Hrvatska diplomacija je toliko nemoćna ili nezainteresirana za hrvatske interese da je šutke i bez prigovora prihvatila uvrštavanje Hrvatske među zemlje “zapadnog Balkana”. Ne zna se koji razlog je gori. Ipak, najstrašnije je da nas upravo Austrija s kojom smo povijesno i politički dugi niz stoljeća bili povezani u jednoj carevini, danas službeno naziva zemljom “zapadnog Balkana”. To je ultimativni znak kapitulacije i nesposobnosti hrvatske međunarodne politike, kao i hrvatske diplomacije. Tako hrvatska diplomacija šuti na izviješće bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije (WIIW) u kojem taj austrijski Institut savjetuje Hrvatsku kako spasiti svoje gospodarstvo u 5 točaka. Ipak, za objektivni pristup ovom problemu, važno je istaknuti nekoliko činjenica.
Interesantno je da bečki Institut (Wiener Institut für Internationale Wirtschaftsvergleiche), koji je osnovan još 1973. godine kao nezavisni istraživački institut i udruga od općeg interesa, ne nalazi zamjerke hrvatskoj javnoj upravi, niti spominje hrvatsko korumpirano pravosuđe koje je glavni kamen spoticanja kako razvoju hrvatskog društva, tako i oporavku hrvatskog gospodarstva. Ovdje se radi o pravom “kafkijanskom sindromu”. Naime, osnovna činovnička struktura i struktura hrvatske javne uprave je preslikana iz austrijskog modela, bolje rečeno; vuče korijene iz austrougarske Monarhije. Činovnički sloj je u Austriji povlaštena kasta, odnosno “pragmatiziran” (pragmatisierte Beamten). Što to znači? “Pragmatiziran” službenik javne uprave (san svakog prosječnog Austrijanca) ne može biti otpušten, njegov radni odnos i primanja su zagarantirani, kao i mirovina. Od 133.000 činovnika u Austriji 58% njih u državnoj službi imaju javno-pravni radni odnos (podaci iz 2012. godine). Njihov povlašten status se sastoji u tome da im se ne može dati otkaz, osim u slučaju težeg prekršaja. Iz takvog privilegiranog položaja državnih službenika proizlaze daljnje pogodnosti kao na primjer ova: “pragmatizirani” državni službenik ne mora uplaćivati niti doprinos osiguranja za nezaposlenost – budući da ga protiv nezaposlenosti osigurava sama – država!
Ovaj kafkijanski model koji veze nema s kapitalizmom, učinkovitošću, slobodnim tržištem ili napretkom izgrađen je za vremena austrijske Monarhije, a sada sve više koči modernu državu Austriju, jer nije u skladu sa suvremenim načinom života. Ipak, koliko god se u samoj Austriji sve više čuju glasovi koji traže ukidanje ovakve “pragmatizacije” državnih službenika, privilegirana kasta činovnika čini sve da svoje privilegije zabetonira i zauvijek osigura, a njihova moć je velika. Taj model “pragmatiziranog” činovnika i državnog službenika je lako prilagodljiv socijalizmu i komunizmu, ali nikako nije modernom društvu zapadne civilizacije. Budući da Hrvatska ima isti model privilegiranih činovnika, zaposlenih u javnoj upravi sve do najviših dužnosnika na polugama moći, jasno je da hrvatski, baš kao i austrijski službenici, imaju svoje zagovornike na najvišim polugama upravne i političke moći države. Jedino što možete učiniti je da se kao Franz Kafka poslužite poetskim jezikom i preobrazite se u kukca. Jer preokrenuti i modernizirati te tvrdokorne strukture javne uprave uz takav otpor privilegiranih i “pragmatiziranih” jednostavno nije moguće.
Nadalje, moderna i suvremena Austrija je zemlja iz koje su krenuli vrlo upitni bankarski kreditini pohodi prema Hrvatskoj. Prvenstveno mislim na RBA zadruge kojima je besramno i bespravno popljačkano 20.000 hrvatskih građana, a kojima je krajnji cilj oduzimanje nekretnina hrvatskim građanima. Austrija je počela istraživati kriminal Reiffeisen banke, tek kada je nanijela veliku financijsku štetu i samoj Austriji. Tu je i HYPO banka za koju već dugo znamo da je bankarski upletena u gospodarski kriminal i korupciju te pranje novca u Hrvatskoj. Ponovno su u tom procesu oštećeni hrvatski građani i tvrtke. Kada povežemo pozadinu pljačke komunista i banaka koje su još sedamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenski komunisti osnovali u Sloveniji i Austriji (Adria Bank, koju je kupila Austria Bank, a ovu preuzela Creditanstalt pa zatim Unicredit koji je svoje banke kćeri raspodijelio čitavom Europom sve do Rusije), lakše je pratiti trag opljačkanog novca koji vodi preko Austrije sve do Rusije. Inače, austrijska ambivalentnost i naklonjenost prema ruskom kapitalu (o čijem porijeklu se uvijek šuti) može se objasniti geopolitičkim osjetljivim položajem te srednjoeuropske zemlje na razmeđi između zapadne i istočne Europe, odnosno Rusije.
Austrija se nalazi i u privilegiranom položaju zemlje koja je naslijedila ili bolje rečeno prisvojila neiscrpna bogatstva skupljena i crpljena još iz vremena i krunskih zemalja Monarhije. Pri tom se zbacivanje vlasti Habsburgovaca riješilo zabranom njihove političke aktivnosti i upletanja u život moderne Austrije nakon 2. svjetskog rata. Sovjeti su to riješili jednostavnim likvidiranjem svojeg plemstva ili pak njegovim kastriranjem i protjerivanjem. Austrijsko koketiranje s nacizmom nikada nije sasvim objašnjeno niti riješeno, ono je jednostavno abolirano. Službena Austrija nije imala previše simpatija za hrvatsku borbu za samostalnost 90-tih godina prošlog stoljeća. Za Austrijance je to iz nekoliko razloga bila prava noćna mora. Prvo, odnosi s Jugoslavijom su uvijek bili dobri – zbog banaka i zbog suradnje jugoslavenskih komunista sa najčešće vladajućim austrijskim socijalistima. Ta se Jugoslavija upravo raspadala, a nastajala je zemlja nacije koju bi Austrijanci najradije zaboravili kao što su zaboravili i sve vezano uz bivšu monarhiju, osim bogatstva i novca, naravno. Jedini koji su dobro znali koliko značajnu ulogu su Hrvati odigrali u opstanku i jačanju monarhije i poznavali hrvatski doprinos općenito europskoj, pa i austrijskoj povijesti je bilo austrijsko plemstvo i ostaci tradicionalnog građanstva koje se održalo nakon 2. svjetskog rata. SPD kao vladajuća stranka tada u Austriji nije razlikovala Hrvate od Srba ili drugih naroda bivše Jugoslavije. Za njih su to sve bili “Tschuschen” (kolokvijalni naziv u Beču za “jugose” koji je nastao kao izvedenica riječi “čuješ – ču…š”, kako su se dovikivali gastarbajteri, odnosno radnici na skelama – op. autora). Naša diplomacija nije nikada htjela biti upoznata s tim činjenicama, možda i zbog slabog poznavanja njemačkog jezika, što je sve u svemu – sramotno.
Prema bečkom Institutu, prva i osnovna zapreka hrvatskom gospodarstvu je navodno hrvatsko “opterećenje sukobima iz prošlosti”, odnosno “interpretacija događaja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata”. Vidjeli smo kako je to moderna Austrija riješila u svom slučaju. Prisvojila, protjerala, zaboravila, abolirala. Za razliku od Austrije u kojoj je vladao kapitalizam s primjesama državnog socijalizma, Hrvatskom je vladao komunizam. Zbog toga u Hrvatskoj lustracija predstavlja prvo i osnovno poglavlje i preduvjet ako ikada želimo dići naše gospodarstvo na noge. Jedino nakon provedene lustracije, korupcija može biti okončana, a pokradeni novac i imovina pronađena i vraćena onima od kojih je oteta. Provođenjem lustracije priveli bi prave krivce za našu gospodarsku i društvenu propast i otkrili da se radi uvijek i ponovo o istima; komunistima ili njihovom neokomunističkom podmlatku.
Ingrid Runtić
HOP portal