Zanimljivo da je baš klika udbaša najviše kontaktirala sa ustaškom emigracijom, da bi danas bila veliki protivnik ustaša i glavni argument medijima u progonu ustaša. Mesić je devedesetih više puta pjevao ustaške pjesme, objašnjavao ustaški pokret kao dio hrvatskog bića, što je na tragu svjedočenja glavnog udbinog operativca za inozemno praćenje događaja Duhačeka, da su Manolić i Mesić bili u stalnom kontaktu sa ustaškom emigracijom.
U priči o antifašitima i ustašama 2016. godine ne radi se o ideologiji već o novcu i prestižu. Plan je širenja antifašizma pod kapom komunističke priče i titoizma, širenje povjerenja i ljubavi prema Rusima, kako bi oni lakše ovladali našom privredom, medijima i politikom. Najvažniji saveznik Rusije u Hrvatskoj je Stjepan Mesić. Priča o antifašizmu je zapravo priča o širenju ruskog utjecaja.
Željko Žužić svoj poduzetnički uspon može zahvaliti kumstvu sa Stjepanom Mesićem, bivšim predsjednikom RH, dobroj povezanosti sa Stečajnom upravom i stečajnim upraviteljem Marinkom Pajićem, a uz sve navedeno, uspjeh mu je dobro začinjen i činjenicom da mu je supruga sutkinja, čije veze i poznanstva, kao i upućenost u pravne postupke su mu zacijelo dobro došli. Koliko takvih Žužića ima?
Premda je višekratni klevetnik hrvatske države i hrvatskog naroda Stjepan Mesić odavno okončao dva predsjednička mandata u Hrvatskoj, ne prestaje bura oko njegovih brojnih kontroverzi. Najviše dvojbi je oko njegovoga nacionalnog i vjerskog identiteta. U vrijeme obnašanja predsjedničke dužnosti Mesić je bio jako oprezan da niti jedna proturječnost iz njegovoga zagonetnog životopisa ne prodre u javnost. Sve vijesti, unatoč velikome naporu, taj višestruki prevrtljivac nije mogao kontrolirati. U srpskom tjedniku “Pečat”, glasilu pod paskom Dačićeve SPS, koje izravno kontrolira Milorad Vučelić, bivši direktor srbijanske državne televizije RTS, novinar Ratko Dmitrović potanko opisuje životni put Stjepana Mesića. Neovisno od činjenice što je autor teksta dokazani fetivi četnik, vrijedi istaknuti onaj dio Dmitrovićeva osvrta na prve životne korake Stjepana Mesića, u kojima Dmitrović bez propratnoga komentara tek nabraja slijed događaja u najranijoj životnoj dobi Stjepana Mesića. Premda je u Hrvatskoj uvriježeno mišljenje da je Mesićeva obitelj korijenom iz LIke, Dmitrović na temelju svojih izvora podataka tvrdi da su Mesićevi preci doselili u Liku iz srpskog dijela Banata. Tamo i danas postoji pravoslavni manastir Mesići. Stoga, ne može uopće biti bilo kakvoga prijepora oko iskonskoga podrijetla Stjepana Mesića. Dok je stolovao na Pantovčaku, naravno, mudro je i brižno čuvao sve tajne koje ga mogu definitivno raskrinkati.
Poznato je, usprkos činjenici da Mesić to taji do besvijesti, kako se njegov djed po doseljenju iz Banata u Liku zvao Idriz Ujdurović. Izvorni Rom Idriz, živeći u braku s Hrvaticom Marijom, preuzima ženino prezime Mesić i sa islama prelazi na katoličanstvo. I da bi do kraja zavarao tragove možebitno neželjenih zbivanja iz prošlosti, mijenja i vlastito ime Idriz u novo ime Ivan. U životopisu “Domovinski obrat” Ivice Đikića, kako prenosi i dubrovački Portaloko.hr, Stjepan Mesić razotkriva kako su mu tijekom Drugoga svjetskog rata ustaše ubile djeda Ivana, člana HSS-a, a pri samom svršetku rata i baku Mariju. Nju je, po iskazu Stjepana Mesića odveo u nepoznatome pravcu i zaklao stanoviti Jozo Vulić. On je nakon rata dvadeset godina robijao u Staroj Gradiški, a životna sudbina odredila je Stjepanu Mesiću da upravo po izlasku Joze Vulića iz zatvora u Staroj Gradiški, on osobno uđe u njegovu zatvorsku ćeliju kao politički osuđenik. No, Stjepan Mesić ima puno maslaca na glavi. I svjestan toga jako je uznemiren spoznajom kako sve podatke o njemu i njegovim rođacima iz Jezerana, mjesta na padini ličke planine Kapele ima u svojim rukama odvjetnik pokojnoga Milivoja Ašnera, čovjeka koji je umro 2011. godine u austrijskome gradu Klagenfurtu, bivšem slovenskom Celovcu u Koruškoj i vrlo blizu državne granice Austrije i Slovenije. Ašner, taj Mesiću krajnje neugodni svjedok njegove istinske prošlosti, je kao Židov bio i na položaju zapovjednika ustaške policije u Požegi. Poslije Drugog svjetskog rata, sklonio se u Klagenfurt, te je u Austriji i umro u svojoj 95. godini života. Ali, živ je odvjetnik pokojnoga Ašnera, kome je on povjerio najpovjerljivije pojedinosti o Stjepanu Mesiću. Nimalo slučajno, Stjepan Mesić je u vrijeme svoje vladarske moći u Hrvatskoj tražio od Austrije bezuvjetno izručenje Milivoja Ašnera Zagrebu, ali, očito je kako Beč nije želio ispuniti Mesićev zahtjev i tek sad je njegova intrigantna prošlost otvorena knjiga.
Dakako, Mesić ne može utjecati ni na pisanje Ratka Dmitrovića, velikosrbina koji ga sustavno razobličuje čitateljima srbijanskoga tjednika “Pečat” i čovjeka koji je kao osvjedočeni mrzitelj i velikosrpski borac s perom u ruci protiv hrvatske države i hrvatskog naroda, netom nakon rata, uredno dobio i domovnicu i putovnicu od države Hrvatske. Ali, ovom prigodom u centru pozornosti su samo njegova saznanja o Stjepanu Mesiću, koji je na rođenju 1934. u Slavonskoj Orahovici bio toliko fizički nejak da su njegovi roditelji Stjepan i Magdalena zapalili svijeću iznad uzglavlja, čekajući samo trenutak kad će mali Stjepan umrijeti. I po preporuci orahovačkoga fratra, krstili su ga dva dana po rođenju kako bi kad ode gore kod Svevišnjeg mogao ući kroz vrata raja. Nisu se obistinila njihova zajednička predviđanja o Mesićevom životnom vijeku. Prijelomna točka njegovoga života i uzroci potonje vjerolomnosti tijekom ozbiljnih životnih godina, sežu u vrijeme kad mu je bilo tek sedamnaest mjeseci. Tada mu umire majka sa svoje tek navršene 24 godine života. Otac Josip vrlo brzo odlučuje se oženiti po drugi puta. Za suprugu uzima Srpkinju Milevu, rođenu Jović, a ona će u braku s Josipom na svijet donijeti još dvoje djece, sina Slavka i kći Jelicu. I nije nepoznato da je Stjepan Mesić maćehu Milevu često nazivao majkom, jer pravu majku Magdalenu nije uspio niti upamtiti, jer je otišla na drugi svijet kad je on bio u drugoj godini života. Srpkinja Mileva, koju Stjepan Mesić zove svojom majkom, krstila ga je u pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole u manastiru Orahovica podno Papuka. To se zbilo kad je Stjepanu Mesiću bilo pet godina, dakle 1939. godine.
Iz svega ovoga posve su jasni motivi nedopustive Mesićeve vjerolomnosti u vođenju politike. Raspolućen između hrvatstva i srpstva, između katoličanstva i pravoslavlja, uz skrivanje iskonskog podrijetla djeda Roma islamske vjeroispovijesti, Stjepan Mesić je bio idealan materijal za pravljenje umjetnog Jugoslavena, pravo političkog Frankensteina, i time i savršenog poslušnika i izvršitelja naloga koji su u vrijeme Jugoslavije iz Beograda stizali u Zagreb kao politička direktiva. Bez obzira na sav njegov trud u dodvoravanju Srbiji, nikad mu Srbi nisu do kraja mogli povjerovati na njegovu neizrecivu žalost i očaj. Oni mu pamte ono što sami žele pamtiti, a Mesić na to ne može utjecati. Srbi ga i danas najviše citiraju izjavom Mesića u Saboru Hrvatske: “Gospodo, ja sam svoj posao obavio, Jugoslavije više nema!” I uzalud sad sav trud srbijanskim trubačima i sviračima, kad je Mesić politički pročitana figura u Hrvatskoj i time Srbima više neuporabiv u političke svrhe. Stoga i ne čudi da Srbi tek sad kad je njihov dugogodišnji tajni džoker Mesić razotkriven, objelodanjuju kazivanja preminuloga ratnog zločinca, generala Veljka Kadijevića. Veli tako Kadijević, potkraj svoga bijednoga životnog puta u mikrofon crnogorskoj novinarki Tamari Nikčević, da su Stjepan Mesić i Ante Marković 1991. godine, tek koji mjesec prije odluke Sabora o proglašenju neovisnosti Hrvatske, od njega zatražili da smjesta uhiti i Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana. Poslije toga, bi po njihovome zamišljenom scenariju, vojni vrh srbizirane JNA njih dvojicu postavio na dva vodeća politička mjesta u državi na samome umoru. Mesić je želio biti predsjednik države, a Marković premijer. Kao što se i moglo pretpostaviti, Kadijević, samo formalno Hrvat po majci, a u duši i veći i zadrtiji velikosrbin i od čistokrvnih Srba, odbrusio im je kako to ne dolazi u obzir. Jer, on je imao već svoga naredbodavca u liku Miloševića, što su dva politička cirkusanta Mesić i