliminatornoj fazi šampionata. Najdrastičniji je primjer ispadanja Engleske protiv apsolutnog autsajdera Islanda, kao očit primjer kako i David može u trenutku inspiracije srušiti Golijata. Ne sporeći zasluženost trijumfa Islanda, ipak vrijedi istaknuti da je to ujedno i posljedica prevelikog broja sudionika preglomaznog turnira, jer ovako proširen broj ekipa s prethodne brojke od 16 na sadašnje 24 momčadi u završnici Europskog prvanstva i otvara šira vrata reviji iznenađujućih rezultata. Tako se i dogodio apsurd da se u jednoj polovici ždrijeba osmine finala nađe veliki broj reprezentacija s prijašnjim izuzetnim renomeom poput Njemačke, Španjolske, Italije, Francuske, Engleske… dok je Hrvatska bila u onoj jakosnoj skupini reprezentacija isto tako najvišeg nivoa, ali bez ranijih osvojenih trofeja, te su Hrvatskoj društvo pravili Belgija, Portugal, Poljska. Koliko god se mnogi nogometni tradicionalisti žalili ne ovakvu naoko nepravdenu podjelu, čini se da uopće nisu u pravu. Jer, nije samo Hrvatska igrama i rezultatima u svome dijelu “kostura” turnira prikazala prvokalsan nogomet, nego se to mora reći i za Belgiju, službeno drugopalsiranu reprezentaciju na FIFA rang listi, kao i na Poljsku koja je odigrala i igrački i rezultatski ravnopravni egal 0:0 sa svjetskim prvakom Njemačkom, a na nepredvidivi i ćudljivi Portugal predvođen Cristianom Ronaldom mora se uvijek računati. Ne zovu njih u Brazilu tek tako europskim Brazilom, samo zato što je nekad Brazil bio portugalska kolonija. U nogometu je barem obratno, te je prije Portugal nogometna kolonija Brazila u kvalitativnom smislu igranja nogometa, nego što bi bilo ozbiljno i pomisliti na suprotan način.
Nije nikakav problem u razvrstavanju spomenutih četiri ili pet selekcija u dvije odvojene skupine poludirigirane završnice nokaut kup sistema natjecanja, nego je srž potrebnih organizacijskih promjena i sustava natjecanja i u broju sudionika, ali i u formatu natjecanja. Tako su neovisno o osvajanju prvo, drugo ili trećeg mjesta u kvalifikacijama za EP tu mjesto pod suncem našli i otočki timovi iz obje Irske, zatim Vels, a da ne govorimo o Turskoj, Albaniji ili odavno posrnuloj Rumunjskoj, pa čak i o hitu prvenstva Islandu, trenutno odličnoj ekipi, ali bez veće specifične težine u svijetu nogometa. Netko bi popis ovih povremenih i sporadičnih sudionika Europskog prvenstva možda sastavio i drugačije, no poanta je jasna. Upravo radi propozicija turnira po kojima su i četiri od šest trećeplasiranih reprezentacija išle u osminu finala, otvorio je u onom trećem kolu igranja izlučnih utakmica po skupinama i manevarski prostor za razne računice, te mnogima omogućio da po svome izboru i biraju kudikamo lakšeg suparnika u osmini finala prvenstva. Sjetimo se samo kako je sad mnogo hvaljena Italija izgubila igrajući u kombiniranom sastavu dvoboj s Irskom. Taj je trijumf Ircima u srazu s “azirima” Otočanima omogućio plasman u osminu finala, a Talijani su željeli izbjeći jačeg suparnika u osmini finala, nadajući se da to ne bi mogla biti ni Hrvatska, niti Španjoilska, već da bi mogli imati i neku treću i jednostavniju varijantu. Francuska je s pola gasa odigrala 0:0 sa Švicarskom, što je objema momčadima odgovaralo, a bilo je još nekoliko pomalo čudnih rezultata, čak i u drugoj rundi. Tako su i Engleskoj i Slovačkoj, kao i Portugalu i Austriji odgovarali već u drugom kolu ishodi 0:0, jer ih je to sve ostavljalo u trci za drugi krug i sve do poslejdnejg kola, dok bi pobjeda bilo kog takmaca u te dvije utakmice onog drugog gotovo ostavila bez nade za proboj u osminu finala još prije trećeg kola natjecanja po skupinama. Da ne bi bilo ubuduće ovakvih neizbježnih