Kad čovjek završi ovozemaljski život civilizacijski je reći kako je umro ili preminuo. Kad poludivlje stvorenje nalik Goranu Hadžiću ode na drugi svijet, primjereno je reći: crkao je, uginuo je, krepao je, riknuo je… No, nikako u tome opsežnom i bogatom izričaju za opis jednog istog pojma nije umjesno reći za Gorana Hadžića da je lipsao. Jer, znamo da samo konji mogu lipsati, a konj je plemenita životinja. Porediti u izrazu smrt Gorana Hadžića, samo formalnopravno, za života neosuđenog, ali notornog srpskog ratnog zločinca, s konjem kao plemenitom životinjom je vrijeđanje svakog konja na ovome svijetu. Goran Hadžić je otegao svoje masne, znojave i prljave svinjske papke u Urgentnom centru u Novom Sadu u svojoj 58. godini jednog jadnog, bijednog i nadasve promašenog života, posvećenog samo carstvu tame i zla. Magacioner rodom iz Vinkovaca bio je oličenjem srpskog zlog, opakog i nakaznog primitivizma, osobito iskazanog u ratu, nakon toga i u poraću. Sve najodvratnije i najgroznije radnje ratnih zločina činio je iz neskrivene i one nepatvorene bizantske strasti za uništenjem i zatiranjem boljeg i sposobnijeg od sebe, a sve zarad te vrste nenormalnog i iracionalnog dokazivanja pripadnosti i ujedno i etničke i vjerske, napose i ideološke simbioze sa srpskim fašističkim pokretom Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Naravno, njihovi dostojni nacistički nasljednici u današnjoj Srbiji su diljem svijeta uveliko prokazane spodobe i protuhe tipa Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, čijih smo obrisa krvave vladavine svjedocima u posljednje četiri godine otkako je uslijedila najnovija formalna primopredaja vlasti iz ruku lažnih srpskih demokrata i liberala u naručje onih još sirovijih i otvorenijih srpskih fašista tipa Vučića i Nikolića.
Životopis Gorana Hadžića je slika i prilika jednog uobičajenog i bezličnog životnog puta, najprije socrealističkog mediokriteta i nakaznog nus produkta komunizma – kretenizma, onda i ispljuvak i isprdak srbijanskog nacionalsocijalističkog pokreta pretvorenog u more prilivene krvi ljudskih žrtava takve sulude i divlje politike Srbije, čije su stjegonoše bili i ostali SPC i SANU. U tom smislu je Goran Hadžić samo jedna u nizu karika u čitavom srpskom lancu osmišljenog i provođenog združenog zločinačkog poduhvata. No, Hadžić je stjecajem životnih okolnosti kao čovjek rijetko niskog stupnja inteligencije, ali izrazito naglašene i ničeovski izražene i izgrađene volje za političkom moći i surovim i svirepim vladanjem životima i sudbinama drugih i obično puno boljih i pametnijih od sebe, takvim životnim scenarijem, prouzročenim ratnim uvjetima, postao daleko važnijim šrafom u cijelom srpskom ustroju jednog sustavnog terora i ustavnog ubijanja i progona Hrvata i drugih nesrpskih naroda iz Slavonije, nego što bi on i sam za svoga života mogao i zamisliti da će ga tako uzvišena uloga u paklenom srpskom stroju likvidacije Hrvata ikad zapasti. No, da je život nekad zbilja čudan roman, rječito pokazuje i slučaj Gorana Hadžića. Lik iznimno skromnih intelektualnih kapaciteta, usta ajkule, a mozga planktona postao je usred srpskog osvajačkog rata u Hrvatskoj u jednom trenutku povjerljivijim i pouzdanijim poslušnikom od najprije Milana Babića, onda i spletom okolnosti u jednom trenu organizatoru i scenaristi svih srpskih ratnih zločina Slobodanu Miloševiću jači adut i od Milana Martića. I tako je triling nedotupavih slugeranja gedžovanske centrale na Dedinju, dakako u opskurnim likovima Babića, Martića i Hadžića, u ovome potonjem dobio savršenu ljudsku nakazu i jednu totalno izvitoperenu zabludu od čovjeka. Jedna od posljednjih javnih fotografija Gorana Hadžića najbolje oslikava unuratnju razorenost njegove mračne duše i kamenog srca. Samo je čovjekolika nakarada poput njega mogla tijekom najbolje životne dobi imati onoliko količinu najnegativnije životne energije u sebi. I to je eksplodiralo poput nagazne mine u ratu, a nastavilo se dobrano i nakon rata. Ponašanje tog neandertalca u ljudskom obličju ne ostavlja nimalo prostora za drukčija razmišljanja.
