Kronologija povijesti Beograda od velike seobe naroda pa do suvremenog doba:
1) Dolazak Hrvata u Beograd u sedmom stoljeću. Avari najprije razaraju dotadašnji Singidunum, a u borbama od 630. do 635. godine Hrvati zajedno s Grcima oslobađaju grad od vlasti Avara i od 635. godine grad se zove Beograd ili izvorno “Bijeli grad.” Imenu su kumovali Hrvati, osloboditelji grada od vlasti barbarskog naroda Avara. Dakle, ime suvremenog Beograda kakvog danas znamo, podarili su gradu Hrvati daleke 635. godine.
2) Borbe Bizanta i Bugarske: Godine 827. Bugari kontroliraju Beogradsku tvrđavu. Grad je tad nazvan prema zapadnim povijesnim vrelima novim bugarskim imenom Beograda, koje glasi Alba Bulgarica.
3) Borbe Bugara i Mađara za Beograd od 9. do 11. stoljeća i kratka vladavina Franačkog carstva koje je u to vrijeme privremeno zauzelo susjedni Taurunum ( Zemun ).
4) U službenim analima Beograda ime Bijeli grad je prvi put javno registrirano na dan 16. travnja 878. godine, iako je već spomenuto da su i dva vijeka prije toga Hrvati to ime darivali gradu, samo je to i knjiški zapisano tek 16. 4. 878. godine. Zanimljivo, Srbi koji ne mogu nikako kazati da su sami kumovali Beogradu, jer odlično znaju da su u to daleko vrijeme bilo još samo istočnohrvatsko pleme Rašana, pokušavaju sakriti punu istinu o hrvatskim utemeljiteljima Beograda prozirnom konstrukcijom srpskih mahera povijesnih krivotvorina koji pišu da su grad osnovali Slaveni, a ne Hrvati. Isto tako, misle Srbi da su jako mudri i pametni kad pokušavaju sakriti da su u Mačvi stoljećima prije najezde Turaka živjeli Hrvati, a ne Srbi, te za tamošnji mačvanski kraj, poglavito oko Šapca i okolice pišu da ga od davnina naseljavaju slavenska plemena. Eto tako, kad je očigledno i Srbima da ih negdje nema ni od korova, onda im je poželjno i prihvatljivo izmisliti da i Hrvata nije bilo, nego su se u srpskoj mašti Hrvati trebali nazivati Slavenima, vjerojatno u bujnoj mašti srpskih povjesničara iz razloga solidarnosti sa Srbima, koji će pod tim imenom nastati tek u novije vrijeme. Dakako, srpski povjesničari Srbe nikad nisu imali potrebe nazivati Slavenima ili bilo kojim drugim imenom, jer računaju da povijest počinje od trenutka kad oni požele i kad im se i kako prohtije, a ne kako je stvarno bilo.
5) Mađarska vojska napada Beograd 896. godine i stavlja ga pod svoju kontrolu.
6) Godine 1018. bizantski car Bazil Drugi preuzima Beograd u posjed Bizanta i preotima ga od Bugarskog carstva, koje je tu zavladalo nakon prethodne vladavine Mađara. Sporadično, Bizant i u nastavku vodi bitke s Mađarskom za prevlast nad Beogradom.
7) Godine 1072. Bizantinci nakon velike borbe pobjeđuju Mađare i potiskuju ih iz Beograda.
8) Godine 1096. Beograd uništavaju i razaraju Mađari, ali poslije ogorčenih borbi Bizant ipak zadržava grad pod svojim nadzorom.
9) Razdoblje trojnih mađarsko – bizantsko – bugarskih bitaka za prevlast nad Beogradom u 11. i 12. stoljeću i uz povremene upade i pohare križara kroz Beograd, osobito u razdoblju od 1096. do 1189. godine.
10) Godine 1127. mađarski kralj Štefan Drugi razara Beograd, a od porušenih i ogromnih ploča s Beogradske tvrđava, mađarski kralj naređuje da se od tih izlomljenih ostataka beogradskih zidina sagradi tim kamenom nova tvrđava, samo s druge strane rijeke u susjednom Zemunu.
11) Godine 1154. bizantski car Manojlo Prvi Komnen razara Zemun i uzima iste one kamene ploče, porušene Zemunske tvrđave, sagrađene 1127. naredbom i voljom tadašnjeg mađarksog kralja Šetfana Drugog kamenjem s prethodno porušene Beogradske tvrđave. Sad se kotač povijesti okrenuo, te je bizantski car želio radi simbolike i ujedno i osobne osvete Mađarima izdati naredbu da se baš od tog materijala, sad razrušene Zemunske tvrđave, ponovno materijal prenese preko Save iz Zemuna u Beograd i još jednom podigne od istog kamenog materijala nova građevina, već treća utvrda u nizu, bilo u Beogradu, bilo u Zemunu, koje su, očito bile još u to vrlo daleko vrijeme poligonom strasti i prepucavanja zaraćenih strana.
12) Godine 1182. Mađari napadaju Bizantince i osvajaju Beograd.
13) Godine 1185. Bizantsko carstvo je diplomatskim putem i za pregovaračkim stolom povratilo Beograd od Mađara u svoj posjed. Ali, taj im je uspjeh bio kratkog daha, jer su grad Beograd opet izgubili Bizantinci, sad u korist Bugarskog carstva, također tih godina i vijekova stalnog pretendenta na vlast nad Beogradom.