paradoksa kao posljedice prevelikog broja aktera Eurpskog prvenstva, koje tim brojem ekipa postaje pomalo i festivalksog karaktera, potrebno je smanjiti broj reprezentacija na idućim Europskim prvenstvima na razumniju brojku od ranijih 16 ili čak i manjeg broja od samo 12 najboljih reprezentacija Europe. Što je manji broj sudionika turnira, automatski je po matematičkim zakonima, veća vjerojatnoća da se one najbolje ekipe međusobno više puta sastanu na nadmetanju i u izravnom ogledu dokažu tko je najbolji. Ovako, imamo sad apsurd da su u osmini finala igrali Vels i Sjeverna Irska, te je jedan od ta dva autsajdera morao proći dalje,a otpale su recimo vrsne momčadi poput Hrvatske ili Španjolske koje su igrale derbije osmine finala, naravno i Engleska koja je jedina kriva za vlastiti totalni podbačaj protiv Islanda i senzacionalni poraz 1:2. Kad bi završnica imala samo 16 ekipa i četiri skupine iz kojih bi po dva najbolja tima išla dalje i oformila nove dvije grupe od po četiri momčadi, svi bi bili na dobitku. Svih 16 sudionika bi odigrali kao i sadašnja 24 sudionika po tri utakmice u prvoj eliminatornoj fazi natjecanja, ali onda bi još u dodatnoj fazi razigravanja po skupinama po četiri tima iz dvije grupe imali zagrarantirane nove tri utakmice, ili u prijevodu osam četvrtfinalista bi odigralo sigurno po šest utakmica. Toliko sad odigraju po sadašnjim pravilima samo polufinalisti Europskog prvenstva, a finalisti tek jednu utakmicu više. Tim izmijenjenim sustavom natjecanja postigla bi se dva značajna efakta. Čak osam nogometnih saveza bi imalo sigurnu zaradu iz šest odigranih utakmica, a ne kao što sad imaju iz pet ili kao što su četvrfinalisti do 2012. imali zaradu iz samo četiri utakmice turnira. I sem komercijalnog profita za kase nogometnih saveza europskih država, druga značajka, ili prva po važnosti je ona sportska. Iz sigurne i tri zagarantirane utakmice u nove dvije skupine od po četiri momčadi osam najboljih reprezentacija, mogućnost nekog slučajnog i nepravednog uspjeha poput onog portugalskog protiv hrvatskog sastava u osmini finala turnira u Francuskoj bio bi sveden na minimum. Jer, da takav model postoji sad u Francuskoj pod uvjetom da je ostalo 16 umjesto sadašnjih 24 ekipe u završnici cijelog prvenstva, imali bismo jasnu i lakšu situaciju za ispravljanje kikseva kao što je bio onaj hrvatski kiks protiv portugalskog sastava. U iznijetom prijedlogu formata natjecanja i Hrvatska i Portugal bi, primjerice, imali još dvije obavezne utakmice u skupini, recimo s Belgijom i Poljskom, te bi onda svi odigrali po tri utakmice i dvije najbolje momčadi bi išle u polufinale i križale se s dvije najbolje iz suprotne skupine gdje bi bili na primjer Njemačka, Italija, Španjolska i Francuska. Tako bi i polufinalisti imali sedam umjesto dosadašnjih šest utakmica, a finalisti u borbi za nalsov europskog prvaka bi odigrali osam umjesto sadašnjih sedam utakmica. Ionako je kalendar natjecanja na EP kao i na SP prilično razvučen s velikim stankama u eliminatornom dijelu prvenstva, a ovime bi se razbila i ta mala monotija i sve bi postalo atraktivnije i za gledatelje i zanimljivije i s ekonomske strane za organizagora turnira. Druga je moguća varijanta sa samo 12 kvalificiranih selekcija za završnicu EP. One bi bile razvrstane u dvije grupe po šest timova i svi bi odigrali sigrunih pet utakmica na šampionatu. Onda bi po tri najbolje iz obje grupe išle dalje, a tri najslabije bi ispale već u prvom krugu. U drugoj fazi bi bile po tri reprezentacije u dvije skupine i to su još po dvije utakmice za svih preostalih šest sudionika same završnice, što znači da bi šest najboljih imalo sigurnu zaradu na sedam mečeva