Plitki Hadžićev um mogao je samo zarad vlastitog, makar i privremenog materijalnog boljitka, biti u životu samo pobornikom dva najveća totalitarizma, što su kao elementarna nepogoda zadesila čovječanstvo u posljednih stotinu godina, a to su komunizam i fašizam. U oba ta poretka od ljudi se traži bespogovorna poslušnost i odsustvo bilo kakve individualne akcije i razmišljanja izvan zadatih i nametnutih tema kao opće prihvaćenih vrijednosti. Oni su u totalitarizmu postavljeni kao aksiomi u matematici, ono što je, eto, i znanstveno dokazano, a kad se ljudima mozga ograničenog kao ivica kaznenog prostora u nogometu, tako što predoči kao životni okvir, oni skaču od sreće u nebesa. Jer, za bolje i ne znaju, niti imaju potrebe znati i razmišljati da uopće postoji neki bolji, pravedniji i humaniji svijet. Jedan od takvih ispodprosječnih i površnih tipova bio je i Goran Hadžić. I on se svojom uskom životnom vizijom, sve i da nije bilo rata, savršeno uklapao u tako postavljene okvire, što ih je u SFRJ nametnuo kretenski komunizam, te je upravo radi toga sebe i vidio kao dio toga sustava i bio i članom SKJ, kao i mnogi Srbi njegovih svjetonazora što su tijekom te zločinačke i umjetne državne tvorevine bili članovima te izopačene političke organizacije. Kad je izbio rat Goranu Hadžiću, kao i mnogim drugim tako politički etabliranim i društveno povlaštenim srpskim namještenicima u SFRJ, sve od razine mjesne zajednice neke općine, pa do ranga savezne države, najmanji je problem bio prešaltati se preko noći iz komunističkog u fašističko ruho, te su srpski partizani i srpski četnici pod istim barjakom i od 1991. do 1995. ( na Kosovu još i 1999. godine ), bili skupa kao i u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945. godine. U tom smislu nije ništa neočekivano i spektakularno kad se danas i Aleksandar Vučić prerušava u lažnog mirotvorca i samozvanog pomiritelja naroda na “Balkanu”, kako to neuki srpski vožd Vučić zna reći, jer su ga tom pogrešnom nauku jedino i učili u srpskim školama, a on jako dobro zna da širenjem lažnog pojma izmišljene složenice “zapadnog Balkana” najjače daje vjetar u jedra Rusiji i Turskoj. To mu je krajnji politički cilj, utopiti preko termina balkanizacije srednjeeuropskih naroda Hrvata i Slovenaca što više teritorija za račun Rusije, ali i Turske, čemu u prilog ide i njegovo povremeno političko flertovanje s Edijem Ramom i Bakirom Izetbegovićem, gdje Vučić skupa s albanskim i bošnjačkim liderima laže redovito i sebe, onda redom i sve druge kako su, samo u njegovoj, onda i u Raminoj i Izetbegovićevoj pokvarenoj mašti i prljavim strastima tri najbrojnija naroda u famoznoj “regiji” redom Srbi, Albanci i Bošnjaci… Očito, Hrvati su u toj znanstvenoj fantastici i igri brojki i slova Vučića, Rame i Izetbegovića zamišljeni tek kao NLO objekt, koji čas vidiš, čas ne vidiš. Vjerojatno svi oni skupa očekuju i uludo se nadaju da bi Hrvati kao sveukupno u svijetu brojniji narod od Srba, Albanaca i Bošnjaka zajedno ( jer samo u Turskoj živi 10 milijuna Turaka hrvatskog podrijetla što su nedavno potvrdili s najvišeg državnog nivoa i sami Turci ), trebaju preko svega toga olako prijeći i kazati kako je, eto, svejedno, ima li nečija javno izrečena notorna laž bilo kakvu granicu.