Marković previdjeli. Dalje, Kadijević veli u svome posljednjem zvaničnom intervjuu obavljenom u njegovom stanu u Moskvi, da je on imao plan uhititi pored Franje Tuđmana još i slovenskoga predsjednika Milana Kučana, jer je to tako htio njegov jedini politički naredbodavac Slobodan Milošević. Anti Markoviću su se tek koji tjedan nakon tog sramoćenja i poniženja pred Kadijevićem, otvorili horizonti poslije bombardiranja Banskih Dvora od strane JNA, a jasno po naredbi Miloševića. Pored Franje Tuđmana, meta napada i potencijalna žrtva bio je i sam Ante Marković. On se tek u kasnim životnim godinama pokušao iskupiti i oprati svoju mračnu prošlost iz devedesetih kad je svjedočio protiv Miloševića u Haagu. Zajednički posebni savjetnik Stjepana Mesića i Ive Josipovića, zašao već u deseto desetljeće života, Budimir Lončar u jesen 1991. godine držao je kao ministar inozemnih poslova Jugoslavije stranu Srbima i politički lobirao za embargo na isporuku oružja Hrvatskoj. Bio je i ostao do kraja života veliki prijatelj Veljka Kadijevića, notornog ratnog zločinca i mrzitelja Hrvatske i Hrvata, iako je po majčinoj liniji i sam bio Hrvat. Stjepan Mesić je bešćutno izigravao lažnog hrvatskog domoljuba u Saboru Hrvatske 1991. godine, dok je istodobno tajno nudio Srbima, konkretno generalu Kadijeviću svoje političke usluge. Oni su ga glatko odbili, jer su, očito, već imali dugu listu poltrona poput Mesića, te im je bio višak. Ali, čuvali su ga u pričuvi, ako im nekad ustreba. I to je vrijeme došlo nakon smrti Franje Tuđmana i Mesićeva uspona i dolaska na vlast u Hrvatskoj početkom 2000. godine. Ne samo što je Mesić kolaborirao sa Srbima u jeku srbijanske vojne agresije na Hrvatsku 1991, nego je i spremao mladi kadar za nastavak njegove politike raspačavanja hrvatske državnosti i vođenja samostalne i državotvorne politike u Hrvatskoj. Tako su posve logične i poveznice Stjepana Mesića i Stipe Milanovića, oca još neko kraće vrijeme aktualnoga premijera Hrvatske Zorana Milanovića, kao i Mesićeve poveznice sa Josipom Perkovićem, šefom prijeratnog ogranka Udbe za područje Hrvatske, čijega su sina i Mesić i Josipović politički uhljebili u Hrvatskoj u znak zajedničke zahvale njegovome ocu. A gdje je Perković, očekivano, tu je i Zdravko Mustać. O Perkoviću i Mustaću biranim i pohvalnim riječima govori bivši srbijanski šef Udbe u tadašnjoj SFRJ Božidar Spasić. Onaj koga Spasić hvali, svakako provjereno radi u korist Srbije i njezinih političkih interesa.
Postavlja se samo pitanje, dokle će Stjepanu Mesiću i njemu sličnim i opisanim političkim kadrovima Beograda i Srbije biti dopušteno da aktivno sudjeluju u političkome životu Hrvatske? Stjepan Mesić je oduvijek i dušom i srcem bio samo u Beogradu i u Srbiji, čak i onda kad je zbog loše sinkronizacije političkih glumaca u Predsjedništvu SFRJ popio klasični nokaut od bivšega boksača Branka Kostića, predstavnika Crne Gore i srpskoga podvižnika. On nije pravodobno dobio izvješće kako je Mesić srpski igrač, gledao je pretjerano i često programe srpske RTS, gdje su Mesića tretirali kao ustašu. I Branko Kostić je u to povjerovao i Mesića nakon jedne uzajamne rasprave poslao kroše udarcem na parket. Kad je naknadno Kostić doznao kako je nokautirao srpskoga špijuna, osobno mu je bilo jako teško. Je li se ispričao Mesiću, to slučajni i pogrešni predsjednik Hrvatske Mesić – Ujdurović, najbolje sam zna. Ali, ako je i od svih ujdurmi Ujdurovića, previše je. Zaslužio je on odavno da mu Hrvatska rezervira bespovratnu kartu do Beograda. Put do Srbije u jednome smjeru, za Stjepana Mesića, napokon je ostvarenje njegovih životnih snova.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda