HRVATI SU VOJNOM POBJEDOM NAD AVARIMA 635. GODINE OMOGUĆILI MALOBROJNOM PLEMENU SORABA ( SRBA ) DA IZ TIRINGIJE I SAKSONIJE UOPĆE I DOSELE U SADAŠNJE KRAJEVE SRBIJE
Od drugog do četvrtog stoljeća nema pouzdanih povijesnih vrela o Srbima, sem što se od ranije zna da su kao malobrojno pleme prije dolaska u krajeve oko Labe ( Elbe ) živjeli prethodno na Kavkazu i u prednjoj Aziji u neposrednoj blizini daleko i neusporedivo brojnijih Hrvata, uveliko već formirane prve nacionalne države Hrvata na području današnje Perzije. Malobrojno i neorganizirano pleme Soraba ( Srba ) seli u Evropu skupa sa daleko mnogobrojnijim Hrvatima. I brojčani odnos Bijelih Hrvata i Bijelih Srba i u novoj postojbini u središnjem dijelu Europe odgovara onom omjeru Hrvata i Srba iz vremena dok su živjeli u Aziji, poglavito na Kavkazu i u Perziji. Bijela Hrvatska tako obuhvaća cijelu južnu Poljsku, gotovo u cijelosti današnje prostore Češke i Slovačke, te velike dijelove Ukrajine, znatan dio Mađarske i pozamašan dio sjevera današnje Rumunjske. Srbi su zbijeni na jednom malenom prostoru današnje istočne Njemačke, preciznije oko Drezdena i Leipziga, gdje je bila i najveća koncentracija Srba, od kojih su danas u tragovima ostali tek Lužički Srbi. Premda neuki, nenačitani i bizantskom i ruskom promidžbom zalutali današnji Srbi žele biti “malim Rusima,” oni izvorno nemaju ničeg zajedničkog sa nekad davno poslavenjenim germanskim plemenom Rusa, od davnina, pa do danas naseljenih na sadašnjem prostoru Rusije. Dapače, Srbi su živjeli u neposrednom dodiru sa germanskim plemenima Saksonaca i Tirinžana i kad bi današnji Srbi bili iole povijesno i politički pismeni, onda bi znali čitati vlastitu povijest i nazivati Nijemce braćom po krvi i dalekim DNK, a ne Ruse s kojima nikad ništa nisu imali. Ovako, smiju im se od srca danas i Rusi i Nijemci koliko ni o čemu ništa Srbi ne znaju. Prvi im se smiju što se na silu “bratime” s njima, a drugi im se smiju što nemaju pojma ili uopće i ne žele znati istinu da su preci Srba na istoku današnje Njemačke bili i krvno pomiješani sve do sedmoga stoljeća sa precima današnjih Saksonaca i Tirinžana. Franački kroničar Fredigar u svom spisu tiskanom 631. godine po prvi puta spominje Srbe na prostoru današnje istočne Njemačke. Srbi kao Srbi danas na sav glas niječu Nijemcima da su, iako višekratno brojniji od Srba, upravo Nijemci osnovali Drezden, Leipzig, Berlin, Jenu, Magdeburg, Hale… Oni bombastično posljednjih godina objavljuju lažne feljtone u srpskom tisku da su malobrojni Sorabi ( Srbi ) kao navodno “brojniji” od germanskih plemena u spomenutim gradovima i cijelom području istoka Njemačke asimilirani, ugnjetavani i stoljećima progonjeni od strane Nijemaca. S druge strane, prema Rusima gaje jednostranu ljubav i kad im se Rusi otvoreno izrugiju kao tek prinudnim saveznicima i nužnom zlu po Ruse, koji Srbe i u Moskvi i u Beogradu i kroz usta ruskih diplomata i osobito gospodarstvenika obično nazivaju neradnim, prevrtljivim, nestabilnim i nepouzdanim prijateljima i još manje povjerljivim saveznicima. I tako se ta ljubav iz obostranog koristoljublja između Rusa i Srba privremeno nastavlja, a rok trajanja tog uzajamno neiskrenog saveza sigurno neće biti beskonačno dug. Srbi su u oblasti rijeke Labe ( Elbe na njemačkom ) bili uveliko slavenizirani 631. godine kad je spomenuti franački kroničar Fredigar u svome spisu spomenuo postojanje plemena, ali ne još i formiranog naroda Soraba ( Srba ) oko Labe i to najpreciznije rečeno na istočnoj obali te rijeke gdje je bila najveća koncentracija Soraba ( Srba ). Kad je franački kralj Dagobert te iste i za najraniju povijest Srba iznimno važne 631. godine ( kad je franački kroničar Fredigar prvi put zapisao u svom spisu da Srbi žive oko Labe ), poveo rat protiv kralja slovenskog plemena Venda, predaka današnjih Slovenaca, vladara i vojskovođe po imenu Samo, o toj bitci između germasnkih Franaka i Venda ( današnjih Slovenaca ), najrječitije govori u svome spisu sam franački kroničar te poznate povijesne bitke, dakle Fredegar. On o tijeku bitke zbori ovako: ” Vendi ( Slovenci ) su napravili vojnu invaziju na germansku Tiringiju i druge posjede Franačkoga carstva i u boju zarobili i Dervana, poznatog kao vođu Srba, plemena slavenske rase, a čiji je vođa, od strane Slovenaca zarobljeni lider Srba Dervan bio srpski knez, ujedno i vazal Franaka, te je vojnim trijumfom Venda ( Slovenaca ) nad germasnkim Tirinžanima pod vlast Venda ( Slovenaca ) odmah potpalo i malobrojno pleme Srba iliti Soraba na čelu sa dotadašnjim tirinškim vazalom, srpskim knezom Dervanom.” Bolan je ovaj povijesni citat iz Fedegarova povijesnog djela za današnje Srbe, osobito u svjetlu spoznaje da je slavni slovenski vojskovođa Samo, utemeljitelj nakon toga prve države preteče današnje Slovenije, tad pod nazivom Karantanija, u velikoj borbi sa moćnim Tirinžanima zarobljene Sorabe ( Srbe ) i njihovog lidera Dervana, do tad tek vazala Tirinžana, tretirao tek kao najsporedniji dio neprijateljske vojske, jedno malobrojno i vojnički slabo pleme, nesposobno da se bilo kome vojno smaostalno suprostavi, ponajviše radi malobrojnosti u ljudstvu. I tako su Vendi ( Slovenci ) nakon pobjede svoga vojskovođe Sama nad Tirinžanima i njima potlačenim i malobrojnim Sorabima ( Srbima ) dospjeli i proširili se teritorijalno sve do sjevernih granica današnje Tiringije. Što se Srbi danas ne upitaju kako to da današnjim Slovencima nikad ne padne na um megalomanska želja da na temelju pobjede Sama nad Tirinžanima 631. godine naprave zemljivid Velike Karantanije ( Velike Slovenije ) sve do današnje Tiringije i Saksonije i zatraže od Nijemaca da im ustupe Leipzig ili Drezden!? Da je Samo kojim čudom bio srpski vojskovođa, nema dvojbe da bi Srbi danas Nijemcima objavili rat i proglasili SAO Leipzig ili SAO Drezden, ali i ovako kao bivši vazali Tirinžana i Saksonaca Srbi tvrde da su Sorabi kao tirinški vazali osnovali Leipzig ( kažu Srbi da je dobio ime po nekoj srpskoj lipi ) i Drezden ( vele od neke drezge nastalo ime ), a za Berlin su odavno ustvrdili da se tako zove jer potječe od srpske riječi za brlog iliti blato. Kakav komad blata čovjek mora biti, pa povjerovati u srpsku maštu da je Berlin dobio ime tako što se neki Sorab u sedmom stoljeću sprdao s gradom u nicanju, koji ga je, eto, kao srpskoga “kuma” Berlina najviše asocirao na neki brlog ili blato. Danas bi Srbi sigurno od blata pravili Nijemce samo da ih ekonomski održe u životu, ali već sutradan kad se probude iz dubokog sna tvrdili bi da se opet kunu u Ruse, koji im daju samo obećanja, dok im konkretna potpora Nijemaca ili bilo koga drugoga koji ih hoće natjerati na rad i proizvodnju ne znači baš ništa. Očito je to duga srpska tradicija koja datira još od sedmoga stoljeća i vremena kad su živjeli u Tiringiji i Saksoniji. Možebitno su i tad još sanjali prostranstva Rusije i onda i sad tisućama kilometara daleko od Soraba onda ili Srba danas, potpuno svejedno. Rusima i u sedmom stoljeću, kao i danas, upravo zbog ogromne razdaljine Srbi ( Sorabi ) su daleko, kako to narod obično veli: “Daleko od očiju, daleko i od srca,” ali uporni Srbi još od sedmoga stoljeća pa sve evo do dvadeset prvog stoljeća još uvijek ne gube nadu i vjeru da je jednostrana ljubav normalna pojava.