Samo je izvjesno da je ljudska glupost i neviđena ludost i budalaština Gorana Hadžića bila bezgranično prostranstvo njegovog odavno oboljelog mozga, zahvaćenog posljednjih godina života po njega fatalnom metastazom raka. U njegovom slučaju više je rak horoskopskog podznaka tumora, imao cijeli njegov mozak slabih moždanih vijuga, nego što je koru njegovog nevelikog mozga mogao zahvatiti kancer. Treba biti nevjerojatni monstrum najtežih i najnižih ubilačkih nagona jednog kolerika i sangvinika kakav je neprijeporno Hadžić bio, pa raditi onakva zlodjela koja je on činio drugim ljudima samo zato što nisu rođeni kao Srbi i kao pravoslavci. Suštinski gledano, Goran Hadžić kao takav zločinac iz strasti koji je bezbroj puta i u posljednjih dvadeset godina svoga besmislenog i uzalud potrošenog života, govorio da se ničeg ne stidi i nimalo ne kaje, jest ponajprije izaslanikom Lucifera na Zemlji. Bilo mu je suđeno da umre jučer na dan koji upravo i sami pravoslavci i vjernici SPC obilježavaju kao dan Svetog Petra i Svetog Pavla. Ima li neke više i dublje simbolike u tome, što je baš 12. srpnja na put bez povratka otišao sin satane Goran Hadžić? Vjerojatno ima neke nebeske pravde, kad je već demon Goran Hadžić izbjegao ovozemaljsku pravdu, jednako kao i njegov glavni ratni zapovjednik iz Beograda Slobodan Milošević ili kao zapovjednik srpskih paravojnijih postrojbi Željko Ražnatović Arkan, kojeg je metak sustigao u jednom međusobnom obračunu srpskih bandi, upravo onda kad su Beogradom kružile glasine da je Željko Ražnatović Arkan izrazio spremnost svjedočiti u Haagu u svojstvu zaštićenog svjedoka, kako bi nakon toga i sam dobio u sporazmu sa tužiteljstvom i sudom u Haagu što blažu kaznu za neopisiva i ljudskom rodu nepojmljiva zlodjela koje je i sam činio, ne samo na istoku Slavonije, nego i diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su iz vojnog kuta strateške i taktičke borbe od 1991. do 1995. bile jedno jedinstveno bojište i ciljana, ali neostvarena meta širenja Velike Srbije ka zapadu.
Danas već Srbi naklapaju u svojim i državnim i paradržavnim news portalima ( ovo bi se moglo prevesti i kao portalima vlasti i one lažne srpske oporbe ), treba li Goran Hadžić dobiti samo neku glavnu ulicu u svakom većem gradu Srbije ili uz to još i neki poveći i znameniti trg u iole većem gradu Srbije. Jer, Goran Hadžić je nedvojbeno bio jedan od najvećih boraca za velikosrpsku stvar. I oni ne zaboravljaju na njegove zasluge ni za njegovoga života kad su ga kao i Ratka Mladića i Radovana Karadžića sve srpske i lijeve i desne vlasti zajedničkim snagama krile i držale kao dragocjenosti u herbariju, a sad je red da se svi srpski politički zločinci oduže svome zločinačkom jataku Goranu Hadžiću nakon posljednjeg rastanka s njim. I barem tu ima neke, premda one naopake i samo poremećenom gedžovanski izvrnutom o oboljelom umu, logike, makar i onog klasičnog srpskog ratnog gubitnika. Ne odriču se oni protagonista svoga zla kojim su unesrećili i susjede, kao što se i onim tajnim Memorandumom 2, pisanim u nazočnosti duhovnog oca, tad još živućeg ljudskog otpadnika Dobrice Ćosića svojih morbidnih projekata. Tako je u budućnosti za očekivati neke nove Hadžiće, Martiće, Babiće, Karadžiće, Mladiće, dakako s nekim novim glavnim pokroviteljima umjesto Miloševića, Šešelja, Draškovića, Koštunice, Tadića, Nikolića ili Vučića uz suvišnu ispriku ako u nizu nisu nabrojani neodrečeni ili lažni oporbenjaci tipa Đinđića ili Čedomira Jovanovića. Jer, za sve pobrojane srpske i žive i mrtve političke lidere svaka hrvatska država je po srpskoj unaprijed sročenoj definiciji “ustaška država”, cijeli hrvatski narod nazivaju “ustaškim narodom”, kao i sve hrvatske političke lidere, bili oni desne ili lijeve političke orijentacije i kako god se postavili prema Srbima. I tu je poanta svega uz onu nezaobilaznu srpsku žaoku uperenu prema Rimokatoličkoj crkvi i izravno ka Vatikanu, valjda u srpskoj lažnoj nadi i opsjeni da Vatikan ne zna ili po srpskoj želji ne treba znati ili zaboraviti da su upravo Srbi jedini pravoslavni narod na ovome svijetu koji je izdao Rimokatiličku crkvu i u vrijeme odnarođenih Hrvata Nemanjića počeo još u srednjem vijeku postupno prelaziti s katoličanstva na pravoslavlje. Car Dušan je još 1350. kanio vratiti Srbe iz okrilja pravoslavlja u rimokatolicizam, jer su SPC u Carigradu želejli neopozivo isključiti iz kruga pravoslavnih crkava upravo radi onoga što su i tad širenjem mržnje umejsto ljubavi skrnavli ugled cijelog istočnog kršćanstva kao što to i danas čine. I cara Dušana je u toj nakani neočekivana smrt preduhitrila 1355. kad je umro pod još povijesno nerazjašnjenim okolnostima, premda i mnogi srpski povjesničari tvrde da su ga sami Srbi tajno otrovali, te je iznenada preminuo iako prije toga nije bolovao od bilo kakve bolesti, niti akutno, još manje kronično. Sudeći po opisanoj epizodi iz 1350. i carevoj namjeri da Srbe vrati na katoličku vjeru predaka, zorno se nameće zaključak zašto su ga vrlo vjerojatno sami crkveni velikodostojnici u zavjeri i sprezi s ostalim zavjerenicima otrovali.Mora li to baš, kao i onu istinu o Svetom Savi osobno kazati prigodom prvog narednog službenog posjeta Vatikanu srpskog vožda, glasovitog gedže Tome Diplome rimski papa četničkom vojvodi u lice, ili će gedža odglumiti da je, eto, neobavješten i da mora najprije prvim zrakoplovom požuriti doma da se glede odgovora na to njemu teško kviz pitanje konzultira s Vučićem. Ali, taj zna o tome koliko i Nikolić, znači skoro ništa. O tome se u srpskim školama ne uči, bile to one gimnazije u Zemunu koju je pohađao sin komunističkih i potom fašističkih uhljebljenih namještenika Anđelka i Angeline Vučić po imenu Aleksandar Vučić, bilo da je ta srednja škola kamenorezačkog smjera ukopavanja i mrtvih ljudi, ali i politički nepoćudnih živih “mrtvaca” smještena u Kragujevcu, a njezin je polaznik četvrtastom glavom veličine kontejnera za smeće i isturenom zatupastom njuškom osobno Tomislav Nikolić. Eto, sad je Vučiću i Nikoliću odlaskom njihovog velikog prijatelja Gorana Hadžića za nijansu malo lakše. Do sad su morali brinuti kako ga udomiti, eventualno u Turskoj kao posebnog i počasnog člana srpskog izaslanstva nekog budućeg kluba srpsko – turskog prijateljstva, budući su srpski zajednički strateški partneri Putin i Erdogan u sve boljim političkim odnosima. Goran Hadžić je ne samo svojom pojavom nalik onoj iz dubina turske Anatolije, ili barem prezimenom mogao, samo da je htio biti i vrlim Bošnjakom islamske vjere, kao što je život proživio kao zakleti Srbin pravoslavac, a znamo da ima i u izvjesnoj mjeri i Hadžića rimokatolika i Hrvata. Nije bilo lako Goranu Hadžiću izabrati za života carstvo kojem će se prikloniti. Utoliko je njegova osobna unutarnja drama obračuna sa samim sobom i veća, zasigurno puno veća od njegove razine IQ koji jamačno nije bio iznad broja cipela koje je nosio ili sobne temperature prostorije koju je zagrijavao gosteći glasovite političke uzvanike i akademske