Antun Babić
Nakon smrti supruge Janje, u zadnjih nekoliko dana proživljavam najteže trenutke i teška razočaranja u svoj hrvatski narod, u hrvatskog čovjeka, a posebno u hrvatske državne institucije. Pokušavao sam okupiti određene domoljube u jednu frontu s kojom bi krenuli na osvješćivanje potpuno pokvarenog hrvatskog društva. Jedan čovjek iz Splita mi je na to mporučio: “Antune, uzalud se trudiš, sve sam ja to već prošao i pokušao. Osvijestio sam se kad sam na jednom zidu vidio natpis – “Malo na je, ali smo g….”.
Malo kasnije istoga dana u razgovoru jedan istaknuti predsjednik jedne male političke stranke rekao mi je, na moj prijedlog da se osnuje stranka koja će u svojem imenu objedinjavati interese domovinske i iseljenje Hrvatske, DA TO NE DOLAZI U OBZIR, jer bi takva stranka, zbog negativnog imidža iseljenika u Hrvatskoj, dobila puno manje glasova, nego ako riječ iseljeništvo ne bude u imenu te stranke. Skoro sam zaplako nakon tih riječi.
Uz sve to dr. Damir Eljuga me tuži i traži nekoliko stotina tisuća kuna odšetete zato što sam u javnosti iznio činjenicu da je bio nečovjek nakon operacije moje supruge, bojnice Hrvatske vojske, Janje Ninić Babić i da je, kako su meni rekli druge njegove kolege onkolozi, učinio grješku kod prve operacije. Naravno, tu je i Hrvatska liječnička komora, koja je donijela odluku u korst dr. Eljuge. Ja sam pokrenuo disciplinski postupak protiv tog liječnika.
Dok sam bio u Australiji, HLK donijela je odluku u korist dr. Eljuge, nakon koje je on pokrenuo sudski postupak protiv mene. HLK je svoju odluku poslala dr. Eljugi, iako je taj dopis bio naslovljen na mene. Evo više od tri mjeseca kasnije, ja još nisam dobio ni taj dopis niti tu odluku. Dr. Eljuga je, po mišljenju njegovih kolega skratio život mojoj supruzi, a mene žele dovesti na prosjački štap. Rado bi me vidio kako po Zagrebu prosim za komadić kruha nakon što mi oduzme 30% od moje mirovine koja isnosi 2700 kuna. No, neka bude siguran, taj film neće nikada gledati.
Dakle, to je onaj jako tužan i depresivan opis onoga što mi se događa.
S druge strane, jutros me nazvao Frane Podrug, menadžer Hrvatskog kluba u Perthu, Australija i pozvao me na kavu na kojoj će biti i slavni nogometaš Dinama iz Zagreba, Slaven Zambata. Iako je bilo jako vruče, odmah sam se požurio na Britanac. Nije mi bilo žao. Nogomet je moja prva i jedina velika športska ljubav, igrao sam i za nekoliko hrvatskih klubova u Australiji.
Razgovor sa Slavenom Zambatom, koji izgleda kao da ima 60 godina, a ima “nešto” više, i Franom Podrugom, bio mi je kao duhovna obnova i melem za dušu. Naravno, glavna tema razgovora bio je nogomet. Na kraju sam pitao Zambatu slaže li se s mojim mišljenjem kako je Bernard Vukas bio najbolji hrvatski nogometaš svih vremena? Odgovorio je: “Da, Bajdo je to bio bez premca”. Hvala vam Slavene i Luka što ste mi malo razveselili inače teške i tužne dane u našoj sve jadnijoj domovini Hrvatskoj.