14) Mađarsko – bugarske bitke za Beograd u 13. stoljeću. Godine 1202. Mađari u silovitom napadu osvajaju Beograd.
15) Godine 1213. grad Beograd je dodijeljen caru Borilu iz Bugarske, ali je ubrzo opet postao mađarski grad.
16) Godine 1221. Beograd je iz ruku Mađara ponovno predat Bugarima.
17) Godine 1284. Mađari na dar predaju Beograd na upravu svom vazalu, a u srpskoj historiografiji proglašenom “samostalnom kralju” Stefanu Dragutinu. Srbi i danas računaju da je Stefan Dragutin prvi srpski vladar Beograda, ali to uopće nije tako. Stvarnost kao i obično demantira Srbe, jer je Stefan Dragutin vladao Beogradom samo kao mađarski namjesnik i u korist mađarskog kralja. On u Beogradu nije ni mogao, niti smio ništa poduzeti sam bez volje, želje i naredbe njegovih gospodara Mađara kojima je bio vjerni i slijepo odani sluga.
18) Razdoblje neprekidne mađarske vladavine nad Beogradom od 14. do 16. stoljeća, sve do pada Beograda pod Turke 1521. godine kad su na braniku obrane grada prije svega bili Mađari koji su većinom u gradu tad i obitavali. Godine 1346. samozvani srpski kralj Stefan Milutin, jednako kao i brat mu Stefan Dragutin, samo puka i odana sluga Mađara, silom preotima ulogu mađarskog namjesnika za Beograd od brata mu Stefana Dragutina. Milutin je samo vješto koristio tadašnje nemire i nerede u Mađarskoj u kojoj je u to doba tinjao sukob Mađara za upražnjeni kraljevski tron u zemlji. Zato je Milutin i skovao zavjeru protiv rođenog brata, nadajući se uzaludno da će sukobi za mađarsku kraljevsku krunu biti vječni, a on postati istinski vladar, a ne samo sluga kao što je do tad bio, uostalom, kao što je sluga Mađara bio i njegov brat Dragutin, kojega je prije toga Milutin svrgnuo s položaja prvog mađarskog vazala među Srbima, nadajući se da će jednoga dana doći i trenutak kad će on trikom i lukavošću uspjeti da doskoči i Mađarima i kako će jednom istinski zavladati Beogradom, kao prvi Srbin kojem je to pošlo za rukom u povijesti Srba. Milutin je krivo procijenio situaciju, te je nezakonito, još i kao odmetnik od mađarske krune, vladao Beogradom tek tri godine. Uspio je u tom kratkom vremenu vladavine organizirati i vojsku i barem na kratko vrijeme uspostaviti trogodišnju vlast Srba nad Beogradom.
19) Kratko je trajalo oduševljenje Srba, jer su već 1319. godine, nakon samo tri godine od uspostave Milutinove samovolje i diktature, Mađari organizirali protunapad. Mađarske trupe su brzo i lako svladale otpor Milutinove srpske vojske. Pobijedili su ga i protjerali iz grada, a iz Beograda je bila primorana na povlačenje i kompletno ustrojena srpska vojska pod zapovjedništvom Milutina, te su se iz grada pred navalom Mađara povukli doslovno svi Srbi.
20) Godine 1382. trupe hrvatskih ustanika protiv mađarskog kralja, točnije hrvatsko plemstvo pod vodstvom dvojice svećenika oca Pavaa i sina i ratnika Ivana Horvata, ujedno među ukupno pet tisuća Hrvata sudionika i Kosovske bitke 1389. godine ( što srpski povjesničari jasno kriju od svoga naroda kao najveći tabu ), odnose pobjedu nad Mađarima u borni za Beograd, jer su Horvati u trenutku borni za mađarski prijestol među samim Mađarima, željeli ponovno ustoličiti novu dinastiju čisto hrvatske krvi na cjelokupnom teritoriju Ugarsko – hrvatske kraljevine. U tom smislu je hrvatsko – mađarska borba za Beograd samo jedna od niza bitaka. Braća Horvat pobjeđuju vojsku mađarskog kralja Žigmunda u Beogradu, te će grad Beograd ponovno kao i progodom davnog utemeljenja grada u povijesti nakon Velike seobe naroda u sedmom stoljeću, sad na kratko od 1382. do 1386. godine opet biti pod suverenom hrvatskom vlasti, točnije pod zapovjedništvom Ivana Horvata. Još se nije rodio srpski suvremeni povjesničar koji će, recimo ovu pojedinost bilo kad i bilo gdje priopćiti Srbima, iako to cijela europska historiografija zna i zapisuje, ali tvrdoglavi Srbi ignoriraju, misleći da će tim činom negirati istinu. Isto tako kriju od srpskog naroda i istinu da je u boju na Kosovu 1389. godine sudjelovalo više od pet tisuća hrvatskih boraca, kao i brojnih drugih kršćanskih naroda. Uloga samih Srba u Kosovskom boju je i kvantitativni i kvalitatitivno daleko manja nego što to srpski neodmjereni i pristrani manipulatori povijesnih činjenica žele prikazati i time uljepšati srpsku povijest na doista umjetan način.