uglednike iz Srbije, koji su mu svi redom i godinama omogućavali kao sol soli srpske lažne inteligencije nivoa običnih debila ili čak i idiota status kultnog božanstva u zemlji političkog bezumlja kakva je još uvijek Srbija. Eto, sad poslije silaska Gorana Hadžića sa životne pozornice i Vučić i Nikolić moraju skrbiti još jedino o svome kumu i životnom i neprevaziđenoim idolu Vojislavu ( na rođenju kršenom Hrvatu i rimokatoliku Vjekoslavu ) Šešelju. Budu li i dalje u ljubavi s Putinom, nema sumnje kako će ga prvim zrakoplovom iz Beograda poslati zauvijek u Moskvu, gdje će mu Putin netom dati uz svečanu i carsku dobrodošlicu još i status počasnog građanina novoustrojene srpsko – ruske općine usred Moskve, nešto kao novi srpski Dayton građen kao živopisni beogradski gradić Payton u srcu Čubure u neposrednoj blizini glavne gradske jezgre Beograda. Neki istaknuti srpski ratni zločinci političkim trikovima uspjevaju izbjeći ruci pravde, ali nepobitno je da ni Dunav i Sava zajedno nikad neće oprati Srbe za ono što su činili, tim prije što ni nakon više od dva desetljeća od toga ne pokazuju nimalo kajanja, dapače, hvale se masovno da bi sve opet ponovili, ukaže li im se slučajno prva prava prilika za tako što. Goran Hadžić je koncem 1991. na vrhuncu svoje bahatosti, umišljenosti i oholosti poručivao preko valova Drugog programa Radio Beograda da će koliko krajem 1991. Srbija navijestiti rat i Mađarskoj budu li Srbi u Slavoniji i dalje registrirali, kako je sam govorio u mikrofon novinara i urednika političke emisije “Čekajući vjetar” arsenal oružja i streljiva koji svakodnevno Mađari dostavljaju preko granice Hrvatima. Nitko i nikada u Skupštini Srbije tad nije reagirao ili slučajno demantirao Hadžićeve riječi i javno upućene prijetnje Mađarksoj da će je uskoro Srbija vojno napasti i proširiti liniju fronte i prema i preko granica Mađarske. Još manje su opovrgli srpski političari iz Miloševićeve i Šešeljeve vlasti i lažne oporbe koju su sami samo izmislili da bi zamazali bizanstkim trikom oči Zapadu, Hadžićeve prijetnje izrečene u toj istoj emisiiji “Čekajući vjetar” Drugog programa Radio Beograda iz pozne jeseni 1991. i nakon pada Vukovara da će rat biti gotov kad, kako je govorio Goran Hadžić, “barem 400 000 – 700 000 Hrvata bude u Jasenovcu pod zemljom i kad Srbi tako s Hrvatima izravnaju račune iz Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine.” Jer, kako je dodatno objašnjavao Goran Hadžić novinaru i uredniku spomenute emisije Drugog programa Radio Beograda, koja je sigurno i sad tamo pohranjena i brižno sakrivena i tonskoj arhivi:”Ljudi, Srbi, nemojmo se zavaravati i sami sebe lagati. Mi smo u ovaj rat ušli s namjerom i ciljem stvaranja Velike Srbije jer smo bili nezadovoljni prijeratnim granicama. Svi drugi navedeni razlozi našeg rata su laž i besmislica.” Baš bi bilo zanimljivo i uzbudljivo što bi na sve to kazao haški tužitelj Serge Brammertz kad bi se kojim ludim čudom domogao kazete i snimke te spomenute emisije u kojoj budala i glupak Goran Hadžić, onako hvalisavo i prepotentno i samouvjereno govori istinu o dubokoj srži srpskog ratovanja. Dakako, svi srpski političari u Beogradu i onda i sad su govorili posve drukčije s iznimkom posrbljenog Hrvata Vojislava – Vjekoslava Šešelja, koji je samo radi svog podrijetla imao unutarnju psihološku potrebu biti i najvećim velikosrbinom, jer se u očima ostalih velikosrba tako mogao najbolje i najviše dokazati, štoviše postati i liderom cijelog veliksrpskog poliičkog projekta. Kad bi Tribunal u Haagu doista želio pravično kazniti Srbe i Srbiju, onda svih prijašnjih godina ni Brammertzu, ni ostalim tužiteljima ne bi bio problem doći do takvih kapitalnih dokaza koji izravno terete Srbiju i pravno utvrđuju njenu umješanost u rat u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini kao jednoj jedinstvenoj fronti, koju bi danas Aleksandar Vučić ili njegov politički potrčko i osobni izaslanik u Srebrenici i Šešeljev ratni dragovoljac u četničkim postrojbama na vukovarskoj fronti Čedomir Jovanović poželjeli svesti samo na ratovanje na području jedne općine Srebrenica ili općine grada Sarajeva, općine grada Vukovara ili općine grada Dubrovnika. I sve to su svi Srbi skupa još i teško podnijeli, jer je za njihove standarde barbarskog ratovanja svako priznanje krivnje i suočavanje s odgovornošću države Srbije i naroda Srba za počinjene goleme ratne zločine u velikosrpskoj agresiji na susjede preko Drine i Dunava jedna posve nemoguća misija, najviše s gledišta njihovog samoproglašenog i samozvanog statusa “izabranog” i “temeljnog” naroda bivše Jugoslavije, koju su kako i danas gotovo svi Srbi vjeruju samo oni stvorili, te sukladno tom vlastitom poimanju, mislili su i i dalje misle da su jedini imali i pravo uništiti je i razoriti ako to oni žele i ako svi ostali narodi uopće ne žele i dalje nikako živjeti u takvoj državi organiziranoj samo po mjeri, želji i volji balkanskih opančara iz doline Morave. Srbijanci su oduvijek vjerovali da su samo oni stvorili robotiziranu Srboslaviju, te može biti iz njihovog kuta grijeh kad netko drugi uništi toga robota, ali kad to učini Srbin kao konstruktor toga robota, onda to za Srbina nije grijeh i to i danas misle redom svi srpski političari.Snove o srpskoj svemoći nadnaravnih sposobnosti gajio je svakako i ludi i mahniti Vojislav Šešelj kad je ratnih devedesetih u parlamentu Srbije otvoreno prijetio miniranjem i rušenjem hidrocentrale Đerdap na Dunavu, čime bi Srbija namjerno, voljno i umišljajno uništila živote i imovinu ne samo vlastitog pučastva na istoku Srbije, nego na toj gotovo tromeđi s Rumunjskom i Bugraskom ugrozila izravno i živote i imovinu desetaka i stotina tisuća ljudi iz tih zemalja. Ni na ovu Šešeljevu provokaciju u sprskom parlamentu nitko nije ozbiljnije reagirao u Srbiji, već su u tome obilato uživali i pričali viceve unatoč prosvednim notama velesposlanstva Bugarske i Rumunjske u Beogradu. Srbi su tako željeli 1991. i 1992. rat proširiti i izvan granica bivše Jugoslavije, a izrečene prijetnje Gorana Hadžića Mađarskoj preko valova Drugog programa Radio Beograda, te otvorene prijetnje Vojislava Šešelja Bugraskoj i Rumunjskoj sprskom namjerom potapanja Đerdapa radi navodne srpske preventivne zaštite od već tad najavljivane inrevencije NATO pakta u Bosni i Hercegovini, samo to i potkrijepljuju. Ne zaboravimo, Šešelj je tad javno prijetio u Skupštini Srbije da bi Srbija bacila i atomsku bombu i na London i na Pariz i na Berlin i na Rim i na Washington, samo da su u dometu srpskog zrakoplovstva. Sva diplomatska predstavništva spomenutih vodećih svetksih zemalja tad su oštro protestirale i upozoravale Srbiju na posljedice takvih budućih prijetnji i izazova, ali Srbija je tad ionako već prekinula gotovo sve normalne diplomatske odnose sa cijelim civiliziranim svijetom, a tko bi i tako ozbiljno shvaćao zemlju i narod koji najvećim silama svijeta šalje takve izazivačke poruke. Na sve te srpske izazove od 1991. pa nadalje, NATO ima je odgovorio 1999. godine, a radi pravednog mira na ovom užarenom području bilo je mudrije i pametnije da su to Zapad i nATO napravili mnogo prije 1999. godine. Nisu u ratu Srbi u Beogradu mogli uvijek kontrolirati i još jednog neobuzdanog lokalnog kabadahiju tipa Božidara Vučurevića u Trebinju. Stara dobra Miloševićeva marioneta, prijeratni vozač kamioneta u Trebinju, znao je preko radijskih valova slavodobitno uzviknuti s ljubavlju narodu Svetoga Save, kako Srbi svetosavci, valjda na tragu toga sveca koji je u 13. stoljeću spaljivao sve rimokatoličke svetinje i na njihovim srušenim temeljima gradio pravoslavne bogomolje, sad trebaju slijediti ideju vodilju Rastka Nemanjića, koji je u svojoj 30. godini života s romokatoličke vjere prešao na pravoslavnu i tako od Hrvata do svoje 30. godine života postao Srbinom i pravoslavcem sve do smrti. Teško je Srbima suočiti se i s tom istinom, koju od njih najviše kriju srpski popovi. Ako ne vjeruju, neka slobodno o tome priupitaju bilo koga iz SPC, sve od mladih đakona, pa do patrijarha. ” I bi narod, i bi crkva i bi država… i bi istina i bi pravda i bi dobro…” Tako je govorio i genocidni Gavrilo Dožić još tijekom Drugog svjetskog rata. Sve njima može biti i ovako i onako, te im i istina i laž i pravda i nepravda i dobro i zlo ravnopravno voze trku slaloma, nekad i veleslaloma, pa čak i na nivou međunarodne politike. Ali, ti blefovi odavno više ne pale i ne prolaze vani. Vučiću i Nikoliću to nije jasno, te zato očekujmo da će vrlo brzo i Gorana Hadžića, svoga ratnog suborca i poratnog velikog političkog prijatelja i do smrti nerazdvojnog saveznika i posthumno ispratiti na drugi svijet kao srpskog velikana. Svaki rat počinju Srbi u svojoj mašti kao Obilići i potomci onog Nemanjićevog unajmljenog hrvatskog viteza po imenu Milo Kobilović iz Turopolja, a u srpskim pjesmama opjevanog pod lažnim imenom i lažnim prezimenom Miloša Obilića. No, kako svaki rat odmiče, Srbi ga završavaju kao što ga je završio i vojvoda Stevan Sinđelić u boju s Turcima na Čegru kad je digao u zrak i sebe i srpske vojnike samo da ne dopadnu potpuno opkoljeni u šake razbjesnelim Turcima. Eto, koliko jučer i Zvezdine dvopadežne “delije” na turbo pogon mislili su da počinju boj s Dinamovim B.B.B. prije i poslije tekme Vardar – Dinamo 1:2 u Skoplju kao srpski Obilići, ali nisu ni slutili “delije” od Kumanovo i od Niš da će boj s dinamovcima završiti kao što je i završio i boj s Turcima na Čegru. To je bit svake veće srpske bitke, koja uvijek počinje vojnim pokličem: “Rado ide Srbin u vojnike…” Ali, obvezno završava u suzama koje se slijevaju niz obraze brzinom Nijagarinih vodopada i s nastavkom gesla iz početka boja… Samo, kraj je za Srbe obično tužan, pa uvijek ide onaj dodatak na početno: “Rado ide Srbin u vojnike… dva ga vuku, a trojica ga tuku…” Kad bi Srbi barem na tren osvježili pamćenje s mišlju davnopičivšeg patrijarha Pavla, koji je i, doduše i sam dao obol srpskom posvemašnjem bezumljhu, jer je sam ostavio Srbima velikosrpsku i tajnu oporuku, napisanu neposredno pred smrt da se Srbi uvijek moraju boriti po cijenu svega za ideal Velike Srbije, izrekao je, istina slučajno, nenamjerno, ali što je najbitnije sasvim precizno i točno jednu istinu o narodu i vjernicima kojim se obraća na jednom fingiranom i montiranom, skupu lažnog srpskog mirotvorstva u jeku srpske ofenzive na Hrvatsku, zatim i na Bosnu i Hercegovinu 1991. i 1992. godine. I tako rasejani patrijarh Pavle reče tad okupljenim Srbima koji su mu u jedno trenutku krenuli i zviždati pomalo nezadovoljni njegovom umjerenom i nedostatnom količinom njegovog velesrbovanja, barem za njihova očekivanja i pojmove, ovakvu stvar:”Braćo Srbi, budimo ljudi, iako smo Srbi…” Kako sad očekivati da Vučić ili Nikolić svome bratu Srbinu Goranu Hadžiću posthimno poruče:”Brate Gorane, budi i na nebesima čovjek iako si samo Srbin kao i nas dvojica što smo samo Srbi…” Eto, barem Vučić i Nikolić pamte i citiraju što im je nehotice kazao nošen euforijom stranačkog mitinga pokojni patrijarh Pavle, premda je do one prave istine i pravde držao koliko i sadašnji patrijarh srpski Irinej, dakle nimalo, a ovaj poklič na mitingu izletio mu je onako spontano i nepredviđeno, jer je već dobrano bio u poodmaklim godinama, te nije mogao točno pratiti od prirodne senilnosti baš svaku izrečenu misao, te je tako nenadnao preko usta prevalio posve neplanirano veliku isitnu o Srbima. Ali, baš zato je i proglašen srpskim svecem, kao što će to zasigurno jednog dana postati i Irinej, dakako i Vučić i Nikolić. Njih dvojica od jučer imaju samo jedan objektivni problem s Goranom Hadžićem. Njemu je otkazao mobitel, jer mu je iznenada ponestalo baterija na mobitelu, a zbog novonastalih i neočekivanih okolnosti iz ekonomskih razloga Goran Hadžić od jučer nema više potrebu koristiti usluge mobitel pretplatnika Telekoma i pošta Srbije. Jer, njemu u carstvu podzemlja starogrčkog vladara tame boga Hada takva vrsta usluga neće trebati, barem ne dok ga crvi budu glodali u dubokoj crnoj zemlji u koju je zauvijek upao. Neka ti je teška crna zemlja Gorane Hadžiću! “Otišao si Gorane, ostala je kod svih Srba tuga, uvijek će te voljeti Nikolićevi “grobari” sa juga…” Ali, vole te Gorane i sve Vučićeve “delije” iz zemlje Dembelije. Tamo gdje ideš bit će ti hladno. Pa, ponesi onda jednu plahtu da se pokriješ i zaduži samo jednu deku… Kako je lijepo počelo, tko zna kako se može krasno nastaviti… Tomislav Nikolić prema nedavnim snimkama srpskog dnevnog lista “Alo” ima kroničnih problema s ukočenom šakom, a kolaju priče po Srbiji da mu se ruka suši. Istodobno, srpski tjednik TABLOID iz broja u broj objavljuje kako Aleksandar Vučić kao psihijatrijski teški bolesnik u najstrožijoj tajnosti dobiva najteže injekcije moditend depo, koja se ubrizgava onim najtežim šizofreničarima. Tko zna, možda Goran Hadžić i mnogo ranije nego što to sad očekuju i najveći optimisti dovikne Nikoliću i Vučiću ovako nešto:”Gazda, spremi ćebe, došao i red na tebe…” Carstvo boga podzemnog mraka i vječne tame ionako je zagarantirano prije ili kasnije i Vučiću i Nikoliću. Kako su ovdje sijali, tako će onamo i žnjeti. Zlo rađenje, gotovo suđenje. Pa, ako i izbjegnu ovozemaljski sud pravde, od nje barem na onome svijetu ne mogu pobjeći. Nema im još tamo, barem ne za sada, Vladimira Putina, da pravodobnim rusofilima dijeli parče slobode, kao što ga je u dilu s Haagom podario Vojislavu – Vjekoslavu Šešelju. I trebali bi i Vučić i Nikolić to imati na umu, prije nego u sigurno već sklopljenom dogovoru s Putinom pošalju prvom avio linijom iz Beograda Šešelja u Moskvu umjesto u Haag. Jer, čak je i čovjek face sante leda Vladimir Putin kao i svi mi ostali ljudi od krvi i mesa, dakle obični smrtnik. Dok gori njegova ovozemaljska svijeća, gorjeće i plamen velikosrpskih nadanja Srba, poglavito Vučića, Nikolića, Šešelja, Dačića, Vulina i njima sličnih. No, što biva kad jednom prirodnom i biološkim zakonima neminovno bude ugašena i sviijeća Vladimira Putina, srpskog sveopćeg nacionalnog idola? Ničija svijeća nije do zore gorjela, pa neće tako ni Putinova, niti njegove vjerne i pokorne i ponizne sluge Vučića, kao što nije bila vječna ni svijeća krvnika Gorana Hadžića, sluge pokornog njegovog davnopočivšeg gospodara velikosrpskog pakla Slobodana Miloševića.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