Posebno je zanimljivo poglavlje o dolasku Srba u današnju Srbiju. Hrvati su zaslužni vojničkim trijumfom nad Avarima 635. godine na poprištu bitke koja se odigrala u današnjem Beogradu kojega su nakon te bitke s Avarima Hrvati upravo nazvali tim imenom bijelog grada, što su malobrojni Srbi ikad i došli u poziciju da iz Tiringije i Saksonije presele na jug i spasu se od potpune germanizacije. Jer, najveći dio Soraba ili Srba je već bio germaniziran i pretopljen u daleko mnogobrojnije Tirinžane i Saksonce, čiju su vrhovnu vlast, jezik, kulturu, tradiciju i običaje davnašnji Sorabi ( njihovi ostaci ostataka su današnji Lužički Srbi ) u potpunosti prihvatili. Dakle, da nije bilo pobjede Hrvata nad Avarima 635. godine za Srbe kao i za mnoge druge narode, izgubljene u vrtlogu velikih vojnih sukoba tih dalekih vremena s brojnijim i time jačim protivnicima nitko nikad ne bi ni čuo, ni znao, ni vidio, niti bismo danas uopće znali da su Srbi ikad i postojali. U svezi s time, piše znameniti bizantski povjesničar Porfirogenit ( kojega često Srbi citirajući DAI namjerno krivo tumače onako kako bi oni htjeli, a ne kako je doista on pisao o korijenima Srba ) slijedeće činjenice. U poglavlju 31 djela “De administrando imperio” ( “O upravljanju carstvom”) Porfirogenit točno definira kako su Srbi došli na prostore današnjeg Balkana ( kako autor Porfirogenit navodi za naseobine Srba, ali naziva i naseobine Hrvata Balkanom što je jako bitno istaknuti ), nešto nakon Hrvata. Dakle, Hrvati stižu na Jadran 625. najprije oko današnjeg Zadra, onda u potpunosti 626. godine na sve buduće i sadašnje hrvatske prostore, koji su tad bili nasljenjem Hrvata gotovo tri do četiri puta veći od teritorija sadašnje hrvatske države. Nadalje, car Heraklije Prvi, kao što to precizira Porfirogenit u svome djelu DAI, dodijelio je Srbima za naseljavanje slabo popunjenu oblast Tesalije u današnjoj središnjoj Grčkoj blizu grada Larise. To je točno na sredokraći puta od Soluna do Atene. Tamo su Srbi doseljeni iz pograničnog područja današnjeg istoka Njemačke i današnjeg zapada Poljske, daleko na prostore juga Europe, a nikakvog Balkana kako se danas priviđa neozbiljnim krivotvortiteljima povijesti Rusima, Turcima i samim Srbima koji vole rabiti naziv bugarske planine Balkan i za svoju današnju zemlju kao i niz zemalja u srpkome okruženju s kojima Bugarska i njezin planinski masiv nemaju nikakve poveznice, sem u sračunatoj i opakoj geopolitičkoj igri Rusije i Turske, čiji su Srbi samo pijuni. Tako je ukazom bizantskog cara teritorij naseljen novopridošlim življem Soraba ( Srba ) s istoka Njemačke iz Tiringije i rijeke Labe u današnjooj Grčkoj najprije nazvan Srbiate, po nekim autorima ima i naziv Srbište. Međutim, Srbi su dolaskom u novi i kameniti i krševiti kraj brzo uvidjeli da tu nemaju pravih uvjeta za život kao u starom kraju oko Labe i u Tiritngiju u susjedstvu s Nijemcima, te su kanili vratiti se natrag i to su već navijestili i bizanstkome caru, kojemu su uputili zamolbu da ih što prije vrati na istok današnje Njemačke, otkuda su i došli u središnju Grčku. Ovo su kapitalni povijesni dokazi iz DAI-a bizantskoga povjesničara Porfirogenita, poglavlja kojega svi srpski povjesničari namjerno preskaču i ignoriraju, jer izričito govori da su Srbi doseli na krajnji jug u smau Grču, prošavši i cijelu Srbiju, Kosovo i Makedoniju da bi stigli po naredbi bizantskoga cara do Grčke i to 635. godine. Ne srame se Srbi lagati sebe, onda i sve druge da su samo u svojim pustim snovima naselili prostor zapadno od Drine i sjeverno i zapadno od Dunava, iako je i iz Porfirogenitovog djela DAI razvodno i vrlo lako zaključiti da su u cijeloj današnjoj Bosni i Hercegovni od 626. godine mogli živjeti jedno Hrvati, pošto Srbi iz istočne Njemačke oko Labe te 626. još borave u Njemačkoj, a kad su došli na jug Europe, prvo u Grčku u Tesaliju, onda i u današnju Srbiju 635. godine Hrvati su, kako precizno piše i Srbima omiljeni pisac Konstantin Porfirogenit već punih devet godina živjeli u cijeloj Bosni i Hercegovini i onda tamo nije bilo nijednog drugog naroda osim Hrvata. Pa, sam njihov voljeni Bizantinac Porfirogenit, na kojem baziraju svi srpski povjesničari cjelokupnu povijest doseljenja Srba na Balkan lijepo im je kazao da su sve krajeve zapadno od Drine i sjeverno i zapadno od Dunava naselili Hrvati već 626. godine, a Srbi dolaze na Balkan tek 635. godine i to tek nakon što su baš Hrvati pobjedom nad Avarima 635. godine omogućili srodnom, ali vrlo malobrojnom susjednom plemenu Srba ( Soraba ) da uopće dođu u situaciju i razmišljati o seobi iz istočne Njemačke na jug Europe prema Grčkoj. Da Hrvati kod Beograda 635. nisu skupa s Grcima porazili Avare, nikad Srbi ne bi napustili Tiringiju i svi bi do posljednjeg bili germanizirani i danas bi bili Srbi u nacionalnom pogledu svi od reda pretopljeni u Nijemce, posebice oko Leipziga i Drezdena, gdje je i bila veća koncentracija malobrojnog slavenskog plemena Srba nego sjevernije i zapadnije od te kote u pravcu Berlina, kamo je obitavao manji broj ionako malobrojnih Soraba. To su povijesne činjenice na temelju pisanja svjetski priznatih povjesničara, a sve ostalo su samo prazne i puste srpske želje da je nešto bilo i odigralo se kako to želi samo sadašnja bujna mašta srpskih povjesničara, stalno u sukobu s istinom. Ipak, bizantski car je donekle uslišio zamolbu, praktički vapaj Srba koji zbilja nisu u neplodnoj Tesaliji imali nikakvih mogućnosti za opstanak u surovim uvjetima krševitoga kraja. Zato je bizantski car jednu skupinu Srba iz Tesalije oko grada Larise naselio daleko na sjever i to južno od današnjega Beograda, kojega su upravo te 635. godine kad se Srbi obraćaju apelom bizantskom caru da ih naseli sjevernije od središnje Grčke, Hrvati oslobodili od Avara i nazvali dotadašnji rimski, prethodno i keltski Singidudnum imenom Beograd. Eto, tako su Hrvati osnovali 635. godine današnji glavni grad Srbije Beograd, a bizantski car, jasno, nije mogao Srbe, nezadovoljne neplodnom zemljom oko Larise u Tesaliji u centralnoj Grčkoj naseliti 635. godine u sam Beograd, nego, kako to točno veli i Porfirogenit u DAI-u južno od Beograda. Naravno, bizanstski car nije ni pomišljao ponuditi Srbima doseljavanje u Beograd, jer je on prvi jako dobro znao da u Beogradu već uveliko žive Hrvati koji su skupa s Grcima i oslobodili grad od vlasti Avara nakon gotovo petogodišnjih neprekidnih bitaka. I sve do bugarske invazije dva stoljeća kasnije Beograd će do devetog vijeka držati i naseljavati isključivo Hrvati i to je još nešto kapitalno što Srbi namjerno kriju, a što Porfirogenit navodi u svome djelu DAI ( “De administrando imeprio”). No, Srbi i dalje nisu bili posve zadovoljni ni realtivno pogodnijim uvjetima života južno od Beograda, koje im je dodijelio bizantski car, preselivši ih s juga grčke Tesalije iz Larise ( grada između Atene i Soluna ) daleko na sjever južno od Beograda. Onda su Srbi odlučili obratiti se za pomoć hrvatskom vojnom zapovjedniku Beograda da i preostale Srbe iz Tesalije oko Larise spasi bijede i pruži im prigodu za bolji život na sigurnijem i boljem mjestu za življenje. I Hrvati su opet pomogli Srbe, te je hrvatski vojni zapovjednik Beograda izdao naredbu da se preostali Srbi iz Tesalije presele komletno iz Grčke u oblast većeg dijela današnje središnje Srbije. I tako su su Hrvati nakon spašavanja Srba od totalne germanizacije u Tiringiji, ali i u Saksoniji, onda i od vala moguće helenizacije u grčkoj Tesaliji, sve da su Srbi tamo ostali malo dulje, konačno pod kraljem Tomislavom u desetom stoljeću spasili od potpune bugarizacije. Danas sve te činjenice Srbi ili ne znaju zlovoljom svojih povjesničara, bezveznih svojih političara, ali i zlovoljom svoje odnarođene crkve i lažne inteligencije.
Ni Porfirogenit, niti bilo koji drugi povjesničar njegov suvremnik, nije uspio zamijetiti Srbe kao sudionike bilo koje bitke protiv tad jako moćnih i divljih Avara, čak ni onda kad su Avari pobijeđeni i do nogu potučeni u bitkama s Hrvatima i Grcima pobjegli preko Dunava 635. godine kad su se odigrale završne, već petogodišnje borbe Hrvata i Avara za prevlast u Srijemu, ujedno i u samom Beogradu, kojega su do 635. godine držali Avari dok ih otuda nisu potisnuli Hrvati. Prva grupa Srba doseljenih s istoka Njemačke i zapada Poljske na jug Europe, točnije u središnji dio Grčke u oblast Tesalije zabilježena je najprije 629. godine kad su počele prve borbe Hrvata s Avarima i prvi porazi Avara protiv Hrvata, pa sve do konačnog sloma Avara u višegodišnjim borbama s Hrvatima 635. godine. Jedino pod tim uvjetima su malobrojni i vojnički nesamostalni i nezaštićeni Srbi, samo uz vojničku pomoć Hrvata i hrvatsku pobjedu nad Avarima i mogli razmišljati da imaju svrhe i povoda seliti iz njemačke Tiringije ka jugu grčke Tesalije,kamo ih je smjetio bizantski car u želji da im pomogne da se svi do jednog ne germaniziraju u Njemačkoj. Iz svega ovoga proizilazi da su Srbi ( Sorabi u tim prastarim izvorima povijesti nazivani ) bili toliko malobrojni da su uvijek morali potpadati pod vlast bilo kog moćnijeg susjeda uz izvjesnu autonomiju, koju su imali jedino pod Hrvatima od 635. i dolaska na jug, pa do 822. kad se u vrijeme hrvatskog kneza Ljudevita Posavskog Srbi ( tad već zvani Rašani jer su se naselili u mjestu Ras u Raškoj i tako uzeli novo ime koje će imati sve do polovice devetanestog stoljeća kad su odjednom iskopali ono davno zabiravljeno i staro ime plemena Soraba koje je izvorno jednim dijelom germanizirano i prešlo u Nijemce, a drugim dijelom je od 635. do 822. godine u gotovo dva stoljeća vladavine Hrvata nad Rašanima ( prije toga Sorabima, a ne baš precizno imenom današnjim Srbima ) dragovoljno prešlo u hrvatstvo. I tako jednostavno proizilazi lak zaključak, posve logičan, da su negdašnji Sorabi, onda od 635. godine i dolaska na jug Europe, prozvani i Rašani po mjestu Ras u današnjoj Raškoj ( Sandžaku najviše oko Novog Pazara i Sjenice ), svojom voljom postali i nacionalno i politički, ali ne samo etnički, nego i civilizacijski i kultirološki samo istočna grana Hrvata, kako po jeziku ( čakavskog dijalekta koji su rabili Rašani sve do dolaska Bizanta, onda još i Turaka ), tako i po kulturi, tradiciji, običajima, kao i po pripadanju rimokatoličkoj crkvi. I Rašani su s ponosom bili Hrvati sve do pojave Nemanjića, također Hrvata rođenih i po katoličkom obredu krštenih kod rijeke Ribnice blizu današnje Podgorice, koji su započeli prvo vjersku, potom i nacionalnu diobu do tada jedinstvenog nacionalnog korpusa Hrvata. Inače, Rašani su do pojave Nemanjića bili gorljivi Hrvati, što je i normalno, budući su znali i pamtili sve one povjesne događaje kad su Hrvati spašavali Rašane, istočno krilo hrvatskog naroda od asimilacije u germanske Tirinžane i Saksonce oko Lepziga i Drezdena, onda i pretapanja Soraba, poslije prezvanih Rašana u Helene u neplodnoj Tesaliji, ili pred naletom ratobornih Bugara koji bi sve Rašane u desetom stoljeću pretvorili u Bugare kad su ih već vojnički svladlali da poraženim Rašanima nije došao spas u zadnji čas kad ih je spasio od potpunog uništenja i biološkog zatiranja hrvatski kralj Tomislav početkom desetog stoljeća. I upravo radi svega toga Rašani su sve do pojave hrvatskih izroda i otpadnika Nemanjića bili zbilja vatreni Hrvati, jer su osjećali veliku zahvalu Hrvatima što uopće još i postoje kao narod, tad već dio hrvatskog naroda, koji ih je spasio i od Nijemaca i od ropstva pod Vendima ( Slovencima ) vojskovođe Sama, prvog slovenskog kneza ujedinjene Karantanije ( današnje Slovenije ), koji je pokorio i Tirinžane i njima potlačene i malobrojne Sorabe ( Srbe ) 631. godine kao što bilježi i sam franački kroničar tih teških bitaka po imenu Fedegar. Hrvati su tako zadužili Srbe za sva vremena, jer da nije bilo Hrvata u sedmom stoljeću, ali i kasnije i u doba Tomislava sve do desetog stoljeća, pa sve do pojave hrvatskih izdajica Nemanjića ( inače krvnih pobočnih srodnika hrvatske dinastije Trpimirovića, čije su pretke Nemanjića upravo hrvatski kraljevi Trpimirovići kao svoje povjerljive namjesnike postavljali da u ime hrvatskog kralja upravljaju hrvatskom najjužnijom pokrajinom Dukljom ( danas Crnom Gorom ), Srba danas ne bi ni bilo kao naroda. Samo zaslugom Hrvata još od sedmoga stoljeća i Velike seobe naroda i niza velikih bitaka na Konitnentu u to vrijeme, Srbi danas i postoje kao narod. Kako su Srbi kao novoformirani narod koji je iznedrio iz istočnog krila hrvatskog naroda, sve to povijesno uzvratili Hrvatima, jako je dobro poznato sve do današnjih dana. I eto, sad današnji Srbi tvrde da su im gotovo svi narodi u povijesti više pomogli i dobro učinili od Hrvata, koji su nekoliko puta Srbe spasili i od biološkog nestanka kao što je gore već opisano. Srbi ( ili tad poznati kao Sorabi naspram kojih su kao mnogobrojni stajali njihovi zaštitnici Horvati ( Hrvati )), nisu se mogli sami suprotstaviti nijednom neprijatelju, jer ih je bilo izuzetno malo, a svi okolni narodi su bili brojniji i svi su htjeli Srbe ( Sorabe ) pokoriti, onda kompletno i asimilirati. Sve to nije se povijesno dogodilo samo zato što su Hrvati bili jedini zaštitnici i branitelji Srba bez nasrtajima brojnih neprijatelja i upravo zato su Sorabi ( već zvani Rašani kako su se kao malobrojno pleme prezvali po dolasku jedne masovne skupine Soraba oko grada Rasa u današnjoj Raškoj blizu Novog Pazara). O zaštiti hrvatskih državnih granica svake godine je raspravljano na svehrvatskom Saboru u Duvnu ( Tomislavgradu ) i tu je uvijek bilo riječi i o obrani istočnohrvatskih granica hrvatske pokrajine Raške. I to je sve potrajalo do 822. godine kad su se Rašani, uplašeni za svoju budućnost nakon poraza Hrvata s Bizantom u borbi za Ilirik ( današnju Albaniju, dokle je sve do 822. godine dopirala Crvena Hrvatska ), izdvojili iz hrvatske države i priznali vlast Bizanta, vjerujući da će ih Bizantinci ostaviti na miru, jer su im Rašani sami ponudili da ih bez borbe okupiraju, jer su se bojali da ih Hrvati ne mogu više zaštitti nakon hrvatskog poraza od Bizanta u 15 godina dugoj borbi za Ilirik sve do grada Valone na jugu današnje Albanije. Na koncu, vrijedi istaknuti činjenicu da su Srbi unatoč i dvjema dodatnim ponudama i ustupcima bizantskoga cara da ih naseli južno od Beograda, onda i po skoro cijeloj današnjoj Srbiji u zamjenu za neplodnu zemlju oko grada Larise u grčkoj pokrajini Tesaliji, željeli krenuti natrag ka Labi još 637. i 638. godine i malo je falilo da tu nakanu i ostvare. Da su to učinili, zasigurno bi višestoljetna, štoviše tisućljetna povijest ovih prostora bila bitno drukčija nego što je danas. To je u domeni onoga što bi bilo kad bi bilo. No, važno je reći i to da je Bizant zvao još 625. godine Srbe ( tad poznatije kao Sorabe iz Tiringije ) da se pridruže iz Poljske oko Visle i Odre ka jugu nadolezaćim Hrvatima, kao i Grcima u boju protiv Avara, koji će vrlo brzo uslijediti od 629. do 635. godine. Međutim, polabski Srbi ( Sorabi ) nisu se nikako mogli pozitivno odazvati tome pozivu da krenu u boj protiv Avara skupa s Hrvatima i Grcima, ne zato što nisu htjeli ili što su se bojali bitke, nego što jednistavno nisu ni mogli, niti smjeli pomisliti tako što, pošto su već bili vojno i politički podređeni prvo franačkom gospodaru Dagibertu Prvom od 623. do 629. godine, a onda i moravskom i češkom knezu Samu koji je u opisanim borbama porazio Franke i zauzeo Tiringiju, te priključio velike dijelove današnjeg istočnog dijela Njemačke državi Čeha (od Plzenja do Praga ) i Moravaca ( oko Brna i Ostrave ). Kad je vođa Čeha i Moravaca Samo pobijedio Germane, onda je uz Tirinžane pod svije uzeo i Srbe ( Sorabe ) i njihovog vođu Devana odveo u ropstvo. Tako su Srbi u sedmome stoljeću robovali pored svih ostalih još i Česima i Moravcima, koji su ušli privremeno u vojni i politički savez sa gore spomenutima Karantanicma ( Slovencima ili tada zvanim Vendima ), te je Samo bio sveslavesnki gospodar, ali i ratni i vojni zapovjednik slavenskih objedinjenih kneževina Karantanije, Češke i Moravske, tako da su Srbe vojnički potukli zajedničkim snagama i Slovenci i Česi i Moravci ( koji su danas uveliko smao dio jedindtsvenog češkog naroda jer su se malobrojniji Moravci utopili u većinsko pleme Čeha isto onako kao što su se u sedmom stoljeću pred naletom mnogih brojnijih neprijatelja Sorabi ( Srbi) svojom voljom stavili pod vlast i zapovijed Hrvata da spasu glavu pred vanjskim neprijateljima sa svih strana.). I kad s povuče paralela između Čeha i Moravaca, odnosno između Hrvata i Srba, sve se jasno kako na dlanu, Kao što su Moravci vremenom postali dio češkog naorda i to ostali sve do danas, tako su u davna vremena i Srbi postali u strahu od brojnih vanjskih neprijatelja svojom voljom i željoim dio hrvatskog naroda i hrvatske države od sedmog do devetog stoljeća. Poslije toga počeli su se polako izdvajati, a sve je kulminiralo pojavom Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća, od prije toga i uz jak utjecaj i pritisak na komadanje hrvatskog nacionalnog korpusa djelovanjem Bizanta, da bi to nastavili Turci od petnaestog stoljeća, a Rusi u posljednja dva vijeka. I sasvim je jasno da nije bilo Bizata, Turske i Rusije, povijesno gledano Srbi bi i do danas ostali dijelom hrvatskoga naroda i sastavnim dijelom hrvatske države s Raškom kao hrvatskom pokrajinom kao što je to bilo u ranom srednjevjekovlju od sedmog do devetog stoljeća.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
