Nakon što je Jutarnji objavio intervju s Nevom Šibl, udovicom pokojnog narodnog heroja i partizanskog generala te prvog ‘službeno’ proglašenog hrvatskog nacionalista Ivana Šibla, dr. Darko Bekić, hrvatski diplomat i veleposlanik je na svom fb profilu napisao vrlo interesantan osvrt iz prve ruke, prisjećajući se Ivana Šibla, Miroslava Krleže i Franje Tuđmana i ostalih aktera hrvatske politike sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poznatijih kao hrvatsko proljeće:
Draga Neva, ima nas još koji se sjećamo kako je to bilo! Jedne ljetne večeri 1971., sjedili smo u “Gradskom podrumu”, stalnom sastajalištu društva koje se okupljalo oko Šibla, čekajući da nam se i on pridruži. Šibl je te večeri bio na sastanku sa Savkom, Mikom i Pirkerom kod Krleže na Gvozdu, nakon što se ovaj vratio s Brijuna.
Oni su ga tamo poslali kao posrednika, da razgovara s Titom i izvidi kako Tito “diše”, hoće li i dalje podržavati hrvatsko rukovodstvo ili će popustiti pritiscima iz Beograda i zatražiti njihove ostavke. ŠIbl se pojavio tek oko 22:30 i sjeo bez riječi za stol, smrknuta lica. Svi smo šutjeli, čekajući njegov izvještaj. Konačno se netko ohrabrio i pitao:”Što kaže Fric ?”
Šibl je zapalio cigaretu, zaokružio nas pogledom i tihim ali zabrinutim glasom odgovorio:”Krleža veli da moramo iči u rikverc, sada i odmah, jer da će nas inače ovi ‘dalmatinski doktori’ doći glave !” Pod “dalmatinskim doktorima” Krleža je, zgranut Titovim teškim kritikama, mislio na dr. Marka i dr. Vladu Veselicu te dr. Šimu Đodana, ali i dr. Savku Dabčević – kako će se ubrzo pokazati.
Svi smo zašutjeli. Znali smo da bi provođenje čistke u našim redovima značilo razdor u “masovnom pokretu”, podjelu na onaj dio koji je vezan za SKH i onaj dio koji je izvorište imao u Matici, na Sveučilištu i u studentskim domovima.
Mjesec dana kasnije, Savka i Tripalo odlučili su žrtvovati ove druge da spase bar sebe i dio nacionalnog pokreta oko SKH. Iz Partije su ekspresno izbačeni Marko Veselica, Đodan i još nekoliko ljudi iz njihova kruga, ali to nije pomoglo.
Jedna skupina nas očajnički je nastojala zadržati jedinstvo “masovnog pokreta”. Na Šiblov nagovor pozvao sam Budišu u “Gradski podrum” da razgovara s njim i Ivanom Dončevićem, koji su ga nagovarali da se riješi nekih provokatora na studentskim skupovima, koje mu podmeće UDBA. Ali, Budiša je to odlučno odbacio, rekavši da se on neće ponašati kao Partija koja odbacuje svakog člana čim izgovori neku krivu riječ.
Kada je potkraj studenog, na zboru u Studentskom centru, Budiša objavio “studentski štrajk” uz ovacije 1500 studenata, ja sam brzo iz javne govornice nazvao Šibla, opisao mu situaciju i predložio da dođe u Savsku te podrži studente, u ime partijskog vodstva. On je odgovorio:”Idem se konzultirati sa Savkom i, ako ona odobri, odmah dolazim !” Nije prošlo ni 20 minuta i on je stigao u Centar, na veliko oduševljenje studenata, te izgovorio one riječi koje ti spominješ, draga Neva !
Ali, to je bio kraj: samo dva tjedna kasnije, na famoznoj XXI. sjednici CKSKJ, smijenjeno je čitavo vodstvo SKH, a za njim i tisuće rukovodećih ljudi po raznim institucijama, medijima (mene je, primjerice, Šuvar proglasio “Tripalovim brojlerom” i dao nalog Boži Novaku da me smijeni s mjesta gl.urednika “Plavog vjesnika”, a zatim i izbaci iz kuće “Vjesnik” !), po tvornicama, općinama i sl.
Nekoliko desetaka ljudi: od Gotovca, Đodana i Veselice do mladih studenata: Budiše, Čička, Paradžika, Dodiga i drugih završili su u tamnicama, a neki su pobjegli i u emigraciju.
Pokojnog Đuru Despota, Antuna Vujića, Juricu Malčića i još nas nekoliko “zastranjenih omladinaca”, Šuvar je ipak amnestirao od zatvora, a mene osobno spasio je dr.Rikard Lang, “spremivši” me privremeno kod sebe, u Ekonomski institut. Slično su prošli i Vujić koji je dobio mjesto u Lexu, Đuro Despot u Institutu za zemlje u razvoju itd. Kasnije se Šuvar pokajao pa je rekao da su nacionalisti krenuli na “Dugi marš kroz institucije” !
Tako je počela 20-godišnja “hrvatska šutnja”, tijekom koje je hrvatskom narodu, po drugi puta nakon pokolja 1928., u beogradskoj Skupštini, definitivno postalo jasno da više nema što tražiti u Jugoslaviji.
Ja sam i dalje ostao na “Šiblovoj liniji”, nastavio se družiti s njim, a 1990., nakon njegove smrti, odmah se pridružio Tuđmanu, jer sam dobro znao koliko ga je Šibl cijenio.
Važno je dodati da je Šiblovu ocjenu Tuđmana dijelio i Krleža, što su mi potvrdili kolege iz Instituta za historiju radničkog pokreta gdje sam radio 1989/1990. Oni su mi pričali kako je Krleža – u vrijeme “Deklaracije o hrvatskom jeziku”, kada je Tudjman bio direktor – dolazio u Institut i – na zaprepaštenje svih – po 15-20 minuta znao čekati pred Tuđmanovim uredom da ga on primi, toliki je prema njemu imao respekt.
Poslije sam pitao Predsjednika je li to stvarno istina i kako on to objašnjava, a Tuđman mi je odgovorio:”Fritz je bio svjestan da ja imam jednu dimenziju koju on nema, da sam spreman za hrvatski narod ići u zatvor, pa i dati dati glavu ako treba. On za takvo nešto nikada nije imao petlje, bio je u velikom strahu, jer je njemu uvijek, još i u NDH, osobni komoditet bio najvažniji !”
izvor: Darko Bekić, facebook profil
HOP portal