koliko odigraju sad samo finalisti, a po predloženom modelu čak šest umjesto dvije momčadi bi zaradilo na sedam utakmica kao da zamislimo da danas svih šest a ne dvije rezezentacije mogu imati zaradu po aktualnom sutavu natjecanja. U samoj konačnici samo bi pobjednici dvije skupine od po tri momčadi igrale izravno finale i ne bi bilo ni faze polufinala, koju bi nadomjestilo nadmetanje u dije grupe po tri momčadi. Tako bi finalisti imali prigodu odigrati osam susreta, jedan više nego sad. U obje opisane kombinacije s modificiranim natjecanjem sa 16 odnosno 12 reprezentacija, sigurno je da bi Evropa doista dobila pravog prvaka i da bi tako iznenađenja bila svedena na minimum, a Hrvatska bi u tako organiziranom natajecanju u sovjoj skupini eventualnim pobjedama nad Belgijom i Poljskom mogla popraviti propust iz meča s Portugalom i onda bi najbolji išli dalje, a ne oni koji kao Ronaldova ekipa bljesnu u jednom trenutku, a prije toga ih nigdje nema, osobito kad se sjetimo i kako su se sretno provukli s ri skromna remija u skupini do same osmine finala i prilike da uopće imaju ogled sa Hrvatskom koja je bila superiorna u svojoj grupi. Glavna mana sadašnjeg sistema je što nikako ne nagrađuje bilo kakvim bonusom one najbolje iz prve tri utakmice, a lošiji poput Portugala imaju šansu smao u jednoj utakmici sve okrenuti na svoj mlin. Kad bi se pravila promijenila i tog faktora iznenađenja više ne bi bilo i prolazili bi dalje oni zaista najbolji. Pored nogometnih zbivanja Hrvatskoj je u moguće bliskoj budućnosti još jedna činjenica veliki saveznik. Svjedoci smo političkih događanja nakon britanskog Brexita. Velika Britanija je desetljećima imala povlašten status u UEFA i FIFA, te su i bez državne nezaviosnosti Škotska, Sjeverna Irska i Vels uvijek igrali i kvalifikacije i same završnice EP i SP u nogometu. Takvu privilegiju imaju od poznatih sportova još samo u ragbiju i nigdje više. Velika Britanija i na Olimpijadi nastupa pod jedinstvenom zastavom Ujedinjenog Kraljevstva, te ni Engleska, niti bilo koja druga sastavnica Velike Britanije ne sujdeluje na Olimpisjkim igrama samostalno. Kad bi UEFA barem sad nakon izlaska Velike Britanije iz EU, naravnio ne i iz nogometnih struktura UEFA, pokušala ujednačiti kriterije i dati povlastice i nekim autonomnim pokrajinama u sklopu recimo Španjolske, Italije, Njemačke ili Francuske, idući za britanskim primjerom stogodišnjeg samostalnog igranja Engleske, Škotske, Sjeverne Irske i Velsa imali bismo vrlo zanimljivu situaciju. Katalonija bi i prije eventualnog izdvajanja iz okvira Španjolske postala nova nogometna velesila kao što je to već danas Hrvatska. Istu vrhunsku kvalitetu bi imala i Lombardija,možda pojačana još pridruženim pokrajinama Pijemonta i Ligurije s krajnjeg sjevera Italije u jednu cjelinu. Iz Njemačke bi se mogla izdvojiti Bavarska, možda uz priključenje Švapske zajedničkoj selekciji južnog dijela Njemačke. U Francuskoj bi Normandija i Bretanja mogle formirati zajedničku reprezentaciju, a baskijski dio Španjolske i baskijski dio Francuske jedinstvenu reprezentaciju Baskije. Sve su ovo sad hipoteze, ali logično je zapitati se što bi zauvijek samo Velika Britanija, neovisno od ishoda njezinog referenduma imala pravo na čak četiri reprezentacije pod okrilejm UEFA i FIFA, a da po isotm kriteriju to pravo nemaju isto tako velike nogometne sile iz Europe kao što su Španjolska, Italija, Njemačka ili Francuska. Ako bi se jednoga dana tako što i obistinilo, to bi samo ppojačalo konkurenciju u europskom nogometu, tim prije što bi ostalo upitno je li jača Njemačka u svome ostatku bez Bavarske i Švapske, je li bolja Španjolska ( u prijevodu okosnica triju