21) Godine 1386. Mađari u ograniziranoj kontraofenzivi pobjeđuju vojsku hrvatskog plemića Ivana Horvata i potiskuju Horvatovu hrvatsku vojsku iz Beograda. Tako će Beograd ponovno postati mađarskim gradom nakon četiri godine uzastopne hrvatske vladavine nad Beogradom od 1382. do 1386. godine pod vodstvom Ivana Horvata i hrvatske vladavine nad Beogradom koncem 14. stoljeća.
22) Godine 1403. mađarski kralj Žigmund predaje grad Beograd na upravu svom povjerljivom i nadasve pokornom vazalu srpskom despotu Stefanu Lazareviću i to doživotno, što je u dotadašnjoj praksi mađarskih vladara bilo vrlo rijetko i posve neuobičajeno. Despot Stefan je po naredbi mađarskog kralja Žigmunda, kao kraljev namjesnik, proglasio uz odobrenje i znanje mađarskog monarha, Beograd glavnim gradom Srpske despotovine, no samo u sklopu Kraljevine Mađarske i s minimalnom i skoro beznačajnom autonomijom koju su Srbima darovali njihovi mađarski gospodari u Beogradu, samo onoliko koliko je mađarski sluga, izmišljeni srpski “despot” Stefan Lazarević bio u milosti kralja Žigmunda. Sve te činjenice ne smetaju današnje srpske lažljivce među kvazipovjesničarima da ustvrde hvalisavo kako je Stefan Lazarević bio istinski “vladar.” Oni Srbi koji mogu izustiti takvu laž, očito ne vladaju sami sobom, kamoli da imaju pojma da je narečeni i izmišljeni srpski “despot” bio stvarno vladar. Nije se taj pitao za vlast u tadašnjem mađarskom gradu Beogradu, ili na mađarskom Nandorferhervaru, ni kao pijan s gaćama. Svejedno, neobrazovani i neprosvijećeni Aleksandar Vučić hoće narodnim novcem podignuti na obalama Dunava kod Beograda turističku atrakciju za strance pod nazivom “Despotov grad.” Da nije smiješno bilo bi žalosno, ali nije ni prvi, niti posljednji put da bilo koji aktualni srpski vlastodrdržac slavi i veliča srpske gubitnike u povijesti kao što je bio spomenuti “despot” Stefan Lazarević. Taj “Despotov grad” ako ikad bude sagrađen na Dunavu, biti će samo spomenik istinske životne gluposti, neznanja, budalaštine i neobrazovanosti i elementarne nenačitanosti sadašnjeg istinskog despota Srbije Aleksandra Vučića i ništa više i ništa manje od toga.
23) Na dan 19. srpnja 1427. godine takozvani despot Stefan Lazarević umire. Tad Mađarska traži bezuvjetno od novopostavljenog srpskog despota Đurađa Brankovića da Beograd ponovno preda Mađarima. Srpska kukavica, opet jedan u srpskoj historiografiji lažni “despot” Đurađ Branković, koji je tad stolovao u Smederevu na oko 40 kilometara od Beograda, ispunjava mirne duše i bez ikakvog oružanog otpora ultimatum Mađara. Tako Mađari od srpskih kukavica dobivaju grad Beograd bez ispaljenog metka i opet ga preuzimaju u svoje ruke. Naravno, nepotrebno je posebno isticati da i tog lažnog “despota” Đurađa Brankovića, čiji je predak Vuk Branković nakon Kosovske bitke bio vrli turski sluga, predstavljaju kao istinskog “vladara.” Eto, skupljali su od ojađene srpske sirotinje svih proteklih godina goleme novce za izgradnju Đurđevih Stupova u Smederevu, sve u slavu jedne velike kukavice i čovjeka koji je neprijatelju predao čitav jedan grad Beograd bez borbe, što je gotovo nezapamćeno ili barem vrlo rijetko u povijesti ratovanja. Ali, eto, srpski najveći “despoti” su dvije najveće istinske kukavice Stefan Lazarević i Đurađ Branković i Srbi odgajaju svoju mladež kroz krivotvorene udžbenike povijesti da su to bili tobože veliki i znameniti ljudi među Srbima, iako je sve obratno.
24) Godine 1440. Otomanski imperij prvi put žestoko napada Beograd s ciljem zauzeća grada, no bivaju zadržani hrabrim otporom branitelja koje su predvodile mađarske postrojbe s obzorom da su ogromnu većinu pučanstva Beograda u tom trenutku činili upravo Mađari. Grad je izdržao opsadu i silovit nalet Turaka, ali je pretrpio i velika materijalna razaranja.
25) Godine 1456. traje druga velika opsada Beograda od strane Turaka. Sultan Mehmed Drugi opsjeda Beograd, ali grad odolijeva nasrtajima Turaka zahvaljujući herojskoj obrani grada združene kršćanske elitne vojske mađarskog vojvode Janoša Hunjadija i njegovog brata od ujaka Mihalja Silađija, kao i talijanskom franjevcu i velikom križarskom ratniku Giovanniju da Capistranu ( Ivanu Kapoistranu ). Nakon teške bitke i velike pobjede nad Turcima i u borbi u kojoj je sudjelovao i srpski samozvani despot Đurađ Branković koji je istinski vladao, ali opet smao ograničeno i pod nadzorom Mađara, susjednim Smederevom, nizvodno Dunavom od Beograda, Ivan Kapistran je despotu Đurađu Brankoviću ponudio da se svojim autoritetom kod rimskog pape zauzme da poglavar Rimokatoiličke crkve oprosti Srbima izdaju rimokatoličke crkve kad je suludi i neuračunljivi Sveti Sava tukao i seksualno zlostavljao rođenog brata Stefana Prvovjenčanog i tako ga još i prietnjama ubojstvom prinudio da vrati rimskom papi kraljevsku krunu 1219. godine, iako je Vatikan darivao krunu srpskom, prvom okrunjenom kralju 1217, samo dvije godine prije bezumnog čina Svetog Save. Srbi od 1219. do danas nisu shvatili da ih je Rastko Nemanjić, lažni svetac doslovno upropastio za sva vremena, te tog vlastitog zlotvora koji ih je silom odvojio od puta ka zapadnom kršćanstvu i danas slave i hvale na sva zvona, a ne razumiju nikako da im je taj lažni svetac, imenom Rastko Nemanjić još 1219. godine najviše došao glave. Suvišno je kazati da je despot Đurađ Branković, sigurno u strahu od reakcije i odmazde već uveliko antikatolički orijentirarnih Srba, odbio vrlo brzo velikodušnu ponudu franjevačkog misionara i križarskog ratnika Ivana Kapistrana. Kad bi Srbi za to znali, s razlogom bi proklinjali i Đurađa Brankovića i Rastka Nemanjića ( Svetog Savu ), a kako nemaju pojma o tome, ili još gore ne žele ni znati istinu o tome, povijest im se kao učiteljica života kao vječitim ponavljačima uvijek vraća kao pravi bumerang. Danas zasigurno nema ni 2% Srba koji su uopće čuli da je u cijeloj zapadnoj historiografiji Ivan Kapistran proglašen povijesnim zaštitnikom grada Beograda. Taj veličenstveni i legendarni borac protiv turskih sovajača s Istoka je Srbima posve nepoznata ličnost. No, ako netko iz EU ili SAD dojavi Vučiću da će imati možebitno u nekom budućem aneksu pregovora s EU i obvezu usvrstiti u popis obevznog podizanja spomenika zaslužnih rimokatolika za obranu i poslije oslobađanja Beograda od Turaka, samouvjerenom, ali nevjerojatno glupom Aleksandru Vučiću neće biti lako objasniti Srbima kako oni skupa s njim kao slijepim vođom slijepog naroda stoljećima ni o čemu ništa nisu znali. No, život je dug, a Srbi tu vrstu životne škole neće platiti pristupnim EU fondovima o kojima sanja četnik Vučić kako bi ih nesmetano i nekontrolirano strpao u svoj džep i dodatno ojadio ioanako jadni i bijedni puk koji ga slijepo slijedi i time dokazuje da i ne zaslužuje bolju sudbinu, već samo sažaljenje.
26) Godine 1521. Turci osvajaju Beograd tijekom treće i najveće opsade grada. pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog osmanska vojska je uspjela osvojiti Beograd 1521. godine i do temelja uništiti grad koji su branili, ovoga puta neuspješno nakon duge i krvave bitke mađarski zapovjednici obrane grada MIhalj Mor i Balaš Olah. Dakako, ne samo nesretni luđak Aleksandar Vučić, nego i 99% Srba nikad nije ni čulo u svome životu za imena i ovih glasovitih mađarskih branitelja Beograda. Od 16. do 18. stoljeća potrajat će stalne borbe Turaka i Austrijanaca za prevlast nad Beogradom.
27) Godine 1688. traje austrijska opsada Beograda. Bavarski vojvoda Maximilian oslobodio je grad Beograd od Turaka 1688. godine, ali to državno projicirani, lažni komunističko – fašistički odlikaš Zemunske gimnazije iz generacije maturanata 1988. godine Aleksandar Vučić nikad u svome životu nije pročitao, niti zna za to, niti želi znati za to. Njega i slične njemu, praktički duhovne Azijate, u srpskim školama uče samo jednom naopakom nauku vezanom za povijest Beograda. U grubim crtama to glasi otprilike ovako: Beograd su osnovali Kelti, nazvali ga Singidunum, onda je cijelo čovječanstvo spavalo stoljećima snom pravednom medvjeda Grizlija, čekajući da se pojave Srbi i Turci, od dvadesetog stoljeća i samoproglašeni boljševičko – komunistički “osloboditelji” Beograda Rusi pod zastavom SSSR-a 1944. godine. To je sve što o povijesti Beograda zna 90% – 99% Srba, uključujući i doktore znanosti u Srbiji i to svih struka. Kako onda očekivati od te amorfne mase bilo što normalno, kad ni o povijesti svoga grada i svoga naroda i države ne znaju ništa, kamoli da nešto istinski znaju ili žele znati o povijesti susjeda ili općenito i o povijesnom razvitku cijelog svijeta. To je tek Srbima nepojmljivo.
28) Godine 1690. traje turska opsada Beograda i Turci odnose pobjedu nad Austrijancima koji su ih prvotno u ofenzivi potisnuli 1688. sve do Skoplja, te su se i Srbi na Kosovu prvi puta u svojoj povijesti digli na ustanak protiv Turaka, nadajući se kako će pobjedom austrijskog oružja nad turskim i sami doći do slobode. No, turski protuudar 1690. je okrenuo sudbinu rata u drugom smjjeru, te su Srbi pred gnjevom osvetoljubivih Turaka koji su ugušili i pobunu Srba na jugu, morali masovno bježati s Kosova ka sjeveru pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića. Tada Srbi masovno odlaze put prostora panonske ravnice. Turci 1690. zauzimaju Beograd, Austrijanci se povlače iz grada koji ponovno postaje turska utvrda.
