Ove godine proslava četvrtog srpnja neposredno nakon raskida Britanskog kraljevstva s EU daje posebno bogat materijal za razmatranje stanja demokracije i transatlantskih odnosa. Oni koji su glasovali za britanski izlazak iz Europske unije, kao i njihovi pobornici u Sjedinjenim američkim državama i Europi, bez sumnje će tvrditi da je to prekid s nefunkcionirajućom stranom vlasti te da se radi o odvažnom pokušaju slobodnih ljudi da preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom. Baš kao što je u The Timesu nedavno pisala Marie Le Pen, čelnica francuske stranke Nacionalne Fronte: “odluka koju je upravo donio narod Velike Britanije zaista je čin hrabrosti – hrabrosti kojom su ljudi uzeli svoju slobodu u vlastite ruke”.
Problem s tim argumentom, kao i s mnogim drugima na koje se pozivaju oni koji su predvodili kampanju za odlazak Britanije iz Europske unije – baš kao i birača Donalda Trumpa koji zastupa nacije utemeljitelje SAD-a te birača drugih ksenofobičnih stranki diljem Europe, je da je to potpuno krivi argument. “Brisel” protiv kojega su se britanski birači pobunili ne utjelovljuje “apsolutni despotizam” s kojim su autori Deklaracije o nezavisnosti nekada prekinuli, nego birokraciju koja odgovora 28 razjedinjenim vladama 28 različitih zemalja, a koja ipak nikada nije ograničila britanski suverenitet u pitanjima obrane ili fiskalne politike, ili pak što se tiče pitanja izbjeglica koji izvana pristižu u EU. Osim toga, Britanci će na vlastito žaljenje uskoro shvatiti da su dosada prilično lijepo profitirali od sudjelovanja u velikom zajedničkom tržištu.
Sve to je bilo sakriveno iza pravih i istaknutih “Leave” argumenata (politički analogno Trump fenomenu), pa je među starijim, provincijskim bijelim glasačima stvoren osjećaj marginalizacije globalizacijom, potaknut nostalgijom prema jednostavnijom i često mitološkom prošlosti. Naravno, postoje valjane pritužbe o Europskoj uniji i oko globalizacije na koju bi političari trebali više obratiti svoju pozornost. Ali to nije razlog zašto oni koji su htjeli ostanak u EU nisu pobijedili. Pobijedili su zato jer političari demagoškog predznaka poput Nigela Faragea Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) nisu imali ni malo skrupula igrati na osnovu sijanja straha među narodom kako će ljudi različitih boja i religija preuzeti i zavladati izvornim načinom života domicilnog stanovništva V. Britanije.
To je također i Trumpov refren i srž poruke desničarskih demagoga širom Europe, od gospođe Le Pen do Geert Wilders u Nizozemskoj.
Oni argumentiraju u populističkoj tradiciji kako je britanski referendum pokazao volju naroda te je stoga nedvojbeno demokratski. Referendumi mogu imati svoju povremenu ulogu u demokraciji, ali ako se o aboliciji, pravu glasa, ili pitanje o istospolnim brakovima raspisuje na nacionalnim referendumima, tko zna gdje ćemo završiti? Kao što je torijevska premijerka Margaret Thatcher, (koja je bila čvrsto za Europu) jednom rekla: referendumi žrtvuju ustavnu zaštitu i svode parlamentarni suverenitet na političke svrsishodnosti.
Deklaracija o nezavisnosti stoji na sasvim drugoj moralnoj ravnini. U njoj su ugrađena prirodna i zakonska prava osoba a koja im pripadaju rođenjem te je zbog toga Deklaracija postala standard za ljudska prava diljem svijeta. A politički sustav koji je stvoren tim principima osigurava zaštitu tih očitih samih po sebi jasnih istina od zloupotrebe mogućih manipulacija javnosti. Stoga bi možda ovog četvrtog srpnja, Amerikanci još jednom trebali ponovno proglasiti prekid s Britanijom – ovog puta s krivo navođenom odlukom Britanaca koji su glasovali za to da se sat slobode kretanja, tolerancije, različitosti i slobodne trgovine okrene unazad, koji su glasovali protiv svega onoga sto je slobodan svijet učinio velikim i uspješnim.
Izvor: New York Times