najvećih nogoemtnih pokrajina Kastilje, Aragona i Andaluzije, možda još uz kolebljivi Levante ( Valensiju) koja lavira i ka Kataloniji ) od same Katalonije, možda u nekoj usporedbi i od Baskije. Izvjesno bi bilo smao da bi Francuska u cjelini izuzimajući odvojenu Normandiju s Bretanjom bila sigurno boilja od sjevernih pokrajina, što se ne može reći za južnu i središnju Italiju u usporedbi s kvalitetom sjevera Italije predvođenog Lombardijom i Pjemontom. Ovakav mogući nogometni val biti će uvjetovan političkim okolnostima,a sigurno bi jako oslabio dominaciju onih najmnogiljudnijih europskih država poput Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske i u potpunosti razbio njihov dosadašnji nogomenti monopol, ne samo na reprezentativnoj, nego možda i klupskoj razini. No, sve su to i dalje samo špekulacije koje ovise od političkih čimbenika na europskoj pozornici, a najmanje od volje nogometnih djelatnika. Svakako bi takav rasplet događaja pogodovao usponu i lakšem probijanju ka nogometnom vrhu ne samo Hrvatskoj, nego i još nekim isto tako talentiranim nogometnim nacijama kao što su Nizozemska, Belgija, Portugal, Čaška i možda još poneka reprezentacija koje s usprkos vrhunskoj kvaliteti uvijek negdje u odlučujućem trenutku sapletu, možda i zbog činjenice da je nekoliko onih uistinu najvećih europskih država odavno postalo gospodarima nogometne igre i prije svega u organizacijskom smislu funkcioniranja UEFA i FIFA. Promjenom političkih snaga došlo bi nemnovno i do promjene nogometnih snaga u Europi, a kvaliteta onih sad najjačih nogoemtnih sila iz najvećih europskih država bi rapidno opala, te bi se krug favorita proširio. I u takvoj novoj konstelaciji snaga, Hrvatska bi sigurno bila među onima koji bi najviše profitirali. Normalno, sve je to sad samo u sferi pretpostavki i nagađanja što bi bilo kad bi bilo.
Naravno, ne treba gubiti nadu i klonuti duhom nakon nesretnog poraza od Portugala. Podsjetimo se samo kako je i u bližoj i u daljoj prošlosti čitav niz velikih reprezentacija i to onih najjačih snalazila ponekad zlehuda sudbina na Eurpskom ili Svjetskom prvenstvu kad zbog raznih okolnosit nisu opravdale epitet najbolje ekipe na prvenstvu i gubile ili u finalu ili ispadale i daleko prije finala. Još 2008. na pretporšlom EP u Austirji i Švicarskoj momčad Nizozemske je igrala očaravajući nogomet. Puleni izbornika Fan Bastena tukli su Italiju 3:0, a Francusku 4:1 u uvodne dvije utakmice prvenstva, dok su Rumunjsku pobijedili 2:0. Za to vrijeme Nijemci su bili neubjedljivi, a Španjolci tek malo uvjerljiviji od njih ali i jedni i drugi daleko od nivoa Nizizemske. Onda je u četvrfinalu Rusija koje do tada nigdje nije bilo, tukla Nizizemsku u produžecima 3:1 i poslala ih doma. U finalu Španjolska je pobijedila Njemačku 1:0, premda su svi s razlogom nakon prve runde turnira već vidjeli Nizizemsku kao najvećeg favorita turnira. Nizozemcima se dogodilo isto što i sad Hrvatskoj. Ili slučaj Portugala iz 2004. kad je senzacionalno izgubio finala protiv totalnog autsajdera Gračke usred Lisabona s 1:0, a tad su bili i kvalitetniji nego sad s Ronaldom. Isti ti Portugalci su još 2000. u skupini pobijedili i tadašnjeg prvaka Njemačku 3:0 i time je eliminirali već u prvom krugu prvenstva, što se Nijemcima opet bez ijedne pobjede na kontu dogodilo i 2004. kad su bili prtposlljednji na Europskom prvenstvu. Ali, jedna takva velesila kao što je Njemačka nije posustala i nije propala, kao ni Italija kad je dvaput zaredom ispadala 2010. i 2014. u prvom krugu na SP u nogometu, ili kad se slična scenarij na Svjetskom prvenstvu događao i Francuzima 2010, Argentincima 1998, Englezima 2014. ili Španjolcima 1998. i 