Boraveći u bivšoj Mornaričkoj bolnici u Puli, čovjek se pita tko je u njoj pacijent i što činiti sa pacijentima koje se ne može na vrijeme i pravilno opslužiti – ili zbog manjka osoblja ili zbog nemara.
Na primjer; na dječjem odjelu kirurgije, dijete poslije kiruškog zahvata ako želi izvršiti nuždu mora dosegnuti prekidač iza sebe, što je nemoguća misija, jer je predaleko od kreveta, a ako kojim slučajem to i uspije, dugo čeka na medicinsku sestru koja se i sama rastrčala po odjelu jer nema dovoljno osoblja. Tako da treba poprilično vremena da dođe do pacijenta i pomogne mu.
Kada dođe do bolesnog djeteta koje se oporavlja nakon operacije, ne pomaže mu doći do toaleta, već je dijete prepušteno samo sebi. To je strašno bolno za djecu koja su operirala slijepo crijevo i nalaze se u velikim bolovima, te se zbog bolova može dogoditi da dijete padne, što je u toj situaciji opasno po zdravlje djeteta i tragično.
Ako u bolnicama vlada ovakav odnos prema najmanjima i najslabijima, možemo samo zamisliti u kakvom su stanju odrasli pacijenti. Treba reći da je cijeli bolnički centar nstao za vrijeme Jugoslavije kao vojna bolnica i do sada još uvijek nije prilagođen medicinskim standardima u Europi i svijetu. Ipak, bar na nekim odjelima je ugrađena klima. Bolnica je sama po sebi uredno održavana, a većina osoblja daje sve od sebe ali ovakvi propusti ozbiljno ugrožavaju rad bolnice i zdravlje pacijenata.
HOP portal