29) Godine 1717. počinje nova, sad austrijska opsada Beograda pod zapovjedništvom slavnog princa Eugena Savojskog, vojskovođe koji je trijumfalno okončao niz bitaka protiv Turaka i istjerao ih iz velikog dijela jugoistoka Europe. Tako pric Eugen Savojski 1717. godine sa svojom vojskom oslobađa Beograd. Treba li i to huliganskom premijeru Srbije Vučiću posebno objasniti, recimo i austrijski premijer Sebastian Kurz, s obzorom da je princ Eugen Savojski bio Austrijanac i hoće li nakon toga neuki i neupućeni Vučić barem nešto razumjeti? Teško je na taj upit pozitivno odgovoriti.
30) Godine 1718. Beograd postaje glavnim gradom austrijske pokrajine Srbije, koja je nakon oslobodilačke akcije princa Eugena Savojskog postala austrijska provincija. No, drski, pokvareni, bezobrazni i amoralni srpski falcifikatori povijesti sve to prešućuju. Austrijance opisuju osvajačima nalik Turcima, a ne osloboditeljima Beograda, a opet nekog opskurnog kapetan Koču kojega su kao svoga namjesnika za upravitelja provincije Habsburškog carstva postavili sami Austrijanci iz Beča, Srbi proglašavaju tobožnjim “junakom” i “vladarom” i truju narod lažima o nekakvoj fantomskoj kapetan Kočinoj Krajini!? Srbi su uistinu uživali onoliki stupanj autonomije u sklopu Habsburškog carstva koliko im je dozvolio i omogućio sad novi austrijski gospodar iz Beča umjesto dotadašnjeg turskog gospodara iz Stambola i to je jedina promjena. Suština je ostala ista i glasila je kako su Srbi umjesto Turaka počeli služiti Austrijance. Sve druge srpske tlapnje o kapetan “Kočinoj Krajini” spadaju u tradicionalnu srpsku mitomaniju i znanstvenu fantastiku,jer posthumno žele srpske sluge poput tog famoznog kapetana Koče krivo predstaviti novim srpskim naraštajima nekakvim izmišljenim herojima izmišljenih teritorija kojima tad u stvarnosti Srbi tad nikad nisu vladali, pa ni taj fantomski lik zvani kapetan Koča. Ali, Srbi to na studijama povijesti u Beogradu izučavaju jednako kao i sve “despote” Lazareviće i Brankoviće kao stvarne “vladare” i onda nije ni čudno što cijeli taj narod živi u tako dubokim zabludama i samoobmanama o svemu i svačemu. Od svega što Srbi pričaju u svezi s takozvanom “Kapetan Kočinom Krajinom”, izvjesno je smao to da je austrijski car povjerio stanovitom srpskom kapetanu Koči upravu nad Beogradom, samo uz vrlo strogi austrijski nadzor, te je taj srpski “junak” redovito morao polagati račune austrijskom caru.
31) Od 1720. do 1733. godine Beogradom manirom vrlo strogog vladara upravlja Carl Alexander, austrijski vojvoda od Wurttemberga, ujedno i upravitelj cijele Srbije kao apsolutne austrijske provincije. No, Srbi kao i obično sve vezano za austrijsku vladavinu Beogradom i Srbijom desetljećima i stoljećima kriju od očiju i ušiju naroda, ali zato su im puna usta priče o turskoj vladavini Srbijom. Osvajač iz Azije ih ne smeta, ali ih smeta osloboditelj Srba koji je stigao ravno iz Beča pod vodstvom princa Eugena Savojskog 1717. godine. Isto je i danas. Srbi vole dobivati novačnu potporu u vidu nepovratnih zajmova sa Zapada, ali opet će beskrajno veličati Rusiju i Ruse, jer su jednako primitivni i zaostali kao što su bili i ostali zaostali Turci i Turska, ali Srbima takvo društvo ruskih i turskih primitivaca odgovara, te ih i ne doživljavaju kao okupatore, Turke nekada ili Ruse sada. Zato i izučavaju potanko sve o ruskom i turksom utjecaju na razvoj Beograda i Srbije, dakako uz neizbježni upliv Bizanta, a sve ostalo za srpsku izopačenu znanost ne postoji, osobito kad je vezano za ulogu katoličkih i zapadnih naroda i zemalja što su obilježili prošlost Beograda i dali, kako vidimo iz ovog podrobnog prikaza veliki obol razvitku grada na obalama Save i Dunava.
32) U razdoblju od 1723. do 1736. traje izgradnja Kalemegdanske tvrđave po projektu francuskog arhitekta Nicolasa Doxata de Demoreta. Malo koji Srbin je ikad i čuo za tog slavnog Francuza, jer ogromna većina Srba misli da su sami Srbi arhitektoski osmislili Kalemegdansku tvrđavu. Srbe u školama uče da je jedina poveznica Kalemegdana i Francuza ona s ktraja Prvog svjetskog rata kad je u tom povijesnom i najvećem gradskom parku podignut spomenik zahvale francuskoj vojsci što je spašavala srpske ranjenike na Krfu. No, kako Srbi često mijenjaju mišljenje i saveznike, ovisno od trenutnih potreba, eto, sad razočarani, navodno nedostatnim savezništvom Francuza i Engleza i njihovom političkom logistikom Srbima u srpskim osvajačkim ratovima iz devedesetih, idu Srbi u potragu za novim saveznicima i prijateljima kojima su namjerni dizati nove spomenike, sve dok se prvom prigodom opet ne predomisle i ne poruše već najavljene nove spomenike i prije nego su ih izgradili kao recimo Španjolskoj, jer, eto, još nije priznala Kosovo, te Italiji, jer je izvjesna srpska novinarka u Rimu Mila Mihajlović, uposlena na državnom RAI-iju iz državne arhive Italije 2014. godine iskopala svježe podatke da nisu Francuzi i Englezi spašavali srpske ranjenike na Krfu nego Talijani. I eto onda povoda da Srbi spjevaju novu pjesmu koja bi glasila: “Kreće se lađa talijanska…” I tako sve dok se jednom ne razočaraju u budućnosti i u izazovu neke svoje nove i skupe ratne avanture i u neuzvraćenu ljubav Italije, te potope i talijansku lađu, kao što su riješili izgleda potopiti i francusku lađu, samo zato što nije sve vrijeme plovila u srpskom pravcu u ratovima devedesetih, nego samo povremeno.To naravno, Srbima nije dovoljno. Nikad sretni, nikad zadovoljni i uvijek megalomanijom obuzeti Rašani iliti Srbi.
33) Od srpnja do rujna 1739. godine traje turska opsada Beograda i na dan 18. rujna 1739. godine Beograd je prvi puta nakon 22 godine neprekidne austrijske vladavine opet postao dio Otomanskog carstva, ali samo do 1789. godine kad ponovno postaje austrijski grad.
34) Godine 1789. počinje austrijska opsada Beograda. Austrijski maršal Ernst Gideon von Laudon oslobađa Beograd od Turaka. Danas nema gotovo niti jedan Srbin koji je uopće čuo za tog slavno austrijskog maršala, koji je oslobodio današnji glavni grad Srbije od Turaka. To Srbi nikad i nigdje ne spominju, a ne bi bilo zgorega da bešćutne Srbe zapadna diplomacija barem upozori da nije normalno što su izigravali nekad veće Turke od samih Turaka ili što danas glume veće Ruse od samih Rusa. Što Srbima ne padne na pamet snimiti neki film ili seriju o tom proslavljenom austrijskom maršalu Ernstu Gideonu von Laudonu, čovjeku koji ih je iz reda potlačenih i obespravljenih naroda pod turskim okovima, opet učinio barem za trenutak dijelom europske kršćanske civilizacije. Srbi toga svog istinskog usrećitelja niti znaju, niti vrlo vjerojatno o njemu, budući dolazi iz katoličke Austrije i ne žele bilo što znati. Da je maršal Ernst Gideon von Laudon mogao 1789. godine naslutiti kome će podariti sreću, sigurno bi dobro razmislio vrijedi li krvariti za one što ga posthumno nikad i nigdje na ovome svijetu neće spomenuti kao da nikad nije ni postojao.
35) Na dan 4. kolovoza 1791. Mirom u Šištovi ( Bugarska ) velike sile Francuska, Velika Britanija i Rusija su sramnom nagodbom s Turskom ucijenile Austriju da Turskoj vrati za pregovaračkim stolom Beograd, iako ga je samo dvije godine prije mirovne konferencije od tih istih Turaka oslobodio austrijski maršal Erns Gideon von Laudon. Taj presedn ispostavit će se zaista fatalnom epizodom po sveukupnu budućnost Beograda i njegov dalji povijesni razvitak, a te posljedice nerazumnih odluka velikih sila i Mira u Šištovi osjećaju se sve do današnjih dana.
36) Od 1804. do 1878. traje razdoblje naizmjenične tursko – srpske vladavine nad Beogradom. Na dan 12. prosinca 1806. godine Đorđe Petrović, zvani Karađorđe Petrović, prvi dinastički predak buduće dinastije Karađorđevića, na juriš zauzima i oslobađa grad Beograd od Turaka i ta 1804. godina je prva godina u povijesti civilizacije kad Srbi vojno i samostalno uzimaju Beograd kao svoj posjed. No, sve je to bilo privremeno i prolazno, jer Đorđe Petrović, potomak doseljenih srednjebosanskih franjevaca i Hrvata naslejenih u Njeguše u Crnoj Gori, gdje su se i popravoslavili i posrbili, sve to je izveo na prepad uz golemu podršku Rusa u ljudsvu i posebice naoružanju. No, Rusi su ubrzo zauzeti obranom vlastite zemlje od Napoleonove francuske vojske brzo pustili Srbe niz vodu, a Francuzi su s druge strane sve vrijeme po izričitoj zapovijedi Napoleona slali i oružje i ljudstvo Turcima da uguše ustanak Srba. Naravno, Srbi sve to taje od svoga naroda, jer im je i dalje stalo iz duboko iracionalnih razloga tražiti neku jednosmjernu ljubav od Fracnuske i od Rusije u ovom trenutku i zato im je ta priča o hladnom odbacivanju od strane i jednih i drugih, čime su dali vjetar u leđa Turcima 1804. i dalje kao neko zabranjeno voće. Kako je lijepo biti glup, što bi rekao refren jedne popularne pjesme.
37) Godine 1813. Turci vraćaju Beograd pod svoju vlast.
38) Godine 1815. Miloš Obrenović, vođa ustanika izvorno vlaške i djelomični i mađarske krvi i potomak doseljenika sa sjevera Crne Gore, podiže Drugi srpski ustanak i zaposjeda Beograd. Naravno, dinstiju ovog još jednog klasičnog posrbice Srbi već dva stoljeća slave i veličaju kao nepatvorenu srpsku, a kad nemaju očito ništa originalno svoje, dobro im dođe bilo što sa strane što mogu posrbiti i prikazati onda kao “svoje.” Što bi onda posrbljeni Vlasi iz Crne Gore Obrenovići, pomiješani krvno s Mađarima iz same zapadne Srbije ili katolici Petrovići, onda popravoslavljeni i posrbljeni u Crnoj Gori, te još u Srbiji radi skrivanja katoličkog korijena iz središnje Bosne kao potomci Hrvata i franjevaca sve do konca osamnaestog stoljeća, bili iznimka od starog srpskog pravila da od takvih posrbica nema većih i fanatičnijih Srba. Jer, upravo su potomci katoličkih Hrvata Petrovića iz središnje Bosne, danas takozvani “Karađorđevići” bili i ostali najrevnosnijim progoniteljima i uništiteljima svega hrvatskog i katoličkog otkako se u povijesti zna za tu nesretnu “srpsku”, najpreciznije rečeno, posrbljenu dinastiju hrvatskih dalekih predaka s prostora središnej Bosne, gdje su obitavali do druge polovice osamnaestog stoljeća i živjeli u katoličkoj vjeri i hrvatskom ozračju. Paćenici Karađorđevići nisu tek tako nazvani i ne bez razloga Karađorđevići, a odlično bi im pristajalo i prezime lažnih Srbljanovića. Čudo da se i sami nisu toga dosjetili, budući su svjesno pljunili i pogazili sjene hrvatskih i katoličkih predaka iz Bosne i dva stoljeća velikosrpskim projektom obitelj hrvatskih izroda, pradavnim iskonom iz središnje Bosne laže sebe, onda i ostatak svijeta da su oni navodno “Srbi” otkako je prase rep iskrivilo. Ali, što ne bi mogli bivši katolici i Hrvati Petrovići iliti samozvani “Karađorđevići” koji su tim izmišljenim prezimenom željeli sakriti od naroda tragove s precima Hrvatima Petrovićima, franjevcima iz Bosne, biti samoproglašenom “srpskom” dinastojom kad Srbi, evo već četvrt stoljeća prihvaćaju i Vojislava (rođenog Vjekoslava ) Šešelja kao “najvećeg Srbina.” Kad su mogli “Karađorđevići”, odnosno pravim prezimenom koje kriju Petrovići, postati “Srbima”, što bi prevarant njihovog kova Šešelj bio lošiji u varanju od njih? To su samo dva naličja istog lica.
39) Turski sultan Mahmud Drugi dao je Turskim ustavom iz 1833. Srbima ograničenu autonomiju i srpskoj podaničkoj raji udelio je izvjesna prava, konkretno kroz zakon o turskom Hatišerifu. Srbi, recimo, nisu više morali nositi turske fesove, no bilo je i tako zadrtih turskih Srba poput samoukog i priučenog srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića koji je na opće čuđenje i zaprepaštenje Austrijanaca usred Beča sve do pozne starosti nosio isključivo turski fes, jer je i iznenađenim Austrijancima objašnjavao da mu je to kapa jedina i najmilija. I rođen je i umro je s fesom na glavi srpski duhovni poturčenjak i kradljivac hrvatskih riječi i izraza koje je onda opisao kao navodno srpske, glavom i bradom Vuk Stefanović Karadžić, čovjek kojega je bez znanja ijedne njemačke riječi kroz Beč vodio kao cirkusku mečku njegov vrli prijatelj Slovenac Jernej Kopitar, koji je tako postao iz sjene zapravo pravim rodonačelnikom suvemenog srpskog pravopisa, jer nepismena neznalica Vuka Karadžić jedva da je sricao i natucao slova i srpskog, kamoli njemačkog jezika. U nedostatku istinskog jezikoslovca srpskog korijena iz tog dalekog doba, Srbima se dojmi ljepšim osjećanjem ako i polupismenog Vuka Karadžića mogu u svojoj mašti proglasiti velikim lingvistom. Pravo na snove je barem besplatno.
40) Godine 1867. Marašli Ali paša, zapovjednik turskog stožera grada Beograda predao je ceremonijalno ključeve grada Beograda upravo na gradskoj tvrđavi Kalemegdanu potonjem srpskom knezu Mihailu Obrenoviću, kasnije školovanom i odgojenom u Beču i jednom od rijetkih srpskih vladara što su iskreno Srbe i Srbiju željeli duhovno približiti Zapadu. Najviše zbog toga su Srbi tog svog jedinstvenog prozapadnog prosvetitelja nagradili na prepoznatljiv način, kao i sve Srbe koji i danas sanjaju otvorenih očiju o Zapadu. On je ubijen u zasjedi zavjerenika već iduće 1868. godine. i tako su Srbi zahvalili čovjeku koji ih je htio najprije opismeniti, onda i potpuno duhovno okrenuti s Istoka ka Zapadu,a to Srbija nijednom Srbinu nikad ne oprašta, pa makar to bio i knez Mihailo Obrenović, za vrijeme koga je Srbija po prvi puta u svojoj povijesti imala potpunu pravu, kontrolu i doduše do međunarodnog priznanja državnosti Kneževine Srbije na Berinskom kongresu 1878. u vremenu od 1867. do 1878. još uvijek samo povećanu autonomiju, ali sad već visokog stupnja u sklopu Otomanskog carstva.
41) Na dan 10. lipnja 1868. godine Srbi ubijaju u organiziranoj i dugo pripremanoj akciji srpskih zavjerenika izuzetno nezadovoljnih i do srži i na smrt uvrijeđenih što ih knez Mihailo Obrenović želi pod svaku cijenu okrenuti iz zone utjecaja Rusije ka Austriji. Zato su ga i ubili, a zavjerenici su imali i zdušnu potporu SPC, koja je oduvijek bila samo ispostava Ruske pravoslavne crkve u onom političkom smislu, budući se SPC oduvijek više bavi politikom nego vjerom.Knez Mihailo Obrenović je ubijen u jednoj vještoj zasjedi u šumi Košutnjak u širem području gradske jezgre Beograda. Dinastija Obenovića je u tom području napravila i prvi i monumentalni srpski park u Topčideru, građen potkraj devetnaestog stoljeća po konturama izgradnje tadašnjih parkova u zapadnoj Evropi. No, svibanjskim prevratom iz 1903. kad su Karađorđevići po sistemu oko za oko i zub za zub, smaknuli i vječno zatrli svoje ljute suparnike Obrenoviće, Srbija se definitivno okreće Istoku i Rusiji i to neprekidno i gotovo bez izuzetka traje sve do danas, s tim da je u tih više od stotinu godina takvom pogubnom orijentacijom pod ruskom paskom Srbija prouzročila i niz velikih nevolja, stradavanja i patnji svim narodima u okružju, opet sve uz rusku logistiku, ali i dugo desetljeća nerazumnom politikom nekih zapadnih politčkih i vojnih sila, koje nisu sve do najnovijeg doba spoznale da je Srbija samo ruski džoker na Balkanu i ništa više, a sa drugima iz kruga velikih koketira po naputku iz Moskve samo radi kupnje vremena i zavaravanja Zapada, sve uz uvježbanu srpsko – rusku kombiniranu režiju. U biti to stanje je aktualnije danas nego ikad prije u povijesti i tko to sad ne shvaća neće nikad ni shvatiti da Srbi i Rusi igraju već više od stotinu godina istu igru skrivalice sa Zapadom, uzaludno se nadajući da u svijetu živi gomila budala koja tu dječju igru ne vidi i ne prepoznaje.
42) Srpska vlast nad Beogradom od 1878. do 1914. godine. To je 36 godina prve dugotrajne i povezane i istinske vladavine Srba u Beogradu. Uz posljednjih 10 godina od državnog razlaza Srbije i Crne Gore 2006. godine, to je zbirno samo 46 godina srpske vladavine Beogradom. Malo je to bilo kome razumnom, no Srbima više nego dostatno reći kako je Beograd samo na temelju toga barem tisuću godina u nizu “srpski” grad.
43) Austro – ugarsko i srpsko dvovlašće nad Beogradom od 1914. do 1918. godine, gdje spada i trenutak s početka Prvog svjetskog rata kad austrougraske postrojbe, čiju su glavninu snaga činili Hrvati, najviše iz Petrovaradina vojnički zauzimaju Beograd i otuda istjeruju kompletnu srpsku vojsku daleko i na desetine kilometara izvan zone Beograda.
44) Kraljevina Srbija 1918. godine i Beograd kao glavni grad Kraljevine Srbije.
45) Kraljevina SHS od 1918. do 1941. godine i Beograd kao glavni grad Karađorđevićeve SHS.
46) Njemačko – hrvatska vlast u Beogradu i Zemunu od 1941. do 1944. godine.
47) DFJ, FNRJ, SFRJ od 1944. do 1991. godine i Beograd kao glavni grad Titove Jugoslavije.
48) SRJ od 1992. do 1995. godine i Beograd kao glavni grad te zemlje.
49) Srbija i Crna Gora od 2003. do 2006. godine i Beograd kao glavni grad te državne zajednice.
50) Srbija od 2006. godine i sve do današnjih dana i Beograd kao glavni grad Republike Srbije, međunarodno priznate nove države od 2006. godine, koja unatoč svim željama grandomana s Dedinja ne može biti jedninim pravim nasljednikom bivše SFRJ, iako se stalno želi prikazati svojevoljno u toj ulozi diljem svijeta, a primjerice fantomski srbijanski zakon o takozvanoj univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine u bivšoj državi samo je jedan u nizu primjera toga duha srbijanskog neskrivenog velikodržavlja. Glede srpskog poimanja univerzalne jurisdikcije, ne bi bilo naodmet kad bi netko u svijetu objasnio najvećoj srpskoj univerzalnoj neznalici Aleksandru Vučiću na što je sve Bizmark mislio kad je davno to izgovorio. Srbi kad nevješto i neuko citiraju Bizmarkove misli, te vjeruju da je on mislio samo na njemačke novinare njegovog doba kao na univerzalne neznalice, koje su željele bolje od njega raditi njegov posao. Srpske univerzalne neznalice nisu samo novinari ili samo političari, nego i kompletno društvo koje uporno igorira povjesnu zbilju, ne samo o Beogradu, već i šire gledano u odnosu na cjelokupnu povijest civilizacije i odnose država i naroda kroz nepredvidive tokove razvoja društva i ljudskog roda u cjelini.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