2014. godine. I Češka je u finalu EP 1996. imala u šaci Njemačku, jer je vodila 1:0, dominirala, ali je u produžetku zlatnim pogotkom Olivera Birhofa, ipak Njemačka stigla do trona. I legendarni Brazil nije poklekao kad je ostao bez nalsova prvaka 1950. kad ih je pred 200 000 ljudi na Markani u meču odluke porazio Urugvaj 2:1 i odnio im već viđenu titulu prvaka ispred nosa, a bod im je bio dovoljn za naslov, jer se završnica igrala po liga sistemu četiri najbolje momčadi. Od 1930. do 1958. Brazil je 28 godina čekao na prvi naslov prvaka svijeta, ali kad je jednom probio led, onda je u nastavku sve bilo puno jednostavnije i sad je Brazil rekorder s pet titula svjetskog prvaka u nogometu. I Argentinci koji su bili finalisti 1930. protiv Urugvaja sve do 1978. i svog prvog naslova prvaka svijeta doma protiv Nizozemske čekali su sve od prvog do 11. prvenstva svijeta da se popnu na vrh, pa su u tome uspjeli. Francuzi koji su utemeljitelji i EP i SP u nogometu prvi i još i jedini naslov prvaka svijeta su osvili na sovm terenu 1998. godine, a Englezi kao kolijevka nogometa i najjača industrija te igre u klupksim okvirima jedino i to pobjedničko filane imali su 1966. protiv Njemačke i do danas više nikad. Nije ih to pokolebalo i sputalo da i dalje vjeruju da će jednog dana doći njihovo vrijeme, kao što ni Španjolci nisu gubili nadu, iako se ta zemlja nogometa i koride baš načekala do puta ka nogometnoj slavi i tek 2010. na 19. prvenstvu svijeta igrali su svoje prvo svjestko finale protiv Nizizemske i uspjeli dobiti to povijesno finale 1:0 i okruniti se pobjedničkom lentom. Nizozemci se unatoč činjenici da jedini na svijetu imaju tri uzastopna poraza u sva tri odigrana finala SP protiv Njemačke, Argentine i Španjolske ne predaju i vjeruju da će jednoga dana postati i prvacima svijeta. I u kontekstu svih ovih primjera, posve je nepoteban toliki očaj koji se ovih dana uočava u komentarima nekih naovdnih dušebrižnika koji tvrde da se Hrvatskoj uskoro neće ukazati prilika kao što je bila ova u Francuskoj. Na osnovu čega to tvrde takvi “znalci”. koji previđaju samo jednu kapitalnu stvar, a to je da nema niti jedne reprezentacije u Europi u ovome trenutku koja ima toliko venserijskih mladih nogometaša koji su već na ovome prvenstvu kao igrači mlađi od 23 godine bili standardni, neki i nositeljima igre Hrvatske, poneki i prve zlatne pričuve u sastavu Hrvatske. Spomenimo samo Pjacu, Ćorića, Jedvaja, Kramarića, Brozovića, Kovačića, Roga, pa će se svatkome rivalu Hrvatske već u blsikoj budućnosi zalediti krv u žilama od moći hrvatskog sastava i potencijala za najveća nogometna djela. Neki od ovih asova već su demonstrirali briljantnu igru i protiv dojučerašnjeg dvostrukog uzadtipnog prvaka Europe i eks prvaka svijeta Španjolske. Prema tome, svi su izgledi da vrijeme hrvatske dominacije u erurospkom nogometu tek dolazi, jer one najbolje i najveće nogometne sile u Europi zajedno na popisu prijavljenih nogometaša za EP nisu imale sedam nogometaša ispod 23 godine starosti,a toliko je među 23 prijavljena nogometaša imala Hrvatska sama i nitko toliko mladih, a već standardnih seniora od sve 24 reprezentacije na cijelom turniru! Dakle, sve je jasno i vidljivo pred kim je nogometna budućnost, a jedan neuspjeh ne može i ne smije obeshrabriti Hrvatsku, kao što nije ni mnoge druge velike nogometne nacije na gore opisanim kušnjama na Europskim i Svjetskim prvenstvima u nogometu. Ima dana za megdana. Sutra je već novi dan, a svaki novi dan u nogometu je i dan novog izazova i nove šanse za let ka zvjezdanom orbiti pobjednika, gdje će prije ili kasnije biti mjesto i Hrvatskoj.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal